dinajina sjećanja

srijeda, 30.09.2020.

Osmijeh dolazećem...








Na početku priče o nama vrijeme se događalo izvan nas. Događao se život u poeziji oceana, u mirisu školjki i zavjetrini sna. Bježali smo od stvarnosti. Željeli dohvatiti Mjesec, otkriti tajne Siriusa, sudjelovati na gozbi anđela, uroniti u sjaj Oriona, plesati sa Plejadama.
Koračali smo obalom snovitosti, ispijali mlijeko palmi, hranili se suzama kamenica, voljeli svitanja u tišini modrih laguna i sutone na hridi s koje smo promatrali nestajanje jedrilice u zagrljaju neba i mora.

Promatram stare fotografije, uspoređujem s novima. Vrijeme, svojeglavi bog zbilje, nedohvatljiv zanesenjak nečujnih uzdaha, medikus ranama, osobenjak, zamornik i odmornik srcu... volim metaforiku nedohvatnog entiteta životnosti, nevidljivo znamenje utakno u prostornost beskraja... tek vidljivo na našim licima i obličju krajolika...

Ritam srca, načelo našeg vremena, naša promjenjivost je ubrizgana u tišinu. Ostavlja nježnu patinu na stvarima... uvlači se u tkivo tjelesnosti... ovija ga znakovljem dozrijevanja... igra se nemirima... razlijeva, zaobljava, uramljuje. Nezaustavljiv nepovrat njegovih titraja kukiča mrežu trajanja.

U očima nema znakova prolaznosti… u osmijehu nema njenih tragova… na usnama uvijek isti okus trenutka, na dlanovima ista moć zagrljaja… misteriozna snaga krhkih bedema… odoljevanje bujici nadolazećih promjena…
U galeriji privida odraz rijeke nevraćanke i nevidljivost izvora i ušća… mi u metafori snovitog beskraja… konačni na obzoru beskonačnosti… zgusnuti u alefu, umanjeni do mikrokozmičkih fikcija, uvečani do ovozemaljskog obličja… do nemjerljivosti mjere našeg vremena… i osmijeha dolazećem.

Dijana Jelčić



- 08:28 - Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 29.09.2020.

Nemoguće učiniti mogućim...





Jesen je moje vrijeme, vrijeme smiraja, idealno za misaono vježbanje. . Kontemplacija je ozrcaljena u sloganu "Nemoguće učiniti mogućim", u sumnji umjetnosti koja otkriva, pronalazi novo, razvija mogućnosti i sposobnosti misli i djelovanja, ostvaruje do sada neostvareno.
Kontemplacija je i logična i misaona i emotivna. Moto filozofije kontemplacije je "Misao je srce svake teorije o nekoj teoriji".
Misao održava ili neodržava sebi samom dato obećanje. Snaga misli se krije u sposobnosti plivanja uz rijeku osobnih i tuđih istina. Misao je osnova iz koje izrastaju osjećaji koje pamtimo i pohranjujemo u sjećanje.

Pokušah misaono nemoguće učiniti mogućim... kao što je Leonardo da Vinci, pokretom kvadrirao kružnicu i Dali osjećajem rastopio vrijeme. Poželjeh kvadrirati sklad krijesa vremena i zaustaviti ga u nostalgiji jesenjih boja.




Misaono uronih u neiskustveni svijet postojanja. Osjetih...

Misao sam, uzdrhtala tišina zatvorena u polutkama mozga.
Davna bol začaurena u režnju sjećanja,
umirući leptir u kukuljici svijesti.

Misao se pretače u emociju, uranja u srce,
ubrzava otkucaje.

Grliš me, sahranjujemo uspomenu.

U dvoje je podnošljivije.

Nazireš li tračak one mene
koja se bojala?

Upleo sam te u misao,
bila si dio mene.

Bio si bol,
neponovljiva misao,
bio si strah
neponovljiv osjećaj,
postojao si u vatri
očajanja.

Nad humkom pamćenja izgara patnja,
gasi se oganj straha.

Uspjeli smo,
prije potonuća u ludilo,
odagnati ružne misli.

Misao si, nježna,
postao si dio mene.

Dijana Jelčić



- 08:18 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.09.2020.

U kutku uspomena...







se smješi duša... uči me letjeti... promtrati svijet obasjan mjesečevim srebrom...
na monitoru lucidnosti iscrtavam kružnice...
trodimenzionalnu stvarnost pretačem u piktogram uspomena...
slikovnim pismom ispisujem privide sjećanja...

kao u snu, oživjela je moć želje... učiniti nemoguće mogućim...

osjećam nestajanje u tvojim očima...vidim nas iz tvoje perspektive...
u snu je sve moguće... i srce progleda u čežnji...
zaustavljam pogled u mojim očima... doživjeh nemoguće...
vidim tvoj lik u njima... tebe u ozračju tvog pogleda...
začudnost trenutka dotiće budnost...
na usnulom licu trag mjesečine i osmijeh koji vidjeh u viziji...
osluškujem šum jeseni u krošnjama ispred prozora...
utihnule su gugutke koje su nas budile u zlatnim zorama ljeta...





Iz lazura noći izranja jesenje jutro, kiša i tvoj šapat...

Ispričat ću ti jednu davnu priču
u tom će mi pomoći moja muza
kol'ko se može kad se nekog voli
i čudna kako je poezija suza.

Kondor nad pučinom života... ljubav je jedina sloboda koja nas uzdiže iznad svih granica...
svetost odaje u kojoj je tišina moćnica nad urlanjem taštine... .

miris prve jutarnje kave i zvuci himne slobodi me odnose u mladi dan...



el condor pasa...

Dijana Jelčić



- 08:08 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.09.2020.

Preživjeli smo...






Muk vremena, uskovitlana tišina, premosnica ka događanju,
blaženstvo zaborava izgubljeno u latentnoj iskri sjećanja.
Smrt se poigravala strunama tvoga života,
bojala sam se, pitala se.
Kako opisati tminu i strunu šutnje?

U prenoćištu straha umiraše ruže. Ubitačno nedogađanje,
u čahuri mrtvila je, kao nepodnošljiva izdaja života,
dogorijevala svijeća.

Nad bezdanom sumnje zvjezdani prah, vjetar se umirio, zamrlo je vrijeme,
prostor zgusnuo u točku nestanka.
Nad tvojim čelom nepoznate sjene, okvir pomrčine uokolo lica.
Oči su bile žive.
Čekala sam, tišina je parala uši, u suzi zgusnuto nadanje,
iščekivah prasak, povratak povjerenja
nestalog u oluji nad oceanom sna.

Na obrubu patnje suzvučje svjetlosti i mraka.

Kao Orfej potražih život s druge strane smrti.
Osluhnuh bezglasje svjetlosti… u šutnji vremena je sunčanik objavljivao
zoru.
Rađao se dan iz sna.





Nad oceanom sna, na horizontu svijesti u zlatnom okviru Mešina misao.
Povjerovah, šapnuh jednostavno ljubav...
i osjetih grč srca, zaboravljeni otkucaj,
promjenu ritma, metanoju svijesti
i kraj oročenog vremena.

Na tvom licu osmijeh.

Preživjeli smo...

Dijana Jelčić


- 11:11 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 26.09.2020.

Uvijek ista priča...





Bitak i vrijeme... kraj filozofije i zadaća mišljenja...

Dogodilo se na današnji dan. Rodio se 1889-te godine Martin Heidegger, istinski magier riječi, mudrac na vratima duše i filozof vremena.
“Protegnuta stalnost” je naša svijesti o sadašnjosti, osjećanje vremena. Heidegger tvrdi da se ona zapravo ne mijenja, da je uvijek ista, da smo isti na dan našeg polaska u školu kao i danas u ovom trenutku postojanja. Ono što se mijenja je izvan nas, mi se u tom izvanjem “gubimo” po tajnovitom zakonu osobnosti...






Milost sudbinskih otisaka u vremenu...

Pomilovala su me sjećanja… osjećam prelamanje svijetla u prizmi svijesti… kovitlac osjećanja…
i misaonu rijeku sa svim njenim vijuganjima, meandrima, pritokama i rukavcima…
Volim to gubljenje osjećaja za vrijeme… nestajanje u transcedentnom poimanju stvarnosti… u rastu i milostima sudbinskih otisaka u pamćenju… zaustavljanje na dionicama u kojima sanjah budućnost… divno je uspoređivanje tadašnjih slika i preslika u ovome sada…
Vrtloži se misao… onodobna se slijeva u ovodobnu… ćutim bujanje nadahnuća… istost sa dodacima zrelosti je najvrjednije stanje svijesti… bogatstvo vlastitosti… nepresušen izvor…

Martin Heidegger je rekao...
Čovjek se ponaša kao da oblikuje jezik i gospodari njime. Međutim, istina je da je jezik gospodar čovjeku.
Pokušavam razumjeti jezik očiju, cvijeća, vlati trave, oblaka i drevnih oceana... pisati jezikom srca, duše i uma...

