Sjene prošlosti...
Jedan od največih hrvatskih umjetnika Ivan Kožarić preminuo je u stotoj godini. Više njegovih skulptura trajno je postavljeno u vanjskim prostorima među kojima spomenik A.G. Matošu na Gornjem gradu i Prizemljeno sunce u Bogovićevoj u Zagrebu.
Stojimo pred prizemljenim suncem,
a udaljavamo se od Sunca,
uranjamo u vidljivost
zvjezdanog neba
i viziju beskraja.
Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim,
ne znaš s kojeg prozora
u noćima kao ova pozdravljam
tvoju zvijezdu, tvoj put k meni.
U srcu vremena prelom svjetlosti,
iluzija odraza, čarolija uma,
mogućnost putovanja
kroz vrijeme.
Podne je,
tišina usnulog
prostora,
samo sunce u
nepokretnom vremenu
i romoru fontane.
Voda živi, dolazi iz zemlje,
pjeva odu zenitu,
obnavlja sjećanja i boju u tvojim očima.
Razlijeva se ljepota, miriše plodovima ljeta,
rasplinje pjesmu o davnim snovima.
U poeziji kapi san.
Pjesnik u odori vodonoše, nasmijan
priča o izvoru.
Vedrina zvuka trga toplinu.
U pogledu davno
ljetno podne, sjećanje vode, njena neuhvatljivost,
čarolija njena jezika, uspomena na žeđ i aleju bijelih breza.
Sjene prošlosti bude uspavano pamćenje,
u mramoru uklesana iluzija,
u zraku dašak prisutnosti.
Dijana Jelčić ... „Nestvarno stvarni“ Zagreb, KULTura sNOVA, 2014
|