Marketing
Kocka je bačena...
Pričali su mi o prozi rođenja, darovali ime i boginju, obogatili me znatiželjom, čuđenjem i žudnjom. Odsanjah djetinjstvo u kukičanim haljinama i bijelim dokoljenicama, mladost u maloj crnoj haljinici ala Coco Chanel i lakiranim cipelama, u zrelost zakoračih u trapericama i tenisicama.
Tamo gdje riječi šute, gdje su misli nepotrebne a ljubav u nama raste,
tamo gdje rijeka vremena deltom grli more snova a ljubav u nama traje
tamo ćemo zagrljajem ubiti hladnoću i sanjati život... pisala saam pjesme... bila je to terapija tugovanju za
nećim čega nije ni bilo....
U Švicarskoj, zemlji satova, čokolade i slobode osjetih prsnuće svilenkaste opne u kojoj sam bila branjena od okrutne stvarnosti, paradoks vremena u kojem odrastah ponovo do djeteta.
Lutala sam labirintom svjesnosti tražeći središte u kojem se krila istina, izvorište sna, vrulja ljubavi?
Prolazila sam pored raskošnih izloga u kojima su mi se smiješile želje bogatih žena, pozivale me u kušnju svjesnosti.
Odolih navali izazova ka nepotrebnom nagomilavanju praznina. Oči su suzile stanjem koje nisam znala opisati.
Sanjala sam san... vidjeh se u slikama… u viziji tugovanja… u crno- bijelim nijansama snovitih maštanja… bila sam bez boja i bez mirisa… u odmaku od stvarnosti… u iluzornoj pustolovini sumnjičavim prostranstvima nestvarnosti… i kao svjetlost na kraju tunela lik poznatog neznanca...
Vrati se na mjesto zločina, začuh nutarnji glas. Sjedila sam za pisaćim stolom na kojem su se gomilale bilježnice pune tugaljivog izričaja, nutarnjeg tihovanja i neisplakanih suza.
Tek kada se pomiriš sa prošlosti možeš zakoračiti u trenutak. Uspni se na privid, pređi Rubikon, govorio mi je glas istine.
I dogodilo se, u jednom sutonu. Na nebu dalekog djelića Europe su se rađale zvijezde.
Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim, neznaš s kojeg prozora pozdravljam u noći tvoju zvijezdu, tvoj put k meni, šapnuh odrazu mojih očiju u staklu okna prema jugu.
Alea iacta est!
Vratila sam se na mjesto zločina. Susreli smo se. Dotaknuo si jezgru vatre… srž vremena… bitak prostora… uskovitlao osjećanja…
Oćutih kako iz vrtloga osjećaja izranja trenutak jutrenja… zagrljaj svjetla i tmine i rapsodija boja… cvjetanje novog doba… slijevanje rijeke života u ocean sna…
Vjetar je donio miris ljubavi… osluhnuh neizgovorivost istine… razumjeh je… osjetih suvišnost riječi… i pobjedu tišine… moć sadašnjeg trenutka…
Dijana Jelčić... Dogodilo se davne 1986 te godine... ulomak neukorićene zbirke priča “Umijeće vremena” 1987- 2007.
Post je objavljen 16.09.2020. u 08:08 sati.