Marketing
Na kraju pustoši napisah pjesmu...
Poezija je zaista moćna u svojoj ljepoti. Ona vedri duh i onome koji je stvara i onome koji je čita. Trenuci provedeni u takvoj poeziji postaju neprolazni. Postaju životni i svijetli. Postaju, u stvari, nestvarno stvarni.
A što je naš ljudski život drugo, doli sjena takvih trenutaka?
Enes Kišević
A što je naš ljudski život drugo, doli sjena takvih trenutaka?
Enes Kišević
Svanulo je prvolistopadsko jutro… načeo se mjesec u kojem sam rođena… grad se budi i ja s njim… ti pjevušiš pjesmu kojom obznanjuješ kraj poezije noći…
Zaustavljam misao u one moguće tri sekunde istinskog vremena… u trenutak sreće… zavoli dan u kojem se budiš… davni stih priziva u spoznaju ove rađajuće ljepote… ispijam nektar iz kaleža života… jesen mi daruje plodove odsanjanih ljeta… i moć sadašnjeg trenutka…
Čitam Enesov osvrt na zbirku "Nestvarno stvarni"... zadnji pasus otkiva moć poezije... prisjećam se vremena oluje ruža... traganja za izvorom ljepote... pjesmama sam molila pomilovanje za prognanicu koju osudih na samovanje u pustinji osjećanja, u isušenom koritu rijeke strasti, u opustošenoj zemlji tužnih vitezova koji izgladnjeli od žudnji tragaju za zagrljajem nježnosti.
Daždila je ledena kiša u duši gubitnice i ledila srce odmetnice sreće. Promrzla uz vatru ognjišta oćutih neumoljivu ruku sudbine koja je hvatala za grlo i gušila jecaje boli. Uronjena u noć samoće naiđoh na napušteni konak i ruševine hrama ljubavi. Zaustavih se pred žrtvenikom vječnosti, začuh tonove mrtvačkog marša i u oluji ruža vidjeh ognjilo neba, put ka kripti bezimenih osjećanja.
Omamljena strahom krenuh za žižom nade. U podzemlju istine, u dubokim koridorima tmine pune tuge i jada zasjaše dva jantarna lumina.
Izađi iz kruga prohujalog vremena, prošapta znani neznanac. Uđi u krug ljubavi, pozva me sudbina.
Zakoračih na kristalni most metaverzuma, na stanićje sjećanja nad rijekom zaborava. Vidjeh zrcaljenje svijetova. Maglovitu prošlost, sjaj trenutka i naslućujuću budućnost.
Srce je zatitralo ritmom nedosanjanog sna. Na tvojoj ruci iskričava kap. Ubrao si cvijet i darovao mi trenutak. Oćutih smiraj vjetra sa visova orkanskih uspomena.
U mimohodu vremena vidjeh sve bitke, uspone i padove svijesti. Trenutak otpusta i oprosta je ostao. Na kraju pustoši napisah pjesmu...
Na hridi vjekuje hram,
sunčanik objavljuje
zoru.
Rađa se dan iz sna.
Bezglasje svjetla traje,
neumorno.
Zvuk dolazi niotkuda,
iz pjeska, možda
iz tišine.
Širi se, šumi,
suzvučje mora i tišine
omamljuje.
Njedri se vječnost,
iz sedefa izranja
vizija lijepe nagosti,
muk svjetlosti
i tvoj glas.
sunčanik objavljuje
zoru.
Rađa se dan iz sna.
Bezglasje svjetla traje,
neumorno.
Zvuk dolazi niotkuda,
iz pjeska, možda
iz tišine.
Širi se, šumi,
suzvučje mora i tišine
omamljuje.
Njedri se vječnost,
iz sedefa izranja
vizija lijepe nagosti,
muk svjetlosti
i tvoj glas.
Da, poezija je vatra u venama i voda na dlanovima, pali želje i gasi strahove.
Odmara tišinom, pleše ritmom svitanja, zenita i sutona,
blaga je moćnica u ljudskim životima.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 01.10.2020. u 08:08 sati.