Mi, prostor i vrijeme...
Darovao si mi knjigu... malenu knjižicu koja u sebi krije bitak tajne, srž početka, jezgru još neotkrivene istine o prirodi prostora i vremena... u stotinjak stranica je sažeta povijest svemira, misaono sučeljavanje dvojice znastvenika koji pokušavaju osmisliti Einsteinov san, sjediniti kozmos i kvant... utopija, poezija izrastajuće znanosti... misaono sučeljavanje Stephena Hawkinga i Rogera Penrosea...
Uranjam u poetiku hipotetičnih pretpostavki... rado lutam nerazotkrivenim svemirskim snom... i onda dozvoljavam svjetlosti da me omata svojom začudnom bjelinom, da me uvrtloži u vretenicu vječnosti i odnosi u umu nedohvatne daljine...
Darovao si mi ovitak prepun čežnje za dohvatanjem nedohvatnih vizija, kalež u kojem ključaju misli iznjedrene iz velikog praska... dolutale u trenutak sa početka koji možda nije bio početak... misli koje su objavile vjenčanje iz kojeg je rođena četvrta dimenzija... darovao si knjigu ispisanu ljubavlju... jer znatiželja i čuđenje kovitlaju misaono- osjećajno tkivo i slijevaju ga u tkanicu mistike, znanja i žudnje za otkrivanjem još neotkrivenog... darovao si mi ognjilo strasti, neugasivi plamen na ognjištu spoznaje, neizmejrnu vrijednost u riznici svijesnosti...
Hvala ti na ovom porinuću u svijet poezije vječnih sanjara, u svijet neizračunjive bitnosti, svijet etike i estetike naslućujućih mogućnosti... u svijet u kojem je ljubav u svojoj uzvišenosti vrhovna vladarica naše ovozemaljske stvarnosti... ljubav i vrijeme u zagrljaju kraljice neba... u svjetlosti trenutka ljepote... ljepota sama... tužaljka na odru umiruće prošlosti i zornica nad koljevkom rađajuće stvarnosti... pretakanje iluzije u obris nedohvatne budućnosti...
gledam cvjetanje i uvenuće nebeskih cvjetova... moje opjevano bezvremeno putovanje vremenom... moju drevnu utopiju... ljepota se širi... izrasta u univerzum svjetlosti i boja... u moju horoskopsku vagu koja ostvaruje sklad sa tvojim lavljim srcem... titraji sićušnih niti grade premosnicu... iskre zrcalni put k tebi... ti postojiš u obećanju sudbine... u svjedočanstvu sreće... u godinama iščekivanoj objavi ljepote... i dogodila se onoga dana kada si mi cvijećem kitio kosu... bilo je kao u snu, a bila je java... vizija koju skrivah i od sebe same se obznanila u svoj svojoj ljepoti... na oltaru sreće su zasjala dva Sunca... izmješali se univerzumi... uskovitlale strasti... uzburkali prasikonski vjetrovi... na obroncima orkanskog svitanja me dotaknuo dašak nečeg bezimenog... dogodio se blagoslov Elizejskih polja nutrine... ostvarenje obećanja... kraj iščekivanja... kraj mog bezvremenog putovanja vremenom... dvije strune se dotknuše na pučini zbilje... zagrlio si me nježnim velurom vjerovanja...
hvala ti ljubavi na utihi vatre na ognjištu spoznaje... probudio si lijepe uspomene... te nježne čuvarice na recepciji percepcije...
U prostoru zbilje uokrvirenom korona vremenom poigrah se starim tekstom i fotografijama... u sivilu jesenjeg jutra potražih ona dva sunca u dimenziji trenutka i složih kolaž... malo kiča iz galerije uspomena...
Dijana Jelčić
|
