Marketing
Moć svjetlosti...
"Plamen sâm, ja sam sâm…“ stih zaostao iz vremena dadaizma budi znatiželju. Je li to bila rezignacija, žalost, beznađe? Ili zrcali sjaj neugasive svjetlosti nutrine?
Palim svijeće za sve drage prerano otišle. Iz plamena se širi miris ljubavi, omamljuje me poezija uspomena. Uranjam u osobnu blizinu, u skrovište bezuvjetne prisnosti. Živim lomne vrijednosti, čuvam slike tankoćutnog pamćenja. Slutim dvojnost misaonog bića. Razmišljam o širenju univerzuma. Uranjam u metafiziku uma, u onaj dio vjerovanja u seobu duša.
Pod krovom tišina, odletjele su laste. Pogled tone u prostor smiraja, guši vapaj za umirućim ljetom.
Na obzoru opoziv tmine, objava kraja vještićjem bdijenju nad carstvom seobe duša.
Na hridi vjekuje hram, sunčanik objavljuje zoru. Rađa se dan iz sna.
Bezglasje svjetlosti traje, neumorno.
U titraju fotona anđeoska tišina.
Zvuk dolazi niotkuda,
iz bljeska svitanja,
možda iz tišine.
Svjetlost premošćuje nesuglasje, širi se, suzvučjem prostora i vremena omamljuje,
zaobljuje prostor, uramljuje pogled, odaje mnoge tajne, a tajnu svog postanka krije.
Iz sedefa izranja vizija lijepe nagosti, muk svjetlosti i tvoj glas.
Neka bude svjetlost i ljubav u njenom carstvu,
u njenom plesu ritmom svitanja, zenita i sutona,
u njenom bdijenju nad zagrljajima
pod sjajem ponoćnog sunca.
Neka bude aureola ljubavi i blaga moćnica
životu tvom i mom.
Čujem muk i osjećam moć svjetlosti!
Dijana Jelčić
Post je objavljen 31.10.2020. u 09:09 sati.