dinajina sjećanja

subota, 31.05.2008.

Smijeh i plač Smijeh, san i nadanje nam je poklonila majka priroda da bi se suprostavili poteškočama s kojima se susrećemo u životu. Dum spiro spero, u nadi je spas uzdišu mnogi nenadajući se nićemu jer nisu osjetili ljepotu smijeha, sna i istinske nade. Suze su krv ranjenog srca i znače tugu i bol, ali tko se od srca smije taj plače od sreće. Kaže se da se antički filozofi nisu smijali, da su oni u svojoj ozbiljnosti čovjeka nazivali smijućom životinjom. Jedan filozof se ipak smijao. Demokrit se smijao i u snu i njega su nazvali smješeći filozof. On se smijao ljudskoj gluposti i iz nje proizlazećim budalaštinama, smiješeći se on je otkrio da je ono što mi danas zovemo milječna staza svijetlost dalekih zvijezda, a drugi su ga zbog toga proglasili luckastim. Predpostavio je da postoje drugi svijetovi, svjetovi u kojima nema sunca ni mjeseca i da postoje svjetovi u kojima su sunce i mjesec veći od naših. On nije zapisivao svoje misli, o njemu su pisali drugi. Smiješeći filozof Demokrit je, pisanjem drugih o njemu, postao antipod plačljivom Heraklitu. Mudri se ne ljute, oni se smiju ili plaču tvrdili su neki. Ljutnja i bijes su bolesti koje žderu dušu. Demokrit je vjerovao u čovjeka i izlazio među ljude s osmjehom na licu, drugi filozofi su ga zbog toga smatrali luckastim. Heraklit, poznat i kao mračni filozof, vječni mizantrop, je tvrdio da ljudi, neznajući to, cijeli svoj život odspavaju. Smijeh je izraz sreće, mudrosti, simpatije, nadmoći ali i ljudske nesigurnosti. Heraklit se nije smijao i ja poželjeh saznati istinu o njegovom uvijek ozbiljnom licu. Krenuh u svoj svijet zrcala, na misaono putovanje, u daleko vrijeme, ka dalekom Efesu. Jedno od sedam svjetskih čuda još uvijek dominira gradom. Pred Dianinim hramom vidjeh filozofa kako stoji pred žrtvenikom i promatra plamene jezike. "Sve izlazi iz vatre i širi se njenim plamenim jezicima. Bogovi žive u vatri koja ih je stvorila" reče mi mračnjak. "Što je vatra?" pitam filozofa "Vatra je gospodar nad našim sudbinama, ona uvijek zna što čini i uvijek je pravedna u svom djelovanju. Vjerujmo u nju i slijedimo je." govori starac grijući ruke nad plamenim jezicima. "Kako se može slijediti vatra?" "Zapali vatru i gledaj njene iskrice, one odlaze u nebo, postaju dio univerzuma, nestaju i iz njih nastaju uvijek druge, nove iskrice. Zapali vatru u sebi i slijedi njen plamen, izgaraj za ideju koja te vodi ka vječnosti." "Vi ste onaj koji je rekao da sve teče." "Vječnost je rijeka u koju nemožeš dva puta ući. Trenutak se tvojim postojanjem mijenja i ti slijedi trenutke, ne zaustavljaj se, budi vatra koja nema prošlosti jer prošlost je pepeo na kojem ne niće život. Život je pokret i vječno nastajanje, uvijek novi plameni jezici koji hrle u beskonačnost." "Čitala sam da se nikada niste smijali, a ja se rado smijem, smijeh je vatra koja me nosi u plave daljine uvijek nove sreće." rekoh smiješeći se starcu. "Smijeh i plač su blizu, oni su znakovi da duša živi, da vatra u nama gori. Suzma radosti i tuge gasimo prošle trenutke i hrlimo novima. Iza požara ostaju zgarišta koja treba zaboraviti, na njima se više nemože živjeti jer na njima više vatra ne može planuti. Vrijeme je vatra koja plamti ka budućnosti i nikada ne gori unazad." "Poslije vas je se jedan filozof smiješio i u snu." "Dok sam ja promatrao ljude razmišljajući o njima, Demokrit se smijao njihovom neznanju." "On je kao i vi ostavio znanje u naslijeđe." "Mi smo učili od onih prije nas, a poslije nas, sve do Vaših dana, mnogi su pokušali pobiti naše istine. Plačući Heraklit i nasmijani Demokrit su suprotnosti koje već tisućljećima čine harmoniju univerzuma. Sjedinjeni u pokretu mi palimo vatre umova i rasplamsavamo vrijeme u njima, mi ih još uvijek hranimo istinama o sjedinjenju neba i zemlje, sjedinjenju tame i svijetla, sna i života." "Tko je otkrio postojanje zemlje i neba?" "Oni koji su počeli vjerovati u bogove, oni su otkrili da postoji zemlja i priroda. U mitovima je ispričana cijela filozofija tadašnjeg prirodoslovlja. Univerzum je bio pun tajni i u njegovim zakonima su živjeli bogovi." "Za vas je vatra stvarala bogove, a drugi su vjerovali u boga vatre, u boga sunca, boga univerzuma, svemoćnog Zeusa i sve tako do naših dana dok se nije javio stvoritelj i zavladao ljudskim umovima kao jedini i apsolutni bog." "Homer i Hesiod su otvorili put ka stvaranju misaonih slika iz kojih smo mi počeli stvarati znanost koja se stoljećima objašnjavala voljom bogova." "Vrijeme je donosilo trenutke u kojima su se rađali Thales, Parmenides i Heraklit, pa onda trenutke Demokrita, Platona , Euklida i Archimeda, a za njima su slijedili Kopernik, Kepler, Newton i Einstein." "Tri tisuće godina poslije nas su Newton i Einstein dokazali istine, u koje smo mi vjerovali čitajući Homera, dokazali su da su naši snovi na samom svitanju civilizacije bili prve stepenice ka otkrivanju stvarnosti. " pričinilo mi se da sam vidjela osmjeh i suze radosnice na licu starca koji je otkrio dinamiku. Smijeh je zarazan i ja sam se počela smješiti. Nad Efesom je sunce u zenitu. Hram stoji u svoj svojoj veličini. Tražeći istinu, ja sam ušla u prošlost. Ljudi su tu i nisu tu, oni prolaze pored mene nošeni nevidljivom rijekom vremena. Starac sjedi mirno pored žrtvenika i promatra plamene jezike. "Vatra je stvorila ovaj grad." "Kako iz vatre može nastati grad?" "Pitao jednom jedan čovjek boga podno Parnasa gdje da sagradi grad. Kreni prema moru, odgovori mu bog, i tamo gdje vidiš ribu i vepra zajedno sagradi grad. I čovjek krenu ka moru. Ogladnio ulovi jednu ribu, zapali vatru i počne je peći. Vjetar, rasplamsa vatru i prevrnu zdjelu sa uljem i ribom, vatra se proširi do obližnje šume i potjera vepra ka moru. Kada je vatra šumu pretvorila u pepeo, čovjek je vidio vepra kako jede njegovu ribu. Na zgarištu nekadašnje šume čovjek poče graditi Efes." "Tko je bio taj čovjek?" "Otac moji praotaca. Kasnije će doći drugi i vatrom uništiti grad i hram. Ostat će zgarište i sjećanje da sam ja rekao da sve teče i mijenja se, da samo mijena stalna je." suze na njegovim obrazima su blještale suncem koje se spuštalo ka zapadu. "Napusti ovo vrijeme suza, vrati se u svoj trenutak i osmjehom pozdravi dolazak sljedećeg." "I ovo je bio moj trenutak, trenutak spoznaje prošlosti." rekoh gledajući hram. "Ne, ovo je samo iluzija, tvoj san iz kojeg se moraš probuditi da bi uistinu osjetila dinamiku života i rijeku vremena bez povratka." "Kako sam dospjela ovamo?" "Slijedila si misao, jedinu energiju koja uistinu oblikuje tvoj trenutak." "Znači ja sam ipak u mom trenutku." "Ti jesi u svom trenutku, ali ja i hram i grad, mi smo iluzija tvoje svijesti, nas je oblikovalo tvoje znanje o nama." "Ali ja Vas uistinu vidim i čujem Vaš glas." "Željela si ući u dubinu mojih misli, misleći na mene ti si krenula u prošlost, tvoja misao se spojila sa tamnom energijom, dotaknula si tamnu materiju i tvoja misao, brža od svijetlosti, otkriva tajne koje priroda već milijunima godina ljubomorno čuva." "Vi ste tvrdili da su elementi od kojih nastajemo izvan nas, da su oni u vječnom pokretu i da pokretom stvaraju sve. Govorili ste o pokretu koji mi ne vidimo, ali pokret je taj koji nas stvara. Poželjela sam vidjeti taj pokret, pokret kojim sam nastala i kojim rastem, pokret kojim mislim, sazrijevam i starim." "To je tajna prirode u kojoj se kriju dva neriješiva problema, vječna promjena i svjesna spoznaja. Ne slušaj mene, slušaj moju misao, spoznaj njene pokrete i spoznat ćeš da je sve u vječnoj mjeni, spoznat ćeš vatru koja nikada neće prestati goriti. Sve je jedinstvo, sve je dijelić procesa univerzuma, vječno živuće vatre iz koje smo nastali." "Nemam osjetilo kojim bih mogla vidjeti pokrete vaših misli niti osjetilo kojim bih mogla slušati vatru vaših riječi." rekoh nesigurno "Tko neočekivano neočekuje, neće to neočekivano nikada ni pronaći. Ti si krenula na misaono putovanje da bi pronašla razloge moje vječne tuge i ti si sada razlog toj tuzi." na njegovom licu se pojaviše suze. Osjetih njegovu tugu u sebi. To moji zrcalni neuroni odslikavaju njegove misli u mojima. Tijelom se proširi čudesna toplina, kao da me dodiruju plameni jezici. Zatvorih oči i postadoh vatra, moje tijelo se kao plameni jezici gibalo na vjetru istine. Začuh glas ćelija u sebi, osjetih njihov ples, njihovo dugogodišnje gluho kolo dobi tonove i ja prepoznah starenje u sebi. "Zaigraj ponovo s njima jer one su ono što ti nazivaš životom." glas filozofa me vrati u trenutak. "Kako ste znali što osjećam?" upitah začuđeno "Ti si mi to svojom spoznajom dozvolila. Tvoja i moja misao su se srele nad žrtvenikom i plamenim jezicima poletjele u nebo. Vidio sam tvoju misao u njenom nastajanju." "Gdje ste ju vidjeli?" "Tamo gdje si ti vidjela moju tugu, u zrcalu duše. Ti si spoznala da ako ne kreneš u dubinu sebe same nikada nećeš sresti ono neočekivano. Znanje se ne stiće očima jer istina je skrivena u tamnim dubinama svijesti." "To su one slike o kojima je govorio Demokrit, to je put od istine do njenog odraza u našim mislima." "Dok sam ja sumnjao u čovjeka, Demokrit je vjerovao u njega, ali naše misli su se, uprkost tome, negdje u univerzumu srele i iz njih je proizašlo ono u što vi sada počinjete vjerovati. Velikani vaše epohe su spojili moj pokret i njegove ćestice u zagonetku ljepote i predali je kao snagu vašem umu. Ti želiš pronaći istinu i izabrala si dobar put, tek u sebi samoj ćeš otkriti tajne naših davnih snova."

