Marketing
Koordinate srca...
Orkanski visovi..
Emily Brontë, izolirana i sramežljiva žena, napisala je jedan od najosebujnijih romana u književnosti – njezin lik i život jedinstveni su kao i u knjizi.
'Budi uvijek sa mnom, uzmi bilo koji oblik, izludi me! Samo me nemoj ostaviti u bezdanu, gdje te ne mogu pronaći! O Bože! To je neizrecivo! Ne mogu živjeti bez mog života, moje duše'
Orkanski visovi je mračna i tjeskobna priča o obitelji, osveti i ljubavi koja ne samo da je nesretna već i tragična, ali unatoč tome jedna je od najčitanijih i cijenjenijih knjiga ovog žanra. Već sa prvim rečenicama u kojima opisuje krajolik i podneblje, određuje ton knjige i daje nam na znanje da nesuđeni ljubavnici, Catherine i Heathcliff, nisu imali šanse za svoj sretan kraj. Iako im je Emily darovala susret u vječnosti čitajući knjigu i gledajući film poeželjeh joj promijeniti kraj...
Emily Brontë, izolirana i sramežljiva žena, napisala je jedan od najosebujnijih romana u književnosti – njezin lik i život jedinstveni su kao i u knjizi.
'Budi uvijek sa mnom, uzmi bilo koji oblik, izludi me! Samo me nemoj ostaviti u bezdanu, gdje te ne mogu pronaći! O Bože! To je neizrecivo! Ne mogu živjeti bez mog života, moje duše'
Orkanski visovi je mračna i tjeskobna priča o obitelji, osveti i ljubavi koja ne samo da je nesretna već i tragična, ali unatoč tome jedna je od najčitanijih i cijenjenijih knjiga ovog žanra. Već sa prvim rečenicama u kojima opisuje krajolik i podneblje, određuje ton knjige i daje nam na znanje da nesuđeni ljubavnici, Catherine i Heathcliff, nisu imali šanse za svoj sretan kraj. Iako im je Emily darovala susret u vječnosti čitajući knjigu i gledajući film poeželjeh joj promijeniti kraj...
U djeliću trenutka vidjeh zadnje kapi prohujalih kiša. Nad srcem je bdijelo podne. Na orkanskim visovima u duginom sjaju privid dvorca. Vjetar se igrao atomima strasti, ispisivao koordinate srca. Uspinjala sam se okomitom stijenkom žudnje da osjetim vertikalni mir na polju vrijeska.
Koraci iz nekog davnog snoviđenja probiše zvučni zid nutarnje gluhoće. Na putanji sjećanja zaiskri zlatna škrinja puna prošlih strahova. Nevidljiva ruka sudbine podignu poklopac. Neisplakane tuge izroniše iz dubina nutrine i nestajaše u nedohvatnim širinama prohujalog vremena.
Praskozorje novog trenutka prosu svjetlost u koordinate srca i zaobli prostor duše u novu dimeziju postojanja. Začuh tonove nečeg nepoznatog u meni. Kroz kristalnu prizmu svitanja vidjeh sunce kako gasi tminu i pali svijeće praiskonskih vjerovanja.
Veliki prasak nutarnjeg svemira je probio opnu trodimenzionalnog nepostojanja i propustio svjetlost u titraj mog još snenog oka.
Kristali prošlih kiša oživješe novim bojama i zatvoriše trenutak u riznicu postojanja, u srce krošnje vremena.
Budim se iz bdijenja, tu si, sanjiv u budnoj strasti, svjetlošću utkan u kožu, jecajem tišine utopljen u pore, krikom žudnje dozvan u klijetke srca, nezamjenjiv na dlanovima, nesalomljiv uraganom vremena, neizbrisiv sa koordinata srca.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 23.10.2020. u 07:17 sati.