Stručak istine...
Kada sam iz znatiželje čitala distopijske romane nisam slutila dolazak distopijskog vremena. Nažalost, širenjem korone, nadvilo se nad epohu.
Ipak vjerujem u moć efemernost vremena, vječno mjenjajuću sliku zbilje, pretvorbu jave i stručak istine u gradu sanjajućih knjiga.
Iz neumitnosti svemira izranja svjetlost,
tajnovita otkrivačica daljina.
Neiskustvena, poljupcem ovjenčana
kap prve istine,
poezija ubrizgana u kod čovjeka.
Nad gradom sanjajućih knjiga
miris limuna i mente,
izlječujuća opojnost Melisse,
dah prisnosti za tugu samotnjaka,
titraj iskona, usihit sreće i ljubav,
tješiteljica u sebi izgubljenih
pustolova.
U vrtlogu svijesti strogost nježnosti, nečujna glazba misli,
obred mudrosti, dar vječnosti smrtnicima.
Posložena sjećanja, jučer zgusnuto
u omamljujuću želju za radosnim sutra.
Misli bliske i daleke, sve ispisane i oslikane utopije i distopije
odmakom u vremenu postaju razumljive.
Osmijeh, utjelovljena radost, čuđenje, znatiželja,
i nedohvatnost dolazećeg.
“Na dan kada umrem ostvariti će se naglo sve što nije moglo za mojega života; zavladati će čista ljubav, bratstvo ljudi i apsolutna pravda. Zbog te blagoslovljene ere čovječanstva, ja sam već na vrijeme kušao da ubijem sama sebe.
A što bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu – bila bi vedrina. Kristalna kocka vedrine.” (Tin Ujević)
U raskoši ovog trenutka iskri utopijsko vrelo,
kristalna kocka vedrine,
i san u očima.
Dijana Jelčić
|
