Djeca vremena...
''Odrastajući mislimo da bajka i igra pripadaju djetinjstvu... a bajka i igra su naš život... ponekada to nazivamo i osjećamo drugačije, ali upravo to govori da je posrijedi istost... dijete radi igrajući se, a bajka je njegova istina...."... tako nekako nas Friedrich Nietzsche poziva u spoznaju zrelosti...
Kiša koja je četrdeset dana padala prestade... pučina, obala oceana sna, purpur neba TI...
Na tvom licu sunce… u dubini tvog pogleda bdijenje dobrote… u dubini sebe ćutim ključanje bezimenog osjećanja… u vrtlogu trenutka uskovitlanost tišine… i bezbroj neizgovorenih pitanja… i niti jedan odgovor… nevažno je…
Mi smo djeca vremena. Razgolićili smo tajnu sakramenta obraćenja, pokore i oproštaja…
jesmo li griješili?
jesmo!
Bezgriješnost je utopija…
Igrajući se smo dotaknuli obod nevidljive kružnice… osjetili prostornost ljepote… vrijeme je bilo nebitno…
Zlatna hostija je uranjala u bitak vjerovanja… drevni san se ostvarivao zbiljom… u milostivosti privida prepoznah obličje sreće… ti si bio tu i to je bilo dobro…
jednostavno smo postojali…
Jedne noći me probudila užasna bol u glavi...desna strana... desno oko bez vida... strah od aneurizme... hitna pomoć je stiga brzo... odveli me na neurologiju... CT glave... sve OK... ali tlak 200 kroz 100... brzo infuzija... EKG... sve OK... desno oko suzi i pogled titra u magli... očni tlak 60... još jednom infuzija... kapljice za oči... sati prolaze... oko mene ljudi u bijelom...mjere tlak... spustio se 130 kroz 80... očni se spustio u normalu... bol u glavi prestala... bilo je to deset sati straha, onda dijagnoza... glaukom desnog oka... na vrijeme otkriven... slijedi terapija...
Prijeteća praznina života bez titraja, bez pomaka.
Praznina ne postoji,
rekoše mudraci.
Postoji, dragi moji, začahurena u strahu.
Tri dana kapanja... vid se vratio, praznina je nestala...
Osjetih snagu suočavanja sa tajnom… u njenoj nagosti vidjeh sebe, titrajuću strunu, u irisu tvojih očiju…
Pružio si mi šoljicu prvojutarnje kave… darovao miris prisnosti… svjedočanstvo vjernosti…
i buket ljubičastih ruža...
Prisjećam se trenutka u kojem izgovorih...
Vrijeme oluje ruža si pretočio u poeziju ruža...
Dijana Jelčić
|