petak, 30.05.2008.

Ljubav i snaga stvaralaštva Stvaralaštvo je svojstvo koje smo religijom personificirali u ime velikog, svemoćnog, ali ipak za naše oči nevidljivog, za naše uši nečujnog Boga. Vjerovali smo da je on je stvoritelj neba, zemlje, prostora i vremena, da je on taj koji je prvom čovjeku udahnuo život. Vjerovali smo da je Bog odredio da taj čovjek sam sebe, svoj prostor i svoje vrijeme suprostavljajući se proždrljivom Kronosu dalje stvara. Iz meni ne objašnjivih razloga čovjek je počeo vjerovati u to i stvorio prvi zakon ljudskog sazrijevanja, napisao je zavjete iz kojih je proizašla BIBLIJA, knjiga u kojoj još uvijek tražimo klicu početka. Mistificirajući svoj početak, čovjek ga se počeo i bojati. Iako čovjek još uvijek vjeruje da je sve volja Božja, on je prestao slijediti njegovu prvu želju, zaboravio zakon po kojem je nastao i taj čovjek je počeo griješiti bludno. Vjerovanje da iz ništa, nešto može nastati, nije dokazano ni u jednoj mitologiji, pa čak ni u knjizi iz koje se sve drugo razvilo, jasno to je opet Biblijia. Usprkost tome je taj postulat u vrijeme srednjeg vijeka postao dogma. "Ex nihilo nihil fit" uskliknuo je Giordano Bruno braneći čovjeka. "Bog je svemoćan" vrištali su crkveni oci "Bog je od crkve izmišljena riječ da bi suzbila stvaralačku snagu u čovjeku, a Bog, ta snaga je u svakome od nas. To je ono kontemplativno u meni." Giordano Bruno je već onda pokušavao dokazati ono što još uvijek znanstveno nije dokazano. Istina je, ideje se ne rađaju u praznim glavama. Svijet ideja nastaje iz podataka koje smo pohranili u onom dijelu mozga iz kojeg proizlaze naša pamćenja i sjećanja. Što više podataka to više ideja, to više mogućnosti da uspijemo uistinu pronaći nova rješenja za stare probleme. Vrijeme tada postaje sudionik u traženju istine o toj čudesnoj dimenziji našeg postojanja. Mi smo vrijeme rastegnuli i podjelili, mi smo ga odvojili od sebe i stalno trčimo za njim. Stvorili smo model velikog svijetskg sata po kretanju nebeskih tijela i on nam omogućuje mjerenje i određivanje zakona u prirodi. Taj veliki svijetski sat sadrži vrijeme u sebi, vrijeme vidljivo u putanjama sunca, mjeseca i zemlje. Promatrajući beskrajno zvijezdano nebo mi vidimo pokrete u njihovom nastajanju, tim pokretima brojimo svoje sate, dane, mjesece i godine ne osjećajući taj isti pokret u sebi. Spoznajmo zvjezdano nebo u sebi, prepoznajmo sunce negdje u dubini svoje sfere, počnimo gledati unutarnjim očima i tada ćemo vidjeti kako se planete kreću na svojim putanjama i kako se tamna energija širi našom svijesti. Mi smo mali univerzumi u velikom, ali u isto vrijeme i više od velikog univerzuma jer mi smo spoznali da veliki univerzum postoji i mi tako posjedujemo više od njega. Milijarde tih malih univerzuma lutaju plavom planetom nesvjesni svojih snaga i svoje moći. Mnogi uzaludno muče svoja tijela i svoju dušu da bi se možda jednoga dana spojili sa vječnosti i beskonačnosti velikog svjetskog sata ne osjećajući taj sat u sebi. Tisuće znanstvenika luta granicom između znanja i neznanja tražeći izvor energije koja im taj put omogućava. Dokazali su da je prostor i vrijeme u nama, ušli u najsitnije djeliće materije i dokazali da ona nije čvrsta, da je ona samo vrtlog energije iz koje se razvio ovaj veliki svijet. Ako je uistinu na početku bio Bog, mali univerzum, ono duplo biće koje je svojom misli u sebi osmislio pokret i čovjeka onda mi uistinu nosimo u sebi gene stvoritelja i u sebi nosimo cijeli svijet. Zar ljubavni čin nije sjedinjenje energija u novo biće koje u sebi nosi znakove anime i animusa, duplo biće iz kojeg nastaje novi čovjek, novi mali univerzum. Snaga stvaralaštva je od samog početka u nama, ono je tvar iz koje se razvio naš duševno- emocionalni univerzum, zaliha koju moramo znati vrednovati i koristiti. Naročito danas, kada smo bombardirani proizvodima tuđih ideja, trebali bi koristeći svoje zalihe razvijati svoje umijeće. Direktna spoznaja svijeta u kojem živimo i spoznaja sebe samoga otkriva puteve ka tim, često zatomljenim, zalihama neprerađenih i nespoznatih osjećaja. Naše stvaralaštvo, umijeće našeg postojanja izrasta iz podsvijeti, onog beskrajnog mora naše svijesti u kojem prividno miruje naše osjetilno- osjećajno "Ja". Zaronimo u sebe sama, zaplovimo nevidljivom dimenzijom prostor- vremena, tom čudesnom stvarnosti naše duše. Iz nje proizlaze ideje iz kojih nastaju nova znanstvena otkrića. Intuitivno, neposrednim zamjećivanjem, ulazimo u beskrajni svijet ideja, doživljavamo svoje duhovne oluje iz kojih, kao bljesak munje, izrastaju naše misli. Misao putuje u nebo i spaja se sa izvorom, a njeni proizvodi ostaju oko nas kao izgovorena ili napisana riječ, nacrtana slika ili isklesana skulptura. Bog, ono prvo duplo biće, sanja naš život i proizvodi energiju koja se uvlači u trenutak našeg svjesnog postojanja. Stvaralački um se pita iz čega je nastalo to duplo biće koje već milijardama godina neumorno snuje nove snove iz kojih izrastamo mi. "Ex nihilo nihil fit" prvi je rekao Lukrecije "Sve ima svoj uzrok" odgovaraju znanstvenici "Što je uzrok postanku svijeta?" pitaju crkveni oci "Svijet sam." odgovaraju znanstvenici "Gdje je tu Bog?" pitaju crkveni oci "Boga moram naučiti misliti i osjećeti jer on je u meni." odgovaram sjećajući se misli Giordana Bruna. "Što je svijet?" "To je ono što se događa u mojoj glavi" "Tko je stvoritelj tog svijeta?" ustrajni u svom vjerovanju pitaju crkveni oci "Ne vaš, nego moj Bog" "Tko je tvoj Bog?" "Energija kojom mislim, volim, osjećam. Ona je izvor i ušće mojih snova, njome vidim, slušam, kušam, mirišem i dodirujem, bez nje nebi bilo svijeta u mojoj glavi" "Kako je svijet ušao u tvoju glavu?" Svijet nije nastao, on nastaje i traje u trenutku u kojem ga spoznajem. Milijarde godina su skupljene u treptaju moga, tvoga i vašega oka. On je bio i on će biti, njega je spoznavao prvi čovjek kao što će ga spoznavati i posljednji. Malen, neprimjetljiv i neosjetljiv pokret je stvorio prvu misao iz koje su se razvile sve ostale. Ulazim u katedralu svoje svjesne spoznaje, čujem misli Giordana Bruna i osjećam i njihovu istinitost. Sveti gral, izvor života je u meni samoj, ali i u svakoj točki univerzuma. Krenuh mislima od svjetleće točke, zamišljam je kao središte svijeta i proživljavam početak. Prvo je bila središnja točka zavrtanja, točka u kojoj su se susrele svijest i podsvijet, dva osnovna pola našeg postojanja iz čije se ljubavi rodio spiralni pokret i počeo stvarati samosvijest. Samosvijest raste, superstrune u njoj titraju, a spiralna dinamika misli stvara prostor u kojem samosvijest spoznaje nastajuće dimenzije. Središnja točka postaje struna i stvara drugu dimenziju, radius kružnice koja daljnim titranjem prelazi u kuglu. Prozračna kugla se kao balon širi, strune titraju u njoj, hrle u zagrljaj, sjedinjuju se i plešu, a iz tog plesa se rađaju nove strune koje svojim plesom stvaraju nove malene harmonične prostore, nove točkice. Milioni takvih malenih duplih bića plešući gluho kolo šire krug svog postojanja. Kola se odvajaju, nastaju nova izgledom drugačija kola. U sve većoj prozraćnoj kugli zasja svjetlo i pojavi se tama, svijest i podsvijest univerzuma se spojiše u život. Superstrune, ta dupla samostvarajuća bića svojim neprestanim plesom grade atome, sjedinjuju se u ćelije, rastu u molekule sjedinjuju se u sunce i kugla dobi toplinu i nove zakone. Obasjana u cijeloj svojoj harmoniji kugla pleše svim svojim strukturama, iz nje u njoj izranjaju nove kugle i one plešući svoje puteve slijede sunčanu svjetlost na njegnom putu. Odjednom iz tame zasja plava kugla. U vrtlogu njenog nastajanja se odvojiše čestice i kao kristali zasjaše njenom površinom. Strune sunčeve svjetlosti se spojiše s tim kristalima. Iz te sinteze niknu zelena boja i izmješa se sa plavetnilom, a oko malene plave kugle nove strune zaplesaše svoj novi ples. Plava kugla je dobila plašt i njime se odvojila i postala prepoznatljiva u Anima Mundi, samosvijesti univerzuma. Tu u tom plavetnilu vode i zelenilu života strune zaplesaše svoj samostalni ples. Ecce, gle nastade zemlja. Autopoiesa, samostvarajući proces duplih bića pređe u dinamički samoorganizirajući proces cijelog sustava i postade prvi zakon koji je zavladao plavom kuglom. Ecosfera zasja svojom ljepotom i postade vječna pratilja najvećeg svećenika univerzuma, sunca. Vrijeme koje se iz prvog pokreta zajedno s njom stvaralo se podijeli u dan i noć, godišnja doba i godine i stoljeća. Prvi pokret, aktus purus je autopoieza, samoorganizirajući proces iz kojeg izranjaše mora, rijeke, brda i doline. Tako je iz prvog pokreta nastao plavi planet na kojem je pokret izrastajući iz sebe samoga razvio čovjeka. Vidim plavu ljepoticu kao na dlanu i uspoređujem ja sa Campanellinom zamišljenom "Civitas solis", državom sunca. Ona je podijeljena u sedam sfera , sedam kontinenata, a njome doista vladaju, iz prvog pokreta rođena, tri kneza, Snaga, Mudrost i Ljubav i oni stvaraju prostor- vrijeme tu četvrtu protegu moga sna. Odjednom spoznajem da sam doista rođena u sunačanoj državi snova. Ja sam čestica sreće, mira i ljubavi koja državu stvara. Campanellina utopija postaje moja stvarnost. Osjećam da otok, kojeg nema, ipak postoji, a za to postoje barem dva svjedoka država sunca i ja. Ovo sam već 17. Februara 2008 objavila na blogspot.com