Riječi izranjaju iz nutrine… važem ih na kantaru spoznaje… tražim u njima značenje, zrcaljenje sebe… osjećam i neusklađenost svjetova mladosti i zrelosti… u tome je istinitost nepatvorene zbilje… i one i ove… jedno je ostalo isto do najtananije usporedivosti… osjećanje osjećaja ljubav… njenog rasipanja u savršenstvo kruga… u sklad prostornosti… u harmoniju vremena… to je vrijeme zaustavljeno na ekvatoru sna u vječnom ekvinociju jave…

Bili smo buntovnici bez razloga, adolescenti, trajali u subkulturi mladalački zanosa.
Odrastanjem, svjesni postojanja u iluziji svijeta, živjeli apsurde.
Zrelost je objavila pobjedu emocionalnog uma.
Tereti prošlih godina nestaju rasapom tišine u raskošu zapamćene ljepote.
Nemam opravdanja za tuge i boli, bile su.

Ti i ja na gozbama osjećanja... na slavljima rođendana i vjenčanja...u tugama za prerano otišlim dragima...

Ponavljam se… znam… ali razbacani titraji srca obnavljaju stari ritam u novi osjećaj… s pomacima i zaboravom ponekih otkucaja odbacuju obmane, jezikom tišine i navalom riječi pišu uvijek novu, a istu priču o tebi i meni…

Dijana Jelčić



- 08:28 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 25.09.2020.

Probudila me kiša...








Probudila me kiša, ne poezija. Pljušti. Rat oblaka, sijeva, nebo se glasa gromovima...
Jesen u meni budi nostalgiju. želju za lutanjem koridorima svijesti.
U zrcalima svijesti susrećem moje umnoženo Ja.
Bila sam pripitomljena mislima, bezoblična, nesprisutna u trenutku.

Bijah plijen uma, promatrah let ptica, odgonetah zakone gravitacije,
tražih mogućnost nedjeljivosti, gubih se u fantazmogoniji imaginarija,
u svijetu bez mene.
To je bilo prije
Ljubavi.


… Došla je tiho,
nezvana,
sama
i ostala tu
među nama…


Zvuk starog gramofona,
zov pjesme, eho prošlosti.

Sjećam se.

Na pučini zbilje odsjaj duše vremena,
misaona dimenzija,
vizija svijeta vječne prolaznosti,
postojeće sada
bez jučer
i sutra.

Boje, mirisi, zvukovi, okusi oživješe osjetila.
Trenutak boli, tu oluju ruža, dotaknuh osmjehom i osmjeh se vratio kao vjerovanje u ostvarenje želje izgovorene u noći suza svetog Lovre.

Žudnja mrvi sram.
Iznad maglovite stvarnosti je svijet bez vremena,
a ono ipak postoji s danima i noćima, s godišnjim dobima, sa stoljećima tuge i sreće.





Bila je jesen. Nad gradom su visili oblaci, dugo i nepokretno, kao skakač zaustavljen u skoku.
Iznenada iz golubljeg sivila, kao dvije vatre, izroniše oči.
Glas je stigao kasnije.

I kada mi se pričinilo da samo sanjam osjetih dodir dlanova na obrazu.

Vidjeh moje lice u tvojim očima,
u okusu trenutka miris kestenja i dunja.
Na vršcima prstiju mekoća tvoje kože.

Osjećam li sebe ili tebe?
U glavi se događa ljepota!

U osjetilnom režnju sinestezija,
u osjećajnom kaos,
u misaonom
istina.

U meni živi Proustova kolona bića, tužnih, radosnih, nesretnih i sretnih...

Pokušavam razmaknuti nebo, razumjeti govor oblaka,
ubrzati vrijeme, uronitiu vječnu vatru,
u svjetlost koje ubija tminu.

Osjećam, probudila me poezija kiše.

Dijana Jelčić




početna slika... Lovro Artuković
- 08:08 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.09.2020.

Vrijeme Vage...








što je vrijeme?... dimenzija, stanje, misao, osjećanje, trajanje…
uronili smo u vrijeme Vage...
želim ti vrijeme ljubavi…
vrijeme je ljubav…
ma za mene je sve ljubav… i pucketanje vatre u kaminu… i okus vina na usnama i titraji svijeća u zimskim večerima… i bog vremena koji u skrivenom kutu svemira proždire naše trenutke…
proždire li ih?...
nitko to ne zna… nisu znali ni oni prije nas… naslućivali su njegovo postojanje…
vrijeme je sudbinski put…
postoji li ta staza?... je li ucrtana na globusu koji se vrtloži vrtlogom iznjedrenim iz aktusa purusa?...
Znakovi kraj puta… Ivo Andrić nam ih je ostavio u naslijeđe…
to je literatura…
vjerujem u njeno znakovlje… razumijemo li ta značenja?...





Vodio si me stazama tvoga djetinjstva. Zatvorih oči osluškujući tvoju priču o porijeklu. Pod sunčanikom vremena, na zlaćanoj zavjesi gledah stroboskopiju svjetlosti.

Tankoćutnost trena se pretakala u deja vu. Vizija je dobijala obličje stvarnosti. Začuh šum zelene rijeke. vidjeh orgonski ples spoznaje. Osjetih protok vremena. U suzvučju romora vode i vjetra sonata sunoćju. Mirisima obranog grožđa i pokošene trave, sa obližnjih obronaka, se spuštao suton.

U viru osjećanja promjena ritma srca, buđenje usnule žudnje.
Sunce je gasilo fenjer budnosti, nestajalo iza svetog brda. Vidokružje je zrcalilo san uramljen satenom noći. Brojali smo daleke zvjezde.

Sedam Atlasovih kćeri je odnijelo ljeto u sazviježđe Vage. Rosata je najavila prepuknuće vremena. objavljivala sklad dolazećih trenutaka. Srebro mjeseca se odmatalo na tvom čelu. Vidjeh ljubav u očima, u pogledu koji razumije, u srcu koje tumači, na dlanu koji miluje, u ruci koja grli… u duši, u oazi mira i spokoja osjetih sigurnost…





Ti ljubavni obliče, osjećam te kao sklad vremena, šapnuo si.
Osjećam te kao jesenju sonatu zatočenu u grudima, odgovorih.
Ćutim te kao zvuk Harmonijine gitare, kao rifove neba.
Osjećam te kao rapsoda, tvoja balada sluhom budi snove.
Titrajima vremena se slijeva u zbilju.

Dijana Jelčić


- 07:07 - Komentari (30) - Isprintaj - #

srijeda, 23.09.2020.

Odakle dolazi ljepota...






Produljila sam djetinjstvo do ženskosti,
iz sobe pune plišanih igračaka,
noseći pepeo djevojaštva
u buketu bjelog cvijeća
jurnula u život.





Gazeći po snjegu u lakiranim cipelama
željeli smo sreći odrediti smjer,
podijeliti hladnoću...
Skidao si cvijeće iz moje kose,
stavio ruke na leđa
Voljela sam dodir tvoje kože
i sudbinu i decembar
vjerovala sam plivjući uz rijeku
pobjedit ćemo prolaznost.





Velika srebrna lopta zapletena u plavoj mreži
čuvarice snova zapali krijesnice,
razbi tamu zaborava.
Čista ljepota spustila se noćas
prozirnim ljestvama i dotaknula prozor.
Zamagljeno staklo
zasja očima
sreće.
Milovanje svijetla probudi uspomene
Tragovi tvog tijela oživješe
na ružičastom satenu
pored mene.





Misli su preglasne za tišinu koju želim,
slavim slobodu, a nazdravljam s tugom
na usnama gorčina, na ognjištu uspomena
izgara zanji panj,
Noćas je vjetar odsvirao requiem,
ugasio lumin na oltaru želja.
Iz kaleža žudnji prosuo pepeo
nedosanjanih snova.
Na horizontu vrisnu zora
slaveći Fenixov let.
Trg cvijeća je šutio suncem,
osjetih miris maja u februaru.
Tvoja sreća dotaknu misli,
zaustavi želje.
U zrcalu istine vidjeh siluetu tuge
u odlasku.





U meni žive uzbuđenja prvih pripadanja
Tiha vatra skrivena u kutovima sjećanja.
Prošlost na granici stvarnosti,
okus izmješanih previranja,
hrana za emociju sreće.
Pozdravimo zajedno izlazak sunca,
neka to bude vjenčanje bez svjedoka,
bez potpisa.
Ne boj se, zagrli me,
neće biti kao nekada,
mora biti kao sada,
odrasli smo,
u ljubavi je snaga.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.


