Probudila me kiša...
Probudila me kiša, ne poezija. Pljušti. Rat oblaka, sijeva, nebo se glasa gromovima...
Jesen u meni budi nostalgiju. želju za lutanjem koridorima svijesti.
U zrcalima svijesti susrećem moje umnoženo Ja.
Bila sam pripitomljena mislima, bezoblična, nesprisutna u trenutku.
Bijah plijen uma, promatrah let ptica, odgonetah zakone gravitacije,
tražih mogućnost nedjeljivosti, gubih se u fantazmogoniji imaginarija,
u svijetu bez mene.
To je bilo prije
Ljubavi.
… Došla je tiho,
nezvana,
sama
i ostala tu
među nama…
Zvuk starog gramofona,
zov pjesme, eho prošlosti.
Sjećam se.
Na pučini zbilje odsjaj duše vremena,
misaona dimenzija,
vizija svijeta vječne prolaznosti,
postojeće sada
bez jučer
i sutra.
Boje, mirisi, zvukovi, okusi oživješe osjetila.
Trenutak boli, tu oluju ruža, dotaknuh osmjehom i osmjeh se vratio kao vjerovanje u ostvarenje želje izgovorene u noći suza svetog Lovre.
Žudnja mrvi sram.
Iznad maglovite stvarnosti je svijet bez vremena,
a ono ipak postoji s danima i noćima, s godišnjim dobima, sa stoljećima tuge i sreće.
Bila je jesen. Nad gradom su visili oblaci, dugo i nepokretno, kao skakač zaustavljen u skoku.
Iznenada iz golubljeg sivila, kao dvije vatre, izroniše oči.
Glas je stigao kasnije.
I kada mi se pričinilo da samo sanjam osjetih dodir dlanova na obrazu.
Vidjeh moje lice u tvojim očima,
u okusu trenutka miris kestenja i dunja.
Na vršcima prstiju mekoća tvoje kože.
Osjećam li sebe ili tebe?
U glavi se događa ljepota!
U osjetilnom režnju sinestezija,
u osjećajnom kaos,
u misaonom
istina.
U meni živi Proustova kolona bića, tužnih, radosnih, nesretnih i sretnih...
Pokušavam razmaknuti nebo, razumjeti govor oblaka,
ubrzati vrijeme, uronitiu vječnu vatru,
u svjetlost koje ubija tminu.
Osjećam, probudila me poezija kiše.
Dijana Jelčić
početna slika... Lovro Artuković
|