četvrtak, 29.05.2008.

Samo dva pitanja Dvorana je puna sreće, suza i parfema Dva srca u plesu na najsretnijem, najčudesnijem i najzanosnijem životnom balu. Svečanost trenutka, dva zlatna obruča na svilenom jastuku, dva srca na tekućoj traci tvornice sudbina, na kušanju tek naslućenih želja. Čovjek u tamnom odijelu oko vrata kravata boje zlata i lice bez osmjeha, očiju upernih u paragrafe. Upisuje broj, udara pečat, jedan od mnogih u tom danu, govori monotono, govori o činjenicama, o dužnostima, o obavezama, a dva treperava srca budna u zajedničkom snu išekuju kraj te bujice riječi izvan sna, tračak sunca na njegovu licu, potvrdu sreće u njegovim očima, a on, čovjek u tamnom odjelu s kravatom boje zlata oko vrata ne gledajući ih, njima, postavlja samo dva sudbonosna pitanja. Dva srca u erupciji sreće izgubljena u dvorani punoj suza, radosti i parfema, njihove drhtave ruke zlatom zatvaraju krug, a oko njih žamor, stisci ruku, čestitke, zagrljaji. Njena drhatava ruka potpisuje njeno novo ime, njegova to potvrđuje zagrljajem i zbog nestrljenja čovjeka u tamnom odjelu samo kratkim dodirom usana. Pred dvoranom punom suza, sreće i parfema čekaju dva nova srca u erupciji sna, dva nova zlatna obruča na svilenom jastuku, dva ista pitanja a nitko, baš nitko nije spomenuo ljubav.

srijeda, 28.05.2008.

Prisjetih se izgubljenih zvijezda Rekli su mi da sretni ljudi nemaju prošlost i ja im nisam vjerovala. Rekli su mi da se tek pucanjem srca, srcem u koroti za nekim osjećajem, poželi pričati o sebi. Staviti srce na dlan, pred oči neosjetljivih je gore od samoubojstva, mislila sam. Otkriti dobro skrivani ožiljak je priznanje slabosti, neke davno zaboravljene tuge, neke zalječene boli. Zalječene boli??? Upitah se i osjetih sumnju u moje vjerovanje. Možda to ipak nešto znači? Da znači, znači suočiti se sa suncem, dozvoliti mu da prži sjećanja, da boli misli, da zagrije osjećanja i poslije toga spoznati da si slobodan. Držati glavu među kopljima dnevne svjetlosti, samo za tren izaći iz mraka vječite laži prema sebi samome i onda osjetiti da ti je srce ispunilo obećanje i da ti je krv čista i toga trena krenuti među ljude čistih ruku, čistih za dnevnik toga dana i za kroniku onih što slijede. Stajala sam tako dugo na žalu velikog mora, na mjestu sjedinjenja dana i noći, tamo gdje je neka, do tada nepoznata, snaga pokretala plimu i oseku. Pod zvijezdama umrtvljena više nisam razlikovala dan od noći, zaboravila sam sunce, mjesec se skrio, nisam vidjela Danicu, ni Oriona ni Velikog Medvjeda, a onda iznenada primjetih sirotinju, sirotinju strpljivu do zvijezda i osjetih plimu vlastite prošlosti. Nesretni ljudi imaju prošlost, prisjetih se davno rečenog. I šapnuh zvjezdma, čovjek živi samo jednom, oči neba mi odgovoriše treptajima. Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe, koliko se može kad se stvarno voli..... Tišina zagrli moje misli, zapitah se što je ljubav???????? U meni i oko mene muk, zvijezde šute, vjetar se skrio u beskraju već zaboravljenog sna........ Tišina koja ledi krv nije ona tišna koju sam željela slušati. Zatvorih oči, da ne gledaju i uši da ne slušaju tišinu uspavanih osjetila i umrlih osjećaja......... "Odrasti do djeteta i onda ćeš znati suosjećati, onda ćeš naučiti biti sretna i nesretna s onim koga voliš"..........začuh simfoniju davnog sna. To bijaše treptaj istine, trenutak prividnog mira u kojem mi sudbina pokloni zvijezdu, zvijezdu na kojoj vrijeme ne teče.......... u meni prestade noć moj put, do tada tamnica od zraka, vatre i pjene, ponovo progovori snom. Začuh glasove i prisjetih se izgubljenih zvijezda. Velika samoća sazdana od prolaznih trenutaka ugasnu zorom mog buđenja, osjetih dlanove neba kao ljepotu i kao mir. Otvorih oči!!!!!!!! Novi dan zasja suncem i ja uzdignuh glavu među koplja dnevne svjetlosti, taj trenutak još uvijek traje čuvam ga i branim kao sakrament i vjerujem Sretan čovjek doista nema prošlosti....... Dodatak za Ru "Jesi li čitao knjigu "Mali princ" ?" upita ga iznenada starac "To je onaj dječak koji je stigao u pustinju s druge planete. Pokušao sam, ali to je nerazumljivo za djecu. Sam pisac nam se na početku knjige ispričava." "On je to napisao svom prijatelju koji je bio gladan i kojem je bilo hladno. Želio mu je pomoći da osjeti energiju koja će ga hraniti i grijati. Zamisli da živiš na jednoj maloj planeti, na tako maloj planeti da možeš u isto vrijeme promatrati kako sunce izlazi i zalazi i da možeš kada god poželiš doživjeti svitanje" "Ali gdje ja ta planeta?" upita znatiželjo dječak "Razmisli malo dječaće. Kada se drugi put sretnemo razgovarat ćemo o tome" smješeći mu se odgovori starac............ Dječak krenu kući. Izgledalo mu je kao da ga i sunce pozdravlja smješeći se. Polje lavande kroz koje je svakoga dana prolazio je tog podneva mirisalo ljepše.Veliko mirisno more se povijalo pred njim igrajući se s vjetrom. Kad je ulazio u kuću s crkvenog tornja odzvoni podne . "Gdje si bio cijelo jutro?" upita ga brižno majka "Na planeti na kojoj sunce u isto vrijeme izlazi, zalazi i sija cijeli dan." odgovori dječak sjedajući za već postavljen stol. "Aha, a gdje je ta planeta?" upita ga otac ozbiljno "U mom srcu." reče dječak ne razmišljajući. Dijana- Dinaja Jelčić "Pjevaju vile slovinske"

utorak, 27.05.2008.

