Biografija Jakovljeve školjke...
"Sjeti se da na dnu oceana čami bezbrojno biserje u školjkama. Niko ga ne vidje, niko ga neće vidjeti, možda ni trak zvijezde što se ogleda nad vodom, pa ipak ljepota vasione dobiva od njegove ljepote."
- Tin Ujević, Pjesma o biseru
Kada listam antologiju poezije susrećem pjesnike lutalice…susrećem sanjare riječovitih obzorja, obsjenare tajanstvenih privida, iluzioniste vremena… čujem priču vode, poeziju kiše, poetiku suza, poemu o biseru…
Suze na laticama cvijeta, duša zaspala u materijalnom svijetu, biser iznjedren iz zagrljaja pjeska i pjene, bijel kao odora mladenke, ali ponekada crn kao gorke suze isplakane tuge…lovim slova i slovkam tvoje ime u bezdanu sanja…dodirujem vlati trave, ubirem znakovlje ljepote i slažem ga u gnjezdo na skutima svemira…pjev nebeskih ptica se slijeva u neispisane stihove umrlih poeta i tka antologiju svilenkastih rima…miluje oblake i cijedi njihovu srž, pretače u ciborij postojanja…u noći mjesečeva raspuknuća otkrivam nove pute ka trgovima svanuća…iza okna jutrenja, u tmini kobalta se zrcali pješčana kula…zdanje sagrađeno od praha vremena…na njinim zidovima ucrtan svijet bez granica, na njenom tornju cvijeta cvijet nevidljivih latica...u tišini praskozorja čujem antologijski šapat…titraj poeme o biseru…glas bezuvjetne ljubavi…
Sinoć smo u kafiću pod brezama razgovarali o pjesnicima i njihovim nadahnućima koja u nama izazivaju bonace i urgane osjćanja. prisjećali s poetski večeri i promocija zbornika kojima smo, prije vremena pandemije, prisustvovali...
Poezija je misaono- osjetilni dijalog, kolajna bisera, niska sedefastih riječi iznjedrenih iz dubine oceana snova.
Poezija nježno pruža otpor svijetu, lomi barijere, briše granice. U trenucima kada je svaka druga vrsta otpora bezizgledna ona juriša na barikade okrutnosti i postaje revolucija svijesti.
Poezija ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude, vapaja tuge, izraza sreće, ali ona postoji i postaje svjedokom naših nutarnjih refleksija.
Poezija je riznica dragulja i ljekovita kupka, melem za srce, eliksir za dušu. Sakrivena u svjesti poete, ona postaje njegova snaga, njegova volja, želja, čežnja i ostvarenje neostvarenog sna.
Utapam se u pjesmama napisanim srcem, u poemama biserja iznjedrenog iz dubine duše, u titrajima tuge i sreće, u ljubavi na dlanovima eterične stvarnosti. Blješte ti kristali kao najljepše zvijezde na virtualnom nebu, postaju svilenkasta poveznica prijašnjih i sadašnjih života, okosnica kozmosa. Pričinja mi se da smo poetikom počeli ostavrivati drevnu utopiju, stvarati Civitas Solis u ovom čudesnom univerzumu, grad sunca u kojem je vrhovna svečenica ljubav iznjedrena iz zagrljaja pijeska i pjene iz biografije Jakovljeve školjke.
Dijana Jelčić
|
