Istina je kći vremena...
Na obodu sunoćja vizija sudbine,
nad humkom praotaca ostaci prastarog pepela,
u bezdanu podsvjesti sukob neboja i ništavila,
u magnovenju budnosti zvuk tišine vremena.
Jedna zvjezda padom dotaknu tišinu,
u labirintu svijesti vrtlog neurona,
na bojišnici osjetila rat svjetova,
zrcaljenje heraldike Talijina hrama.
Na sceni trenutka sučeljavanje maski,
osmijeh protiv suza,
nad provalijom besmisla bijela svjetlost,
u prizmi uma odsjaj carpaccio jutrenja.
Sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim
i čujem glas kćeri vremena,
nad mostovima tihuju zvijede,
dokazuju našu nedjeljivost od kozma.
Mlado sunce ubija noć utvara,
vjetar raznosi pepeo davnih tuga,
u titraju svitanja uskrsnuće iz mraka
u tvojim očima zaborav ružnog sna.
Tu si. Sjećam se, govorio si mi, vjeruj u istinu. Istina je kći vremena.
Vjerovala sam. Istina se ogleda u tvojim očima.
zasljepljuje kao bjelina breze u dolini tvoje mladosti,
opija mirisima tek procvalog jasmina u mjesecima naglog ljeta,
miluje rapsodijom jesenjih boja.
Na jastuku buket ljubičastih ruža. Slutim dolazeća zima će biti blaga.
Dijana Jelčić
|