Jakobove ljestve Što joj je kazivalo podne toga dana? Život pod groznim suncem.......... Korito velike rijeke vremena bez vode... Bila je žedna, a uokolo nje mrak pod rascvjetalim suncem, zenit sparnoga dana izazva sljepilo osjetila....... Zalutala je u močvari nekog nedosanjanog sna. Željela je vidjeti sunce, a svuda uokolo tama, željela je slušati tišinu, a svuda uokolo zvukovi tuđih života, željela je sanjati, a budili su je krici prošlosti Zalutala u močvari snova, omamljena strahovima ona krenu rijekom bez povratka. Na rubu svijesti začu glas istine: "Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti... Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time" a onda ponovo zvukovi tuđih života, oko nje mrak, a u daljini smijeh odraslih, smijeh djece, zvono s neke crkve raspolovi dan, a ona još nije vidjela sunce, u zenitu tog čudesnog sparnog dana. Ona pruži ruke ka naslućenom suncu i iz kaosa njenoga sna, iznenada, doletje Kairos na dlan i ona osjeti pramen njegove kose među prstima Jedan svjetli pogled izroni na obali mraka i dotkanu je kao vjetar u zenitu razbijajući sparinu toga dana........ Opijena blagošću njegovih očiju ona zaboravi put nazad........ njen lagani čun zaluta među lotose. Na laticama suze, crveni odsjaj zalaska sunca, a onda jutarnja rosa..... čovjek je sjeo u čun pored nje i hladno, suho korito rijeke progovori toplinom.......... Ona plagano skinu svilenu haljinu. Ljeto, to naglo ljeto se bližilo kraju, jesen je stigla tiho, cvijeće je umiralo u vrtovima, a rijeka bez povratka je živjela ljepotom prohujalih dana........ I ja sam živjela u Arkadiji, pomisli ona dok su laste letjele prema jugu Mislili su jedno na drugo, na oba mjesta lijepa tuga i tragovi sreće na obrazima. Kiše su počele.......a oni su spavali na jastucima želja. Vjetar je podigao zastor, da daljina bude bliža. On joj je objasnio mjesečinom tugu rastanka........ Ispijali su vino sreće........... suze pomiješane s ljepotom prošlih zagrljaja, jedini tragovi na njenoj svilenoj postelji............ Orionovo sazvježđe zatreperi na nebu i prosu kao zlaćanu prašinu Jakobove ljestve, Ljubav stvori dvorac među zvjezdama........ mliječnom stazom povezani, u krugovima sna sjedinjeni više se nikad nisu morali rastajati......

ponedjeljak, 26.05.2008.

Prvo ljubavno pismo Vratila sam se u zemlju u kojoj cvate runolist sama ali puna misli i sjećanja koja sam voljela. Napisala sam pismo. Vratio si mi osmijeh na lice, oluju ruža pretvorio u simfoniju tišine, trnje je nestalo u bespuću... Šapnula sam sebi... zavoli ovaj dan... zavoli misli sjećanja, dozvoli srcu da diše... zbog boginje lova u meni, do tada bijah ljubavnica Mjeseca, a onda pronađoh u tebi zaštitnika mojih lovišta... osjetih, to smo mi... i upitah se Koliko puteva još moramo proći do prvog poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog sustreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom. U zemlji runolista će uskoro biti jesen. Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali voljeti. Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu. Rekao si mi jedne noći našeg naglog ljeta da je pored tebe prolazilo mnogo mladih žena, nježnih žena, lijepih žena ostvaljajući na tvojoj koži tragove, male zareze slične fjordovima o koje još uvijek udaraju valovi sjećanja........... A onda sam došla ja ruku punih žutih leptirica koje si ti jedne noći oslobodio iz okova srama. Zrak je mirisao na kišu, a ja sam tražila oslobođenje ne znajući da sam u vlastitim lancima godinama prolazila pored ljepote ne dodirnuvši je. U tvojim rukama osjetih ostatke djeteta u meni i postade mi jasno da sam za sve prošle tuge bila sama kriva, godinama nisam dozvolila suncu da mi cvijeće smami. Iznenađena zorom poslije sparne noći ponavljah tvoje ime kao da je izmišljeno samo za mene. Ugledah, nakon dugo vremena, sliku mog opuštenog lica u Zdencu povjerenja. Urezana sunčanim strijelicama u koru tvoga glasa osjetih kako toplina odleđuje zaleđenu rijeku mojih ruku. Godinama sam u svijetu užasne ravnodušnosti tražila nježnost i toplinu osjećaja u ljubavnim pjesmama, putovala s pjesnicima kroz život, bila s njima prijatelj. Proljeća su se događala sa stablima, ružama, pticama i rijekama ............toliko toga se rađalo oko mene, bez mene, do zadnjeg ljeta kada sam u dubini tvog imena vidjela kako nestaje uzaludnost, osjetila povjerenje u tvoju postojanost i ja otvorih vrata novom životu. Govorio si mi pjesmu našeg zajedničkog prijatelja, Ne guši krik poljubcima pusti glas neka misle da rađamo se neka misle da umiremo udahni me svu me udahni do dna............ Na nepoznatoj hridi vidjeh svjetionik, putokaz u oluji snova, bijah okrhnuta lađa a vesele joj zrake dodirnuše jedra... skinuše sjenu straha s kormila i ja okupah ostatke želja u Zdencu života. Osjetih te kao rastopljeno sunce u sebi i cvijet jedan planu za sve ono što je ostalo u tami, za sve što nije cvalo. U jednoj ruži danas cvjeta mnoštvo prošlih ne otvorenih pupoljaka. Pomiluj me i voli jer danas ima jedno mjesto, samo jedno mjesto, tvoj zagrljaj u kojem znam još samo malo izdržati, još samo malo da pukne granica stida i da se konačno oslobodi žena u meni. Tek danas mnogo godina kasnije razumijem, doista razumijem stih, "Važno je možda i to da znamo čovjek je željen - tek ako želi i ako cijelog sebe damo tek tada možemo biti cijeli..." iz ljubavi s ljubavlju samo Ja

nedjelja, 25.05.2008.

Tvrdnja umijeće ljubavi ili pitanje imati ili biti? Najvažnije područje davanja nije područje materijalnih dobara, već je ono u specifično ljudskoj domeni. Što jedna osoba daje drugoj? Ona daje od sebe, od najskupocjenijeg što ima, ona daje od svog života. To ne znači nužno da ona žrtvuje svoj život za drugu osobu — već da joj daje od onoga što u njoj živi. Takvim davanjem od svog života ona obogaćuje drugu osobu, ona pospješuje životnost drugoga, pospješujući i vlastitu. Ona ne daje da bi primila; davanje je samo po sebi izuzetna radost. Ali, u davanju ona ne može a da je nešto ne oživi u drugoj osobi, i upravo to što je oživljeno reflektira se povratno na njoj. U istinskom davanju ona ne može a da ne primi ono što joj je uzvraćeno. Davanjem činimo i drugu osobu davaocem i oboje sudjelujemo u radosti onoga što je doživljeno. U činu davanja nešto je rođeno i obje osobe koje sudjeluju u tom činu zahvalne su za životnost koja je za njih rođena. Primijenjeno na ljubav, to znači: ljubav je moć koja proizvodi ljubav, impotencija je nesposobnost da se proizvede ljubav. (Erich Fromm: Umijeće ljubavi) Ovo je ljubavna priča o oslobođenju i misaono- osjećajnom sjedinjenju onih koji se nikada nisu sreli. On, dvadesetogodišnjak samuje u zatvoru. Ona, četrdesetogodišnjakinja, dobro situirana, majka četvoro djece, zarobljena u zajedništvu koje je postalo mučilište. On u samotnim večerima u ćeliji piše pjesme. Jedna od pjesama je dozvolom njegovih tamničara bila objavljena u novinama. "Jednostavno tako" U samoći čelije naučih što je ljubav, osjetih je kao buđenje, osjetih je ne radeći ništa, osjetih je u sumracima i tišini mojih dana. Sam, osuđen na samoću, ja zavoljeh sebe u ovoj tišini osjetila, zavoljeh osjećaj postojanja u tijelu bez vanjskih poticaja. Osjećjući se kao poludjela ptica u kavezu, ptica koja samu sebe voli odlućih ovaj čudesni osjećaj pokloniti nekom tko ne zna voljeti sebe. Volim te i nije važno gdje si niti tko si svejedno mi je da li uopće postojiš nevidljiva, nepoznata Šapućem ti Ja te volim jednostavno tako tek toliko da sam opet mogao reći Volim te Ta je pjesma kao kamen bačen u vodu uzburkala osjećaje u četrdesetgodišnjoj ženi i ona je napisala odgovor: Nepoznatom autoru ! Zahvaljujem ti na pjesmi i riječima koje već dugo nisam čula. Probudio si moje uspavano srce, vratio ljepotu davno zaboravljenog sna. Nešto se čudesno dogodilo u meni, nešto kao osjećaj oslobođenja, sve moje tuge su se izgubile u trenu kada sam pročitala tvoje riječi upućene meni nevidljivoj i nepotnatoj. Hvala ti na ljubavi tako lijepo poklonjenoj. I oni su se počeli dopisivati, a njihova pisma su skupljena u knjigu koju davno pročitah, knjigu nazvanu "Život proživljen s tobom". Da, treba imati hrabrosti otvoriti vrata osamljenosti i osjećajne iznemoglosti i koraknuti u novi san, bez obzira na mogućnost poraza. Uvijek negdje samuje jedno iznemoglo srce i traži izlaz iz labirinta straha i boli. Uvijek negdje čeka neka ispružena ruka spremna da vrati ponuđeni joj stisak. Samo treba znati osjetiti kada i od kuda dolazi ljepota. I zato ja danas osjećam, ljubavi moja, da između tvoje i moje ulice postoji blještavi izlog galerije uvijek novih želja, a unutra na policama leže naše prošlosti i naši davni snovi obilježeni s ceduljicama "Ne procjenjivo" A onda bacam pogled na policu s knjigama i smiješi mi se Fromm s knjigom "umijeće ljubavi" i pitanjem "Imati ili biti?" Osmjehujem se i šapućem: Jutros je nećujna kao nježnost kraj mog uzglavlja skupljala snove personificirana želja proteklih godina....... Osjetih sunce na obrazu i nestajanje granice između sna i dana koji se rađa..... nećujna kao nježnost s buketom novih snova silueta nećeg nestvarnog odlaskom ostavi samo Ljubav pokraj kreveta

subota, 24.05.2008.

