Zašto mi kazuješ...
Bila sam skitnica, voljela sam plave daljine, purpurne sutone i ljubičasta svitanja, lutala sam nebeskim bespućem, plesala sa mjesecom, tajne djelila sa zvjezdama i čitala poeziju. Sandburg mi je zbirkom Tumačenje ljubavi, odgovarao na mnoga pitanja.
Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ona prestaje, šaputao mi je pjesnik. Nisam mu vjerovala, bojala sam se ljubavi, bojala sam se mjesta na kojem prestaje. Mislila sam na povratak plemena ptica i ljubav je sišla s neba.
„Sjećam se kako sam trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam, prije mnogo godina, pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj.“
„Zašto mi kazuješ Sandburga?“
„Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene.“
„Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra i zvijezda vidjela tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni.“
„Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi dokazuju... tvoje lice me gleda iz svakog ugla u gradu, prisutna si u podnevnoj vrevi na ulicama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, uvijek si u meni.“
„Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći. Veliko si srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba.“
„Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao.“
„Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba.“
„Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju.“
„Molim te, govori dalje, govori mi jezikom Sandburga, da uvijek bude jednostavno, ljubav. „
„Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostavno, ljubav.“
Dijana Jelčić
|
