Sakrament bliskosti...
Veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti, djetinjstvo u okviru izrezbarenog dreveta, moj dnevnik, prijatelj, vjerni slušaoc izmišljenih i željenih priča. Ja i moja slika u beskrajnom dijalogu, studija postojanja, izgradnja osobnosti u vječnom sukobu snova i stvarnosti.
Osjećam umiranje tmine, događa se prvo svanuće… proljeće života... u pastelnoj boji jutra i cvatu nježnih pupoljaka i poeziji ruža... titraju čestice i valovi… ulazim u labirint zrcala… vidim sva moja lica… simbiote mojih duševnih stanja… svjedoke mojih previranja… otkrivam sva moja dušogrizja… sve sebićnosti… sve grijehe… sva kajanja i sve oproste… u kaleidoskopu sjećanja koloplet boja… svaka nosi u sebi tajnu nastajanja… obilježja prelamanja misli u osjećanja… u odigranim scenama životne premijere sam bila djete veselja i sreće… uvrijeđeno djevojče… ukročena goropadnica… mlada žena s koprenom tuge u očima…
U sobi djetinjstva se zaustavih pred velikim kristalnim ogledalom. Osmjehnuh se onoj drugoj meni, onoj koja je čekala moje buđenje iz vremena kojeg nije ni bilo.
Tiho se spušta noć. Oblak, kao skakač u visinu zaustavljen u pokretu, krije umiranje sunca. Suze neba se slijevaju licem ovog zimskog sutona i postaju kristali na oknima duše. Elegantno kao pantera tmina ulazi u pore odlazećeg dana i prati ga kroz labirint kraljice ponoći. Tišina se kao kozmička zmija ovija oko osjetila, grli nas blagošću strasti. Volim ovu tišinu u kojoj ćutim titraje tvog srca, volim ovaj sakrament blizine, dlanove u na kojima se zrcali znoj tvoga srca. Plovimo beskrajem noćnog oceana, ushićujuju nas fraktali pretočeni iz kaosa u sklad vječnosi. Uranjamo u fjordove žudnji. Riffovi nutarnje gitare trgaju tišinu, ognjilo mjesečeva sjaja probija oblak, trga ga u tisuće anđeoskih suza i daruje nam bijeli baldahin pod kojim se sretni budimo.
Na obzoru sviće novo jutro. Grad još sniva. Čistači ulica odnose smrznute suze sa lica mladog dana. Žamor najavljuje stvarnost. Izranjam iz tkiva sna i uranjam u sakrament bliskosti. .
Dijana Jelčić
|