Plejade i ljubav Bježeći pred Orionom Plejade plešu svoj svjetlucavi ples na zimskom nebu i u ivanjskoj noći spuštaju ljubav na plavu planetu da ljeto bude plodno i da se ostvari san. Proljeće je umiralo, još samo jedna noć do najduljeg dana, još samo jedna noć do ostvarenja sna, mislila je. Tražila je srce, zaboravljala tijelo, voljela ljubav i svijet bogova, a nije znala da ništa nije prljavije od prevare same sebe. Čekala je neznanca iz doline nemira da joj pokloni ritual nježnog sjedinjenja.......da osjeti na dlanovima ritam svog imena.... Sjećala se svojih snova, olupina potopljene stvarnosti i tada osjeti bezdan.......beskrajnu prazninu. Mašinerija brisanja tragova je bjesomučno radila, nerazumljivi tonovi prošlih dana su parali uši, a ona je željela muziku suncem probuđenog dana. Mjesećina i san na praznoj cesti i ona sama..........Vozila je polagano, vozila je mirno kao da se vozi u nepoznatom gradu, u neki novi svijet kroz novi san.....njen san....... I mislila je ne zaustavljaj se...vozi dalje cestom sna, stazom novoga života........ Sloboda pod mjesećinom u autu kojim je znala upravljati, a život posuđen, nametnut je ostajao iza nje, pobijeđen svakim novim kilometrom. Osjećala je da je san tamo u daljini dohvatljiv.....treba izdržati još malo, savladati umor želja i mašte, zaustaviti vrijeme, biti brža od njega, stići prije svitanja da joj ne ukradu sunce......... Na mjesećevoj cesti tužnijoj od pokošenih polja, noć izgubljena u daljini koju je pobjeđivala, iznenađena samom sobom, iznenadno i neobjašnjivo dodala je još jednom gas, ubrzala da uistinu stigne prije sunca. Grad joj se smješio jutrenjem, sunce osuši suze na umornom licu. Sretne li žene, šaputali su perači ulica promatrajući je u jutarnjem svijetlu, a ona osjeti prvi put pobjedu nad samom sobom ogledajući se u prvim sunčanim zracima. Na snenoj stazi njenoga života, bjela golubica poletje ka nebu, ona pruži ruke i na dlan joj se spusti ptica čudesnih boja, a muzika suncem probuđenog dana objavi i njeno buđenje. Kako se rodila LJUBAV Rodio se pitom na obali zelene rijeke između kamenjara i močvare i kao da je u tom vručem ljetnom danu udahnuvši neukrotivost zatvorio blagost u izvore snage. Izrastao iznad velegrada, u kojem je zaokružio intelektualno nasljedstvo, sluša šutnju asfalta i voli vrbe u čijim krošnjama pjevaju ptice njegove mladosti. S licem na kojem, ne godine, nego osmijeh ostavlja trag sadi neprolaznost u zajedništvo. Život otvoren do labirinta njegove osobnosti, on prima ljubav i uzvraća nježnost. Tko ima hrabrosti zakoračiti u tajnovitost tišine iza koje su skriveni izvori ponornice??????? Stajali smo na ušću, tamo gdje rijeka svojom širinom nagovještaje ljepotu svojih ponora i poželjeli dotaknuti izvor. Treperile su oči neba, a južni vjetar nam je dodirivao lica, mješao glasove, budio uspavana srca. Voljeli smo vrijeme i lutali mlijećnom stazom u beskonaćnost sna. On je želio da se sve događa u treptajima oka i odkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti. Poklonio mi je svoje snove i naučio me osjećati osjećaje. U treptajima oka osjetih da je ljubav sreća i sloboda. Udahnuh tišinu i začuh zov divljine, ostadoh blaga u snovima ali jaka u odlukama. Napustih dolinu zelene rijeke da bi život krenuo dalje, ali ljubav ponesoh sa sobom i vinuh se zvijezdama da gazeći po nebeskoj stazi posutoj snovima odživim san. Bježeći od gluhoće asfalta, na kojem su naše egzistencije pustile korjenje, mi slušamo simfoniju univerzuma i u džungli sudbina branimo svoju. I poručujemo svima onima koji nisu odustali od želje da upoznaju sebe, Ljubav je kad jedan čovjek ljubav je kad jedna .... ljubav je kad ..... ljubav je, jednostavno ljubav jer tek onda kada shvatimo da je ljubav važnija od želje od da budemo voljeni onda smo i voljeni. I još nešto je važno spoznati da bi ljubav doista bila LJUBAV Ljubomora nije dio ljubavi koju imamo nego onaj njen dio koji nemamo u sebi. Taj dio ljubavi ne poznamo, tražimo, uzaludno tražimo jer ne znamo što tražimo. On je bio ljubomoran, a ona sigurna u ljubav i u sebe. S vremenom je postala nešto nesigurnija zbog njegove ljubomore i tako postade nesigurna u ljubav i u sebe. Njegova ljubomora je tada popuštala, postajao je sigurniji u ljubav i u sebe, a ona je je postala ljubomorna. Ljubav je doista sreća i sloboda, događa se u treptajima oka i odkucajima srca. Ljubav nema prošlost niti budućnost, ona je sretni trenutak našeg postojanja, kapljica u rijeci bez povratka, nemirni val u oceanu snova.

petak, 23.05.2008.

