Preživjeli smo...
Muk vremena, uskovitlana tišina, premosnica ka događanju,
blaženstvo zaborava izgubljeno u latentnoj iskri sjećanja.
Smrt se poigravala strunama tvoga života,
bojala sam se, pitala se.
Kako opisati tminu i strunu šutnje?
U prenoćištu straha umiraše ruže. Ubitačno nedogađanje,
u čahuri mrtvila je, kao nepodnošljiva izdaja života,
dogorijevala svijeća.
Nad bezdanom sumnje zvjezdani prah, vjetar se umirio, zamrlo je vrijeme,
prostor zgusnuo u točku nestanka.
Nad tvojim čelom nepoznate sjene, okvir pomrčine uokolo lica.
Oči su bile žive.
Čekala sam, tišina je parala uši, u suzi zgusnuto nadanje,
iščekivah prasak, povratak povjerenja
nestalog u oluji nad oceanom sna.
Na obrubu patnje suzvučje svjetlosti i mraka.
Kao Orfej potražih život s druge strane smrti.
Osluhnuh bezglasje svjetlosti… u šutnji vremena je sunčanik objavljivao
zoru.
Rađao se dan iz sna.
Nad oceanom sna, na horizontu svijesti u zlatnom okviru Mešina misao.
Povjerovah, šapnuh jednostavno ljubav...
i osjetih grč srca, zaboravljeni otkucaj,
promjenu ritma, metanoju svijesti
i kraj oročenog vremena.
Na tvom licu osmijeh.
Preživjeli smo...
Dijana Jelčić
|
