dinajina sjećanja

subota, 31.10.2020.

Moć svjetlosti...






"Plamen sâm, ja sam sâm…“ stih zaostao iz vremena dadaizma budi znatiželju. Je li to bila rezignacija, žalost, beznađe? Ili zrcali sjaj neugasive svjetlosti nutrine?
Palim svijeće za sve drage prerano otišle. Iz plamena se širi miris ljubavi, omamljuje me poezija uspomena. Uranjam u osobnu blizinu, u skrovište bezuvjetne prisnosti. Živim lomne vrijednosti, čuvam slike tankoćutnog pamćenja. Slutim dvojnost misaonog bića. Razmišljam o širenju univerzuma. Uranjam u metafiziku uma, u onaj dio vjerovanja u seobu duša.

Pod krovom tišina, odletjele su laste. Pogled tone u prostor smiraja, guši vapaj za umirućim ljetom.
Na obzoru opoziv tmine, objava kraja vještićjem bdijenju nad carstvom seobe duša.
Na hridi vjekuje hram, sunčanik objavljuje zoru. Rađa se dan iz sna.
Bezglasje svjetlosti traje, neumorno.
U titraju fotona anđeoska tišina.
Zvuk dolazi niotkuda,
iz bljeska svitanja,
možda iz tišine.

Svjetlost premošćuje nesuglasje, širi se, suzvučjem prostora i vremena omamljuje,
zaobljuje prostor, uramljuje pogled, odaje mnoge tajne, a tajnu svog postanka krije.




Iz sedefa izranja vizija lijepe nagosti, muk svjetlosti i tvoj glas.

Neka bude svjetlost i ljubav u njenom carstvu,
u njenom plesu ritmom svitanja, zenita i sutona,
u njenom bdijenju nad zagrljajima
pod sjajem ponoćnog sunca.

Neka bude aureola ljubavi i blaga moćnica
životu tvom i mom.

Čujem muk i osjećam moć svjetlosti!

Dijana Jelčić
- 09:09 - Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 30.10.2020.

Sučeljavanje...








Iza spuštenih trepavica blješti povijest nutarnjeg svemira… evolucija i kozmogonija svijesti… vidim sebe u odorama izrastanja… u vremenu izranjanja iz kukuljice začeća… naslućujem napuknuće opne i omatanje svilenog vela stvarnosti…

Osjećam umiranje tmine, događa se svanuće… Mjesečina i Sunce na graničju noći i dana… titraju čestice i valovi… ulazim u labirint zrcala… vidim sva moja lica… simbiote mojih duševnih stanja… svjedoke mojih previranja… otkrivam sva moja dušogrizja… sve sebićnosti… sve grijehe… sva kajanja i sve oproste… u kaleidoskopu sjećanja koloplet boja… svaka nosi u sebi tajnu nastajanja… obilježja prelamanja misli u osjećanja… u odigranim scenama životne premijere sam bila djete veselja i sreće… uvrijeđeno djevojče… ukročena goropadnica… mlada žena s koprenom tuge u očima… i sretna mladenka na oltaru života…

Prisjećam se davnih jutara poezije u lapidariju i naših poetičnih sučeljavanja u polutami katakombi. Vidim nas u zjeni sna. Prohujala su desetljeća naših razgovora. .
Svakodnevno otvaraš novu stranicu u brevijaru života, dodiruješ plamište svjesti i pretvaraš ga u buktinju trenutka.





Znam, govorimo jezikom cvijeća, dijalozima stvaramo nenapisanu antologiju našeg vremena. Drugi nas često ne razumiju. U našem vokabularu su riječi dolepršale latice iz ružičnjaka sanja. Nad nama lebdi ukazanje s kamenjara tvog djetinjstva, brani nas od demona, ne dozvoljava dušama nepotrebne titraje tugaljivih tonova davno pročitanih pjesama o nesretnim ljubavima.

Samo ponekad odlutam koridorima prohujalog vremena i čujem sebe kako molim oproštaj zbog razbijenog vjerovanja.

Ti se smiješiš tom nostalgičnom izranjanju prošlosti i pitaš me, znam li odakle dolazi ljepota.
Ljepota dolazi s nutarnjeg neba i nečujnim koracima ulazi u krug satkan od šaputave svjetlosti duše.
Zašto si pjesmom molila oprost? Izgovaraš čvrstinu pitanja očekujući čvrstinu odgovora.
Zato jer tada nisam znala da se vrata srca otvaraju samo iznutra, odgovaram iskrenošću djeteta u meni.

Nisi znala ono bezimno što je u tebi raslo krstiti imenom.

Bio si bezimen, nestvarno stvaran u snovima, bio si poeta moje snovitosti, u zbilji potapan u zaborav,
izranjao na obali sunoćja, oči su sjale među zvjezdama, nestvarno stvaran jahač mjesečeva glasa,
bio si bog vjetra, Eol u krilima Hermesa, donosioc nečujnih poruka sa dalekih obala oceana sna.
Spuštao se na hrid, darovao mi suze umirućih školjki, ponekad jecao u pjesku vremena,
urlao u krošnji spoznaje.
Bio si rapsod na stazama noćnih lutanja,
nestvarno stvarno htijenje uzaludnih nadanja, utjelovljenje voljenja.

Jednom će iz mog groba izrasti bebrojne crvene ruže
i gorijet će rumenim plamenom.
Ne čudi se tome, o najljepša,
sjeti se koiliki je silan žar ljubavi tebi posvćene
gorio u nekoćživom čovjeku,
kad mrtav tolio plamti.

Ljubav je ključarica riznice osjećanja… Vestalka nad ognjištem…
lađarica galije kojom uplovljavamo u uvalu sna i čuvarica hrama u kojem svetkujemo život…


Dijana Jelčić ... djelić još neukorićene zbirka priča "Umijeće vremena" 1987- 2007.


- 08:38 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.10.2020.

Miliuni ruža...





Promatram kolaž darovanih mi buketa ruža... bude se sjećanja... .
Davno zaboravljene slike oživješe. Mnogi trenutci iz prošlosti su zauvjek ocrtani znakovima i svjedoće snagu našeg proteklog vremena. Sjedinjuju se stari i naizgled novi osjećaji. Tu u dubini sebe ritmom odkucaja srca, načelom vremena koje nazvah olujom ruža, spoznajem... sve se ponavlja, pa iako se naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom trenutku je fotoosvrt odživljenog života.
Titraju slike prohujalog vremena... stoljeća se redaju, godišnja doba oblaće i skidaju odore drveća, jedino ruže mirišu uvijek istim pupoljcima.





Na oštrici trenutka smo osjećali tuđinu, nemogućnost bijega iz sukoba dva jezika i oluje ruža. Misli se zaustaviše u jednom snu, jedinom snu. Sutra će biti bolje vjerovali smo i sunce kao da je sišlo s neba. Prostor je postao zlatan, a ono danas zatvoreno u iluzije je umiralo crvenilom budućih dana. Život nam je ponudio pomirenje, vratio porušeni most povjerenja. Osluškivali smo muziku oblaka koji su dolazili s juga. Trag sreće, jedini put kojim smo mogli krenuti da nas ne proguta samoća. Izabrali smo daljinu koja nestaje na zapadnom nebu jer bilo bi teško živjeti bez utjehe, povjeravati tugu samo mjesečevim mjenama, čekati seobu ptica kao jedini znak susreta i rastanaka.

Otvorili smo vrata beskraja i osjetili miris tek procvalih ruža. Te noći se na mojim dlanovima rađala neka nova istina, ista ona koja je bila čuvarica njegova sna. Ljubav zatvorena u tek nekoliko kvadrata u srcu Europe proklija zelenilom proljetne šume i u sjeni tek probuđenih jablanova, opijena mirisom proljeća ljubav postade istina, kao znak indijskih žena, pečat sreće, tih i neizbrisiv za sve buduće kiše.

Zaustavljeni u snu zavoljeli smo dolazak lastavica, miris ruža i šum metalne rijeke na dugačkoj cesti između juga i sjevera i ljepotu vječnog sjedinjenja. Više nije bilo nikakvog ograničenja između stvarnosti i pomisli o njoj. Mašinerija mašte je život pretvarala u perivoj ruža, u arboretum sna. Čulnost je dobijala oblike istinskih sposobnosti, onih koje su joj bile oduzete nestvarnošću trenutka. Dlanovi su postajali dalekosežni, slični očima čiji se vidokrug širio u nedosežnost radoznalosti. Sve je postajalo drugačije i ljepše, događalo se prvi put i događa se još uvijek.

U perivoju života cvjeta miliun ruža zaostalih iz davne oluje srca.

Dijana Jelčić ...


- 09:09 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 28.10.2020.

Dogodilo se u Dubrovniku...







Dogodilo se, dvadeset i osmog listopada, 2017. u Dubrovniku, u Saloči od zrcala.

U sjećanje se vraćaju besmislene rečenice, one izgovorene u pustopljinama nebitnosti…
Zvone glasovi davno izgubljeni u žamoru svakodnevice, odzvanjaju kao jeka osmijeha… jecaj tuge… vapaj boli…
Prohujala nevažnost postaje bit ozrcaljenog sjećanja. Prolazna sentimentalnost se pretače u egzistencijalno, uranja u srž osjećajnosti, postaje osjećaj uklesan u pamćenje…

To je proces sazrijevanja, imenovanje bezimenosti, skidanje patine sa moždanih vijuga. To je nešto kao glancanje starog srebra… izranjanje iz senzualne amnezije...
Zdenkov glas je objavio slavlje pjesništva.





