Elegantno odlazi noć, crna pantera. Svjetlost uranja u san, ucrtava put ka svitanju. Zlaćani muk iskri nježno tkanje, veo nad koljevkom rađanja. Lepršam stazom iz snovida u snovitost, u ekliptiku svakodnevice.
Svanulo je. U sjaju jutrenja smiješi mi se anđeo čuvar na prozoru. Na komadiću plavetnila iznad prozora bijeli Mjesec. Listopad, mjesec i ja... nedjeljivost od rođendana.
Pričinja mi se… leptir sam u kukuljici vječnosti, koračam putevima svile, uranjam u Mnemozininu rijeku, u kapi dolazećih i odlazećih sjećanja, u kovitlac vremena.
Nad spoznajom bdije pamćenje. Odbijam mogućnost uspoređivanja, dozvoljavam stvaraocu svijesti crtanje novih ikona u galeriji uspomena. Izašla iz tkanice sna zlaćana nit se uvija oko budnosti, umrežava iluzije svakodnevice. Izvija se do azurnog svodovlja i pokazuje mi da sam tek djelić, tek titrajuća struna u tkivu Svemira.
Prisjećam se davnih maštarija. Bila sam podanica Mjeseca, ljubavnica Sunca, igračka vjetra u oluji ruža i pustolovka na zvjezdanim stazama. Možda sam bila i zrno pijeska u dalekoj Sahari, vlat trave u prostornosti prerije, kap vode na Jerihonskoj ruži, suza u oku eremita.
Možda, toga se ne sjećam. Ne poznajem sve postaje rodoslovlja, ne pamtim sva zaustavljanja na putu iz sna u moć ovog trenutka.
Još uvijek ne mogu odgonetnuti tajanstveni “kod” genoma…