Parfem i miris ruža...
Miris je ponekad afrodizijak, a ponekad ubica ljubavi. Širi se kao svjetlost, prelijeva u nijanse boja i tonove melodija, uvlači u pore, probija kroz sve barijere svijesti, luta galerijom uspomena, dodiruje sjećanja, uranja u ocean pamćenja i zaustavlja se kao svjedok nekog lijepog ili ružnog trenutka proživljenog vremena. Osjećajući, pamteći i sjećajući se mirisa mi razvijamo emocionalnu mudrost u sebi. Miris nas čuva, miris nas brani, miris nas vodi, ubrzava i zaustavlja na postajama našeg životnog puta. Coco je željela parfem za žene koji miriše kao žena… uspjela je... stvoren je miris koji vjekuje u svijetu žena... to je parfem koji je obilježio moj život…
Živjela sam u Švicarskoj... bila je zima, u galeriji uspomena je iskrila slika ljeta i sluačajnog susreta u vlaku, na obroncima svijesti sam čekala ponovni susret… pitala se koliko samoće moramo odživjeti da bi dotaknuli blizinu…
Bio je maj. Grad u kojem sam odrasla me dočekao Suncem… koračala sam poznatim ulicama… prolutala cvjetnim placom, promtrala lica prolaznika, prisjećala se mladosti, mirisa svježeg kruha, revolucije cvijeća i mimohoda mladih buntovika... da, tada smo željeli promijeniti svijet... pomislih i krenuh u suton.
Zaustavih se kafiću Talijina hrama… u svetištu davnih uspomena... zamirisale su ruže...
Sjedio je u kutu i čitao knjigu koju je odnio kao znamen na susret u vlaku… spuštena pogleda je šapnuo…
danas sam osjećao tvoj dolazak...
zanijemila sam... sjetih se stiha pjesme... zadovoljstvo je ponovo pronađena stara knjiga...
Imaš još uvijek isti parfem… govorio je dižući pogled… u njegovim očima tajna skrivena u kutku mog svemira…
srce je promijenilo ritam…upoznah jednu drugaćiju sebe…
Zavoljeh ljepotu sutonske zvijezde u dubini njegova pogleda,
ritam ponoćnog tanga pod velom kobaltna sjaja,
srebro zornice u osmjehu i miris ruža na dlanovima
Danas na dlanu Zagreba ispijamo nektar proujalog vremena… pijemo polako prepuštajući se čaroliji okusa… mješaju se osjeti… sa nepca sjećanja kaplju trenuci prepuni mirisa ruža i bijelog mora kojim koračasmo u medenom mjesecu… osjećajne slike… Provansa, Grass, zemlja mirisa… Coco i njen Chanel No 5…
U mirisu prepoznajem siluetu nezaborava… i sjenu dolazeće ljepote… u prahu iz kojeg smo nastali se krije iskon početka… prvi titraj vremena… trenutak rađanja ljepote… još uvijek osjećam njegovu moć… osjećam koliko je još nenapisanih pjesama, eseja, nedovršenih romana… nepročitanih knjiga… neizgovorenog ostalo zatomljeno u željama, čežnjama, znatiželji…
Dijana Jelčić
|