I doći će dan
kad neće biti
pjesnika.
Postojat će samo pjesme.
od okova,
od lanaca,
od molitve
i žubor česme.
I jedno veliko nebo,
prozirno i plavo
i zbogom pjesnička mašto
i ljubavi
i slavo.
Pjesme će same sebe pisati,
pjesme će same sebe stvarati,
same disati.
Maglu ćemo zabraniti,
dugu dići da stoji
vječno na nebu
i pjesmom ćemo
pjesmu hraniti,
voliti vrapca
voliti zebu
i prepelici lakoj
otvoriti put
ka nebu.





Odgovorih mu Afroditinim brojem...

Na obodu vremena,
krhkost prolaznosti,
snaga pamćenja,
sveta datost
povratka u ljepotu.

Lipe su ocvale,
miris je ostao,
djelić pasionske igre,
titraj legende,
povratak
plemena ptica.

Ljetni suncostaj.
Dugodnevica traje,
bez pomaka.

Ljubav je sišla s neba
i ostala.

Zauvijek.

Ustoličavam događanje,
uranjamo u vrijeme kanikule,
pasje vrućine nas omamljuju.

Daruješ mi morsku zvijezdu,
pitagorejsku pentadu,
zagrljaj ženske dijade
i muške trijade,
simbol ljubavi,
Afroditin broj,
istoznačje
svitanja,
zenita
i sutona.

U pretakanju
pješčanog sata
iz sada u sada,
obnavljajuće uskrsnuće.

Bilo je to vrijeme ljubavi, prijateljstva i poezije!!!

Dijana Jelčić
- 07:17 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 27.10.2020.

U kutku svemira...







Ispričati ću vam tajnu postanka, možda, možda otkrijete neku svoju tajnu sakrivenu u kutku svoga svemira. Iza sedam vrata, sedam brda i sedam dolina, osmoga dana, u sazviježđu „lava“, rodio se pjesnik.
Pjesnici su čuđenje u svijetu, Oni idu zemljom i njihove oči velike i nijeme rastu pored stvari. Da, Šimić je imao pravo pjesnici otkrivaju tajne Svemira, žive život utkan u poeziju vremena, u trenutak, u titraj oka, u ovo malo ništa, u kojem se zrcali delta zelene rijeke, nebo, more i zemlja. Zvijezde tihuju, dokazuju našu nedjeljivost od kozma.

djelić poetske drame “Ako sutra nikad ne dođe” Dijana Jelčić, Laura Klapka, Hanna Klapka.






Koračajući po tananoj niti vremena upitajmo se što je život, a što je misao kojom pišemo portret našega života i kako se odlučiti što je prava, kvalitetna i kreativna misao o nama samima i o ovoj predstavi koju nazivamo život. Jesmo li svjesni da živimo u kaotičnom vremenu punom objava koje se neprestano sukobljavaju, isprepliću, ali i nadopunjuju?

Toga, naizgled, kaosa se ne treba bojati. On je kreativan.
Priroda je kreativna, univerzum se širi nekom još nedovoljno objašnjenom energijom, u kvantnom svijetu znanost otkriva uvijek nove dimenzije koje svojim postojanjem kreiraju i naše energetsko polje i naše postojanje u ovom svijetu.

Trenutačno se nalazimo u zoni sumraka. Zatvoreni u vremenu nemoći. Bombardirani tužnim vijestima o urušavanju sustava koji život znači.




Ne volim ovu nepomičnost, tmurno nezbivanje, entropiju vremena, težinu neprolaznosti, zgušnjavanje bez pomaka. Ulazim u kutak mog svemira, u odaju ogledala i odjeka. Prodirem u podsvjest, u prostor nedogađanja, u zatomljena sjećanja, u svijt mojih ljubičastih snova. Živim vrhunac samoće, vidim misao u čijim se temeljima kriju osjećaji slobode i ljubavi. Upravo ta misao utire put nekim drugim oblicima stvaralačke energije.

Nezvana ili zvana? Kako dolazi ljubav?
Ponekad je nepozvani gost na slavlju osjetila,
svitanje u kojem počinje san, tračak sunca u plavičastoj magli,
zlaćani oblak nad planinom svijesti, oblak koji se uvlači u san,
u korake, u dlanove, u lice, oči.
U nama zaziva radoznalost, čežnju za otkrivanjem tajni,
vjerovanje u starenje duša, i njihove seobe,
razotkriva do nagosti, do katarze...
Ljubav dolazi i ostaje
kao osjećaj, san, prostor, vrijeme, život.

U sjaju noći punog mjeseca
razlomljeno zrcalo svijesti,
bljesak ljubičastog beskraja,
suze Svetog Lovre,
treptaj oka pun zvjezdane prašine
i zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”.

U kutu svemira vječnost zgusnuta u trenutak. Živimo ga,
kao da sljedeći neće doći.


Dijana Jelčić...
- 10:01 - Komentari (18) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.10.2020.

Govor slika...





Rađa se dan, jedan od mnogih u nizu nastajanja. U misaonom režnju kovitlac neurona, kaleidoskop prohujalih trenutaka. Vrtlog misli slivenih u osjećaje. Blješti galerija pamćenja, neizgovorene rečenice pretočene u govor slika.

Sjećam se naših razgovora, pričali smo o životu, slobodi i ljubavi. Tražili smo nove riječi. Nismo ih pronašli. Mozak je iscrtao ikone na zaslonu osjećanja.
Danas mi se pričinja, na početku smo priče, stolujemo u vremenu traganja za simbolima uma.
Poželjeh uspomene pretočiti u štivo. Igram se slovima. Premalo ih je na tipkovnici. Beživotna rečenica ne diše. Počiva beznačajna na monitoru.
Osluškujem tišinu. Čujem radosnu poruku. Želim joj darovati smisao sintakse.
Osjećam, most između misli i osjećanja je zlatna spirala. Titra ritmom disanja. Diše ritmom srca
U metamorfozama uma kolaži prohujalog vremena, govor bez jezičnih barikada.

Sjećanje na magistra Ludu, na posljednjeg igrača staklenim perlama. Utjelovljujem homo ludenasa... Igram se.

Jedna jedina riječ može nemoć preobraziti u moć, nesigurnost u sigurnost, tugu u radost, nesreću u sreću. Na senzoričkim kartama oslikano znakovlje. Vidim tišinu, čujem bol, kušam tugu, dodirujem sreću. Živim sinesteziju osjetila i pitam se.

Je li moguće u kratkim udasima i vremenu između njih otvoriti novu stranicu jezikoslovlja i upisati novu riječ?
Riječ koja u sebi skriva viđeno, kušano, slušano, mirišljavo i dodirnuto.





Vidjeh srcem odapet let ptice, u vjetru vremena istinu, u trenutku vječnost... u svjesti bljesak i samo jedna jedina riječ... ogled u tvom pogledu...

Vratili smo se na početak priče,
odživjeli je silinom stvarnih događanja.

Ljubav je bezgranićno bezriječje, sloboda, život. Događa se u magiji boja i zvukova, u tajni omjera okusa i mirisa, u nježnosti dodira, u dozrijevanju pod nutarnjim suncem.

Lakše je osjećati nego pisati.

Dijana Jelčić



- 07:17 - Komentari (13) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.10.2020.

Zajesenilo...





Prisjećam se svih naši jeseni... i naših razgovora... znam… u dugim zimskim noćima ćemo tražiti bisere… izgubljene djeliće prohujalog ljeta… i kratkim stihovima uramljivati trenutke samovanja u dvoje...





Osluškujem romor vremena, čujem muk svitanja...Jesen nam daruje mekani sag požutjelog lišća po kojem bešumno koračamo ka snijegovima...




Skarletno slovo,
u jesen ruža cvjeta
svjetlom početka.

Tih života zov.
Titra titraj vremena
bojom jeseni.

Zlaćan muk iskri
nježno tkanje jutrenja.
Jesenje ruho!





Veo nad koljevkom rađanja… pričinja mi se… leptir sam u kukuljici vječnosti… putnik putevima svile… ronioc Mnemozinom… kapima dolazećih i odlazećih sjećanja… nad spoznajom bdije pamćenje… odbijam mogućnost uspoređivanja… dozvoljavam stvaraocu svijesti crtanje novih ikona u galeriji sjećanja…





Nad ružičnjakom
lahor vremena i mir.
Jesen stoluje!

Nad pučinom
magličasto svitanje.
Zajesenilo!

Buket od voća
jabuka, kesten, šipak.
Jesen u srcu!




izašla iz tkanice sna zlaćana nit se uvija oko budnosti… umrežava iluzije u percepciju jeseni...
izvija se do azurnog svodovlja i dokazuje mi, tek sam djelić, tek titrajuća struna u tkivu Svemira… u panorami jeseni.

Dijana Jelčić...

- 07:17 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 24.10.2020.

Moć nadanja...





Lepet leptira, tako su poetično nazvani neuroni, ljubičastom bojom piše elegiju zbilje i moć nadanja.




Možemo li izdržati muk, ubitačnu tišinu vremena,
nesnosnu nijemost istine, okrutnost blizine,
netalasanje, entropiju prostora,
život bez pomaka?

Promatram jedno veliko ništa,
usahli cvijet na obzoru vječnosti,
tajac bolne praznine,
silhuetu starice u maglovitom jutrenju
tek načetog dana.

Ples sjena na zidu kuće,
kolonu zaboravljenih na asfaltu velegrada,
zgaženo vjerovanje i umorna djeca otrgnuta
iz tople postelje.

I nebo plače,
revolucija oblaka,
na barikadi trenutka vjetar tihuje istinu,
raznosi nečujnost ćulima budnosti.

Nutarnja gluhoća, slijepilo moćnika,
urlik laži trga opnu sna.

Budimo se dotaknuti strahom zbilje,
otkrićem bezvrijednosti
žrtava na obroncima
prošlosti.