- 08:18 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 22.09.2020.

Sve naše jeseni...




Halkionski dani

Ne samo od srećne ljubavi,
Niti od bogatstva, slave u zrelom dobu, niti
od pobeda u politici ili ratu;
No kako život čili, i sve se strasti žestoke
smiruju,
Kako blistave, magličaste, tihe boje
prekrivaju večernje nebo,
Kako blagost, punoća, počinak, preplavljuju
dušu i telo kao neki svežiji, mirisniji
vazduh,
Kako dani bivaju u sve mekšoj svetlosti, a
jabuka najzad visi stvarno dovršena i
nehajno zrela na stablu,
Onda u krcato najspokojnije, najsrećnije od
svih dana!
Zamišljene i blažene halkionske dane!

Walt Whitman

(Prijevod Tin Ujević)






Jesen je stigla igrom oblaka i sunca. Uronili smo u predvorje tišine tek naslućujućih halkionskih dana.
Sjećam se vremena u kojem smo u rasponu između jesenjeg ekvinocija i zimskog solsticija osjećali bjes i milosrđe bogova, metamorfozu ljubavi u srcem odapet let vodomara. Promatrali smo povratak plejada na sjeverno nebo i čekali vrijeme blagosti i punoću spokoja.

Sporazumjevali smo se pogledima. Sjene prohujalih tuga su nestajale. Srca su progovorila dionizijskom opijenosti. Sreća. Ljubav je pobjedila demone i iznjedrila halkionsku savršenost čekanja poroda spasitelja. .

Objavio si igru svjetlosti i odveo me stazama cjelovitosti mora, cjelovitosti kopna, cjelovitosti svemira, cjelovitosti vremena bez početka i kraja.
Osjećam kovitlanje vječnosti. Živimo lunarnim kalendarom, slijedimo iskonsko vjerovanje u snagu Mjeseca. Jesen objavljuje njegovu dominaciju nad Suncem.

Osluškujem romor vremena, čujem muk svitanja u skladu ravnodnevice.
Jesen nam daruje mekani sag požutjelog lišća po kojem bešumno koračamo ka snijegovima. znam… u dugim zimskim noćima ćemo tražiti bisere… izgubljene djeliće prohujalog ljeta…

U tonovima Chopinove glazbe osluškujemo odlazak naglog ljeta i čujemo tišinu dolazećeg smiraja…





Omamljena čarolijom zore pijem prvu kavu. U krošnji vremena tišinu razbija klatno crkvenog zvona. Poziv na zornicu. Sanjam li ljepotu ... ili se odraz sna slijeva u budnost… svjetlost se prelama u prizmi sjećanja… fotoni plešu ples nepostojećih valnih dužina… noćas su u snu padale zvijezde… izgovorila sam psalm ljubavi… poželjela da progovorim jezikom cvijeća… razumjem govor vlati trave… cvrkut ptica… šaputanje neba i šum vjetra… tihovanje tepiha od lišća... da, jesen je moje godišnje doba...

jesen se obznanjuje rapsodijom boja i sonatom mjesečeva srebra…
jesen u kojoj sam rođena…
jesen u kojoj smo vjenčani…
jesen u kojoj prođosmo kroz Scilu i Haribdu…
jesen u kojoj promovirah dva zbornika mojih osjećanja...
jesen pod krošnjama razgranatog vremena,
još rascvjetanog rujna, mirisnog listopada, stidnog studenog i advetnog prosinca.

veselimo se dolasku halkionskih dana...

Dijana Jelčić


- 07:37 - Komentari (18) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.09.2020.

Umijeće zaborava...







Sve kulture nastojale su slikovito predočiti fenomen zaborava. Naslov ove knjige je jedna od takvih veličanstvenih mitoloških vizualizacija: u predodžbi antičkih Grka Leta je podzemna rijeka iz koje moramo piti “da negdašnje minu nas tuge”, dakle kako bismo zaboravili što smo doživjeli u svijetu živih i tako ušli u svijet mrtvih. U grčkome jeziku suprotnost zaboravu je istina, a-letheia, “ono ne-zaboravljeno”.

«Leta» je najpoznatije djelo velikog njemačkog romanista Haralda Weinricha, književnopovijesna kritika i razmatranje teme zaborava kroz priče iz svjetske književnosti. Brojni primjeri, od Platona i Sv. Augustina do Nietzschea (“zaboravni su blaženi!”) i Freuda (koji je, naravno, tvrdio kako zaboravljamo s nakanom koju pshihoanaliza može raskrinkati i iz dubine nesvjesnog izvući na svjetlo svijesti) pokazuju nam kako je ponekad upravo zaborav jedan od prvih preduvjeta stvaralaštva.






Ponekada poželim zaroniti u legendu i opiti se tajnovitom rijekom, poželim nemoguće učiniti mogućim, dušu i svijest preobraziti u tabulu razu i na tom neispisanom pergamentu pisati bajku o sretnom postojanju. Bez sjećanja osjećati mirise misli koje cvijetaju kao pupljci među tek izrastajućim vlatima trave. Želim osluškivati kako drveće raste i veseliti se kao dijete svakom novom zvuku u krošnjama svijesti.
Ne želim više iz oceana pamćenja izvlačiti potonule rečenice i slagati misli riječima koje već polako gube sjaj novorođenčadi.
Pričinja mi se da je sve već izrečeno, sve već napisano, milijarde bisernih niski se kriju u stranicama knjiga, milijadre misli lebdi kozmosom i isprepleće se u muziku vječnosti.
Pokušavam ne misliti, ne osjećati, ne gledati, ne slušati, ne mirisati ali u vijugama moždane mase leptirići neprestano oplođuju sjemenke proživljenih trenutaka i povezuju ih u mrežu pamćenja. Na stazama tog nutarnjeg bespuća susrećem misli ogrnute bojama sjećanja, poškropljene mirisima pamćenja, a zvukovi ostavljaju tragove nota i violinskih ključeva u kajdanci svijesti. Sivi oblaci, plavetnilo neba, vjetar u kosi, kristalne suze u oluji trenutka sve je to deja vu efekt, već viđeno, već doživljeno.





Vrijeme korone mi ne dozvoljava zaborav ljepote prohujalog. Lutom labirintom svijesti, prisjećam se davno napisanog.

Orestija, optužnica nasljeđu, na Aresovom brdu Areopag, sudci, optužbe, užas.
Bježim od tragedija, tražim sjaj umrlih zvijezda, davna vjerovanja, nedosanjane želje.
U akordima mjesečevih mijena zalutale ptice pronalaze svoje jato i odlijeću u mlado jutro.

Nadam se umijećem zaborava. ću samoizolaciju, karantenu, potres i podrtavanja tla uspjeti izbrisati iz režnja pamćenja. nadam se, u sutonu života ćemo sjediti na obali rijeke nevraćanke i sjećati samo sretnih dana...

Dijana Jelčić


- 09:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.09.2020.

Biografija Jakovljeve školjke...









"Sjeti se da na dnu oceana čami bezbrojno biserje u školjkama. Niko ga ne vidje, niko ga neće vidjeti, možda ni trak zvijezde što se ogleda nad vodom, pa ipak ljepota vasione dobiva od njegove ljepote."

- Tin Ujević, Pjesma o biseru






Kada listam antologiju poezije susrećem pjesnike lutalice…susrećem sanjare riječovitih obzorja, obsjenare tajanstvenih privida, iluzioniste vremena… čujem priču vode, poeziju kiše, poetiku suza, poemu o biseru…
Suze na laticama cvijeta, duša zaspala u materijalnom svijetu, biser iznjedren iz zagrljaja pjeska i pjene, bijel kao odora mladenke, ali ponekada crn kao gorke suze isplakane tuge…lovim slova i slovkam tvoje ime u bezdanu sanja…dodirujem vlati trave, ubirem znakovlje ljepote i slažem ga u gnjezdo na skutima svemira…pjev nebeskih ptica se slijeva u neispisane stihove umrlih poeta i tka antologiju svilenkastih rima…miluje oblake i cijedi njihovu srž, pretače u ciborij postojanja…u noći mjesečeva raspuknuća otkrivam nove pute ka trgovima svanuća…iza okna jutrenja, u tmini kobalta se zrcali pješčana kula…zdanje sagrađeno od praha vremena…na njinim zidovima ucrtan svijet bez granica, na njenom tornju cvijeta cvijet nevidljivih latica...u tišini praskozorja čujem antologijski šapat…titraj poeme o biseru…glas bezuvjetne ljubavi…






Sinoć smo u kafiću pod brezama razgovarali o pjesnicima i njihovim nadahnućima koja u nama izazivaju bonace i urgane osjćanja. prisjećali s poetski večeri i promocija zbornika kojima smo, prije vremena pandemije, prisustvovali...





