Za dolazeću novu godinu... stručak tišine...
U glavi mi je panoptikum želja, kao u muzeju voštanih figura cijeli se svijet sakrio u orahovu ljusku dok Rimbaud- ova pijana lađa jedri pučinom velikog oceana sna. Čujem jauk vječito progonjenog ljudskog rebra i olujno tužno zvono dok nad morem svjetle tri sunca, čudna trodimenzionalnost čovjekove sudbine, ljudska nemogućnost uzdizanja ka beskraju sna.
Dotaknula me sjeta, uvukla se u pore, zaokružila oko misli. Nedozvoljava im pretakanje u osjećaj. Entropija trenutačnog stanja, gomilanje pitanja bez naslućujućih odgovora…
Opsada misaonog ludila, bez okusa, mirisa, boja i zvuka. Muk mučne neprilagodljivosti promjeni vidokruga. Tišina misterije bez odluke i zaključka…
Promatram bjelinu monitora. Na zaslonu se gomilaju nesuvisla promišljanja. Svijesna nemoći tražim puteve ka vratima događanja, ka znakovima ovozemaljskih zbivanja, ka uzrocima kriptodepresije panorame trajanja…
Gubljenje ideala u korist svrsishodnosti. Kako se osloboditi ne napuštajući zemaljsku zbilju, kako ispisati poeziju suza ne bježeći u nebeske visine, kako izroniti iz mrtvog mora bez dozivanja anđela, kako razotkriti svoju dušu bez opasnosti da se izričaj slije u lirske žalopojke sebi samoj.
Kako stvoriti slap rečenica koje ne dotiću ljubav, ne okrivljuju je, ne ranjavaju je, ne dozvoljavaju joj da se utopi u monotoniji brižne svakodnevice…
Ne odustajem od pitanja… istina se krije u potonulim pejsažima ljudskog vjerovanja… depresija se zrcali na licima… našla sam se u žrvnju tlapnje koja obeshrabruje i najhrabrije vizionare sreće…
Je li moguće u ovom vremenu napisati pjesmu utjehe onima koji gladuju, je li moguće iscrtati poetski putokaz onima koji tumaraju stazama mračnih slutnji, je li moguće biti tješitelj ucviljenih prijatelja bez mogućnosti da mjenjamo svijet…
Kako objasniti snagu odluke koja izranja iz bolinih iskustava. Na koji način osmisliti besmisao misaonih sučeljavanja sa samim sobom… ukazati na nepotrebnost neostvarivih želja… ublažiti okrutnost lihvara na čijim prstima bdije miris brojanja ukradenih kovanica…
Ima li smisla u trojstvu zemljina nagnuća, ekliptike sunca i besmisla tihog umiranja pokušati pisati novu utopiju?
Iznenada iza tame horizonta izranja četvrto sunce, svijetlost etičkog postojanja, svijetlost nad svijetlima. Orahova ljuska raste ka tom svjetlu spasenja, ispunja prostor sjedinjuje sve svjetlosti u moć trenutka.
Filozofija egzistencijalizma nas uči kako svjesno živjeti apsurde... i živeći ih pobjeđivati... dočitavam Camusa... u njegovim tekstovima se nazire istina ovoga ovdje i ovoga sada... ne dozvolimo da Sizifova i Prometejeva žrtva budu zaboravljene...
Oživimo ih u sebi...
Dijana Jelčić
|