Nad žrtvenikom trenutka jeca uspomena.
Klečimo ponizno na oltaru zbilje,
nemoćni, prevareni, kažnjeni
jer smo vjerovali
u Fibonacciev slijed
događanja ljepote.

Stojimo, vjerujemo bez pomaka ukotvljeni u nepostojećoj nuli,
u krletki nadanja.

U okviru mladog dana iluzija, dašak sna i šapat u očima.

Ljubav oduvijek stoluje u klijetkama srca,
voli ljepotu dana u kojem se budiš...
srce diše... ne odustaje...
osjeća moć nadanja.





Dobili danas na dar... moćan dodatak ovom štivu...
Pero Kvesić i njegova novo ukorićena knjiga...
Dum spiro spero... divno... ima nas još
vjerujemo... nada umire zadnja...



Dijana Jelčić


- 11:11 - Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 23.10.2020.

Koordinate srca...







Orkanski visovi..
Emily Brontë, izolirana i sramežljiva žena, napisala je jedan od najosebujnijih romana u književnosti – njezin lik i život jedinstveni su kao i u knjizi.
'Budi uvijek sa mnom, uzmi bilo koji oblik, izludi me! Samo me nemoj ostaviti u bezdanu, gdje te ne mogu pronaći! O Bože! To je neizrecivo! Ne mogu živjeti bez mog života, moje duše'

Orkanski visovi je mračna i tjeskobna priča o obitelji, osveti i ljubavi koja ne samo da je nesretna već i tragična, ali unatoč tome jedna je od najčitanijih i cijenjenijih knjiga ovog žanra. Već sa prvim rečenicama u kojima opisuje krajolik i podneblje, određuje ton knjige i daje nam na znanje da nesuđeni ljubavnici, Catherine i Heathcliff, nisu imali šanse za svoj sretan kraj. Iako im je Emily darovala susret u vječnosti čitajući knjigu i gledajući film poeželjeh joj promijeniti kraj...






U djeliću trenutka vidjeh zadnje kapi prohujalih kiša. Nad srcem je bdijelo podne. Na orkanskim visovima u duginom sjaju privid dvorca. Vjetar se igrao atomima strasti, ispisivao koordinate srca. Uspinjala sam se okomitom stijenkom žudnje da osjetim vertikalni mir na polju vrijeska.

Koraci iz nekog davnog snoviđenja probiše zvučni zid nutarnje gluhoće. Na putanji sjećanja zaiskri zlatna škrinja puna prošlih strahova. Nevidljiva ruka sudbine podignu poklopac. Neisplakane tuge izroniše iz dubina nutrine i nestajaše u nedohvatnim širinama prohujalog vremena.

Praskozorje novog trenutka prosu svjetlost u koordinate srca i zaobli prostor duše u novu dimeziju postojanja. Začuh tonove nečeg nepoznatog u meni. Kroz kristalnu prizmu svitanja vidjeh sunce kako gasi tminu i pali svijeće praiskonskih vjerovanja.
Veliki prasak nutarnjeg svemira je probio opnu trodimenzionalnog nepostojanja i propustio svjetlost u titraj mog još snenog oka.
Kristali prošlih kiša oživješe novim bojama i zatvoriše trenutak u riznicu postojanja, u srce krošnje vremena.

Budim se iz bdijenja, tu si, sanjiv u budnoj strasti, svjetlošću utkan u kožu, jecajem tišine utopljen u pore, krikom žudnje dozvan u klijetke srca, nezamjenjiv na dlanovima, nesalomljiv uraganom vremena, neizbrisiv sa koordinata srca.

Dijana Jelčić

- 07:17 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.10.2020.

Iz memorije srca...







Nad pejsažem trpkih sjećanja usnulo sunce,
nad paklom gorkih uspomena
ushit ciničnog uma.

U fokusu zbilje izgaraju ideali,
na lomači trenutka iluzije.

Prisila na zaborav svjedočanstava oslikanih u licu vatre,
u mirisu svetih smola, u tinjajućem pepelu porijekla.
Kao mala Sunca, čuvari nekropole sudbine
slave pobjedu nad stihijom prolaznosti.

Iz srca quinte esencije, iz ombulusa svijeta
izranja osmijeh kralja bez krune,
čarolija svetkovine čula,
vrisak ljepote,
igra tišine i sudbine.

Ćutim zagrljaj stvarnog i nestvarnog,
tvoje ime ubrizgano u krvotok, srce savladava maraton zbilje.

Hoće li srce preživjeti sučeljavanje sa ciničnim umom?

Kralj pajaca skida masku, budi usnulo sunce
i sa osmjehom u tužnom oku,
na bojišnici mene i mene,
objavljuje pobjedu srca.





Svaki novi trenutak je nova istina, srce i um u nadmetanju.

Srce, fontana svjetlosti,
izvorište rijeke uspomena,
ciborij svete krvi,
kalež vjerovanja,
zrcalo istine,
tvoja i moja slika
titrave u suzama neba,
blještave u kapljicama sunca,
sretne u kristalima sna,
sjedinjene u osjećanju osjećaja,
u ljepoti života pretvorene u ljubav.

jedna iz davne memorije srca... malo sladunjava ali moja...


Dijana Jelčić




- 09:09 - Komentari (27) - Isprintaj - #

srijeda, 21.10.2020.

Vrijeme nastajanja...







Listopad se kotrlja tračnicama vrmena. Uskoro napuštamo zviježđe vage. Moje nastajanje je počelo šuštanjem lišća, mirisima i bojama jeseni.





Topi se vrijeme i gomila u koritu prolaznosti… prelijevaju se sjećanja… događa potop uspomena… prerasta u ocean snova… uranjam… ronim dubinama pamćenja…

Na dnu se naziru raskomadane školjke nekih umiranja… umirale su neostvarene želje… ostali su samo ožiljci… vidljivo znamnjenje kraj puta između poznatog i nepoznatog… između početka i bespuća… plovim dubinama bez otpora… bez zastoja u trenucima razdornih zbivanja… prolazim pokraj ruina potopljenih želja… kulisa stradavanja u zabludama… pored Potemkinovih sela krivih vjerovanja…

Mjesec bdije nad noćnim pustolovinama, stražari nad morem prohujalih tuga…
Osluškujem šum mjena… plima i oseka me njišu u ljuljačci nadanja… tuge postaju siluete ljepote, znamenje življenog života…
Uklesane u stijenke srca, prelivene patinom sjete postaju svjedočanstva… povijest ljubavi…

Ćutim suzvučje čovjeka i svemira. Pričinja mi se neki nevidljivi virtuoz je zasanjao Bachove sonate…
Zaustavljam misao u središtu zbivanja i vidim poznate geometrijske oblike kao akorde sonate, prepoznajem govor prirode. Kazuje poeziju znanosti jezicima litrature, fizike, filozofije, slikarstva i glazbe.







Znanje traži svoju potvrdu u Homerovoj “Odiseji” i Danteovoj “Božanskoj komediji”, svoje tvrdnje u Dalievom rastopljenom vremenu, Deskartesovoj zabludi, Spinozinoj supstanci sa dva atributa i Damasievoj misli... osjećam, dakle postojim..

Razumijem poruku znanosti… život se događa nastajanjem, a ne postojanjem…na mostu između između svijeta materije i ideja… iza nas ostaje nemjenjajući svijet… u njemu su jednakosti i različitosti postojane… ljepota nepromjenjiva… ispred nas je život u tek naslućujućem djelovanju postojećeg i oslobađanja od utega
prošlosti.

“Prošlost,
rekao je Stephen Dedalus,
je mora iz koje se
pokušavam probuditi.”

Odbacujem potrošeno vrijeme, na vagu stavljam utege mogućeg, razmišljam o energetskim poljima bez gravitacije, o kolapsu kvantnog stanja, raspuknuću jezgrovitih uvjerenja… o zagrljaju teorija relativiteta i kvanta... naslućujućoj petoj dimenziji... o moći još uvijek neostvarenog Einsteinovog sna...

naslućujem ga, dakle još uvijek nastajem....


Dijana Jelčić



- 08:28 - Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 20.10.2020.

U mansardi...





"Noktima smo svuda po zidu ispisali (kada to nije išlo na uštrb slika koje je iscrtala vlažna ruka) latinske i grčke sentence kojih smo se pridržavali kao deset božjih zapovesti i izgovarali ih u časovima intelektualnih kriza i očajanja kao molitve očišćenja. To su bili putokazi ka Istini, lux in tenebris, kako je rekao Jarac-Mudrijaš. Ko bi se drugi setio toga da se sentence moraju urezivati u zid ad unguem, »golim noktima, dok krv ne brizne!« "

Danilo Kiš...MANSARDA






Teško je poslije ovakvog teksta napisati nešto smisleno, pronaći riječi kojima bih opisala trenutak u kojem doživjeh lux in tenebris, trenutak spozanje nutarnje svjetlosti…

Na graničju svjesti i podsvjesti se prisjećam davno napisanih pjesama… zbirki „osamnaest crvenih ruža“... i Odakle dolazi ljepota..

Prostor je bio prepun utvara
zidovi išarani sjenama prošlosti
trajanje u tmini uspomene,
plov bespućem insomije.

Noktima tugovanja
klesah pjesme u zidove hrama ljubavi…
uzaludnost,
ne osjećah sjaj
nutarnjeg sunca.





Ako si našao tišinu zrelosti
ako si posadio čemprese
u dolinama gdje su rasli naši nemiri
i krenuo stazom nove sreće....
Tvoje sreće...?
Tvoja sreća će biti
obala mojih snova.....
a moja ljubav sunce
nad čempresima.

Ako si drugačiji od mene
nemoj se više okretati.
Moje ruke, uvijek spremne za zagrljaj,
mogle bi postati ubice
snovima.
Ostavi me u dolini naših nemira...
Uspomene su lijepe.