Poezija je misaono- osjetilni dijalog, kolajna bisera, niska sedefastih riječi iznjedrenih iz dubine oceana snova.
Poezija nježno pruža otpor svijetu, lomi barijere, briše granice. U trenucima kada je svaka druga vrsta otpora bezizgledna ona juriša na barikade okrutnosti i postaje revolucija svijesti.
Poezija ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude, vapaja tuge, izraza sreće, ali ona postoji i postaje svjedokom naših nutarnjih refleksija.
Poezija je riznica dragulja i ljekovita kupka, melem za srce, eliksir za dušu. Sakrivena u svjesti poete, ona postaje njegova snaga, njegova volja, želja, čežnja i ostvarenje neostvarenog sna.

Utapam se u pjesmama napisanim srcem, u poemama biserja iznjedrenog iz dubine duše, u titrajima tuge i sreće, u ljubavi na dlanovima eterične stvarnosti. Blješte ti kristali kao najljepše zvijezde na virtualnom nebu, postaju svilenkasta poveznica prijašnjih i sadašnjih života, okosnica kozmosa. Pričinja mi se da smo poetikom počeli ostavrivati drevnu utopiju, stvarati Civitas Solis u ovom čudesnom univerzumu, grad sunca u kojem je vrhovna svečenica ljubav iznjedrena iz zagrljaja pijeska i pjene iz biografije Jakovljeve školjke.

Dijana Jelčić


- 08:08 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 19.09.2020.

Žetveni mjesec...






Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove
rekli su da dočekuješ zoru
u parkovima
ili pod mostovima.

Noćas sam te tražila
pod mostovima.
Klošari su skrivali lica
i pružali ruke.

Osjetih miris istrošene ljubavi
i dotaknuh jedne usnule oči
gorčina je prelazila u bol.
Sretoh tvoj pogled bez osmjeha
a suze su mirisale tugom.

U tvojim rukama
neka nepoznata kosa,
osjetih hladnoću
na dlanovima
i prazninu iza mene.

Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove
a na stolu ispred mene
leže krhotine čaše iz koje smo
ispijali ljubav
i ruke iz nedovršenog zagrljaja
s dlanovima još punim
nedavnih dodira..


Dijana Starčević, "Odakle dolazi ljepota" Zagreb, 1987.







U noći žetvenog mjeseca
začuh otkucaje srca. Mjenjalo je ritam.
Je li to opet velika sumnja?
Zatvorih oči, osjetih moć boginjinog bdijenja.
Boginja lova i mjeseca je otvarala okno srca.
i prizivala život,
tako jednostavan i lijep.
opozivala vrijeme tugovanja





Pišem, dakle dišem... dišem dakle osjećam... osjećam dakle postojim... otkrivam još uvijek bezimene pojavnosti u sebi... bitak bitka... fokus prostor- vremena... a onda se igram riječima... a pisanje je terapija... misao materijalizirani osjećaj... pretočena u sintagmu postaje zrcalo nutrine... nietzsheanski filozof sa čekićem... vidim ga u magličastom oblaku svijesti... i tada se sukobljavam s njim... fokusiram ga... darujem mu ime... okus, boju, miris... pripitomljavam ...

Zavoljela sam sjetu na obroncima pamćenja... tajanstvenu bezimenost drevnih osjećanja... neusporedivost zrnaca vječnosti i iskrica stvarnosti...
Promatram mozaik na zidu hrama uspomena... nedovršeno djelo svijesti... ikonu života nad oltarom trenutka... kao žetveni mjesec objavljuje smjenu godišnjih doba ... ekvinocio vremena... uron u moje zviježđe... sklad nutarnje i vanjske ravnoteže.

Na zadnjem kao i na prvom oblutku našeg neba upisah ljubav... upisah je ritmom srca koje još uvijek zaboravlja poneke otkucaje... osmijeh na tvojim usnama i mekoća dlanova određuju ples mojih uzbuđenja... krhkost zagrljaja snaži vjerovanje... gasi žeđ... danas dijelimo tajne kao obroke u dane prvih susreta...

jesi li gladna?... ne, volim te...

Još uvijek odlijećemo u drugima nedohvatne svjetove... slijede nas mjesec i oblaci... postojimo u trajanju, neumorni u traganju za staklenim oblutcima našeg neba...

Dijana Jelčić


- 08:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 18.09.2020.

Bio je to dan...





Probudila me kiša... golublje krilo zagrlio grad... na monitoru upisan datum... 18. rujan, 2020... otvorih album fotografija... 18. rujan, 2013... zamku lijepih uspomena... neka nestvarna svjetlost počiva u biserju razasutim pješčanim žalom sjećanja. Zatvoreni krug ljepote i spokoja, dodirljiva snenost sanjanog raja. Raj na zemlji, poetika postojanja ispisana u hrid na kojoj buja život. Osluškujem tišinu Bogova već davno zapisanu u mojim pjesmama.





Bio je to dan ispunjen ljepotom, prijateljstvom, ljubavi i umjetnošću...





U kaleidoskopu slika, u djelićima sjećanja... u očima neba... u zvuku morskih orgulja... u velovima tajanstvenih oblaka... na našim licima... u osmijesima... u šapatima i tišini... od purpurnih svitanja do ljubičastih sutona... u razgovorima se zrcali lice ljubavi...

U sivilu ovog jutra titra dan prepun Sunca i mora... dan prepun ljepote, smijeha i ljubavi...

Plovili smo kanalom, pili kavu na otoku, kasnije lutali Zadrom... posjetili muzej stakla... doživjeli divan zalaz sunca... slušali zvuk morskih orgulja... u gradskoj loži prisustvovali veličanstvenom otvorenju izložbe Ivana Meštrovića...





Zahvalimo njoj... svetici, majci, ženi...

„Zahvalimo njoj,
nepresušenom vrelu,
čiji tok sve suše
i potresi ne prekinuše.

Njoj, stablu samomu
koga sve bure ne iščupaše,
svi požari ne izgoriše,
koje zla kob kroz vjekove
po njoj prosu,
njoj čije žile ne uginuše,
čiji sokovi ne presahnuše. "


Meštrovićevim stihom se zahvalismo ljubavi što nas sjedinjuje sa dobrim ljudima... što nam daruje svoj najvredniji djelić... prijateljstvo...


Dijana Jelčić... kolaži se mogu povećati


- 09:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.09.2020.

Paradoks vremena...






U maglovitoj budnosti nepobitnost snovitosti,
neopozivost prolaznosti
i obrisi neprolaznih
maštarija.

Iz uspomene dozivam bitak vremena,
naša mahnitanja neotrovana
prolaznom svrsishodnošću.

Za ideale se umire,
govorio si,
vjerovala sam ti.

Igram se,
tkivom sna zaobljujem
djelić naše
zbilje.

Uspinjanje Jakovljevim ljestvama,
obnavljajuća iluzija.
Sazrijavnje pod Platonovim nebom,
vječna utopija.
U romoru rijeke tvog djetinjstva
izvor istine.

Srce neumoljivo otkucava trenutke.
Sjećanja kvadriraju krug vremena.
U osjećajnom režnju gomilanje
okusa, mirisa, glasova
i osmijeha.





Reci mi osmijehom.
Šta?
Jesmo li odrasli?
Nismo!

Paradoks našeg
vremena.

Dijana Jelčić




- 10:10 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 16.09.2020.

Kocka je bačena...








Pričali su mi o prozi rođenja, darovali ime i boginju, obogatili me znatiželjom, čuđenjem i žudnjom. Odsanjah djetinjstvo u kukičanim haljinama i bijelim dokoljenicama, mladost u maloj crnoj haljinici ala Coco Chanel i lakiranim cipelama, u zrelost zakoračih u trapericama i tenisicama.

Tamo gdje riječi šute, gdje su misli nepotrebne a ljubav u nama raste,
tamo gdje rijeka vremena deltom grli more snova a ljubav u nama traje
tamo ćemo zagrljajem ubiti hladnoću i sanjati život... pisala saam pjesme... bila je to terapija tugovanju za
nećim čega nije ni bilo....

