Obrana stvarnosti...
Odupirala sam se, zaboravljala slučajne susrete, nestajale su slike, lica se gubila u izmaglici vremena.
Dodirivala sam svijet privida, uranjala ispod površine vidljive stvarnosti, u tragično i sretno pamćenje, tragala nevidljivim zakonima nutrine, osjećala strah „mačke“ zatvorene u škrinji mogućnosti.
U meni je raslo nešto bezimeno. Bojala sam se.
Bila je jesen, moje godišnje doba. Promatrala sam umiranje prirode. Umirala s njom. Iznenada začuh muk tišine, Jedan blistavi pogled izroni iz mraka.
Opijena blagošću njegova pogleda i nježnošću zagrljaja osjetih moć odsanjanog leta kroz snove.
Sanjari riječima i slikama daruju sjaj stvarnosti.
Na bedemu zbilje bdijenje sna.
U sjećanju davna svitanja.
Osluškivali smo
nutarnju tišinu,
muk istine,
tajac kćeri
vremena.
Između nas i prošlosti svijet uspomena,
oluja svijesti, vrtlog riječi i koloplet
vremena..
Jesen se raširila svodovljem neba. Prosipa zlaćani sjaj u krošnje pred našim prozorom.
Promatram nestajanje smaragdnog znakovlja ljeta. Lutam koridorima sjećanja.
Moje doba je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća.
Ubrizgana uzdahom rođenja jesen u meni bdije smirajima, blagošću boja i mirisom pečenog kestenja
U titraju novog svitanja
miris ruže i zov istine.
Apologija stvarnosti!
da, obranimo je.
Dijana Jelčić
slike... Miljenko Stančić...
|