Razgovarajmo o ljubavi Ljubav je osnova na kojoj se stvara istinska ljudska zajednica. Sv. Augustin je rekao: "Ljubi i čini što hoćeš". Što bi se još moglo dodati toj višestoljetnoj misli? Mislim da ništa više nije potrebno, znati ljubiti znači ostvariti savršenstvo duha, osmisliti svoje postojanje u univerzumu, osjećati i osmisliti sebe, svoje osjećaje i sve svoje čine. Prava ljubav nije samo odnos prema nekoj osobi, nego naš stav, naše postojanje u prostor- vremenu, obilježje našega karaktera. "Vrijeme koje nismo proveli u ljubavi izgubljeno je vrijeme." W. Shakespeare Julija je slijedeći osjećaj koji se u njoj rađao rekla Romeu: "Tek tvoje ime je moj dušmanin, ti si ti i bez tvog imena. "Montecci" nije ruka niti noga ni lice ni trup niti nešto drugo što te čini muškarcem. Nazvat ću te LJUBAV, jer ljubav osjećam u sebi, a ruža bi mirisala i da smo je nazvali drugim imenom." Romeo joj odgovara: "Držim te za riječ, Ljubavi me svojom nazovi, neka budem iznova kršten naikd više neću biti Romeo." Julija pita, "tko si ti koji pod plaštem noći u moje snove prodireš?" Romeo odgovara: "Po imenu ti neznam reći tko sam i meni samom je to ime mrsko, jer dušmansko je tebi..............." I uopće nije važno kako ćemo ga nazvati, taj najvredniji osjećaj koji od samog rođenja nosimo u sebi. "Ako ti u pamćenju ne prebiva ni najmanja ludost na koju te navela ljubav, nikada nisi volio." T. Tasso "Znajte da u svemiru nema veće snage od ljubavi, da nijedan čin nije važniji od iskazivanja ljubavi. Agape je nesebična ljubav koja daje, a za uzvrat ne očekuje ništa. Riječ je o ljubavi koja raste što je više dajete." "Darovi ljubavi, radosti, mira, strpljivosti, ljubaznosti, dobrote, vjernosti, blagosti i samonadzora darovi su poniznog i iskrenog pojedinca i dopiru izravno iz srca." Sir John Marks Templeton dioničar, biznismen i filantrop. Neki su se usudili ljubav djeliti na "vrste": • Eros – krivo protumačena strasna, fizička ljubav bazirana na fizičkom izgledu; • Ludus – ljubav se shvaća kao igra te je zabavna; • Storge – nježna ljubav koja se sporo razvija bazirajući se na sličnosti; • Pragma – pragmatična ljubav; • Manija – visoko emocionalna, nestabilna ljubav, stereotip romantične ljubavi; • Agape – nesebična, altruistična, duhovna ljubav. Robert J. Sternberg, američki psiholog i profesor na univerzitetu u Bostonu je razvio teoriju po kojoj ljubav ima tri temeljne komponente: Bliskost - sviđanje, prijateljstvo, povezanost među partnerima; da bi se bliskost razvila potrebno je obostrano poštovanje i povjerenje. Strast - u prvom redu seksualna i tjelesna privlačnost, daje onaj karakterističan osjećaj zaljubljenosti, najintenzivnija na početku ljubavne veze, s vremenom slabi. Odanost - predstavlja odluku da s osobom koju volimo ostajemo u dugotrajnoj vezi; partneri moraju biti spremni na žrtvovanje i stavljati partnerove potrebe ispred svojih. Čini mi se da upravo iz te tri komponente izrasta energija koja se od samog početka širi univerzum i prelazi u različite oblike ili je ponekad, kao i svaka druga energija krivo korištena i krivo usmjeravana. Sastavni elementi te energije, koju oduvjek nazivamo LJUBAV, nisu samo suma osjećaja nego cjelina. Ljubav je uvijek cijelina, ona nesmije biti polovična, površna, posesivna, ubilačka, ona mora biti kao i svaka druga vrsta energije pokretačka snaga našega uma. Iako ću sada nabrojati elemente iz kojih proizlazi LJUBAV, na koncu ih ipak spajam u cjelinu i u mom emocionalnom umu nestaju granice, gube se pojmovi: naklonost – međusobno uvažavanje; privrženost – zadovoljavanje osnovnih emocionalnih potreba; altruizam – međusobna nesebičnost; uzvraćanje – obostrana ljubav; vezanje – želja za očuvanjem ljubavi; emocionalna intimnost – dijeljenje emocija i osjećaja; prijateljstvo – prijateljski duh; obiteljska povezanost; strast – seksualna želja; psihička intimnost – dijeljenje intimnog, osobnog prostora; osobni interes – želja za nekom nagradom; uslužnost – želja za međusobnim pomaganjem. Teoretičari ljubavi su načinili klasičnu podjelu ljubavi: 1. philia - prijateljska ljubav, ljubav koja drugome želi dobro, ljubav kojom drugome želimo pomoći, temelj je svakog zajedništva 2. eros - ljubav koja je obilježena čežnjom za onim što se ljubi. To je ljubav usmjerena prema osjetilnome svijetu, vid, dodir, okus, miris. Eros je i ljubav prema samoj ideji ljepote- rođenje duše u ljepoti i dobroti, treperenje leptira u trbuhu i osjećanje pjenušavosti šampanjca u krvi. Eros je sinestezija osjetila i osjećaja. 3. agape - ideal ljubavi, uključuje milosrdnost, zauzimanje i brigu za bližnje. Krajnji smisao te ljubavi je potpuno se posvetiti dobru drugih po cijenu vlastitoga života. Ova vrsta ljubavi nadilazi prijateljsku i erotičnu ljubav. O ljubavi se pisalo, razmišljalo filozofiralo. Stoljeća su se smjenjivala, a ljubav je bila i ostala energija koja se kao dobroćudan virus širi svijetom i mnoge umove navodi na razmišljanje o njoj. Što je uistinu ljubav? 1. ljubav prema Bogu - amor Dei ? 2. ljubav prema bližnjemu - caritas ? 3. Božja ljubav prema ljudima - Deus est caritas? LJUBAV I SREĆA su nedjeljivi osjećaji iz kojih proizlaze užitak i zadovoljstvo, naša najuzvišenija emocionalna stanja. Definicija sreće je još uvijek jedan od najvećih psihologijskih problema. Predložene definicije sreće uključuju slobodu, sigurnost, položaj u društvu, materijalna dobra, unutarnji mir i tako dalje. Moguća, neromantična definicija mogla bi biti da je sreća stanje u kojem ljudi ponašanjem dolaze do suprotstavljanja vanjskim silama koje bi inače dovele do nesreće i osjećaja tuge i nezadovoljstva. Riječ zadovoljstvo se često koristi za izražavanje lokaliziranog, tjelesnog osjećaja, dok se riječ sreća koristi s dubljim smislom, kada se govori o osjećanju osjećaja. Sreća je stanje duše koje traje duže od brzo prolaznog zadovoljstva, pa zbog toga i to ljudsko stanje smatramo neprocjenjivim. Ona nastaje i širi se u nama kao posljedica pomno doživljenog trenutka u kojem je u nama zaiskrio jedan novi osjećaj. Taj novo rođeni osjećaj može biti uzrokovan dobrotom drugih ili su ti ipak svjesno spoznati trenutci u kojima osjećamo ljepotu i lakoću postojanja. To su trenutci koje stvaramo probuđenom pozitivnom energijom u nama samima, oni su najvrijedniji trenutci koji stvaraju naše vrijeme, tu veliku rijeku bez povratka. Hedonizam (grč. hdon, užitak) etički je nauk koji, užitak smatra vrhovnim dobrom i glavnim ciljem ljudskog djelovanja. Pritom se užitak može opisati vrlo različito: kao osjetilni, kao duhovni. Kada se ta dva pojma spoje onda iz njih izrasta ugoda, čudesno stanje u kojem se sjedinjuju ljubav i sreća u lakoću našeg postojanja. Ugoda je najviše dobro, a svako bi naše djelovanje trebalo težiti što većem nastajanju osjećaja ugode. Prvi je teoretičar hedonizma bio Aristip iz Kirene, Sokratov učenik i utemeljitelj kirenske filozofske škole. Razvijajući Sokratovu temu o pojmu dobro, Aristip je dobro objasnio kao užitak. Čovjekživi u trenutku i treba uživati u njemu, a nadanje u neko buduće dobro stanje uvijek povezana s nemirom uzrokovanim neizvjesnošću sudbine. Po Aristipu je bitno da ljudska mudrost dominira užitkom, a ne da užitak dominira ljudskom mudrosti. Pojam užitka ključan je element i u filozofiji Epikura i Epikurove filozofske škole. No dok filozofi kirenske škole prednost daju užicima kakvi su radost i veselje, Epikur je smatrao da užitak čini čovjekova duševna stanja koja su tada oslobođena od strahova i požuda te ostvaruju odsutnost duševne boli. Prema Epikuru, ljudsko djelovanje treba biti usmjereno ka ostvarenju potpune harmonije između tijela i duše. Prateći povijest filozofije spoznajemo da je Hedonizam, kao nauk bio dosta kritiziran. Jedan od najvećih protivnika Hedonizma je bio Kant, prema kojemu se moral ne može povezati s užitkom ili zadovoljstvom. U modernoj filozofiji se nisu se mogle zaobići psihologijske teorije koje u užitku vide odlučujući čimbenik motivacije za djelovanje univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u čovjeku. Danas u traženju medicine i lijeka za naša emocionalna stanja filozofija i psihologija priznaju da vrijednosti Hedonizma imaju svoje mjesto u harmoničnom razvoju osobnosti. Ljubav prema sebi samome je osnova na kojoj izgrađujemo ljubav prema svijetu u kojem živimo. Što je onda uistinu LJUBAV? U mojim zrcalnim neuronima se smiješe lica, ali ja u njima, odrasla i vjerujući da sam osvještena, zaboravih djete u sebi, pa ne prepoznajem i ne razlikujem više osjećaje. Krabuljni ples se upravo odigrava na pozornici mog života. Kako prepoznati iskrenost u osmjehu? Čiji glas će najaviti "radosnu poruku" iz koje ću saznati istinu? Tko će na koncu ubiti kralja? Na stolu leži upravo pročitana knjiga David Servan- Schreibera "Novi lijek za emocije" Autor je uspio povezati znanstvene spoznaje s porukama od vitalnog značenja i ponuditi lijek protiv negativnih osjećaja. Život svakoga od nas je jedinstven i podjednako opterećen igrom sudbine i na svoj način težak. Zaboravljajući to često se uhvatimo u razmišljanju i otkrijemo u sebi zavist prema tuđim životima. Aktiviranjem afektivnog ili hedonističkog pamćenja čovjek uspijeva zapamćene osjećaje, uvijek iznova proživjeti, odživjeti i svjesno spoznati. Milost naše prirode se izražava u tome da smo u mogućnosti uistinu osjetiti razliku između ugode i neugode, a emocionalno stanje koje se pri tome budi nam omogućava svjesnu spoznaju i usporedbu tih potpuno različitih osjećaja. Što je paleta zapamćenih osjećaja veća to je i njegov izbor veći. Sreća i ljepota, ljubav i zanos su skriveni u paleti onoga što smo doživjeli, osjetili i zapamtili. Pokušah osjetiti pročitano, pozvati u sjećanje ljubav, osjećaj koji izrasta iz osnovne energije našeg postojanja. U mom misaonom labirintu su se smjenjivala sjećanja na djetinjstvo, mladosti, zrelost i trenutak se pretvori u mimohod stanja koja sam prolazila. Djetinjstvo zatreperi spokojem i mirom, osjetih mirise lavande i maslinovog ulja, vidjeh blagi osmjeh djeda i njegovu ruku kako kruhom umoćenim u vino gasi svijeću na svečano postavljenom stolu. Moje srce je otkucavalo davno zaboravljenim ritmom potpune sreće. Mladost, trg cvijeća, ljubav u liku crne pantere se spusti u moju misao. "Ja ne znam šta bih još mogao spoznati, kao dobro, kada bih izgubio ugodu okusa, ljubavi, slušanja i na koncu onog čudesnog uzbuđenja pri suosjećanju s osjećajima drugih." pročitah među redovima teksta Epikurovu misao. "Nema ljepote ni ugode ni sreće izvan tijela. Sve je tu u nama samima, u našoj kinesferi. Tko danas želi najaviti "radosnu poruku", trebao bi iz sebe samoga širiti ugodu i znati je podijeliti s onima koji to ne znaju." razmišljam pretvarajući riječi autora knjige "Novi lijek za emocije" u svoj osjećaj. Što je uistinu ljubav? Ljubav je: Stajala sam na hridi zaborava i more više nije bilo more i sunce više nije bilo sunce umorno pružih ruke i dotaknuh svjetleću zraku snovima omamljena........ Bilo je kao rukovanje čekanjem okrunjeno, a skrivena u rijeci pročitanog tek naslućena u poljubcu zatvorena u neizgovorenim istinama odjevena u čovjeka vratila se LJUBAV Razgovarajmo o LJUBAVI

četvrtak, 22.05.2008.

