Moć nadanja...
Lepet leptira, tako su poetično nazvani neuroni, ljubičastom bojom piše elegiju zbilje i moć nadanja.
Možemo li izdržati muk, ubitačnu tišinu vremena,
nesnosnu nijemost istine, okrutnost blizine,
netalasanje, entropiju prostora,
život bez pomaka?
Promatram jedno veliko ništa,
usahli cvijet na obzoru vječnosti,
tajac bolne praznine,
silhuetu starice u maglovitom jutrenju
tek načetog dana.
Ples sjena na zidu kuće,
kolonu zaboravljenih na asfaltu velegrada,
zgaženo vjerovanje i umorna djeca otrgnuta
iz tople postelje.
I nebo plače,
revolucija oblaka,
na barikadi trenutka vjetar tihuje istinu,
raznosi nečujnost ćulima budnosti.
Nutarnja gluhoća, slijepilo moćnika,
urlik laži trga opnu sna.
Budimo se dotaknuti strahom zbilje,
otkrićem bezvrijednosti
žrtava na obroncima
prošlosti.
Nad žrtvenikom trenutka jeca uspomena.
Klečimo ponizno na oltaru zbilje,
nemoćni, prevareni, kažnjeni
jer smo vjerovali
u Fibonacciev slijed
događanja ljepote.
Stojimo, vjerujemo bez pomaka ukotvljeni u nepostojećoj nuli,
u krletki nadanja.
U okviru mladog dana iluzija, dašak sna i šapat u očima.
Ljubav oduvijek stoluje u klijetkama srca,
voli ljepotu dana u kojem se budiš...
srce diše... ne odustaje...
osjeća moć nadanja.
Dobili danas na dar... moćan dodatak ovom štivu...
Pero Kvesić i njegova novo ukorićena knjiga...
Dum spiro spero... divno... ima nas još
vjerujemo... nada umire zadnja...
Dijana Jelčić
|
