Vrijeme tihog slavlja...
Živimo vrijeme tihog slavlja... Došašće, Badnja večer, Božić, sveti Stjepan... Danas slavimo Ivanovo otkrivenje. Sveti Ivan je zaštitnik učenika, studenata, učitelja, teologa, pisaca, knjižara, izdavača, novinara, skladatelja, slikara i zaštitinik prijateljstva…
na hridi jednog malog otoka svjetionik njegova imena usmjerava put pomoraca...
tvrđava sveti Ivan ugrađena u zidine Dubrovnika je bila zaštitnica gradske luke... danas je turistima vidikovac, pjesnicima i glumcima scena koja život znači...
Tradicija nije izrastanje iz pepela, nego lumin, živući simbol prohujalog vremena...
Naše vrijeme je prepuno znakova. Nalazimo se na pragu nečeg što su mnogi stoljećima, pa i tisućljećima isčekivali. To je vrijeme praznine, a ujedno i vrijeme potrage za istinom i onoga što će ispuniti horror vacui. Iskustvo stjecano tisućama godina ljudske civilizacije govori da prave vrijednosti nisu na dohvat ruke, već se za to treba izboriti. Sve što je stoljećima i tisućljećima bio nekakav etalon života i društva općenito, danas vrijedi to isto, uronimo u dubinu sebe sama i ispunimo prazninu ljubavlju.
Pripitomimo jahače apokalipse u sebi, sveti Ivan nam je ucrtao put ka spoznaji demona u nama samima, ostavio nam je ljubav u naslijeđe.
U jecaju svemirske tišine naslućujem glas nebeskog rapsoda, čujem bubnjeve šamana vremena i volim ovaj trenutak spoznaje.
Ćutim iskonski dodir, lux primus u zavjetrini tmine. Apokaliptične boje nestaju, gube se u svitanju mladog dana. Ivanovo otkrivenje sklada rapsodiju novih boja.
Vidim Nikin stijeg u zjenici beskraja, zvjezdano sjeme u poeziji kiše. Suze neba ispiru tugu sa lica vremena. Drevni oceani grle svodovlje budnosti, rađa se mladi dan.
Na obzoru svitanja nestaje silueta tužnih proročanstava. Svjesnost skida korotu sumnji, odjeva halje iskrenosti, kiti se dijademom utkanim u zlaćanu spiralu božjeg zakona, u pučinu oceana snova, u kolijevku ljubavi.
Dijana Jelčić
|
