U mansardi...
"Noktima smo svuda po zidu ispisali (kada to nije išlo na uštrb slika koje je iscrtala vlažna ruka) latinske i grčke sentence kojih smo se pridržavali kao deset božjih zapovesti i izgovarali ih u časovima intelektualnih kriza i očajanja kao molitve očišćenja. To su bili putokazi ka Istini, lux in tenebris, kako je rekao Jarac-Mudrijaš. Ko bi se drugi setio toga da se sentence moraju urezivati u zid ad unguem, »golim noktima, dok krv ne brizne!« "
Danilo Kiš...MANSARDA
Teško je poslije ovakvog teksta napisati nešto smisleno, pronaći riječi kojima bih opisala trenutak u kojem doživjeh lux in tenebris, trenutak spozanje nutarnje svjetlosti…
Na graničju svjesti i podsvjesti se prisjećam davno napisanih pjesama… zbirki „osamnaest crvenih ruža“... i Odakle dolazi ljepota..
Prostor je bio prepun utvara
zidovi išarani sjenama prošlosti
trajanje u tmini uspomene,
plov bespućem insomije.
Noktima tugovanja
klesah pjesme u zidove hrama ljubavi…
uzaludnost,
ne osjećah sjaj
nutarnjeg sunca.
Ako si našao tišinu zrelosti
ako si posadio čemprese
u dolinama gdje su rasli naši nemiri
i krenuo stazom nove sreće....
Tvoje sreće...?
Tvoja sreća će biti
obala mojih snova.....
a moja ljubav sunce
nad čempresima.
Ako si drugačiji od mene
nemoj se više okretati.
Moje ruke, uvijek spremne za zagrljaj,
mogle bi postati ubice
snovima.
Ostavi me u dolini naših nemira...
Uspomene su lijepe.
U vazi su umirale ruže,
znamenje nečemu
čega nije bilo.
Bila sam inkarnat nepostojanja u vretenici zbilje… a onda osjetih moć Kišove misi...
Hic tandem stetimus nobis ubit defuit orbis... Stigli smo najzad ovdje gdje nam je nestalo globusa... preselili smo u mansardu...
Igra sudbine i utjelovljenje pročitanog... kompromis sna i jave...
Darovao si mi buket bijelih ruža… širile su miris ljubavi… ne dozvolih im da uvenu… da nestanu u zaboravu… poželjeh u zajedničkoj prisnosti ovjekovječiti njihovu prisutnost… uspjela sam zaustaviti njihovo nestajanje…
Sretna pišem ljubavnu pjesmu lux in tenebris… tebi i tvom imenu u kojem ćutim snagu danje svjetlosti… više ne dozvoljavam prošlosti da mi zamuti izvorište ljepote…
Izgovaram molitvu geometriji trenutka i na laticama osušenih ruža ispisujem moju pjesmu nad pjesmama… na dnu stiha se zrcali čvrstina dvojnosti u jednoti ljubavi…
Ruže su bile i ostale znakovlje mojih sudbinskih puteva... neizgovoriva, tek osjećajna, simbolika vremena...
U prisnosti buja prisutnost,
dan prepun svjetlosti
i ruža.
Dijana Jelčić
|