U Švicarskoj, zemlji satova, čokolade i slobode osjetih prsnuće svilenkaste opne u kojoj sam bila branjena od okrutne stvarnosti, paradoks vremena u kojem odrastah ponovo do djeteta.
Lutala sam labirintom svjesnosti tražeći središte u kojem se krila istina, izvorište sna, vrulja ljubavi?
Prolazila sam pored raskošnih izloga u kojima su mi se smiješile želje bogatih žena, pozivale me u kušnju svjesnosti.
Odolih navali izazova ka nepotrebnom nagomilavanju praznina. Oči su suzile stanjem koje nisam znala opisati.





Sanjala sam san... vidjeh se u slikama… u viziji tugovanja… u crno- bijelim nijansama snovitih maštanja… bila sam bez boja i bez mirisa… u odmaku od stvarnosti… u iluzornoj pustolovini sumnjičavim prostranstvima nestvarnosti… i kao svjetlost na kraju tunela lik poznatog neznanca...

Vrati se na mjesto zločina, začuh nutarnji glas. Sjedila sam za pisaćim stolom na kojem su se gomilale bilježnice pune tugaljivog izričaja, nutarnjeg tihovanja i neisplakanih suza.
Tek kada se pomiriš sa prošlosti možeš zakoračiti u trenutak. Uspni se na privid, pređi Rubikon, govorio mi je glas istine.

I dogodilo se, u jednom sutonu. Na nebu dalekog djelića Europe su se rađale zvijezde.

Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim, neznaš s kojeg prozora pozdravljam u noći tvoju zvijezdu, tvoj put k meni, šapnuh odrazu mojih očiju u staklu okna prema jugu.

Alea iacta est!

Vratila sam se na mjesto zločina. Susreli smo se. Dotaknuo si jezgru vatre… srž vremena… bitak prostora… uskovitlao osjećanja…
Oćutih kako iz vrtloga osjećaja izranja trenutak jutrenja… zagrljaj svjetla i tmine i rapsodija boja… cvjetanje novog doba… slijevanje rijeke života u ocean sna…

Vjetar je donio miris ljubavi… osluhnuh neizgovorivost istine… razumjeh je… osjetih suvišnost riječi… i pobjedu tišine… moć sadašnjeg trenutka…


Dijana Jelčić... Dogodilo se davne 1986 te godine... ulomak neukorićene zbirke priča “Umijeće vremena” 1987- 2007.


- 08:08 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 15.09.2020.

Ipso facto...







Da, imali smo pravo odabira, odrastali slobodni... rekao si sinoć dok smo ispijali aperaitiv
u režnju sjećanja fotoosvrt naših godina...

Imamo ga još uvijek. Ostanimo znatiželjni, puni čuđenja i sumnjičavi,
tragajmo za istinom.

Čijom?
Svojom.

Nad nama odzvanja prošlost udaraca klatna o bronzu crkvenog zvona.
Povorka zvuka nestaje u sumraku.




Ostaje davno mi darovana bijela ruža pored fotografije iz mladosti
i sjećanje ubrizgano u tkivo pamćenja.

Suton,
noć,
ponoć,
svitanje,
zenit.

Ipso facto, samo po sebi obnavljajuće svjedočanstvo prolaznosti.

Ova ruža je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove...
.
Prolaznost naših dana i noći
njoj ne znači ništa,
ali vrijeme će jednoga dana stati,
svjetlost će zaokružiti prostor,
trenutak će postati vječnost...

Jednoga dana će načelo našeg vremena postati odkucaj ritma srca svemira...a bijela ruža odraz anime kandide... dokaz našeg trajanja u ovozemaljskom vremenu...

Možda...

Dijana Jelčić...
- 10:40 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.09.2020.

Malo zbilje i puno snova...








"Ako tražiš pakao, pitaj umjetnika gdje je.
Ako nema umjetnika, znači da si u paklu."
Avigdor Pawsner 1793—1993

Dean J. Toumin je dizajner šoljice na kojoj je
upisana gornja misao... dobili smo šoljicu na dar...





U vremenu tihog umiranja upoznah prkosnost sudbine, preživjeh urinuće u vir straha.
Na jednoj šetnji vidjeh preplašenog crno bijelog mačkića... na mojim rukama se smirio,
osjetih istost koljevke i snivanja...

Upitah se,
gdje je pakao?

"Ako tražiš pakao, pitaj umjetnika gdje je.
Ako nema umjetnika, znači da si u paklu"

Spoznah, san je sidro u oceanu jave,
umijeće življenja na krhkoj niti sidrenja. .

U prozirnoj tišini vidjeh mnoga sunca,
odsanjah budnost, osjetih uzbibanost nutrine,
moć vjerovanja u ostvarenje sna.

U snovitosti prostora naslutih ljepotu geometrije vremena,
dosegnuh vrunac. Na žrtveniku svitanja bijeli dim.
Osjetih, vrijeme tihog umiranja je opozvano.
Preživjeli smo.

Bez snova je život bezvrijedan

Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (13) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.09.2020.

Blog naš svagdašnji...






Svanulo je nedjeljno jutro. Uživam u tišini i mirisu prve kave. Otvaram komp, potražih blogostranicu... pročitah nove objave...
Kao u orahovoj ljusci zgusnuta moć paralelnih svijetova i sklad krugova snova. Svakdnevno blogoverzumom titra balada dana.... čuje se glasanje svanuća, zenita, sutona i noći. Blogeri, kao rapsodi na trgovima cvijeća, ptica i knjiga, svojim nadahnućem, konstruktivnim i poetskim dijalozima šire verzum... oplemenjuju ga...
U labirintu riječi, fotografija, zbilje i snova, rasapa svjetlosti, ishodištu cjelovitosti
nižu se stihovi, eseji, putopisi, smijeh i suze, oplemenjuju ispovjesti smjehotvoraca,
moćnih mislioca i sretnih ljubavnika.

Tu smo u tragovima odlazaka i dolazaka, u zagrljaju rijeke i vjetra, kiše i zemlje,
puteva i gradova, u igri oblaka i sunca, u disanju srca i tihovanju uma,

Tu smo na obzoru pamćenja, mi djelići izmaštanog scenarija,
mi tragači za sakramentima usnulih svetišta,
hazarderi u kockarnici užitaka, kušači čudesnih okusa,
enolozi svetih kapljica, somelijeri božanskog pića.

Tu smo u viru sakralnog i profanog,
doslovnog i alegorijskog,
mi blogonauti.

U kolopletu objava razotkrivamo ranjivost. U komentarima izranjaju riječi utjehe i razumjevanja. Kao što bijele golubice u svitanjima zoblju zvijezde, tako riječi blogoprijatelja zoblju strahove i tuge.

Na koordinatama blogoverzuma se događa radost susreta.

Dijana Jelčić...

- 08:08 - Komentari (30) - Isprintaj - #

subota, 12.09.2020.

Senzualno pamćenje...






Sunce zalazi, šumovita brda tonu u smaragdni san, zamiru zvuci daleke muzike, a riječni val, šušteći kao svila kake kneginje, niže oko vesla ritmove neke slatke i biserne pjesmice.
A.G.Matoš






Purpur sutona se slijeva u lazur noći… Nad usnulim otokom, punina Lune obećava noć mjesečarenja, slobodu lutanja priviđenjima, traganje po maglovitim sjećanjima, susret sa plemenom odlutalih ptica.

Čujem tišinu, nečujni romor ritma srca, neizgovorivost žubora krvi, neprevodivost jezika duše, dijalog misaonog i emotivnog uma.

U neizgovorenim pitanjima je moć.

U sjaju Venerina lica zavojnica genoma. Nečujni romor svemira uranja u klijetku srca, oslobađa nemire, uzburkava senzualno pamćenje. Tišina se probija kroz tkivo ćulnosti, dotiće srž bitka, kovitla zanose, oplemenjuje lucidnost bdijenja u snu…

Zagrljaj izranja iz žudnje. Potražih svjedočanstvo u želji. Osjetih nestajanje slutnje u jecaju strasti, iskrenje ognjila svijesti i pokret ruku. Osluhnuh dodir, na dlanovima oda sudbini, zvuk bubnjeva šamana vremena,
proricanje ljepote.

Probudih se u stvarnosti, u zamotuljku sreće, u toplini tvojih dlanova. Zagrljaj je govor srca srcu, svjedočanstvo želje.

Nepokretna, iza spuštenih trepavica, oćutih istinu. Pore su udisale mirišljavu bliskost, blagi nemiir se širilo tijelom. Koža pamti dodire, slijeva ih u gnjezdo sjećanja, preslikava u uratke uspomena, ucrtava neizbirisive ikone na zidovima nutarnjeg svetišta.

Dijana Jelčić...




- 10:10 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 11.09.2020.

Govor cvijeća...





Volim ljepotu cvijeća u kutku velegrada... i blagost zelenila u srcu grada... volim tišinu te uzavrelosti u kojoj ključa život... osluškujem šapate neiskazivosti... dijalog cvijeća i leptira o mirisima koji daruju snagu njihovoj nejakosti... prisjećam se početka naše priče...

