Život na sceni vremena...
život na sceni vremena... kaleidoskopska igra misli i osjećanja... dana i noći... godišnjih doba... predstava u kojoj igramo glavne uloge... premijer bez reprize...
Nad nama nebo prepuno legendi... sazviježđima ispisani mitovi... nedjeljivost beskraja i konačnosti... zvjezdoznalci iz astralnih konstelacija čitaju sudbinu, daruju rođendanima znamenje, razotkrivaju tajne upisane u vrtložnici genoma...
Snovoznalci obznanjuju mističnost snova, vidovnjaci proriču budućnost... a kovitlanje vječnosti još uvijek zaziva radoznalost... čežnju za otkrivanjem tajni... uranjane u prošle živote... vjerovanje u starost duša i njihove seobe...
U jednom činu životne predstave... dok je u meni raslo nešto bezimeno, u amfiteatru nutrine, odigrah jednu drugu sebe... nju, bjegunicu iz stvarnosti... tragačicu za istinom...
Proljeće je umiralo, još samo jedna noć do najduljeg dana, još samo jedna noć do ostvarenja sna, mislila je … purpurni suton je obećavao ljepotu… nadala se…
Prolazila je istim putevima, danima, tjednima, godinama, desetljećima. Vraćala se izvoru da sazna odakle dolazi ljepota. Sve je uvijek bilo isto, bez boje, bez mirisa, bez uzbuđenja, sve je ostajalo nepromijenjeno.
Ili joj se to samo činilo?
On joj dotaknu obraz, obrisa kristale tuge sa zaleđenog lica, zamrsi utegnutu kosu i darova privid jednog davnog sna.
Smije li dotaknut stare snove?
Kako dotaknuti ono što je već davno zaboravila sanjati?
Jučer je sve bilo mrtvo i nepokretno, a ona noćas osjeća ljepotu naglog ljeta… Iznenada slobodna rastrga korotu… želja se prosu opustjelim srcem… noć bez sna postade san njenoga života, noć boje lavande, noć puna mirisne ljepote, a ona budna, neumorna, svijesna svih onih izgubljenih, neprospavanih, neodživljenih…
On i ona sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. On i ona, odjeljeni vlakovima i narodima, su se jednostavno morali voljeti..
Sve što je nekada bio umor, bjeg od nje same, bjeg od trenutka sve to se odjednom pretvorilo u život… oživjela eliksirom istine, ona osjeti odakle dolazi ljepota…
Ljubav, ta vječna misterija, zauvijek ovijena velovima tajanstvene ljepote, nedodirljiva u osjetilnosti, neuništiva u osjećajnosti, promjenjiva u obličju vjekuje u strunama beskonačnosti... živi u de la Barcinom djelu „Veliki svjetski teatar“... u pričama naših pradjedova... u baladama drevnih rapsoda... u poetskim sonetima... skriva se u nedosanjanim snovima... u tugama, čežnjama, žudnjama...
Razotkriva se srećom u nama samima... u jednom jedinom titraju zjenice... ozrcali u vidokružju... ogleda u panorami sutona i pejsažu jutrenja... kaplje s neba, izranja iz mora... titra u zraku...
Dijana Jelčić
|
