Govor cvijeća...
Volim ljepotu cvijeća u kutku velegrada... i blagost zelenila u srcu grada... volim tišinu te uzavrelosti u kojoj ključa život... osluškujem šapate neiskazivosti... dijalog cvijeća i leptira o mirisima koji daruju snagu njihovoj nejakosti... prisjećam se početka naše priče...
Prolaznost naših dana i noći moru i hridinama ne znači ništa,
ali kamen ima dušu i vrijeme će jednoga dana stati,
onoga dana dok ti budem cvijećem kitio kosu
Trg cvijeća je toga jutra šutio suncem, u bijelom pupljku osjetih miris proljeća.
Bijelu ružu imam još uvijek... čuvam je kao amulet... kao znak izvorišta koje pronađoh u zrnu srca... ljubav..
A onda smo desetljećima bili daleko. Vratili smo se ostavivši iza sebe puteve ucrtane u sjećanja... puteve kroz plodna polja skrivena u usjeklinama planinskih visova... prošlost u zamotuljku uspomena.
Ne želim se vraćati u odživljeno... ali ne želim zaboraviti cvijetnjak ispred terase po kojem, u ljetnim svitanjima, koračah bosa... ne želim zaboraviti nježnost vlati trave i zrcaljenje sunca u suzama noći...
Život je ovdje, u trenutku budnosti... omamljuje novom ljepotom... ljeto se bliži kraju... u govoru cvijeća čujem pomak vremena... prošlost slivena u trenutak spoznaje... pojavnost uma... i neizračunjivost razdaljine... brzina svjetlosti i brzina zvuka... različitosti utakne u ovo ovdje i ovo sada...na zidu otkucava vrijeme... odaja tišine se puni ritmom protočnosti.
I tvoj rođendan je već prošlosti... slavili smo... i nebo je slavilo s nama... munje i gromovi su, tebi u čast, skladali novu odu radosti... bilo je to raspuknuće žege... i dar isušenoj zemlji...
Opet pišem u perfektu... pokapam li pri tome prohujalu ljepotu?... ili joj darujem vječnost?... kako opisati ovaj trenutak budnosti i poeziju svitanja koja me omamljuje svježinom dolazećeg dana?... u oskudnosti prostora trenutka osjećam sputanost izričaja... to znači ja sam uvijek u odnosu sa bila sam...
Tko smo mi, ti i ja u ovoj vremenskoj bujici?...
Mi smo ipak Proustova kolona bića. Bili smo tužni i sretni, strasni i sjetni, misaoni i osjećajni... bili?...
Da, to je naš život, naša vječna prošlost... nepovratna ljepota... sreća ugniježdena u skute sjećanja... ljubav utkana u tkanicu vremena... prezent koji tek misaono možemo dotaknuti... ponavljajuće otrgnuće sa doka sadašnjosti i porinuće na pučinu dolazećeg trenutka...
Zidna ura otkucava sekunde... tri pomaka klatna... jedini realni djelić vremena u kojem nisam uspjela opisati osjećanje osjećaja...
A bila je to zanosna ljepota trenutka budnosti... bilo je to ubiranje kristalno jasnog djelića prohujalog vremena... mi u srcu ruže procvjetale na početku priče o nama ... sve ostalo je vječni perfekt...
Dijana Jelčić
|
