Govor slika...
Rađa se dan, jedan od mnogih u nizu nastajanja. U misaonom režnju kovitlac neurona, kaleidoskop prohujalih trenutaka. Vrtlog misli slivenih u osjećaje. Blješti galerija pamćenja, neizgovorene rečenice pretočene u govor slika.
Sjećam se naših razgovora, pričali smo o životu, slobodi i ljubavi. Tražili smo nove riječi. Nismo ih pronašli. Mozak je iscrtao ikone na zaslonu osjećanja.
Danas mi se pričinja, na početku smo priče, stolujemo u vremenu traganja za simbolima uma.
Poželjeh uspomene pretočiti u štivo. Igram se slovima. Premalo ih je na tipkovnici. Beživotna rečenica ne diše. Počiva beznačajna na monitoru.
Osluškujem tišinu. Čujem radosnu poruku. Želim joj darovati smisao sintakse.
Osjećam, most između misli i osjećanja je zlatna spirala. Titra ritmom disanja. Diše ritmom srca
U metamorfozama uma kolaži prohujalog vremena, govor bez jezičnih barikada.
Sjećanje na magistra Ludu, na posljednjeg igrača staklenim perlama. Utjelovljujem homo ludenasa... Igram se.
Jedna jedina riječ može nemoć preobraziti u moć, nesigurnost u sigurnost, tugu u radost, nesreću u sreću. Na senzoričkim kartama oslikano znakovlje. Vidim tišinu, čujem bol, kušam tugu, dodirujem sreću. Živim sinesteziju osjetila i pitam se.
Je li moguće u kratkim udasima i vremenu između njih otvoriti novu stranicu jezikoslovlja i upisati novu riječ?
Riječ koja u sebi skriva viđeno, kušano, slušano, mirišljavo i dodirnuto.
Vidjeh srcem odapet let ptice, u vjetru vremena istinu, u trenutku vječnost... u svjesti bljesak i samo jedna jedina riječ... ogled u tvom pogledu...
Vratili smo se na početak priče,
odživjeli je silinom stvarnih događanja.
Ljubav je bezgranićno bezriječje, sloboda, život. Događa se u magiji boja i zvukova, u tajni omjera okusa i mirisa, u nježnosti dodira, u dozrijevanju pod nutarnjim suncem.
Lakše je osjećati nego pisati.
Dijana Jelčić
|