U vazi su umirale ruže,
znamenje nečemu
čega nije bilo.





Bila sam inkarnat nepostojanja u vretenici zbilje… a onda osjetih moć Kišove misi...

Hic tandem stetimus nobis ubit defuit orbis... Stigli smo najzad ovdje gdje nam je nestalo globusa... preselili smo u mansardu...

Igra sudbine i utjelovljenje pročitanog... kompromis sna i jave...
Darovao si mi buket bijelih ruža… širile su miris ljubavi… ne dozvolih im da uvenu… da nestanu u zaboravu… poželjeh u zajedničkoj prisnosti ovjekovječiti njihovu prisutnost… uspjela sam zaustaviti njihovo nestajanje…
Sretna pišem ljubavnu pjesmu lux in tenebris… tebi i tvom imenu u kojem ćutim snagu danje svjetlosti… više ne dozvoljavam prošlosti da mi zamuti izvorište ljepote…

Izgovaram molitvu geometriji trenutka i na laticama osušenih ruža ispisujem moju pjesmu nad pjesmama… na dnu stiha se zrcali čvrstina dvojnosti u jednoti ljubavi…
Ruže su bile i ostale znakovlje mojih sudbinskih puteva... neizgovoriva, tek osjećajna, simbolika vremena...

U prisnosti buja prisutnost,
dan prepun svjetlosti
i ruža.

Dijana Jelčić



- 09:00 - Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.10.2020.

Prohujalo vrijeme...







Ovo je bila noć bdijenja u snu… bila sam u gradu nestalih knjiga… u titrajima sna misaonost prohujalog vremena… u rasapu bijele svjetlosti ples fotona…
na zaslonu snovitosti igra riječi na gozbi bogova… koloplet misli u dimu izgarajućeg blaga…

Aleksandrija spava… iz pepela se uzdiže oblak davno odsanjanih snova… osjetih metamorfozu svijesti… u iskri čuđenja početak beskraja… dovoljno za uzročnost sretne budnosti i slijepo vjerovanje… premalo za bezrazložnost sumnjičavih nespokoja…

Vizija na obzoru budnosti objavljuje nedohvatnost kraja… nema ga u prividu… a konačnost se utkala u znatiželju… znam da ništa ne znam… smirujuća potvrda meni pustolovu… meni tragačici za postojanim dokazom istine… iz zavjetrine zanosa ušetah u vrtloženje ovozemaljske zablude… u sumanutost kovitlanja nepoznatim krajolikom…

Daljine me zovu… lutam koridorima izmišljaja… uranjam u odiseju dolazećeg vremena… i pitam se...





Jesmo li trajali u viru uzdaha, u jauku rebra, u vrisku rađanja?
Jesi li iluzija vječnosti, poslanje bogova ili zbilja boje sljeza?
Jesam li bol tvoga torza, prvi grijeh ili san u tvojim očima?

Bio si bezimen, nestvarno stvaran u snovima, bio si poeta moje snovitosti,
nestvarno stvaran jahač mjesečeva glasa, bog vjetra, Eol u krilima Hermesa,
donosioc nečujnih poruka sa dalekih obala oceana sna.

U nestvarno stvarnoj viziji oćutih ljepotu svitanja bezimenih godina,
nisam ih brojala.
Nije bilo važno, osjećala sam, sudionici smo iste imaginarije,
vrijeme nije radilo protiv nas.
Nas dvoje, beskonačni u konačnosti, smrtni u besmrtnosti, nerazumni robovi srca
u koloni žigosanih prolaznošću.

Nas dvoje nestvarno stvarni...

Dijana Jelčić...


- 07:17 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.10.2020.

Igra za sanjare...






Desetljećima dijelim život sa umjetnikom. Uz njega naučih koračati na tananoj niti između mahnitosti i ozbiljnosti, balansirati na sponi između sanjarija i epistemoloških istina.
Često razgovarajući bježimo od svakodnevice... oglušujemo na njenu banalnost prepunu izvješća o ljudskim nesrećama, tugama, zloćama, zlobama, taštinama... odlazimo u gradove nepostojeće na ovozemaljskim stazama… u prostornosti oslikane rukom neumornog nutarnjeg mislioca… u vremenitost metuzalemskih razmjera… ideokinetičnost nutarnjeg neba postaje kalendar neprolaznih trenutaka… sakupljačica metafora koje nastaju u dijalozima i ostaju pohranjene u pamćenju… kada ih pokušam pretočiti u štivo dobijaju drugačije značenje… oblik besmislenih sintaksi koje osakaćuju pitkost napisanog… postaju svjedočanstva neprenosivosti osjećanja osjećaja u razumljivu tekstualnost…

Čitam davno napisano… potrošili smo sve žetone koje smo krili u džepovima sanja… hazardirali do posljednjeg okretaja svijeta… žrtvovali dan i dobili vječnost… zakoračili na staze razgranatog vremena… krenuli kroz maglovite velove neznanja ispisujući poeziju trenutka… osjetili nepotrebnost odbrojavanja satova… sve se uvijek zrcalilo u nama… živjeli smo ekliptiku sunca rotirajući u vrtlogu praistine… nevažnost mjerenja vremena se ogledala u nezaustavljivim mjenama… umirali smo i rađali se… jutrenja su bila uskrsnuća u onom djeliću svemira na kojem smo u sutonima uranjali u smrtnost…





Carstvo boga Kairosa ili igra za sanjare?…

Postali smo igrači sa oblacima... uspinjemo se u bezvremeni beskraj... promatramo pretakanje ničega u ništa… nestvarnu stvarnost u kazivanje neba… jedino je svjetlost sveprisutna… igramo se s bjelinom njena dolaženja… hvatamo trag njenog odlaženja…
Nepostojeći grad je utočište bjeguncima iz svrsishodnosti neživljenja… carstvo boga Kairosa… bezgraničje prostor- vremena u kojem Sunce nikada ne zalazi… svjetlost udomljena u zavijutku svevremena… tajanstvena šifra kojom otvaramo kapije sužanjskih ćelija i oslobađamo zatomljene mogućnosti… pretačemo ih u umijeće življenja…
Vratili smo se obogaćeni nadzemaljskim svitanjima… osluhnuli zemaljske riječi prepune prekora… i oglušili na osude izgovorene jezikom taštine… i u bjelini svjetlosti pronalazili odgovore na tisućljetna pitanja…

Znam… ovo zvuči kao utopija ispisana rukom sanjara… ali mi stojimo na rondou sudbine… vjekujemo pod raspelom na kojem ljubav umire i rađa se nova, a uvijek ista…

Dijana Jelčić...


- 07:27 - Komentari (18) - Isprintaj - #

subota, 17.10.2020.

Život na sceni vremena...






život na sceni vremena... kaleidoskopska igra misli i osjećanja... dana i noći... godišnjih doba... predstava u kojoj igramo glavne uloge... premijer bez reprize...
Nad nama nebo prepuno legendi... sazviježđima ispisani mitovi... nedjeljivost beskraja i konačnosti... zvjezdoznalci iz astralnih konstelacija čitaju sudbinu, daruju rođendanima znamenje, razotkrivaju tajne upisane u vrtložnici genoma...
Snovoznalci obznanjuju mističnost snova, vidovnjaci proriču budućnost... a kovitlanje vječnosti još uvijek zaziva radoznalost... čežnju za otkrivanjem tajni... uranjane u prošle živote... vjerovanje u starost duša i njihove seobe...

U jednom činu životne predstave... dok je u meni raslo nešto bezimeno, u amfiteatru nutrine, odigrah jednu drugu sebe... nju, bjegunicu iz stvarnosti... tragačicu za istinom...

Proljeće je umiralo, još samo jedna noć do najduljeg dana, još samo jedna noć do ostvarenja sna, mislila je … purpurni suton je obećavao ljepotu… nadala se…

Prolazila je istim putevima, danima, tjednima, godinama, desetljećima. Vraćala se izvoru da sazna odakle dolazi ljepota. Sve je uvijek bilo isto, bez boje, bez mirisa, bez uzbuđenja, sve je ostajalo nepromijenjeno.
Ili joj se to samo činilo?

On joj dotaknu obraz, obrisa kristale tuge sa zaleđenog lica, zamrsi utegnutu kosu i darova privid jednog davnog sna.

Smije li dotaknut stare snove?
Kako dotaknuti ono što je već davno zaboravila sanjati?

Jučer je sve bilo mrtvo i nepokretno, a ona noćas osjeća ljepotu naglog ljeta… Iznenada slobodna rastrga korotu… želja se prosu opustjelim srcem… noć bez sna postade san njenoga života, noć boje lavande, noć puna mirisne ljepote, a ona budna, neumorna, svijesna svih onih izgubljenih, neprospavanih, neodživljenih…

On i ona sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. On i ona, odjeljeni vlakovima i narodima, su se jednostavno morali voljeti..

Sve što je nekada bio umor, bjeg od nje same, bjeg od trenutka sve to se odjednom pretvorilo u život… oživjela eliksirom istine, ona osjeti odakle dolazi ljepota…

Ljubav, ta vječna misterija, zauvijek ovijena velovima tajanstvene ljepote, nedodirljiva u osjetilnosti, neuništiva u osjećajnosti, promjenjiva u obličju vjekuje u strunama beskonačnosti... živi u de la Barcinom djelu „Veliki svjetski teatar“... u pričama naših pradjedova... u baladama drevnih rapsoda... u poetskim sonetima... skriva se u nedosanjanim snovima... u tugama, čežnjama, žudnjama...
Razotkriva se srećom u nama samima... u jednom jedinom titraju zjenice... ozrcali u vidokružju... ogleda u panorami sutona i pejsažu jutrenja... kaplje s neba, izranja iz mora... titra u zraku...