Guernica Na godišnjicu Aninog samoubistva sunce se nije uspjelo probiti kroz oblake. Izgledalo je kao da i nebo tuguje za njenim nesretnim bićem. Te večeri sam se sjetila njenog iznenadnog dolaska i iz Lombardije i njenog tadašnjeg raspoloženja. Miris jasmina je u kišnim kapima bio intenzivniji i u mojim misaonim slikama zasja Anino lice u zlatnom okviru Leonardove slike. "Noćas se neće preskakati Ivanjske vatre" reče mi suprug dok sam postavljala stol za večeru. Znala sam da osjeća moje misli, da isto misli na Anu iako nismo spomenuli njeno ime. "Danas sam bila na groblju, odnijela sam joj žute ruže." "Znam." "Na grobu je već bio još jedan isti buket." "Rudloff nam se više nije javio." "To nije bio njegov buket." "Jesi li razgovarala sa psihoanalitičarom?" pitao me je pažljivo nudeći mi čašu konjaka. "On još uvijek traži početak Aninih strahova, miris koji joj je promjenio život." "Teško je sada bez Ane kopati po prošlosti koja je uvjetovala njenu stvarnost." "On je otišao u tajnosti u onu kućicu iza željezničke pruge prije nego ju je Rudloff prodao. Tamo je u daskama ispod kreveta pronašao dnevnik. Ana je često bila tamo i tamo je osamljena pisala svoja sjećanja i sakrivala ih i od sebe same. To nije bila bilježnica, nego naslagani papiri koji su već bili malo nagriženi od poljskih miševa. Po tome je zaključio da je ona pisala ne čitajući više napisano. Slagala je papire u tu rupu pod podom i poklanjala svoje misli samo miševima, s njima je i komunicirala pišući." "Kada je to počelo?" "Tek zadnjih godina, psihoanalitičar misli da se tek poslije one kišne noći kada je pobjegla od Rudloffja i došla ujutro k meni počela sjećati užasa iz djetinjstva." "Što se po njegovom mišljenju dogodilo?" "Poslije te noći, dana i jutra u njegovoj kući Ana je pisala o velikom crnom čovjeku koji je mirisao na duhan. Obećao mi je da će mi kada prouči sve detalje dati te rukopise na čitanje." "Je li o tome razgovarao s Rudloffjem?" "Rudloff sada dolazi k njemu na terapiju. Preko njega će možda uspjeti rekonstruirati događaje iz Aninog djetinjstva. Pred par mjeseci je umro Rudloffjev otac i ponio sa sobom mnogo tajni." "Psihijatri i psiholozi su nekada bili sami opterećeni nesposobnošću otkrivanja istina o ljudskoj duši. Lutali su nepoznatim prostorima i sami nesigurni postajali žrtvama vlastitih slabosti koje su vješto prikrivali." reče moj suprug zagonetno "Sjećam se, bio sam još dječak kada je izbio skandal u našem gradu. Poznati psihijatar je ubio ženu i mjesecima je skrivao na tavanu kuće, dok ljudima nije počeo smetati oduran smrad koji se širio iz njegove kuće. Užasnut tom pričom, potražio sam objašnjenje kod majke, a ona mi je smirujući me rekla, što ćeš sinko to ti je samo psihijatar." "To je jedan od razloga da si psihoanalitičar predbacuje što nije uspio osjetiti Aninu namjeru, što nije uspio sprijećiti njeno samoubistvo. Njegov otac je umro poremećena duha, Rudloffjev otac je odnio sa sobom istinu o Aninoj nesreći, a on to nije uspio sagledati." Kiša je lupkala u prozore, miris jasmina se širio prostorom kao da je neka dobra vila željela naše misli usmjeriti ka ljepšem sjećanjima, ali mi nismo bili u stanju promjeniti temu. "Samoubistvo je apsurd koji još uvijek nije pronašao definiciju. Što je besmislenost smisla života je filozofsko pitanje koje još uvijek nije našlo pravi odgovor. Kakav je odnos između vlastite misli i samoubistva? Priprema li se taj čin u tišini srca kao što se pripremaju i velika djela?" "Ti misliš da je Ana godinama pripremala taj čin." "Mislim da je crv koji je nagrizao njen život bio u njenom srcu, a ne u njenim mislima. Samoubistvo nije misaoni čin, on je čin egoističnog "Ja", onog "Ja" koje živi u dubini Freudove sante leda." "Ali ona je isplanirala do u detalje oproštaj, pisala pisma, odabirala cvijeće i mirise, odnijela sve to u cvijećarnicu, naznačila datum predaje." "To još uvijek nije dokaz da je njen čin osnova razmišljanja. Moguće je da se tog dana dogodilo još nešto što ju je dovelo u afektno stanje duha, nešto što je pospješilo sva njena ogorčenja, nešto što je probudilo neki do tada zatomljeni osjećaj." "To je Camus napisao davno, a danas se znanstveno dokazuje postojanje egoističnog uma u svakome čovjeku. To je ono što muči i psihoterapeute. Samoubistvo njihovih pacijenata nije samoubistvo napisano u nekoj melodrami nego dokazuje priznanje da je život prevazišao pacijenta, da je on nagonski osjetio besmislenost čak i same terapije." "To je izgnanstvo iz života bez povratka, to je premijera bez reprize, premijera koja pri prijašnjim probama nije probudila duh sna potrebnog za život." Razgovarali smo dugo u noć, upletali smo se u područje koje smo poznavali samo iz literature i tako osvježavali sjećanja na trenutke kada smo tek počinjali živjeti. Ana je dobrovoljno otišla iz te pustolovine i prisilila nas da ponovo razmišljamo o apsurdima svakodnevice. Drugi dan je ponovo zasjalo sunce i sve se činilo nekako ljepšim. Pacijenti su dolazili u terapiju nasmijani. Ljeto je zamirisalo čistim zrakom poslije jučerašnje obilne kiše. Cijeli dan je prošao u nekom nadanju da je jučerašnji dan donio i neko rješenje o uzroku Aninog samoubistva. Odmah poslije sprovoda psihoanalitičar se zdušno bacio na istraživanje detalja iz Aninog zbrkanog života. Rudloff mu je nakon dugog nećkanja dozvolio da uđe u njen atelje. Satima je sjedio i pregledavao slike koje su uredno složene po datumima nastajanja odavale uspone i padove njenih stanja. Najviše ga je zanimalo vrijeme poslije onog jutra u njegovoj vili. Znao je da se tog jutra Ana sjetila nečega vrlo važnog. I uistinu je bilo tako. Sa jedne slike mu se smješila, kao dječjom rukom nacrtana velika lutka plavih uvojaka. Kada mi je pokazao sliku sjetila sam se da sam kao mala djevojčica posjedovala takvu lutku. Mogla je hodati, okretati glavu i izreči riječ "mama". Ana je takvu lutku vidjela u izlogu, ali zbog siromaštva njenih roditelja nije ju mogla dobiti. U njenim zapisima pronađenim u kućici iza pruge je pronašao i njene misli o tome. "Mama mi je rekla da je lutka preskupa, da ju smijem samo gledati u izlogu. Odlazila sam kriomice svaki dan do glavne ulice i u izlogu promatrala lutku. Jednom mi je prišao neki gospodin, tada mi se činio užasno star, i pitao me zašto svaki dan stojim pred izlogom. Kada sam mu rekla razlog pozvao me je u svoju kuću gdje ću se moći igrati s takvom lutkom. Pošla sam s njim. On je imao auto i mi smo se dugo vozili. Njegova kuća je bila u parku i imala je velike prozore i veliku terasu." Na drugoj slici je bio muškarac visok i snažan sa lulom u ustima. "Visoki muškarac me je uveo u kuću i pokazao mi sobu u kojoj je bila takva lutka, a onda me poveo u park. Rekao je da ću se smjeti igrati s lutkom ako budem dobra djevojčica i ako nikome ne odam tu našu tajnu. U parku je bio vodoskok. Rekao mi je da se prvo moram okupati u vodi da budem čista da bih se igrala s lutkom. Skinuo mi je haljinu i gaćice polako me je prao. Ja sam se smijala jer me je škakljao. A onda me je odjednom položio na travu i počeo masirati, raširio mi je noge i polagano me počeo milovati. Bilo je ljepo. Neki čudan osjećaj se širio mojim tijelom i ja sam se umirila. On me je počeo ljubiti. Njegov jezik je ušao u moje tijelo i ja sam se odjednom popiškila. To ga je naljutilo i rekao je da moram oprati njegovo lice. Učinila sam to, a on je počeo prati mene uvlačeći prste u mene. To je počelo boliti i ja sam zaplakala. Prekinuo je pranje i zapalio lulu. Ostavio me je da ležim na travi. Miris duhana je ulazio u moj nos. Kada sam se pokušala dignuti naredio je da ostanem ležati i da raširim noge. Mislila sam na lutku s kojom ću se poslije toga smjeti igrati i raširila sam noge. On se spustio k meni i puštao dim među moje noge. Bilo toplo i lijepo. Njegovi prsti su su se igrali sa mojim tijelom a on je puštao dim u moje tijelo. To je bilo jako lijepo i ja sam zaspala. Kada sam se probudila bila sam obučena i ležala sam na krevetu u sobi s lutkom. On mi je rekao da sada moram kući i da ćemo sutra nastaviti igru." Slika koja je slijedila je sličila na Picassovu Gurenicu. "Drugi dan sam otišla sva uzbuđena do izloga i gledala lutku. Gospodin je ponovo došao. Neki novi, do tada nepoznati, miris se izmješao s mirisom duhana." Dok sam čitala Anine zapise osjećala sam gađenje prema čovjeku koji je malu djevoćicu iskoristio za svoj blud. "Taj čovjek je bio Rudloffjev otac." rekoh psihoanalitičaru pri našem sljedećem susretu. "To je još uvijek ne dokazana predpostavka." "A Ana?" "Ona je tek ono jutro shvatila da je miris od kojeg bježi miris Rudloffjevog znoja i miris sperme njegovog oca. Njena migrena je počela u onoj tragičnoj noći kada je poslije mnogo godina ponovo osjetila miris muške sperme. Rolandova smrt ju je spriječila da zavoli fizičku ljubav." Nekoliko zapisa smo pročitali zajedno. Gospodin o kojem je Ana pisala je trajao nekoliko mjeseci u njenom životu. Ona je miris duhana iz lule povezivala sa ugodom i neugodom. Na početku veze s Rudloffjem je miris njegovog tijela povezivala s ljepotom osjećaja koji je on budio u njoj ljubavnom