Marketing
Sučeljavanje...
Iza spuštenih trepavica blješti povijest nutarnjeg svemira… evolucija i kozmogonija svijesti… vidim sebe u odorama izrastanja… u vremenu izranjanja iz kukuljice začeća… naslućujem napuknuće opne i omatanje svilenog vela stvarnosti…
Osjećam umiranje tmine, događa se svanuće… Mjesečina i Sunce na graničju noći i dana… titraju čestice i valovi… ulazim u labirint zrcala… vidim sva moja lica… simbiote mojih duševnih stanja… svjedoke mojih previranja… otkrivam sva moja dušogrizja… sve sebićnosti… sve grijehe… sva kajanja i sve oproste… u kaleidoskopu sjećanja koloplet boja… svaka nosi u sebi tajnu nastajanja… obilježja prelamanja misli u osjećanja… u odigranim scenama životne premijere sam bila djete veselja i sreće… uvrijeđeno djevojče… ukročena goropadnica… mlada žena s koprenom tuge u očima… i sretna mladenka na oltaru života…
Prisjećam se davnih jutara poezije u lapidariju i naših poetičnih sučeljavanja u polutami katakombi. Vidim nas u zjeni sna. Prohujala su desetljeća naših razgovora. .
Svakodnevno otvaraš novu stranicu u brevijaru života, dodiruješ plamište svjesti i pretvaraš ga u buktinju trenutka.
Znam, govorimo jezikom cvijeća, dijalozima stvaramo nenapisanu antologiju našeg vremena. Drugi nas često ne razumiju. U našem vokabularu su riječi dolepršale latice iz ružičnjaka sanja. Nad nama lebdi ukazanje s kamenjara tvog djetinjstva, brani nas od demona, ne dozvoljava dušama nepotrebne titraje tugaljivih tonova davno pročitanih pjesama o nesretnim ljubavima.
Samo ponekad odlutam koridorima prohujalog vremena i čujem sebe kako molim oproštaj zbog razbijenog vjerovanja.
Ti se smiješiš tom nostalgičnom izranjanju prošlosti i pitaš me, znam li odakle dolazi ljepota.
Ljepota dolazi s nutarnjeg neba i nečujnim koracima ulazi u krug satkan od šaputave svjetlosti duše.
Zašto si pjesmom molila oprost? Izgovaraš čvrstinu pitanja očekujući čvrstinu odgovora.
Zato jer tada nisam znala da se vrata srca otvaraju samo iznutra, odgovaram iskrenošću djeteta u meni.
Nisi znala ono bezimno što je u tebi raslo krstiti imenom.
Bio si bezimen, nestvarno stvaran u snovima, bio si poeta moje snovitosti, u zbilji potapan u zaborav,
izranjao na obali sunoćja, oči su sjale među zvjezdama, nestvarno stvaran jahač mjesečeva glasa,
bio si bog vjetra, Eol u krilima Hermesa, donosioc nečujnih poruka sa dalekih obala oceana sna.
Spuštao se na hrid, darovao mi suze umirućih školjki, ponekad jecao u pjesku vremena,
urlao u krošnji spoznaje.
Bio si rapsod na stazama noćnih lutanja,
nestvarno stvarno htijenje uzaludnih nadanja, utjelovljenje voljenja.
Jednom će iz mog groba izrasti bebrojne crvene ruže
i gorijet će rumenim plamenom.
Ne čudi se tome, o najljepša,
sjeti se koiliki je silan žar ljubavi tebi posvćene
gorio u nekoćživom čovjeku,
kad mrtav tolio plamti.
Ljubav je ključarica riznice osjećanja… Vestalka nad ognjištem…
lađarica galije kojom uplovljavamo u uvalu sna i čuvarica hrama u kojem svetkujemo život…
Dijana Jelčić ... djelić još neukorićene zbirka priča "Umijeće vremena" 1987- 2007.
Post je objavljen 30.10.2020. u 08:38 sati.