Prohujalo vrijeme...
Ovo je bila noć bdijenja u snu… bila sam u gradu nestalih knjiga… u titrajima sna misaonost prohujalog vremena… u rasapu bijele svjetlosti ples fotona…
na zaslonu snovitosti igra riječi na gozbi bogova… koloplet misli u dimu izgarajućeg blaga…
Aleksandrija spava… iz pepela se uzdiže oblak davno odsanjanih snova… osjetih metamorfozu svijesti… u iskri čuđenja početak beskraja… dovoljno za uzročnost sretne budnosti i slijepo vjerovanje… premalo za bezrazložnost sumnjičavih nespokoja…
Vizija na obzoru budnosti objavljuje nedohvatnost kraja… nema ga u prividu… a konačnost se utkala u znatiželju… znam da ništa ne znam… smirujuća potvrda meni pustolovu… meni tragačici za postojanim dokazom istine… iz zavjetrine zanosa ušetah u vrtloženje ovozemaljske zablude… u sumanutost kovitlanja nepoznatim krajolikom…
Daljine me zovu… lutam koridorima izmišljaja… uranjam u odiseju dolazećeg vremena… i pitam se...
Jesmo li trajali u viru uzdaha, u jauku rebra, u vrisku rađanja?
Jesi li iluzija vječnosti, poslanje bogova ili zbilja boje sljeza?
Jesam li bol tvoga torza, prvi grijeh ili san u tvojim očima?
Bio si bezimen, nestvarno stvaran u snovima, bio si poeta moje snovitosti,
nestvarno stvaran jahač mjesečeva glasa, bog vjetra, Eol u krilima Hermesa,
donosioc nečujnih poruka sa dalekih obala oceana sna.
U nestvarno stvarnoj viziji oćutih ljepotu svitanja bezimenih godina,
nisam ih brojala.
Nije bilo važno, osjećala sam, sudionici smo iste imaginarije,
vrijeme nije radilo protiv nas.
Nas dvoje, beskonačni u konačnosti, smrtni u besmrtnosti, nerazumni robovi srca
u koloni žigosanih prolaznošću.
Nas dvoje nestvarno stvarni...
Dijana Jelčić...
|
