Legenda svjetlosti...
Promatram plamen svijeće nadanja... bude se uspomene... Osjećam, kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam, misao je jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.
Kada postanem putnik galaksijama, srceplovac, dušonaut, srećonaut tada dohvatim istinu ispisanu u bezbrojnim knjigama, živim u paralelnim svemirima svjesti, na različitim razinama spoznaje, budim u sebi usnulog spavača i uvodim ga u prostor- vrijeme, u dimenziju umijeća igre svjetlosti i sjene.
Iza vrata života, u carstvu onostranog vjekuje Sofija, vladarica svjetlosti i sjena, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova postojanja. Odvojivši se od svjetla nad svjetilima, postade Pistis Sophia, ujedinjenje vjere i mudrosti, dvojstvo, korijen svim vjenčanjima. Padom iz vječnosti, ljubav postade trag vidljivog svjetla i stvori ovaj svijet i nas u njemu.
Estetika trenutka u kojem sam osjetila da tijelo nije čvrsta materija, postade smisao i snaga trajanja u vremenu.
Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti u trinaesti eon, tamo gdje stoluje svjetlo nad svjetlima, gdje anđeli snuju dan u kojem ću se probudit. Tamo je početak ovog dalekog puta kroz materijom konkretizirano svjetlo, tamo će me dotaknuti sjeme nove svijesti. Ona će se roditi iz Sofijinog djevičanskog poroda i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta.
Osjećam, ljubav je svjetlost. Proizašla iz neevolucionog središta, zatvorena u gravitacionom tijelu, piše poeziju evolucije.
Zadržah se jedan tren u hramu bezvremena. Vidjeh svjetlo nad svjetlima, oćutih kako se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, duša vječnosti, život, vrijeme.
Tu u hramu u kojem bogovi stoluju, susretoh početak prolaznosti i naučih je živjeti.
Noćas vidjeh ljepoticu sna u svom njenom sjaju. Jutros osluškujem korake vremena, nagovještaj dolaska blagdana svijetlosti. Osjećam uzvišenost prve istine, ćutim ljubav.
Ti si tu u dimu cigarete, u mirisu magle, u šuštanju lišća, dodiruješ misli, zaustavljaš snove, uvlačiš se u srce, miluješ dušu, grliš tijelo i opijaš me kao vino.
Pratiš me u stopu, spavaš u osmjesima, bdiješ nad umorom. Ti si stražar mojim slabostima, čuvar mog vremena, iscjeljitelj mojih boli, njegovatelj srca, dušobrižnk, stvoritelj.
Tvoje su oči svijetlo u džungli strahova, sjaj u pathosu žudnji, ognjilo strasti. Tvoj glas je tišina dolazećih blagdana simfonija mirisa, rapsodija boja, sonata sna i legenda svjetlosti.
Dijana Jelčić- Starčević
Legenda svijetlosti
|
