što je vrijeme?... dimenzija, stanje, misao, osjećanje, trajanje…
uronili smo u vrijeme Vage...
želim ti vrijeme ljubavi…
vrijeme je ljubav…
ma za mene je sve ljubav… i pucketanje vatre u kaminu… i okus vina na usnama i titraji svijeća u zimskim večerima… i bog vremena koji u skrivenom kutu svemira proždire naše trenutke…
proždire li ih?...
nitko to ne zna… nisu znali ni oni prije nas… naslućivali su njegovo postojanje…
vrijeme je sudbinski put…
postoji li ta staza?... je li ucrtana na globusu koji se vrtloži vrtlogom iznjedrenim iz aktusa purusa?...
Znakovi kraj puta… Ivo Andrić nam ih je ostavio u naslijeđe…
to je literatura…
vjerujem u njeno znakovlje… razumijemo li ta značenja?...
Vodio si me stazama tvoga djetinjstva. Zatvorih oči osluškujući tvoju priču o porijeklu. Pod sunčanikom vremena, na zlaćanoj zavjesi gledah stroboskopiju svjetlosti.
Tankoćutnost trena se pretakala u deja vu. Vizija je dobijala obličje stvarnosti. Začuh šum zelene rijeke. vidjeh orgonski ples spoznaje. Osjetih protok vremena. U suzvučju romora vode i vjetra sonata sunoćju. Mirisima obranog grožđa i pokošene trave, sa obližnjih obronaka, se spuštao suton.
U viru osjećanja promjena ritma srca, buđenje usnule žudnje.
Sunce je gasilo fenjer budnosti, nestajalo iza svetog brda. Vidokružje je zrcalilo san uramljen satenom noći. Brojali smo daleke zvjezde.
Sedam Atlasovih kćeri je odnijelo ljeto u sazviježđe Vage. Rosata je najavila prepuknuće vremena. objavljivala sklad dolazećih trenutaka. Srebro mjeseca se odmatalo na tvom čelu. Vidjeh ljubav u očima, u pogledu koji razumije, u srcu koje tumači, na dlanu koji miluje, u ruci koja grli… u duši, u oazi mira i spokoja osjetih sigurnost…
Ti ljubavni obliče, osjećam te kao sklad vremena, šapnuo si.
Osjećam te kao jesenju sonatu zatočenu u grudima, odgovorih.
Ćutim te kao zvuk Harmonijine gitare, kao rifove neba.
Osjećam te kao rapsoda, tvoja balada sluhom budi snove.
Titrajima vremena se slijeva u zbilju.
