Marketing
Igra za sanjare...
Desetljećima dijelim život sa umjetnikom. Uz njega naučih koračati na tananoj niti između mahnitosti i ozbiljnosti, balansirati na sponi između sanjarija i epistemoloških istina.
Često razgovarajući bježimo od svakodnevice... oglušujemo na njenu banalnost prepunu izvješća o ljudskim nesrećama, tugama, zloćama, zlobama, taštinama... odlazimo u gradove nepostojeće na ovozemaljskim stazama… u prostornosti oslikane rukom neumornog nutarnjeg mislioca… u vremenitost metuzalemskih razmjera… ideokinetičnost nutarnjeg neba postaje kalendar neprolaznih trenutaka… sakupljačica metafora koje nastaju u dijalozima i ostaju pohranjene u pamćenju… kada ih pokušam pretočiti u štivo dobijaju drugačije značenje… oblik besmislenih sintaksi koje osakaćuju pitkost napisanog… postaju svjedočanstva neprenosivosti osjećanja osjećaja u razumljivu tekstualnost…
Čitam davno napisano… potrošili smo sve žetone koje smo krili u džepovima sanja… hazardirali do posljednjeg okretaja svijeta… žrtvovali dan i dobili vječnost… zakoračili na staze razgranatog vremena… krenuli kroz maglovite velove neznanja ispisujući poeziju trenutka… osjetili nepotrebnost odbrojavanja satova… sve se uvijek zrcalilo u nama… živjeli smo ekliptiku sunca rotirajući u vrtlogu praistine… nevažnost mjerenja vremena se ogledala u nezaustavljivim mjenama… umirali smo i rađali se… jutrenja su bila uskrsnuća u onom djeliću svemira na kojem smo u sutonima uranjali u smrtnost…
Carstvo boga Kairosa ili igra za sanjare?…
Postali smo igrači sa oblacima... uspinjemo se u bezvremeni beskraj... promatramo pretakanje ničega u ništa… nestvarnu stvarnost u kazivanje neba… jedino je svjetlost sveprisutna… igramo se s bjelinom njena dolaženja… hvatamo trag njenog odlaženja…
Nepostojeći grad je utočište bjeguncima iz svrsishodnosti neživljenja… carstvo boga Kairosa… bezgraničje prostor- vremena u kojem Sunce nikada ne zalazi… svjetlost udomljena u zavijutku svevremena… tajanstvena šifra kojom otvaramo kapije sužanjskih ćelija i oslobađamo zatomljene mogućnosti… pretačemo ih u umijeće življenja…
Vratili smo se obogaćeni nadzemaljskim svitanjima… osluhnuli zemaljske riječi prepune prekora… i oglušili na osude izgovorene jezikom taštine… i u bjelini svjetlosti pronalazili odgovore na tisućljetna pitanja…
Znam… ovo zvuči kao utopija ispisana rukom sanjara… ali mi stojimo na rondou sudbine… vjekujemo pod raspelom na kojem ljubav umire i rađa se nova, a uvijek ista…
Dijana Jelčić...
Post je objavljen 18.10.2020. u 07:27 sati.