Prolaznost naših dana i noći moru i hridinama ne znači ništa,
ali kamen ima dušu i vrijeme će jednoga dana stati,
onoga dana dok ti budem cvijećem kitio kosu
Trg cvijeća je toga jutra šutio suncem, u bijelom pupljku osjetih miris proljeća.





Bijelu ružu imam još uvijek... čuvam je kao amulet... kao znak izvorišta koje pronađoh u zrnu srca... ljubav..

A onda smo desetljećima bili daleko. Vratili smo se ostavivši iza sebe puteve ucrtane u sjećanja... puteve kroz plodna polja skrivena u usjeklinama planinskih visova... prošlost u zamotuljku uspomena.

Ne želim se vraćati u odživljeno... ali ne želim zaboraviti cvijetnjak ispred terase po kojem, u ljetnim svitanjima, koračah bosa... ne želim zaboraviti nježnost vlati trave i zrcaljenje sunca u suzama noći...

Život je ovdje, u trenutku budnosti... omamljuje novom ljepotom... ljeto se bliži kraju... u govoru cvijeća čujem pomak vremena... prošlost slivena u trenutak spoznaje... pojavnost uma... i neizračunjivost razdaljine... brzina svjetlosti i brzina zvuka... različitosti utakne u ovo ovdje i ovo sada...na zidu otkucava vrijeme... odaja tišine se puni ritmom protočnosti.

I tvoj rođendan je već prošlosti... slavili smo... i nebo je slavilo s nama... munje i gromovi su, tebi u čast, skladali novu odu radosti... bilo je to raspuknuće žege... i dar isušenoj zemlji...

Opet pišem u perfektu... pokapam li pri tome prohujalu ljepotu?... ili joj darujem vječnost?... kako opisati ovaj trenutak budnosti i poeziju svitanja koja me omamljuje svježinom dolazećeg dana?... u oskudnosti prostora trenutka osjećam sputanost izričaja... to znači ja sam uvijek u odnosu sa bila sam...

Tko smo mi, ti i ja u ovoj vremenskoj bujici?...

Mi smo ipak Proustova kolona bića. Bili smo tužni i sretni, strasni i sjetni, misaoni i osjećajni... bili?...

Da, to je naš život, naša vječna prošlost... nepovratna ljepota... sreća ugniježdena u skute sjećanja... ljubav utkana u tkanicu vremena... prezent koji tek misaono možemo dotaknuti... ponavljajuće otrgnuće sa doka sadašnjosti i porinuće na pučinu dolazećeg trenutka...

Zidna ura otkucava sekunde... tri pomaka klatna... jedini realni djelić vremena u kojem nisam uspjela opisati osjećanje osjećaja...





A bila je to zanosna ljepota trenutka budnosti... bilo je to ubiranje kristalno jasnog djelića prohujalog vremena... mi u srcu ruže procvjetale na početku priče o nama ... sve ostalo je vječni perfekt...

Dijana Jelčić


- 08:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.09.2020.

Razgovori i maštanja...






Klatno vremena otkucava prolaznost… smjena godišnjih doba… jesen objavljuje svoj dolazak melankoličnim zastojima svjetlosti u krošnjama… prelamanjem u nove boje… sunčani smiraj će najaviti ravnodnevicu… i uranjanje u carstvo Vage…
od ekvinocija do solsticija... od ravnodnevice do najdulje noć...
volim bablje ljeto, maglovita svitanja, sjetu sutona,
poeziju kiše i rapsodiju boja...





Jučer smo, nakon karantene, samoizolacije, zabrane putovanja, susreli prijateljicu. Došla je nakon dugo vremena u svoj rodni grad. Dugo smo razgovarali o dolazećem, o praznini učahurenoj u strahu, o sveopćem neznanju koje lebdi nad nama...

Hoćemo li i u ovoj jeseni održati sklad dnevno- noćnih sanjarija?... hoćemo li znati održati harmoniju zbilje i snova, ravnotežu misli i osjećanja, odnos zakona zlatnog reza u nesimetričnoj simetriji postojanja?

Jesen mirisom kestenja i dunja oduvjek najavljuje prisnost sa prohujalim vremenom… budi sjećanja na dugačke večeri i naše razgovore… naša misaona sučeljavnja… i naše maštarije…

Zaustavljeni u odmaku od vječnosti… spušteni na tlo zemaljskih zbivanja mi ponekad koristimo onozemaljske metafore kao premosnice među trenucima… dotićemo se legendi… umanjujemo do najsitnijih struna energije… kao bogovi sa Panteona odlazimo i vraćamo se u vrijeme… lebdimo kroz Danteove krugove… razgovaramo s lastavicama...

Lastavice, tico mila
Kuda pružaš laka krila?
Zar je zima strašna tako,
Te razvijaš krila jako?

Iz naizgled besmislenog čavrljanja niočemu izranja bitnost bliskosti… ispreplitanjem misli kukičamo stvarnost… otvaramo još neispisane stranice naše životne priče… održavamo vatru na ognjištu uma… ognjilo žudnji na oltaru osjećanja… iskričavu svjetlost na nebu svijesti…

Ništa nije nestalo u zaboravu… sva uzbuđenja i svi preskočeni otkucaji srca… sve su to tragovi u koridorima pamćenja… znakovi na stazi sjećanja… amuleti u riznici uspomena…





Veselim se jesenjim sutonima… naše vraćanje iz stvarnosti u snovitost… dočekuju nas čuvari našeg doma i tišina dnevne sobe koju narušavaju otkucaji klatna zidne ure, naši razgovori i maštarije…

Dijana Jelčić


- 09:09 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 09.09.2020.

Parfem i miris ruža...







Miris je ponekad afrodizijak, a ponekad ubica ljubavi. Širi se kao svjetlost, prelijeva u nijanse boja i tonove melodija, uvlači u pore, probija kroz sve barijere svijesti, luta galerijom uspomena, dodiruje sjećanja, uranja u ocean pamćenja i zaustavlja se kao svjedok nekog lijepog ili ružnog trenutka proživljenog vremena. Osjećajući, pamteći i sjećajući se mirisa mi razvijamo emocionalnu mudrost u sebi. Miris nas čuva, miris nas brani, miris nas vodi, ubrzava i zaustavlja na postajama našeg životnog puta. Coco je željela parfem za žene koji miriše kao žena… uspjela je... stvoren je miris koji vjekuje u svijetu žena... to je parfem koji je obilježio moj život…





Živjela sam u Švicarskoj... bila je zima, u galeriji uspomena je iskrila slika ljeta i sluačajnog susreta u vlaku, na obroncima svijesti sam čekala ponovni susret… pitala se koliko samoće moramo odživjeti da bi dotaknuli blizinu…

Bio je maj. Grad u kojem sam odrasla me dočekao Suncem… koračala sam poznatim ulicama… prolutala cvjetnim placom, promtrala lica prolaznika, prisjećala se mladosti, mirisa svježeg kruha, revolucije cvijeća i mimohoda mladih buntovika... da, tada smo željeli promijeniti svijet... pomislih i krenuh u suton.
Zaustavih se kafiću Talijina hrama… u svetištu davnih uspomena... zamirisale su ruže...

Sjedio je u kutu i čitao knjigu koju je odnio kao znamen na susret u vlaku… spuštena pogleda je šapnuo…
danas sam osjećao tvoj dolazak...
zanijemila sam... sjetih se stiha pjesme... zadovoljstvo je ponovo pronađena stara knjiga...
Imaš još uvijek isti parfem… govorio je dižući pogled… u njegovim očima tajna skrivena u kutku mog svemira…
srce je promijenilo ritam…upoznah jednu drugaćiju sebe…





Zavoljeh ljepotu sutonske zvijezde u dubini njegova pogleda,
ritam ponoćnog tanga pod velom kobaltna sjaja,
srebro zornice u osmjehu i miris ruža na dlanovima

Danas na dlanu Zagreba ispijamo nektar proujalog vremena… pijemo polako prepuštajući se čaroliji okusa… mješaju se osjeti… sa nepca sjećanja kaplju trenuci prepuni mirisa ruža i bijelog mora kojim koračasmo u medenom mjesecu… osjećajne slike… Provansa, Grass, zemlja mirisa… Coco i njen Chanel No 5…

U mirisu prepoznajem siluetu nezaborava… i sjenu dolazeće ljepote… u prahu iz kojeg smo nastali se krije iskon početka… prvi titraj vremena… trenutak rađanja ljepote… još uvijek osjećam njegovu moć… osjećam koliko je još nenapisanih pjesama, eseja, nedovršenih romana… nepročitanih knjiga… neizgovorenog ostalo zatomljeno u željama, čežnjama, znatiželji…

Dijana Jelčić

- 08:08 - Komentari (16) - Isprintaj - #

utorak, 08.09.2020.