Dijana Jelčić


- 10:00 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 16.10.2020.

Mi, prostor i vrijeme...





Darovao si mi knjigu... malenu knjižicu koja u sebi krije bitak tajne, srž početka, jezgru još neotkrivene istine o prirodi prostora i vremena... u stotinjak stranica je sažeta povijest svemira, misaono sučeljavanje dvojice znastvenika koji pokušavaju osmisliti Einsteinov san, sjediniti kozmos i kvant... utopija, poezija izrastajuće znanosti... misaono sučeljavanje Stephena Hawkinga i Rogera Penrosea...

Uranjam u poetiku hipotetičnih pretpostavki... rado lutam nerazotkrivenim svemirskim snom... i onda dozvoljavam svjetlosti da me omata svojom začudnom bjelinom, da me uvrtloži u vretenicu vječnosti i odnosi u umu nedohvatne daljine...
Darovao si mi ovitak prepun čežnje za dohvatanjem nedohvatnih vizija, kalež u kojem ključaju misli iznjedrene iz velikog praska... dolutale u trenutak sa početka koji možda nije bio početak... misli koje su objavile vjenčanje iz kojeg je rođena četvrta dimenzija... darovao si knjigu ispisanu ljubavlju... jer znatiželja i čuđenje kovitlaju misaono- osjećajno tkivo i slijevaju ga u tkanicu mistike, znanja i žudnje za otkrivanjem još neotkrivenog... darovao si mi ognjilo strasti, neugasivi plamen na ognjištu spoznaje, neizmejrnu vrijednost u riznici svijesnosti...
Hvala ti na ovom porinuću u svijet poezije vječnih sanjara, u svijet neizračunjive bitnosti, svijet etike i estetike naslućujućih mogućnosti... u svijet u kojem je ljubav u svojoj uzvišenosti vrhovna vladarica naše ovozemaljske stvarnosti... ljubav i vrijeme u zagrljaju kraljice neba... u svjetlosti trenutka ljepote... ljepota sama... tužaljka na odru umiruće prošlosti i zornica nad koljevkom rađajuće stvarnosti... pretakanje iluzije u obris nedohvatne budućnosti...





gledam cvjetanje i uvenuće nebeskih cvjetova... moje opjevano bezvremeno putovanje vremenom... moju drevnu utopiju... ljepota se širi... izrasta u univerzum svjetlosti i boja... u moju horoskopsku vagu koja ostvaruje sklad sa tvojim lavljim srcem... titraji sićušnih niti grade premosnicu... iskre zrcalni put k tebi... ti postojiš u obećanju sudbine... u svjedočanstvu sreće... u godinama iščekivanoj objavi ljepote... i dogodila se onoga dana kada si mi cvijećem kitio kosu... bilo je kao u snu, a bila je java... vizija koju skrivah i od sebe same se obznanila u svoj svojoj ljepoti... na oltaru sreće su zasjala dva Sunca... izmješali se univerzumi... uskovitlale strasti... uzburkali prasikonski vjetrovi... na obroncima orkanskog svitanja me dotaknuo dašak nečeg bezimenog... dogodio se blagoslov Elizejskih polja nutrine... ostvarenje obećanja... kraj iščekivanja... kraj mog bezvremenog putovanja vremenom... dvije strune se dotknuše na pučini zbilje... zagrlio si me nježnim velurom vjerovanja...

hvala ti ljubavi na utihi vatre na ognjištu spoznaje... probudio si lijepe uspomene... te nježne čuvarice na recepciji percepcije...

U prostoru zbilje uokrvirenom korona vremenom poigrah se starim tekstom i fotografijama... u sivilu jesenjeg jutra potražih ona dva sunca u dimenziji trenutka i složih kolaž... malo kiča iz galerije uspomena...

Dijana Jelčić


- 07:47 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.10.2020.

Noć i Dan...







Camusova misao je izazov... oglušujem na prijetnje kraljevstvu sreće... Volim budna sanjati kako iz pjeska i pijene izranja bijela golubica i zoblje zvijezde... volim jutrenja… oduvijek… i nebo u odori carpaccio nježnosti… volim ga i onda kada ga oblaci pokušaju smanjiti… kada ga pretoče u golubinje sivilo ili bjelinu Johnathanove slobode…

Volim Venerin izlazak u orbitu sunoćavanja i noći u kojima padaju zvijezde… volim zlaćani trag bezbrojnih repatica i vjerujem u objavu uskrsnuća neostvarenih čežnji…

Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama… Platonove ideje pretočene u spoznaju vrijednosti… ideje koje oplemenjuju … kozmogonija uma usidrena u oceanu snova… u trenutku spoznaje preobražena u ljubav… slivena u odkucaje srca i titraje svjesnosti… svjetlošću utkana u bijelu odoru Dana i zvjezdani dijadem u kosi Noći… dinamikom nebeskog vretena prede zlaćanu nit i povezuje s harmonijom krajolika…
uzorita u trajanju kao svećenica oplemenjuje žudnje za susretom...

Ljubav ubrizgana u čistinu beskraja, u staze koje nikamo ne vode… kao hvatačica snova bdije u nedosanjanom snu… nad titrajima neke davne boli…





Uranjam u kobaltnu odoru Noći… poistovjećujem se s njom... postajem tragačica za Danom… to je filozofija nedohvatljivosti… fenomenologija nedodirljivosti… prisjećam se legende o sokolici i vuku i prokletsva koje pobjediše vjerovanjem u ljubav…

Bio si Dan, bila sam Noć... čekala sam tvoj dolazak na obroncima nemjerljivosti… nadala se kvantnom skoku sudbine… neizračunjivoj stvarnosti u kojoj će se Noć i Dan dotaknuti omamljeni zagrljajem Mjesečine i Sunca…

Tvoje oči su izronile iz beskraja nadanja… kao u snu me odnijele u carstvo tišine…

Bijela goluica je zobala zvijzde...rađale su se nove… rađaju se još uvijek…

Dijana Jelčić


- 07:37 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 14.10.2020.

Poezija godina...








Jednom davno na maloj željezničkoj stanici u zenitu ljetnog dana upitah dječaka očiju boje sna
Odakle dolazi voda?
Iz zemlje, reče mi dječak

To pitanje i odgovor su mnogo godina kasnije bili naš znak prepoznavanja. Naše naglo ljeto, Dubrovnik. On je na skalinama kazivao, a trubadur s gitarom i psom pjevao poeziju suza...





Ispričat ću ti jednu davnu priču
u tom će mi pomoći moja muza
kol'ko se može kad se nekog voli
i čudna kako je poezija suza.

Niz tvoje lice sada teku rijeke
za nećim dragim što bez traga ode
a oči boje meda kriju lijepu tugu
i neku čudnu poeziju vode

Zdenko Jelčić





Stihovi ove davne pjesme su zaokružili moje pitanje i njegov odgovor... u romor kapi krvi, u ritam srca i poeziju vremena.

Na pučini sjaj mjesečine, u nama mijene osjećanja. Osjetih plimu nečeg novog, nečeg bezimenog kako nezaustavljivo raste, premošćuje svjetove, uranja u zbilju.
Odledio je moje srce zaleđeno sumnjama, skidao inje s duše u kojoj su se gomilali strahovi. Bio je i ostao bog sunca koji stoluje u mom univerzumu. Branio me od Shakespearovih Falstafa, od prodavača jeftinih iluzija na sajmu taština i otvorio vrata svetišta iz kojeg je Krist protjerao trgovce snovima.

U dolini zelene rijeke osluškivah romor kapi, u močvari njihovu tišinu. Pijući vodu sa izvora osjetih promjenu ritma srca... kapi krvi zatitraše drugačije... titrajima oćutih poeziju srca.





slušam poeziju kiše, ćujem šapat Sapho, desete muze, muze poetike postojanja i osjećam... srce mijenja ritam... zaboravljeni otkucaji šapuću moju poeziju godina...

Golubije krilo zagrlilo jutro,
nebo rominja poeziju kapi,
u dašku zanosa
čujem vrijeme,
mudrost osmišljenu zbiljom.

Prevrtljivi Protej pokazuje svoja lica,
proriče preobražaj svijesti,
igra se valima mora,
vrednuje pjev oceana.

Zahvalna vremenu
koje mi daruje tren,
čudesnu boju nebojom zvanu,
cvijet nik‘o iz uspomene.

Iz stigme prošloga izrasta ljiljan,
marijansko znamenje
u oknima vode.

Sličan amfori punoj suza
uranja u svijest i srce.

Tvoj glas pijeni tišinu,
stara pjesma ubija strahove,
donosi radost
nebesku…



da, čudna je čudna poezija naših godina.

Dijana Jelčić


- 09:19 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 13.10.2020.

Gospođice iz Avignona...





Na kopreni jesenjeg praskozorja igra prirode, zagrljaj znanosti i slikarstva, susret Einsteina i Picassoa. Priroda je očima vidljiva do treće dimenzije, a njenu mnogo perspektivnost i dimenzionalnost vidimo tek misaono. Pročitana knjiga i moć pamćenja ostvaruju misaonu dimenziju prostor vrijeme. Svjetlost svitanja je zaobljuje.

U ovom trenu budnosti doživljavam igru sunčanih zraka sa strunama maglićastog sjaja. Svjesno sudjelujem u predstavi koja se obićno događa iza zrcala svijesti. Pokušavam dohvatiti čaroliju, zaustaviti je na dlanu kao znamen magije koju nam svjetlost daruje. Viđeno pretačem u misaonu sliku i spremam u galeriju lijepih uspomena. Ti stojiš pored mene.

Šutimo.

