Marketing
Umijeće zaborava...
Sve kulture nastojale su slikovito predočiti fenomen zaborava. Naslov ove knjige je jedna od takvih veličanstvenih mitoloških vizualizacija: u predodžbi antičkih Grka Leta je podzemna rijeka iz koje moramo piti “da negdašnje minu nas tuge”, dakle kako bismo zaboravili što smo doživjeli u svijetu živih i tako ušli u svijet mrtvih. U grčkome jeziku suprotnost zaboravu je istina, a-letheia, “ono ne-zaboravljeno”.
«Leta» je najpoznatije djelo velikog njemačkog romanista Haralda Weinricha, književnopovijesna kritika i razmatranje teme zaborava kroz priče iz svjetske književnosti. Brojni primjeri, od Platona i Sv. Augustina do Nietzschea (“zaboravni su blaženi!”) i Freuda (koji je, naravno, tvrdio kako zaboravljamo s nakanom koju pshihoanaliza može raskrinkati i iz dubine nesvjesnog izvući na svjetlo svijesti) pokazuju nam kako je ponekad upravo zaborav jedan od prvih preduvjeta stvaralaštva.
Ponekada poželim zaroniti u legendu i opiti se tajnovitom rijekom, poželim nemoguće učiniti mogućim, dušu i svijest preobraziti u tabulu razu i na tom neispisanom pergamentu pisati bajku o sretnom postojanju. Bez sjećanja osjećati mirise misli koje cvijetaju kao pupljci među tek izrastajućim vlatima trave. Želim osluškivati kako drveće raste i veseliti se kao dijete svakom novom zvuku u krošnjama svijesti.
Ne želim više iz oceana pamćenja izvlačiti potonule rečenice i slagati misli riječima koje već polako gube sjaj novorođenčadi.
Pričinja mi se da je sve već izrečeno, sve već napisano, milijarde bisernih niski se kriju u stranicama knjiga, milijadre misli lebdi kozmosom i isprepleće se u muziku vječnosti.
Pokušavam ne misliti, ne osjećati, ne gledati, ne slušati, ne mirisati ali u vijugama moždane mase leptirići neprestano oplođuju sjemenke proživljenih trenutaka i povezuju ih u mrežu pamćenja. Na stazama tog nutarnjeg bespuća susrećem misli ogrnute bojama sjećanja, poškropljene mirisima pamćenja, a zvukovi ostavljaju tragove nota i violinskih ključeva u kajdanci svijesti. Sivi oblaci, plavetnilo neba, vjetar u kosi, kristalne suze u oluji trenutka sve je to deja vu efekt, već viđeno, već doživljeno.
Vrijeme korone mi ne dozvoljava zaborav ljepote prohujalog. Lutom labirintom svijesti, prisjećam se davno napisanog.
Orestija, optužnica nasljeđu, na Aresovom brdu Areopag, sudci, optužbe, užas.
Bježim od tragedija, tražim sjaj umrlih zvijezda, davna vjerovanja, nedosanjane želje.
U akordima mjesečevih mijena zalutale ptice pronalaze svoje jato i odlijeću u mlado jutro.
Nadam se umijećem zaborava. ću samoizolaciju, karantenu, potres i podrtavanja tla uspjeti izbrisati iz režnja pamćenja. nadam se, u sutonu života ćemo sjediti na obali rijeke nevraćanke i sjećati samo sretnih dana...
Dijana Jelčić
Post je objavljen 21.09.2020. u 09:09 sati.