Mala Gospa...







Riječima sam odgajana... riječima sa značenjem i bez značenja... riječima kao znakovljem na putu ka zrelosti... i oduvijek poezijom žigosana... majka mi je šaputala uspavanke heksametrima i poezijom drevnih sanjara... otišla je s riječima na usnama... miruj u smrti se sniva...





... danas je Mala Gospa... danas bi mami bio imendan...

Njoj...

Nestareće lice,
pieta u očima,
i nečujni
vapaj
bogomajke.






U sjećanju na njih iz njedara omamljenih tišinom izlijeću riječi… u njihovom lepetu naslućujem prohujale i dolazeće oluje i uragane… i onaj blaženi smiraj ljubičastih sutona u kojima se igramo riječima… izgovorene glasom ljubavi uranjaju u svijest… oblikuju se u blaženstvo spoznaje…

U katedrali uspomena nedovršena ikona vremena, mjenja se, širi prostor nezaustavljive prolaznosti.
Govorom razotkrivamo ranjivost istine, razbijamo gral tajni, a onda skupljamo krhotine srca.

Osluškujem sučeljavanje anđela i demona. Zvuk tipkovnice
objavljuje pobjedu nad dvoumljenjem.

Život je put pokore i raspuknuće tišine.
Iz utrobe svemira izronja začetak skladne zadanosti, ovitak pripadanja.
U dvokružju trajanja plamteći grm, privid Sinaja. Naslutih bdijenje anđela vatre,
objavu smrti velike majke.



Danas slavim njeno rođenje, imendan moje majke i osjećam njihovo bdijenje. .
U košmarnoj zbilji nedokazivost početka i istina o prijeklu sunca.

Njima s ljubavlju tihujem jedno veliko hvala.

Dijana Jelčić.

- 09:09 - Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.09.2020.

Obrana stvarnosti...





Odupirala sam se, zaboravljala slučajne susrete, nestajale su slike, lica se gubila u izmaglici vremena.
Dodirivala sam svijet privida, uranjala ispod površine vidljive stvarnosti, u tragično i sretno pamćenje, tragala nevidljivim zakonima nutrine, osjećala strah „mačke“ zatvorene u škrinji mogućnosti.

U meni je raslo nešto bezimeno. Bojala sam se.

Bila je jesen, moje godišnje doba. Promatrala sam umiranje prirode. Umirala s njom. Iznenada začuh muk tišine, Jedan blistavi pogled izroni iz mraka.

Opijena blagošću njegova pogleda i nježnošću zagrljaja osjetih moć odsanjanog leta kroz snove.





Sanjari riječima i slikama daruju sjaj stvarnosti.
Na bedemu zbilje bdijenje sna.
U sjećanju davna svitanja.
Osluškivali smo
nutarnju tišinu,
muk istine,
tajac kćeri
vremena.





Između nas i prošlosti svijet uspomena,
oluja svijesti, vrtlog riječi i koloplet
vremena..

Jesen se raširila svodovljem neba. Prosipa zlaćani sjaj u krošnje pred našim prozorom.
Promatram nestajanje smaragdnog znakovlja ljeta. Lutam koridorima sjećanja.
Moje doba je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća.
Ubrizgana uzdahom rođenja jesen u meni bdije smirajima, blagošću boja i mirisom pečenog kestenja

U titraju novog svitanja
miris ruže i zov istine.

Apologija stvarnosti!
da, obranimo je.

Dijana Jelčić




slike... Miljenko Stančić...

- 10:20 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.09.2020.

Stručak istine...






Kada sam iz znatiželje čitala distopijske romane nisam slutila dolazak distopijskog vremena. Nažalost, širenjem korone, nadvilo se nad epohu.
Ipak vjerujem u moć efemernost vremena, vječno mjenjajuću sliku zbilje, pretvorbu jave i stručak istine u gradu sanjajućih knjiga.





Iz neumitnosti svemira izranja svjetlost,
tajnovita otkrivačica daljina.
Neiskustvena, poljupcem ovjenčana
kap prve istine,
poezija ubrizgana u kod čovjeka.

Nad gradom sanjajućih knjiga
miris limuna i mente,
izlječujuća opojnost Melisse,
dah prisnosti za tugu samotnjaka,
titraj iskona, usihit sreće i ljubav,
tješiteljica u sebi izgubljenih
pustolova.

U vrtlogu svijesti strogost nježnosti, nečujna glazba misli,
obred mudrosti, dar vječnosti smrtnicima.
Posložena sjećanja, jučer zgusnuto
u omamljujuću želju za radosnim sutra.

Misli bliske i daleke, sve ispisane i oslikane utopije i distopije
odmakom u vremenu postaju razumljive.
Osmijeh, utjelovljena radost, čuđenje, znatiželja,
i nedohvatnost dolazećeg.





“Na dan kada umrem ostvariti će se naglo sve što nije moglo za mojega života; zavladati će čista ljubav, bratstvo ljudi i apsolutna pravda. Zbog te blagoslovljene ere čovječanstva, ja sam već na vrijeme kušao da ubijem sama sebe.
A što bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu – bila bi vedrina. Kristalna kocka vedrine.” (Tin Ujević)

U raskoši ovog trenutka iskri utopijsko vrelo,
kristalna kocka vedrine,
i san u očima.

Dijana Jelčić


- 08:08 - Komentari (18) - Isprintaj - #

subota, 05.09.2020.

Neprocjenjivo bogatstvo...






Prijateljstvo je uzvišeni oblik ljubavi,
stoluje u predklijetkama srca,
u kristalnoj kocki vedrine,
u tajni ružina cvijeta,
u apologiji trajanja,
u apoteozi sanja,
u ritmu svemira,
u načelu našeg vremena





Živjeli smo u Švicarskoj, u četrdeset godina odsustva iz doline mladosti bogatili se novim prijateljstvima... njegovali susrete u našem domu... slavili rođendane, veselili se susretima...

Putovali smo, upoznavali zemlje i gradove... Na trgovima cvijeća, ptica i knjiga susretali ljude...
uranjali u njihove poglede... upisivali misli u zrcalno jezero njihove dubine... odgovori su stizali bezglasjem... osmijesima koji su hranili dušu... u sjećanju su ostali tragovi na te bezimene suputnike tišinom velikih gradova... i tako prolaze dani, mjeseci, godine... slučajni susreti na obodu životnog kruga oplemenjuju uspomene... titraji njhovih aureola dotaknuše auru pamćenja... ostadoše slike u muzeju svjesti...

U sjetnim jutrima, kao što je ovo, kada se ne događa ništa odvijam film... vremeplov odživljenog života... osjećam... imam neizmjerno bogatsvo u riznici srca... svaki otkucaj jedan dragulj... ritam usklađen sa smislom življenja...

Vratih se u gnjezdo iz kojeg poletjeh u daleki plavi svijet... novi susreti sa starim prijateljima... utapanje u poznatim dubinama... otkrivanje tragova zrelosti... i sjaja ljubavi koja nas je sjedinjavala i sjedinjuje u kolopletu sudbine...

Misli, osjećaji, čežnje, žudnje, znatiželje... klupko naše vremenitosti nas ponovo zbližuje... daljina nije izbrisala tragove naših zajedničkih koraka u kutku mladosti... divno je vratiti se tamo gdje smo već bili i očutiti snagu neuništive prisnosti... da, to smo mi i oni... desetjetljeća prijateljstva su to... neprocjenjiv dar bezbrižne mladosti...

Dijana Jelčić

- 09:39 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 04.09.2020.

U srcu vremena...







U odmaku od vječnosti,
na tlu zemaljskih zbivanja oživljava onostrano.

Ništa nam nije zauvijek dano.

Sutra mogu postati prah, a ti pjesak,
to su naša prirodna stanja.

Preobrazba svijesti, metamorfoza zaboravljenih
tragova u pamćenju, u ritmu srca vremena.





Udaljavamo se od Sunca, uranjamo u vidljivost zvjezdanog neba
i viziju beskraja. U srcu vremena prelom svjetlosti, iluzija odraza, čarolija uma,
mogućnost putovanja kroz vrijeme.

Vidjeh,
u stećcima bogumilskim uklesane istine, smjenu stoljeća,
u ljiljanima hugenotske strahote, krvavu svadbu, prevaru ljubavi,
na obali Mnemozine rađanje Venere.

U sedefu upisana biografija školjke, ozrcaljena u sjećanjima,
oživjela u svijesti.