Tren traje, vrtloži se, titrajima zlaćane spirale prelijeva u tišinu prolaznosti.

Priroda je živo biće, ona osjeća naše misli i naša osjećanja, šapućeš, vrednuje ih i dokazuje nam to u izuzetnim trenucima. Promatra nas i pamti naše izričaje, slaže ih u kolaž i daruje vječnosti.
Njen glas se iz rapsodije u plavom slijeva u preludij rađajuće simfonije boja. U lebdećim kristalićima magle se prelama toplo zlato i pretvara panoramu u krunskog svjedoka geometrijske estetike.





Grliš me. Probližavamo se suncu. Dan izranja iz nebesog oceana. Mijenja deskriptivnost vidokruga.

U zraku mirisi Provanse i dašak tajanstvene muze, mistrala na licu. Bude se sjećanja na cvjetove jasmina i prvu braćnu noć. Maglićasta zavjesa polako nestaje, lebdeće kapljce se pretaču u konture zbilje.

Sretna sam što smo ovo doživjeli zajedno, šapnuh.
Nasmiješio si se.
Bili smo sudionici igre svjetlosne dimenzije na sceni prostor-vremena.
Inače mi ne bi vjerovao da sam vidjela odraz Picassove slike na obzoru ovog svitanja.





Bila je to vizija gospođica iz Avignona.

Dijana Jelčić


- 08:08 - Komentari (15) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.10.2020.

U ritmu odkucaja srca...







Ispred našeg prozora, u krošnjama breza titraju tonovi jesenje sonate...
beskrajna tišina doživljaja nutrine… slika iznjedrena iz neiscrpnog izvorišta ljepote…
odmak od stvarnosti?...

Tišina odnosi suton, noć uranja u zbilju.
oblaci kriju mjesečev dolazak,
spokoj beskraja se šulja
opustjelim gradom.

U obećanju vremena titra uspomena, naše godine utkane u sjaj svijeće.
Iz brazde sjećanja me gledaju odživljeni nemiri.

Zakletva tihuje na usnama, dok nas smrt ne rastavi,
plamen na oltaru vječnosti piše pjesmu o ljubavi.
Osluškujem strune misaone gitare,
glazba pristiže iz prohujalih ljeta,
iz doline mladosti.

Krv se još uvijek slijeva zaliscima želja.





Na uglu naše ulice stoji velika kuća, kroz zavjesu kiše blješte okna.

U poeziji kiše romor nevidljivih snova,
kuća, privid stoljetnog svjećnjaka,
jučerašnjica u trenutku,
u tajni plamićaka.

Koliko je života dogorjelo u njoj?
Koliko smrti je preživjela?
Koliko ljubavi se skriva u njenim odajama?

Odgovori se kriju u igri misli i osjećanja,
u apoteozi odigranog sinopsisa ljubavi,
u uzdizanju čovjeka na Olimp zbilje,
u titraju vječne božanske iskre,
u moći tvog, mog, vašeg
ritma odkucaja srca.

Dijana Jelčić


- 10:10 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.10.2020.

Vrijeme korone...







Vrijeme korone, velika praznina bez pomaka začahurena u čekanju. Broj novooboljelih širi strah epohom. Trenutačno živimo teatar apsurda. Čekamo kraj nepredvidivosti.
U tom besmislu titra misao... Vladati sobom najveća je moć.

Danas u vremenu korone, na bojišnici intime osjećam otupljenost osjetila… gubitak kontrole nad osjećanjima… zadah nagomilanog mulja u orbiti pamćenja, svjesno se ranjavam, u malim dozama si ubrizgvam otrov skupljen u peharu misaonosti…
Bojišnica intime je stanje svijesti u kojem vrijeme prestane postojati… u tim odbljescima nepostojanja spoznajem više od obićnog trajanja u stvarnosti… osjećam lomljivost i nepredvidljivost života…
Gomilaju se misli… misaone slike… naizgled zaboravljeni kaos dobija obličje… izrasta u geometriju bivstvovanja… postaje smisao... u sjećanje se vraćaju besmislene rečenice… one, izgovorene u pustopljinama nebitnosti… zvone glasovi davno izgubljeni u žamoru svakodnevice… odzvanjaju kao jeka osmijeha… jecaji tuge… vapaji boli… prohujala nevažnost postaje bit ozrcaljenog sjećanja… prolazna sentimentalnost se pretače u egzistencijalno… uranja u srž osjećajnosti… postaje osjećaj uklesan u pamćenje… to je proces sazrijevanja… imenovanje bezimenosti… skidanje patine sa moždanih vijuga… nešto kao glancanje starog srebra… izranjanje iz senzualne amnezije…

Ta interna psihoanaliza rezultira odbacivanjem tereta prošlosti… otapanjem ledenog otoka podsvjesti… oslobađanjem zatomljenih osjećaja… konkretiziranjem svijesti… uranjanjem u moć sadašnjeg trenutka...

To je okosnica vremena kojem se svjesna svih svojih grijeha vraćam… sebi u sebi... i prisjećam kategoričkog imperativa...






"Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama. Djeluj samo tako, da ljudsko, kako u tvojoj osobi tako i u osobi svakog drugog, uvijek vidiš kao smisao a nikada samo kao svrhu."

Immanuel Kant


Budimo odgovorni, čuvajmo svoje zdravlje i zdravlje drugih!
Mi, sudionici vremena, pod zvijezdanim nebom živimo maksimu nutarnjeg zakona.
Riječi, premosnice tišine, uranjaju u sluh i kao smisao, a ne svrha,
grade bedeme oko stvarnosti.
Smisao naših razgovora je narušavanje zbilje, bogoslužje na nestvarnom oltaru,
molitve Erato prividu, imaginaciji ikone, iluziji životne istine.

Stihovnica zbilje, bez rime i ritma, utkana
u osmijehe prolaznika,
u prozu dnevnih vijesti,
u razgovore ni o čemu,
u htijenja ljudskosti,
u ljepotu prijateljstva.
u lakoću življenja
u vremenu korone.

Dijana Jelčić

- 07:17 - Komentari (20) - Isprintaj - #

subota, 10.10.2020.

Veliko kristalno ogledalo...






Veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti, djetinjstvo u crnom okviru izrezbarenog dreveta, moj dnevnik, prijatelj, vjerni slušaoc izmišljenih i željenih priča. Ja i moja slika u beskrajnom dijalogu, studija postojanja, izgradnja osobnosti u vječnom sukobu snova i stvarnosti.
U zrcalu blješti povijest nutarnjeg svemira… evolucija i kozmogonija svijesti… vidim sebe u odorama izrastanja… u vremenu izranjanja iz kukuljice začeća… naslućujem napuknuće opne i omatanje svilenog vela stvarnosti…






U Borgesovom vrtu razgranatih staza,
susretoh nelineranosti vremena, u razigranim fraktalima umreženost struna,
u geometriji svemira pregršt mogućnosti. Odlučujem se istovremeno za sve.

Osjećam višestrukost postojanja, umnožavanje razina ljubavne čežnje
i artificijelnost fikcije i stvarnosti. U vrtlogu anthosa i logosa tražim središte,
nepobitnu istinu o prazagrljaju iz kojeg se rodio svijet.

Uranjam u strukturu kaosa.

Na obzoru ucrtan krug, savršenstvo prostora, usnuli anđeo čuvar i ljestve prema vječnosti.
U vrtlogu nastajanja čovjeka, vidjeh knjižara i goruću knjižnicu.
Aleksandrija spava, a drevni spisi nestaju.

Proljeće je još daleko, neka, u ovoj jesni, zalutala ptica dotaknu tišinu,
u podnožju neba buknu plamen, probudi uzbuđenja,
onu tihu vatru u uglovima sjećanja
zauvijek pohranjenu.

predvečerje u listopadu… sjedili smo u kafiću pod brezama... igrali smo se s oblacima… razgovarali s njima... razumjevali njihov govor... vjetar nam je donosio miris nečeg razuzdanog… nečeg mahnitog… nečeg samo našeg… obuzeo nas čar vremena… magija promjenjivosti… ljubav kao premosnica između raja i pakla… između zbilje i sna…

Senzualnost sama sebe ispisuje u dubini tvoga pogleda.

Dijana Jelčić
- 07:37 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 09.10.2020.

Djeca vremena...






''Odrastajući mislimo da bajka i igra pripadaju djetinjstvu... a bajka i igra su naš život... ponekada to nazivamo i osjećamo drugačije, ali upravo to govori da je posrijedi istost... dijete radi igrajući se, a bajka je njegova istina...."... tako nekako nas Friedrich Nietzsche poziva u spoznaju zrelosti...





Kiša koja je četrdeset dana padala prestade... pučina, obala oceana sna, purpur neba TI...
Na tvom licu sunce… u dubini tvog pogleda bdijenje dobrote… u dubini sebe ćutim ključanje bezimenog osjećanja… u vrtlogu trenutka uskovitlanost tišine… i bezbroj neizgovorenih pitanja… i niti jedan odgovor… nevažno je…

Mi smo djeca vremena. Razgolićili smo tajnu sakramenta obraćenja, pokore i oproštaja…
jesmo li griješili?
jesmo!
Bezgriješnost je utopija…

Igrajući se smo dotaknuli obod nevidljive kružnice… osjetili prostornost ljepote… vrijeme je bilo nebitno…
Zlatna hostija je uranjala u bitak vjerovanja… drevni san se ostvarivao zbiljom… u milostivosti privida prepoznah obličje sreće… ti si bio tu i to je bilo dobro…
jednostavno smo postojali…





Jedne noći me probudila užasna bol u glavi...desna strana... desno oko bez vida... strah od aneurizme... hitna pomoć je stiga brzo... odveli me na neurologiju... CT glave... sve OK... ali tlak 200 kroz 100... brzo infuzija... EKG... sve OK... desno oko suzi i pogled titra u magli... očni tlak 60... još jednom infuzija... kapljice za oči... sati prolaze... oko mene ljudi u bijelom...mjere tlak... spustio se 130 kroz 80... očni se spustio u normalu... bol u glavi prestala... bilo je to deset sati straha, onda dijagnoza... glaukom desnog oka... na vrijeme otkriven... slijedi terapija...

