Marketing
Vrata pakla, mislioc, poljubac i zrno nutrine...
Vrata pakla, djelo jednog od najznačajnijih francuskih skulptora Augusta Rodina. .
Rodin je dobio narudžbu od Muzeja dekorativnih umjetnosti u Parizu da izradi monumentalni ulaz u muzej. Vrata pakla nadahnuta su Danteovim Paklom. Rodin nikada nije završio Vrata pakla, a muzej nikada nije izgrađen. Rodinu su poslužila kao ishodište za veliki broj manjih komada od kojih je napravio samostalna djela, među najpoznatijim su Mislioc i Poljubac.
Jedan od odljeva vrata se nalazi u Zürichu ispred muzeja Kunsthaus... često sam stajala pred tim vratima i
upijala djeliće skulptorovog umijeća... Danas u vremenu korone i širenja straha vrata pakla se zrcale galeriji pamćenja... izazivaju kovitlac neurona u misaonom režnju... uragan u osjećajnom...
Cogito ergo sum… već otrcana Descartesova misao o misliocu, čovjeku… što se krije u njoj?… možemo li ne misliti?... odvojiti se od misli… odlutati, nestati u nečemu nepoznatom… misao je naše nutranje svjetlo… njome razbijamo tminu ne znanja… ostvarujemo spoznaju… a osuđeni smo na spoznaju… neurofiziolog Antonio Damasio spoznaju naziva prokletstvom s kojim smo rođeni…
Poljubac Dantea i Beatrića izaziva titraje zrna nutrine... budi lijepe uspomene. Osjećam dinamiku zlaćane spirale, uranjam u posljednju točku zlatnog reza i prisjećam prohujalog vremena...
Zalazak Sunca na obali mora… nestaje toplo zlato iz vidokruga… misao titra u moždanim vijugama… lepršaju leptiri… crtaju moždanu kartu… presliku te ljepote… osjećaj topline na licu… zatvaram oči… ponovo vidim sunce… vidim sliku sutona…
je li to misao ili osjećaj?... misaona slika prepuna iskričave svjetlosti… i kada Sunce nestane iz vidokruga slika blješti u sjećanju… u roju leptira koji mahnitaju u mojoj glavi… neumorni su… pokušavam ih zaustaviti… uzaludno… misao se pretače u rečenice… čitam ih… čitam li mišlju ili osjećajem?...
Filozofski rečeno čovjek je okarakteriziran racionalnošću, a najočiglednije ispoljavanje racionalnosti je sposobnost mišljenja... no u nama postoji vječna povezanost misli i emocija... jedno bez drugog ne ide... ne postoji... u našoj svijesti se događa mnogo više od jednostavnog racionalnog razmišljanja... mi mislimo konkretno i apstraktno, logično i nelogično, magijski i arhaično...
U tom koktelu različitosti se rađa naša spoznaja i naša svijest o nečemu... mi se vječno vezujemo za nešto... usvajamo nove izazove... upoznajemo nove ljude... nove krajolike... stićemo nova saznanja... nova osjećanja... i sve to, cijeli taj spektar pojavnosti se gnjezdi iza našeg čela... ostaje začahuren u tkivu našeg pamćenja... tek pokoji djelić se zaledi u podsvjesti... i čeka na naše svjesno otapanje lednice.
Zar je važno kojim imenom ćemo nazvati to nešto što nas čini čovjekom... tu kovitlajuću vretenicu čijim nitima vezemo tkanicu života... je li to misao, osjećaj, osjećanje, psiha, duša, bitak bića?...
To nešto nedodirljivo, to nešto neopiljivo, to nešto neosjetljivo, a postojano to smo mi... mi žigosani spoznajom... mi mislioci i ljubavnici... utopljeni u naše vidokružje... uronjeni u poeziju skulptorovoga sna... u našim glavama se zrcali ono što sami stvaramo... cijeli svijet... naš svijet...
Dijana Jelčić
Post je objavljen 01.09.2020. u 08:38 sati.