Zajesenilo...
Prisjećam se svih naši jeseni... i naših razgovora... znam… u dugim zimskim noćima ćemo tražiti bisere… izgubljene djeliće prohujalog ljeta… i kratkim stihovima uramljivati trenutke samovanja u dvoje...
Osluškujem romor vremena, čujem muk svitanja...Jesen nam daruje mekani sag požutjelog lišća po kojem bešumno koračamo ka snijegovima...
Skarletno slovo,
u jesen ruža cvjeta
svjetlom početka.
Tih života zov.
Titra titraj vremena
bojom jeseni.
Zlaćan muk iskri
nježno tkanje jutrenja.
Jesenje ruho!
Veo nad koljevkom rađanja… pričinja mi se… leptir sam u kukuljici vječnosti… putnik putevima svile… ronioc Mnemozinom… kapima dolazećih i odlazećih sjećanja… nad spoznajom bdije pamćenje… odbijam mogućnost uspoređivanja… dozvoljavam stvaraocu svijesti crtanje novih ikona u galeriji sjećanja…
Nad ružičnjakom
lahor vremena i mir.
Jesen stoluje!
Nad pučinom
magličasto svitanje.
Zajesenilo!
Buket od voća
jabuka, kesten, šipak.
Jesen u srcu!
izašla iz tkanice sna zlaćana nit se uvija oko budnosti… umrežava iluzije u percepciju jeseni...
izvija se do azurnog svodovlja i dokazuje mi, tek sam djelić, tek titrajuća struna u tkivu Svemira… u panorami jeseni.
Dijana Jelčić...
|