Prijeteća praznina života bez titraja, bez pomaka.
Praznina ne postoji,
rekoše mudraci.
Postoji, dragi moji, začahurena u strahu.

Tri dana kapanja... vid se vratio, praznina je nestala...

Osjetih snagu suočavanja sa tajnom… u njenoj nagosti vidjeh sebe, titrajuću strunu, u irisu tvojih očiju…
Pružio si mi šoljicu prvojutarnje kave… darovao miris prisnosti… svjedočanstvo vjernosti…
i buket ljubičastih ruža...

Prisjećam se trenutka u kojem izgovorih...
Vrijeme oluje ruža si pretočio u poeziju ruža...

Dijana Jelčić


- 07:07 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.10.2020.

Kladionica ljubavi...






Sigurno se i vama ponekad pričinilo, davno rođena ljubav je "na zaleđenoj cesti šutnje" izgubila kontrolu i umire na groblju bezimenih osjećaja.
Prisjećam se vremena kada sam to doista mislila jer, u godinama duševne samoće, nisam pronašla odgovor na sva ona pitanja koja su pri davnom rastanku ostala bez odgovora.

Otišla sam gušena prostorom i navikama, otišla s buketom crvenih ruža u naručju punom želja.
Ogrnuta vatrenim ogrtačem mladosti nađoh se u onom dijelu univerzuma gdje je ljubav, u odori prošlih dana, kočila sve nove doživljaje u meni. Izdignuta iznad monotonije i osrednjosti u kojoj sam ostavila razjarenu taštinu nedosanjane ljubavi, zaustavih se između lucidnih snova i konvencija zemlje koja ne oprašta slabosti.
Jednim jedinim kompromisom sam mogla zadovoljiti pravila, meni nepoznate, strane igre i zaploviti niz rijeku u kolotečinu nekog novog života i pri tom izgubiti vlastite poticaje, izgubiti snove, ponovo izgubiti sebe.

Neka nevidljiva ruka, neka nevidljiva snaga u meni stavljala je uvijek nove utege na vagu, ali uvijek na strani nepovjerenja. Pisala sam tugaljive pjsme, pitala se odkuda dolazi ljepota, tragala za njeni izvorom izvan sebe.

I onda iznenada, u trenu kada iz maglovitog oblaka zasjaše dvije vatre, osjetih nove titraje u sebi i učinih korak u veliku prazninu, na roulettu sudbine uložih zadnje žetone iskrenosti za trenutak sreće. Kocka se zaustavila na polju... ljepota dolazi iz nutrine. Srce je promijenilo ritam.
Osjetih ljubav je energija, ne gubi se, samo mijenja oblike.

Svatko je nalik na svoju ljubav
ako ptica voli, ljubav ima krila,
ako mačka voli ljubav ima kandže,
ako dijete voli ljubav je puna stida...

Pobijedila sam nesigurnosti na zaleđenoj cesti šutnje. Zavoljeh zalaske sunca i poeziju mora, dan u kojem se budim i maglovita jesenja jutra, miris ruža i jasmina, okus oskoruša, vjetar u krošnjama tužnih vrba, zvuk metalne rijeke, tišinu usnulog grada, romor svitanja, smijeh djece i osmijehe prijatelja ...





Na Dürrerovoj slici Melankonija je Psiha oslikana kao djevojčica s leptirovim krilima… vizija duše… Eros oslikan s krilima, lukom i strijelom je njen smisao… njena sudbina… njihovo zajedništvo je privid naše dvojnosti… sklada tijela i duše… zemaljske i nebeske… ovo i onostrane… a ljubav premosnica među svjetovima… uvijek nastajuća snaga… uvijek kovitlajući nevidljiv, ali osjetljiv elan vital… besmrtnost ubrizgana u gustoću smrtnosti… nenestajuća sila vječnosti…

U sivilu neba se njiše sramežljivo Sunce… u zraku titra melodija stare pjesme... da nije ljubavi ne bi svita bilo… osjećam omamaljujuću moć negubeće energije…

Opet vam pisah o ljubavi jer još uvijek nisam pronašla neko drugo ime za taj osjećaj.

Kako vi zovete taj osjećaj?

Dijana Jelčić


- 07:47 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 07.10.2020.

Ti jesi što u srcu nosiš...






Hvala vam prijatelji dragi... darovali ste mi dan prepun ljepote... za uzvrat ću vam pisati o sreći... voljeti naše zajedničko vrijeme... uživati u ovoj začudnoj prostornosti našeg virtualnog prijateljstva...

Promatram buket ruža na radnom stolu... bude se sjećanja... pričinja mi se, čujem njihov govor... titraju slike prohujalog vremena... stoljeća se redaju, godišnja doba oblače i skidaju haljine s drveća, jedino ruže mirišu uvijek istim pupoljcima.

Slike davno zaboravljene oživješe sjećanjem i poezijom ruža.

Sjedinjuju se stari i naizgled novi osjećaji. sve se ponavlja, pa iako se naizgled mijenja, to što vidim i osjećam je arhitektura mojega života.
U ovoj plodnoj jeseni zbrojenih godina ulazim u svijet iza zrcala stvarnosti, u odaju tišine u kojoj ljubav život sanja. Osluškujem zvuk campanile. Kampanom svijesti odjekuje zornica naćetoj godini.



Srce, ljubav i vječna svjetlost našeg postojanja ozrcaljena u poruci anđela kojeg od supruga dobih na dar...

Ti jesi što u srcu nosiš...

U srcu buket ruža i godina,
fontana vječne svjetlosti, izvorište rijeke uspomena,
Ciborij svete krvi, kalež vjerovanja, zrcalo istine.

Zatvorimo vrijeme u srce, vrijeme je sjećanje i ljepota uspomena... .

Dijana Jelčić...

- 07:47 - Komentari (23) - Isprintaj - #

utorak, 06.10.2020.

Put iz sna...







Elegantno odlazi noć, crna pantera. Svjetlost uranja u san, ucrtava put ka svitanju. Zlaćani muk iskri nježno tkanje, veo nad koljevkom rađanja. Lepršam stazom iz snovida u snovitost, u ekliptiku svakodnevice.





Svanulo je. U sjaju jutrenja smiješi mi se anđeo čuvar na prozoru. Na komadiću plavetnila iznad prozora bijeli Mjesec. Listopad, mjesec i ja... nedjeljivost od rođendana.

Pričinja mi se… leptir sam u kukuljici vječnosti, koračam putevima svile, uranjam u Mnemozininu rijeku, u kapi dolazećih i odlazećih sjećanja, u kovitlac vremena.

Nad spoznajom bdije pamćenje. Odbijam mogućnost uspoređivanja, dozvoljavam stvaraocu svijesti crtanje novih ikona u galeriji uspomena. Izašla iz tkanice sna zlaćana nit se uvija oko budnosti, umrežava iluzije svakodnevice. Izvija se do azurnog svodovlja i pokazuje mi da sam tek djelić, tek titrajuća struna u tkivu Svemira.

Prisjećam se davnih maštarija. Bila sam podanica Mjeseca, ljubavnica Sunca, igračka vjetra u oluji ruža i pustolovka na zvjezdanim stazama. Možda sam bila i zrno pijeska u dalekoj Sahari, vlat trave u prostornosti prerije, kap vode na Jerihonskoj ruži, suza u oku eremita.

Možda, toga se ne sjećam. Ne poznajem sve postaje rodoslovlja, ne pamtim sva zaustavljanja na putu iz sna u moć ovog trenutka.

Još uvijek ne mogu odgonetnuti tajanstveni “kod” genoma…

Dijana Jelčić...


- 07:17 - Komentari (18) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.10.2020.

Prije svega žena...







Žena utkana u bitak vremena, u srž života, u fokus svemira...
žena ratnica svjetlosti, pobjednica tmine,
sa krijesom ljepote u očima i Nikinim stijegom u rukama…

Žena uvijek lijepa u svojoj nagosti, uvijek snena u tkivu življenja,
uvijek hrabra na bojišnici materinjstva, spremna umirati za sreću djeteta,
ginuti za ljubav ljubljenog čovjeka, žena uvijek blaga u željama
i snažna u odlukama… žena pjesnikinja tuge, poetesa sreće,
moćnica zakona zlatnog reza, zlaćanom spiralom
povezuje eone vjerovanja, epohe nadanja,
tisućljeća rodoslovlja…

Žena Afrodita, Artemida, Hestija, Demetra, cesarica ljubavi,
čuvarica lovišta, braniteljica oltara života, stražarica žetvama,
lađarica na pučini oceana snova.

Kao jesen uzvišena u darivanju plodova prohujalih ljeta,
ponizna u dobijanju, ranjiva u izdaji, razigrana u strasti,
nježna u ljubavnom činu, prekaljena u gubicima,
utjelovljena u osjećanjima.

Žena u svakoj ženi,
jednostavno ljubav…

Dijana Jelčić


- 08:08 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.10.2020.

Istina je kći vremena...






Na obodu sunoćja vizija sudbine,
nad humkom praotaca ostaci prastarog pepela,
u bezdanu podsvjesti sukob neboja i ništavila,
u magnovenju budnosti zvuk tišine vremena.

