Uvijek ista priča...
Bitak i vrijeme... kraj filozofije i zadaća mišljenja...
Dogodilo se na današnji dan. Rodio se 1889-te godine Martin Heidegger, istinski magier riječi, mudrac na vratima duše i filozof vremena.
“Protegnuta stalnost” je naša svijesti o sadašnjosti, osjećanje vremena. Heidegger tvrdi da se ona zapravo ne mijenja, da je uvijek ista, da smo isti na dan našeg polaska u školu kao i danas u ovom trenutku postojanja. Ono što se mijenja je izvan nas, mi se u tom izvanjem “gubimo” po tajnovitom zakonu osobnosti...
Milost sudbinskih otisaka u vremenu...
Pomilovala su me sjećanja… osjećam prelamanje svijetla u prizmi svijesti… kovitlac osjećanja…
i misaonu rijeku sa svim njenim vijuganjima, meandrima, pritokama i rukavcima…
Volim to gubljenje osjećaja za vrijeme… nestajanje u transcedentnom poimanju stvarnosti… u rastu i milostima sudbinskih otisaka u pamćenju… zaustavljanje na dionicama u kojima sanjah budućnost… divno je uspoređivanje tadašnjih slika i preslika u ovome sada…
Vrtloži se misao… onodobna se slijeva u ovodobnu… ćutim bujanje nadahnuća… istost sa dodacima zrelosti je najvrjednije stanje svijesti… bogatstvo vlastitosti… nepresušen izvor…
Martin Heidegger je rekao...
Čovjek se ponaša kao da oblikuje jezik i gospodari njime. Međutim, istina je da je jezik gospodar čovjeku.
Pokušavam razumjeti jezik očiju, cvijeća, vlati trave, oblaka i drevnih oceana... pisati jezikom srca, duše i uma...
Riječi izranjaju iz nutrine… važem ih na kantaru spoznaje… tražim u njima značenje, zrcaljenje sebe… osjećam i neusklađenost svjetova mladosti i zrelosti… u tome je istinitost nepatvorene zbilje… i one i ove… jedno je ostalo isto do najtananije usporedivosti… osjećanje osjećaja ljubav… njenog rasipanja u savršenstvo kruga… u sklad prostornosti… u harmoniju vremena… to je vrijeme zaustavljeno na ekvatoru sna u vječnom ekvinociju jave…
Bili smo buntovnici bez razloga, adolescenti, trajali u subkulturi mladalački zanosa.
Odrastanjem, svjesni postojanja u iluziji svijeta, živjeli apsurde.
Zrelost je objavila pobjedu emocionalnog uma.
Tereti prošlih godina nestaju rasapom tišine u raskošu zapamćene ljepote.
Nemam opravdanja za tuge i boli, bile su.
Ti i ja na gozbama osjećanja... na slavljima rođendana i vjenčanja...u tugama za prerano otišlim dragima...
Ponavljam se… znam… ali razbacani titraji srca obnavljaju stari ritam u novi osjećaj… s pomacima i zaboravom ponekih otkucaja odbacuju obmane, jezikom tišine i navalom riječi pišu uvijek novu, a istu priču o tebi i meni…
Dijana Jelčić
|
