Ne zaboravljam...
Finnegans wake, James Joyce... teško prevodivo štivo. Radnja se događa za vrijeme sna. Teško je otkriti značenje same radnje, pojedinih rečenica ili novostvorenih riječi...
Umrežena u tkivo Finneganovog bdijenja, u ovoj noći između dana svih svetiih i dušnog dana odsanjah lucidan san, izronih iz zagrljaja djetinjstva, koračah mostom između večernje i jutarnje zvijezde.
Odsanjah izmišljaj pisca, san u snu i nepostojeće riječi, neprevedive, složene od zvuka groma i svjetla munja,
mirisa cvijeća i okusa medovine.
Ne zaboravljam slike dragih mi bića, zaustavljam ih u sjećanju, palim svijeće, tihujem s njima. Dan mrtvih, dušni dan uramljuje tu sjetu mirisom ruža i krizantema, titrajima nutarnjeg plamena i nježnim uspomenama. Neopisivo svjedočanstvo ljubavi koju nosim u sebi, sinopsis života ispisan drhtajima tkiva sreće, tuge, žalovanja i radosti. Neizbježnost seobe duša stvara novi jezik za dijalog sa otišlima. Osjećam, tek svojom srećom mogu usrećiti njih. Jedino tako im se mogu zahvaliti na bdijenju nad mojim ovozemaljskim trenucima...
Potonuće Mjeseca u skute zlatne hostije dodiruje osjetila. Budim se iz bdijenja.... palim svijeće i pokušavam opisati san.
Želim one riječi koje prestaju tamo gdje su i počele, u snovima. Želim riječi sa koordinata srca, lepršave riječi kojima bih nacrtala miris ovog jutra, obojala osjećaj koji se u meni iskri svitanjem i onaj koji je blještao u jučerašnjem sutonu. Želim riječi koje mirišu ljepotom majske ruže i tek procvalog jasmina u vrtu. Tražim riječi kojima bih skladala melodiju srca, sonatu duše, simfoniju snova, riječi koje bi sjajile kao lux in tenebris.
Tražim riječi kojima bih se zahvalila njima... za ljubav i sreću darovanu mi u prohujalom vremenu.
Dijana Jelčić
|