Jedna zvjezda padom dotaknu tišinu,
u labirintu svijesti vrtlog neurona,
na bojišnici osjetila rat svjetova,
zrcaljenje heraldike Talijina hrama.

Na sceni trenutka sučeljavanje maski,
osmijeh protiv suza,
nad provalijom besmisla bijela svjetlost,
u prizmi uma odsjaj carpaccio jutrenja.

Sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim
i čujem glas kćeri vremena,
nad mostovima tihuju zvijede,
dokazuju našu nedjeljivost od kozma.

Mlado sunce ubija noć utvara,
vjetar raznosi pepeo davnih tuga,
u titraju svitanja uskrsnuće iz mraka
u tvojim očima zaborav ružnog sna.





Tu si. Sjećam se, govorio si mi, vjeruj u istinu. Istina je kći vremena.
Vjerovala sam. Istina se ogleda u tvojim očima.
zasljepljuje kao bjelina breze u dolini tvoje mladosti,
opija mirisima tek procvalog jasmina u mjesecima naglog ljeta,
miluje rapsodijom jesenjih boja.

Na jastuku buket ljubičastih ruža. Slutim dolazeća zima će biti blaga.


Dijana Jelčić

- 10:10 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 03.10.2020.

Šahovnica dijaloga...






Ako je Svemir uistinu božji san onda oni seobom duša otišli postaju anđeli, njegovi vjesnici i naši čuvari... a mi smo putnici namjernici… mi pustolovi… mi tragači za istinom… a naše misli, nevidljivi sudionici božjeg sna... kao tamna energija. šire svemir...

Što će se dogoditi s anđelima i nama kada se Bog probudi?...

Teško pitanje…

Postoje li teška pitanja?... postoji li mjera za težinu misli?... ponekad su preteške za ovu nepodnošljivu lakoću postojanja u enigmi trajanja…
U rebusu svijesti se zrcali znamenje prostora i vremena…
clausula rebus sic stantibus... vjerodostojnost do promjene okolnosti...
apsolutnost ne postoji... mjenjamo se iz trena u tren...

Postoji li mač kojim se možemo razvezati iz misterije početka?…

Nepotrebno pitanje...

Kao lepršava ptica nad bezdanom neznanja naša svijest traga za istinom… slobodna, a ipak omeđena obrascima ona drhturi na vjetru otkrića… krhkošću znanja utkana u tkanicu spoznaje… vidim riječi na bojišnici dijaloga… misaona slika parije šaha… riječi kraljevi… riječi lovci… riječi pijuni… premećemo ih… darujemo im nova značenja… znakovljem uma naglašavamo njihovu impreativnost, nesigurnost, čuđenje, znatiželju… darujemo im dušu, zvuk, miris, boju, okus… ili ih odbacujemo u rijeku zaborava…

što učiniti sa nerazumljivim značenjima?

Nijemost svemira krije u sebi tajnu… pokušavaš me izvući iz žrvnja nepoznanica i odvesti u zavjetrinu zbilje… ne dozvoli neznanju da ti uzvrati pogled…odgovori se kriju u zrnu srca…

da, u zrnu srca… u alephu, u točki u koju se zgusnulo sve… i daljina i visina i širina… bez težine, bez ubrzanja, bez trajanja, bez pomaka… na početku prije početka je bila svijest sama u sebi i oko sebe… a onda se dogodilo stanje…
prvi titraj i prva zvijezda… prvi bljesak spoznaje… rodila se ljubav… bitak prostor- vremena… čovjek u čovjeku… ti u tebi… ja u meni… srž istine…

uzdigni se iznad praga razumljivosti… osluhni tihovanje kozmogonije, tu nečujnu simfoniju svemira...
u svakodnevnom svanuću osjeti moć uskrsnuća... i zavoli dan u kojem se budiš… zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše...

odustah od lutanja labirintom mudrosti…

Dijana Jelčić


- 10:10 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 02.10.2020.

Možda to ipak nešto znači...









Rekli su mi, sretni ljudi nemaju prošlost... nisam im vjerovala...
Rekli su mi, tek srcem u koroti za nekim osjećajem,
požele otkriti dobro skrivani ožiljak,
neke davno zaboravljene tuge,
neke zaliječene boli.

Zaliječene boli?

Upitah se i osjetih sumnju u moje vjerovanje.
Možda to ipak nešto znači?

Da, znači, znači izaći iz mraka,
suočiti se sa suncem,
dozvoliti mu da prži sjećanja,
da probudi osjetila
da zaliječi osjećanja,
da mogu slobodna pisati dnevnik toga dana i
kroniku onih što slijede.








Jesen se uvlačila u odkucaje ljeta,
suze neba su ispirale pijesak s tijela,
a sunce nas je napuštalo ranije nego prije.
Bili smo izgubljeni u ravnodnevici monotonije,
zalutali na obroncima milovanja svjetlosti i tmine,
zarobljeni u labirintu strahova, u kaosu bolne istine,
u svijetu zatomljenih osjećaja, sjenkovitoj igri arhetipova.

Vrištale su sjene u paklenom kotlu gorućeg sunca…
Jutros se prisjećam Jungove tvrdnje... sjena je zapreka koja uništava ljepotu svijesti... to je ona tajanstvena Persona s maskom... esencija podsvjesti... odbaćeni djelić osobnosti...

Da, tada nesvjesno odbacih dio sebe... u režnju pamćenja vidim viziju osjetila... vid, njuh, sluh, okus i dodir... ćutim kovitlanje svijesti... vidim sebe bjegunicu iz krajolika tuge... osjećam anesteziju... nestajanje osjećaja fizičke boli...

čujem glas iz prošlosti... objavu smrtonosne dijagnoze... vidim tebe u bijelim odajama... to je bio trenutak u kojem postadoh jaka za tebe...
Bol je jezik svijesti... tajanstvena gošća na slavlju osjetila... najavljivačica promjena u tijelu... braniteljica života... nju prognah iz sebe da bih preživjela tvoje boli...

Preživjeli smo zajedno vrijeme tihog umiranja... suočili sa suncem, probudili osjetila, zaliječili osjećanja..

taj osjećaj još uvijek traje
čuvam ga i branim
kao sakrament i
vjerujem
Sretan čovjek doista nema prošlost...
ima samo sjećanja i buket tužni i radosnih uspomena.


Dijana Jelčić




- 10:10 - Komentari (24) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.10.2020.

Na kraju pustoši napisah pjesmu...




Poezija je zaista moćna u svojoj ljepoti. Ona vedri duh i onome koji je stvara i onome koji je čita. Trenuci provedeni u takvoj poeziji postaju neprolazni. Postaju životni i svijetli. Postaju, u stvari, nestvarno stvarni.
A što je naš ljudski život drugo, doli sjena takvih trenutaka?

Enes Kišević







Svanulo je prvolistopadsko jutro… načeo se mjesec u kojem sam rođena… grad se budi i ja s njim… ti pjevušiš pjesmu kojom obznanjuješ kraj poezije noći…
Zaustavljam misao u one moguće tri sekunde istinskog vremena… u trenutak sreće… zavoli dan u kojem se budiš… davni stih priziva u spoznaju ove rađajuće ljepote… ispijam nektar iz kaleža života… jesen mi daruje plodove odsanjanih ljeta… i moć sadašnjeg trenutka…

Čitam Enesov osvrt na zbirku "Nestvarno stvarni"... zadnji pasus otkiva moć poezije... prisjećam se vremena oluje ruža... traganja za izvorom ljepote... pjesmama sam molila pomilovanje za prognanicu koju osudih na samovanje u pustinji osjećanja, u isušenom koritu rijeke strasti, u opustošenoj zemlji tužnih vitezova koji izgladnjeli od žudnji tragaju za zagrljajem nježnosti.

Daždila je ledena kiša u duši gubitnice i ledila srce odmetnice sreće. Promrzla uz vatru ognjišta oćutih neumoljivu ruku sudbine koja je hvatala za grlo i gušila jecaje boli. Uronjena u noć samoće naiđoh na napušteni konak i ruševine hrama ljubavi. Zaustavih se pred žrtvenikom vječnosti, začuh tonove mrtvačkog marša i u oluji ruža vidjeh ognjilo neba, put ka kripti bezimenih osjećanja.

Omamljena strahom krenuh za žižom nade. U podzemlju istine, u dubokim koridorima tmine pune tuge i jada zasjaše dva jantarna lumina.

Izađi iz kruga prohujalog vremena, prošapta znani neznanac. Uđi u krug ljubavi, pozva me sudbina.

Zakoračih na kristalni most metaverzuma, na stanićje sjećanja nad rijekom zaborava. Vidjeh zrcaljenje svijetova. Maglovitu prošlost, sjaj trenutka i naslućujuću budućnost.

Srce je zatitralo ritmom nedosanjanog sna. Na tvojoj ruci iskričava kap. Ubrao si cvijet i darovao mi trenutak. Oćutih smiraj vjetra sa visova orkanskih uspomena.

U mimohodu vremena vidjeh sve bitke, uspone i padove svijesti. Trenutak otpusta i oprosta je ostao. Na kraju pustoši napisah pjesmu...




Na hridi vjekuje hram,
sunčanik objavljuje
zoru.

Rađa se dan iz sna.
Bezglasje svjetla traje,
neumorno.

Zvuk dolazi niotkuda,
iz pjeska, možda
iz tišine.

Širi se, šumi,
suzvučje mora i tišine
omamljuje.

Njedri se vječnost,
iz sedefa izranja
vizija lijepe nagosti,
muk svjetlosti
i tvoj glas.


Da, poezija je vatra u venama i voda na dlanovima, pali želje i gasi strahove.
Odmara tišinom, pleše ritmom svitanja, zenita i sutona,
blaga je moćnica u ljudskim životima.

Dijana Jelčić


- 08:08 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>