Zemlja je velika,
a ljudsko srce
planet anđela vatre.

Zakoraknuh u zjenicu buđenja,

Golubije krilo zagrlilo jutro, nebo romori poeziju kapi,
u dašku zanosa čujem vrijeme,
mudrost osmišljenu zbiljom.

Prevrtljivi Protej pokazuje svoja lica,
proriče preobražaj svijesti,
igra se valima mora,
vrednuje pjev oceana.

Iz stigme prošloga izrasta ljiljan,
sličan amfori punoj suza
uranja u svijest,
i u srce.

Tvoj glas pijeni tišinu,
stara pjesma ubija strahove,
donosi radost
nebesku…


Dijana Jelčić... zbirka, Nestvarno stvarni, Kultura snova, Zagreb, 2014

- 09:19 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.09.2020.

Put bez sjećanja...





Meandar, vijugava rijeka,
zrcalo kozmičkog kretanja,
preslika Dedalusovog labirinta strahova,
premosnica svjetova.

Između nas vir apsurda, let Ikarusa,
iza horizonta nadanja praznina.

Tvoja silueta na drugoj obali. Tamo umire cvijeće.
U tvom pogledu stih, u smrti se sanja.

Slijedih glas ljubavi, koračaj, ne okreći se,
u njegovom srcu još cvijeta ruža.

U kapima Meandra sunce, pad letača, pomak vremena,
uvojak tmine zasja sunčanim pramenovima.





Budim se… promatram komadić Sunca…
mirisno žezlo na dlanu jutrenja…
na licu odlazećeg Mjeseca srcem odapet let ptica …
u srcu titraj slobode...
na obodu lazurnog pehara smo ispijali noć.

Na obzoru svitanja oćutih oseku smiraja,
na žalu mladoga dana ostadoše biseri,
znoj srca i pjesak dolazećeg vremena…

Krenuli smo putem bez sjećanja.

Željeli smo nemoguće učiniti mogućim. Nismo uspjeli... sjećanja su ostala.


Dijana Jelčić... Nestvarno stvarni... zbirka pjesama, Kultura snova, Zagreb, 2014.
- 08:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 02.09.2020.

U prividu...






Nakon knjige “Sapiens: Kratka povijest čovječanstva” prevedena je i knjiga “Homo deus: Kratka povijest sutrašnjice” izraelskog povjesničara Yuala Noaha Hararija.

Što nas čeka u budućnosti? Odgovor na to pitanje nije lako dati, ali znanstveni nam napredak kaže da bi to mogao biti idući korak u evoluciji čovjeka. Homo deus.
Ova knjiga proučava projekte, snove i noćne more koji će oblikovati dvadeset prvo stoljeće – od prevladavanja smrti do kreiranja umjetnog života – i nastoji odgovoriti na osnovna pitanja, među njima i ova: Što je naš sljedeći korak? Kako ćemo ovaj krhki svijet zaštititi od razornoga ljudskog djelovanja? To je iduća faza evolucije. To je Homo deus.






Otrgunuti iz koljevke svemira, izronjeni sa dna drevnih oceana postali smo bića osuđena na koračanje ovozemaljskim stazama. Korak po korak do kraja vremena, do povratka među zvijezde. do preobrazbe u kap nebeske rijeke ili foton svjetlosti.

U prividu pamćenja grmljavina… u bljesku munje vidim titana i planet na njegovim ramenima… rekoše mi to bijaše kazna bogova… poslije njegove smrti mi smo preuzeli njegov grijeh... a onda se rodio Bogočovjek i prezueo naše grijehe... mi smo kaznili njega... još uvijek živimo žigosani grijehom propusta...

Što će budućnosti donijeti novi Homo deus?

U suzi bolnog umiranja se otvaraju školjke... prosipaju biserje nastajanja...

U prividu odsanjane budućnosti iskri lux primus… svjedočanstvo ljepote… obznanjuje početak novog sna… miluju me svilenkaste niti… titra svjetlo nad svjetlima…
Na obzoru vizije, u ikonografiji vjerovanja utkana silueta trajanja… osjećam kraj raspuknuća prasvijesti… dugo čekani susret dviju polutki bitka u cjelinu ljudskosti …

Osjećam Atlantidu nosimo u sebi... čujem glas beskraja, šum vremena, šapat vječnosti... utihu neba... naslućujem kraj bezćutja, prestanak ratova i kažnjavanja... na trgovima dolazećeg vremena rapsod pjeva baladu o ljudskim snovima...
Zastale u šutnji srca, u jecaju tišine, dvije riječi utjelovljuju san…

Volim te… ritam srca u mirisu jasmina i sjaju sunca…
Ljubim te... romori tišina poeziju drevnih oceana...

Otopit ćemo strahove u fontani svjetlosti i živjeti san…


Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (16) - Isprintaj - #

utorak, 01.09.2020.

Vrata pakla, mislioc, poljubac i zrno nutrine...








Vrata pakla, djelo jednog od najznačajnijih francuskih skulptora Augusta Rodina. .
Rodin je dobio narudžbu od Muzeja dekorativnih umjetnosti u Parizu da izradi monumentalni ulaz u muzej. Vrata pakla nadahnuta su Danteovim Paklom. Rodin nikada nije završio Vrata pakla, a muzej nikada nije izgrađen. Rodinu su poslužila kao ishodište za veliki broj manjih komada od kojih je napravio samostalna djela, među najpoznatijim su Mislioc i Poljubac.

Jedan od odljeva vrata se nalazi u Zürichu ispred muzeja Kunsthaus... često sam stajala pred tim vratima i
upijala djeliće skulptorovog umijeća... Danas u vremenu korone i širenja straha vrata pakla se zrcale galeriji pamćenja... izazivaju kovitlac neurona u misaonom režnju... uragan u osjećajnom...





Cogito ergo sum… već otrcana Descartesova misao o misliocu, čovjeku… što se krije u njoj?… možemo li ne misliti?... odvojiti se od misli… odlutati, nestati u nečemu nepoznatom… misao je naše nutranje svjetlo… njome razbijamo tminu ne znanja… ostvarujemo spoznaju… a osuđeni smo na spoznaju… neurofiziolog Antonio Damasio spoznaju naziva prokletstvom s kojim smo rođeni…





Poljubac Dantea i Beatrića izaziva titraje zrna nutrine... budi lijepe uspomene. Osjećam dinamiku zlaćane spirale, uranjam u posljednju točku zlatnog reza i prisjećam prohujalog vremena...

Zalazak Sunca na obali mora… nestaje toplo zlato iz vidokruga… misao titra u moždanim vijugama… lepršaju leptiri… crtaju moždanu kartu… presliku te ljepote… osjećaj topline na licu… zatvaram oči… ponovo vidim sunce… vidim sliku sutona…
je li to misao ili osjećaj?... misaona slika prepuna iskričave svjetlosti… i kada Sunce nestane iz vidokruga slika blješti u sjećanju… u roju leptira koji mahnitaju u mojoj glavi… neumorni su… pokušavam ih zaustaviti… uzaludno… misao se pretače u rečenice… čitam ih… čitam li mišlju ili osjećajem?...

Filozofski rečeno čovjek je okarakteriziran racionalnošću, a najočiglednije ispoljavanje racionalnosti je sposobnost mišljenja... no u nama postoji vječna povezanost misli i emocija... jedno bez drugog ne ide... ne postoji... u našoj svijesti se događa mnogo više od jednostavnog racionalnog razmišljanja... mi mislimo konkretno i apstraktno, logično i nelogično, magijski i arhaično...

U tom koktelu različitosti se rađa naša spoznaja i naša svijest o nečemu... mi se vječno vezujemo za nešto... usvajamo nove izazove... upoznajemo nove ljude... nove krajolike... stićemo nova saznanja... nova osjećanja... i sve to, cijeli taj spektar pojavnosti se gnjezdi iza našeg čela... ostaje začahuren u tkivu našeg pamćenja... tek pokoji djelić se zaledi u podsvjesti... i čeka na naše svjesno otapanje lednice.

Zar je važno kojim imenom ćemo nazvati to nešto što nas čini čovjekom... tu kovitlajuću vretenicu čijim nitima vezemo tkanicu života... je li to misao, osjećaj, osjećanje, psiha, duša, bitak bića?...

To nešto nedodirljivo, to nešto neopiljivo, to nešto neosjetljivo, a postojano to smo mi... mi žigosani spoznajom... mi mislioci i ljubavnici... utopljeni u naše vidokružje... uronjeni u poeziju skulptorovoga sna... u našim glavama se zrcali ono što sami stvaramo... cijeli svijet... naš svijet...

Dijana Jelčić


- 08:38 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>