U kutku svemira...
Ispričati ću vam tajnu postanka, možda, možda otkrijete neku svoju tajnu sakrivenu u kutku svoga svemira. Iza sedam vrata, sedam brda i sedam dolina, osmoga dana, u sazviježđu „lava“, rodio se pjesnik.
Pjesnici su čuđenje u svijetu, Oni idu zemljom i njihove oči velike i nijeme rastu pored stvari. Da, Šimić je imao pravo pjesnici otkrivaju tajne Svemira, žive život utkan u poeziju vremena, u trenutak, u titraj oka, u ovo malo ništa, u kojem se zrcali delta zelene rijeke, nebo, more i zemlja. Zvijezde tihuju, dokazuju našu nedjeljivost od kozma.
djelić poetske drame “Ako sutra nikad ne dođe” Dijana Jelčić, Laura Klapka, Hanna Klapka.
Koračajući po tananoj niti vremena upitajmo se što je život, a što je misao kojom pišemo portret našega života i kako se odlučiti što je prava, kvalitetna i kreativna misao o nama samima i o ovoj predstavi koju nazivamo život. Jesmo li svjesni da živimo u kaotičnom vremenu punom objava koje se neprestano sukobljavaju, isprepliću, ali i nadopunjuju?
Toga, naizgled, kaosa se ne treba bojati. On je kreativan.
Priroda je kreativna, univerzum se širi nekom još nedovoljno objašnjenom energijom, u kvantnom svijetu znanost otkriva uvijek nove dimenzije koje svojim postojanjem kreiraju i naše energetsko polje i naše postojanje u ovom svijetu.
Trenutačno se nalazimo u zoni sumraka. Zatvoreni u vremenu nemoći. Bombardirani tužnim vijestima o urušavanju sustava koji život znači.
Ne volim ovu nepomičnost, tmurno nezbivanje, entropiju vremena, težinu neprolaznosti, zgušnjavanje bez pomaka. Ulazim u kutak mog svemira, u odaju ogledala i odjeka. Prodirem u podsvjest, u prostor nedogađanja, u zatomljena sjećanja, u svijt mojih ljubičastih snova. Živim vrhunac samoće, vidim misao u čijim se temeljima kriju osjećaji slobode i ljubavi. Upravo ta misao utire put nekim drugim oblicima stvaralačke energije.
Nezvana ili zvana? Kako dolazi ljubav?
Ponekad je nepozvani gost na slavlju osjetila,
svitanje u kojem počinje san, tračak sunca u plavičastoj magli,
zlaćani oblak nad planinom svijesti, oblak koji se uvlači u san,
u korake, u dlanove, u lice, oči.
U nama zaziva radoznalost, čežnju za otkrivanjem tajni,
vjerovanje u starenje duša, i njihove seobe,
razotkriva do nagosti, do katarze...
Ljubav dolazi i ostaje
kao osjećaj, san, prostor, vrijeme, život.
U sjaju noći punog mjeseca
razlomljeno zrcalo svijesti,
bljesak ljubičastog beskraja,
suze Svetog Lovre,
treptaj oka pun zvjezdane prašine
i zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”.
U kutu svemira vječnost zgusnuta u trenutak. Živimo ga,
kao da sljedeći neće doći.
Dijana Jelčić...
|