predigrom. Kasnije je, u želji za vlastitim zadovoljstvom, svršavao ostavljajući joj samo miris sperme i miris smrti. Njen nos je počeo reagirati, njen mozak mirisa je stvarao osjećaj odbojnosti prema tom mirisu. "Rudloff i ja nismo uspjeli. Naš brak je rezultat naših nezrelih duša. Jučer sam se probudila sa užasnom glavoboljom. Noć je bila puna utvara i sjenki nečeg novog, nepoznatog i poznatog u isto vrijeme. Nije to bilo ono poznato migrenino carstvo iz kojeg se nisam željela probuditi. To je bilo carstvo mirisa. Prvi puta sam u snu osjetila miris od kojeg bježim. Bježala sam iz sna, a on me je slijedio. Opaki miris znoja i sperme se uvlačio u moj mozak. Oluja koju je izazvao u mojoj glavi je bila drugačija od onih prijašnjih. Kada sam se probudila bolila me glava i vrat i ramena, noge su mi bile kao oduzete, tijelo u grču ekstaze. U snu sam doživjela ljubavni akt s nekim nepoznatim. Poželjela sam nazvati prijateljicu, otići k njoj da mi tijelo oslobodi grča, otiči psihoterapeutu da mi objasni san. Ništa od toga nisam učinila. Krevet pored mene je bio prazan. Kada sam sišla u dnevnu sobu Rudllof mi je rekao da su ga probudili moji urlici i da više nije mogao zaspati. Otišao je na posao, a ja sam ponovo prilegla nadajući se ulasku u migrenino carstvo. Željeni san nije dolazio. Miris duhana i sperme se širio spavaćom sobom. Otišla sam u kupaonu da sperem sa sebe osjećaj i odagnam miris koji me je progonio." Na sljedećoj slici je bila žena koja je u zagrljaju držala malu djevojćicu. "Jednom sam se jako kasno vratila kući majka je pitala gdje sam bila i kada sam joj ispričala, bila je zgranuta i zabranila mi je odlazak pred izlog. Rekla je da moram brzo zaboravit to što sam doživjela, da nesmijem nikome pričati o tome, da je to veliki grijeh koji se može oprostiti samo ako ga se više nikada ne sjetim. Moja dobra mama je mislila da će me na taj način osloboditi osjećaja koji je u meni već počeo tinjati. S vremenom sam zaboravila lutku i gospodina, ali zatomljeni osjećaj je ostao. Danas znam da onda nije bilo nasilja nada mnom, bilo je samo nešto nedozvoljeno, nešto što je uništilo moj život." Zadnja slika koju je nacrtala je bila velika vatra iznad koje se dižu k nebu žena bez pola lica i muško tijelo koje se uvijek javljalo u njenim snovima. "Zapalit ću vatru od pinija, čempresa i starih kestena. Miris Lombardije će me odnijeti u snove. Ivanjska noć je noć ljubavi i smrti. Dok promatram rađanje sunca i njegova toplina dodiruje moje obraze je se sljubljujem s tračkom nade konačnog buđenja. Sjedit ću na ovom mjestu dok ono ne krene na počinak. Noćas će se dogoditi alkemijsko vjenčanje, ja ću preskočiti vatru i odletjeti u nebo da tamo pronađem onaj drugi dio sebe, Rolanda i ljubav. Učinit ću kao što su učinili pobunjenici života, revolucionari ljudskih duša. Posut ću se benzinom i preskočiti prag boli kojoj još uvijek nisam pronašala ime." To je bio zadnji zapis napisan Aninom rukom. "Zar je moguće da je Ana uspjela sama i svjesno uči u vatru?"mislila sam glasno, "a možda je želja, da sretne Rolanda, bila jača." "Na kojeg Rolanda mislite? Pa ona je zapalila pinije, čemprese i stare kestene da bi s mirisom Lombardije otišla u nebo. Taj tajnoviti Roland je možda i rješenje tajne njenog odlaska. O njemu dosad nije pisala, njega nije slikala, on se više nije pojavio u njenim snovima. Što mi znamo o njemu? Nitko, do Ane ne zna kako on izgleda, a nitko pa ni Ana, nezna njegovo ime." "Što misli policija?" "Oni su zaključili slučaj. Ispitivali su me o Ani i njenoj bolesti, zapisivali podatke o njenim stanjima, konzultirali starog profesora i Rudloffja. Sve je dokazivalo da se ona u noći ljetnog solsticija ubila sama. Nisu pronašli niti jedan dokaz da je još netko sudjelovao u tome. U kućici i oko nje nije bilo ničijih tragova do njenih." tužno reče psihoanalitičar Dodatak uz pozdrav dragoj Rusalki koja me je svojim dodatkom potaknula na nastavak ove tužne priče: Iznad vrha planine se podignu oblak. Vjetar donese miris kiše. "Danas će biti oluja." "Moramo se skloniti, ovdje bi moglo biti opasno." Vjetar uzburka i nebo i more. Grmljavina i bljesak munje se sjediniše u simfoniju neke davne priče. "To se sprema veliki potop" mladić zagrli djevojku čvršće. Suze neba dotaknuše njihova lica i oni tek sada primjetiše da se sunce skrilo. "Dole u luci čeka na vas brod. Krenite prema pučini i budite strpljivi." začuše glas vjetra. "Što će se dogoditi?" upita mladić "Sjeti se priče iz Biblije." "Ali oni su imali djecu i veliki brod i poveli su životinje sa sobom." "To je priča koju su izmislili ljudi. Kreni ka luci." glas je bivao sve bliži Zagrljeni, djevojka i mladić se počeše spuštati ka moru. Strma hrid se pretvarala u blagu padinu. Njihovi koraci su sličili letu leptira, a oblak koji ih je pratio bio je pun energije koju do tada još nisu osjetili. "Jesmo li stvarno ovo mi?" mladić je čuo djevojčin glas, osjećao njenu blizinu ali ju više nije vidio "Znam da sam ja i da si ti, ali neznam što se događa s nama." reče u vjetar očekujući odgovor neba. Tonovi koji su na početku bili poznata grmljavina postadoše nepoznata muzika kojom su njihovi koraci dobivali novi ritam. Dok su ulazili na brod oblak ih je potpuno zagrlio i sakrio horizont na kojem su se smjenjivali dan i noć. S neba su kapali kristali, neka čudna mješavina muzike i sna. Mladić se sjeti knjige koju je nedavno pročitao. "Jeli ovo materija od koje je stvoren svijet?" pomisli glasno "To je materija tvoga sna." vjetar se udaljavao i oblak s njim. "Znam da si tu pored mene, ali te nevidim očima kojima sam do danas gledao." reće mladić milujući joj obraze koji su bili nježni kao svila košulje koju mu je sašila majka za diplomski ispit. "Vidiš me srcem." djevojkin glas je bio blizu i daleko u isto vrijeme "To je priča o "Malom princu", ali srcem se ne gleda." "Čime me onda vidiš?" "Mislima." "Što još vidiš osim mene?" "Vidim bezbroj kristala koji mjenjaju oblike i postaju životinjice, biljke i lijepi cvjetovi. Vidim polja puna pšenice i makova, vidim šume i čujem cvrkut ptica." "Mi smo daleko na pučini. More nas nosi u neki novi san. Okreni se, tamo gdje je bila luka i hrid i planina, tamo su samo oblaci." "Iza oblaka je ostao anđeo čuvar." tužno će mladić "Nije, on nas prati na ovom putovanju u nepoznato.Tamo je ostao početak sna. Mi smo ovdje da bi anđeov san postao zbilja." "Kako smo stigli ovako daleko, što se dogodilo s našim očima" mladić upita djevojku "Postali smo misao o sreći, postali smo ljubav za kojom mnogi čeznu, energija iz koje je sve nastalo." odgovri mu osjećajući toplinu njegovih dlanova na svojim ramenima. "Što se događa tamo odakle smo krenuli?" "Ti to bolje vidiš od mene, ti si sunce na istoku i ljepota zapadnog neba, zbog tebe smo i krenuli na ovaj put." "Jeli ti žao?" "Tek kada se vratimo na hrid, kada ponovo zasja sunce, kada se nebo vrati iznad vrha planine, znat ću jesi li ti san koji traje već stoljećima." "Slušaj pjesmu, ovo nas univerzum poziva na slavlje ljubavi." "To su ladarice koje dolaze uvijek u Ivanjskoj noći da ljubav pronađe put ka pravim srcima." "Za mene su to Plejade koje su služile mojim bogovima." "Ja sam lutao "Planinama" i sanjao legende." "Ja sam lutala šumama i ubijala znatiželjne lovce, pratila Odiseja na njegovim putovanjima, hrabrila Giordana Bruna u njegovim razmišljanjima." "Ti si onda Boginja lova i ne spadaš u ovu priču." "Ovo je noć našeg sjedinjenja." "Kako znaš da je noć?" upita je zaljubljeno mladić "Osjećam ljubav. Vidim vatru iznad koje se sjedinjuju naša srca." "Ivanjska noć je na početku ljeta, a mi smo bili na hridi u proljeće." "Četrdeset dana je padala kiša na zemlju s neba." glas djevojke je dolazio s pramca. Mladić odjednom vidje kako se njena duga kosa u boje zalazećeg sunca. Na horizontu zasja duga. Velika bjela ptica sletje na jarbol. "Ti si sada stvarnost." šapnu mladić grleći je ponovo."Golubica je bila san i želja da ljubav jednoga dana ponovo siđe s neba." Vjetar donese miris lavande u cvatu. Duga pokrenu svoje boje i napravi most između broda i neba. "Ovo je znamen sjedinjenja između nas i vas." šapnu im vjetar "Dugu stvaljam u oblak da bude zalog za moje postojanje u vama." "To je svjetlo koje nas poziva u svoj kristalni dvorac, daje nam znak da ponovo izgradimo državu sunca u kojoj će jedini gospodar biti ljubav." šapnu djevojka........

srijeda, 21.05.2008.

Jutro poslije Te iste večeri sam sjedila sama u dnevnoj sobi i mislila na supruga. Osjetih miris jasmina iako je bila zima i jasminov grm je još spavao svoj zimski san. Očito je željom moguće proizvesti sjećanje na miris. Moje unutarnje oči su lutale Grassom, malenim gradićem s juga Francuske. Sjetih se našeg medenog tjedna i osjećaj ljubavi se širio tijelom, a miris jasmina je postajao sve intenzivniji. "Što li je psihoanalitičar smješao u parfem kojim je posuo uvenule žute ruže?" pokušah se sjetiti mirisa, ali bez uspjeha. Nisam mogla ponovo doživjeti onaj popodnevni trenutak. To je miris Lombardije i mene s njom ne vežu osjećaji. Ana je tamo doživjela sreću i osjetila ljubav. Njen terapeut ju je, tim mirisom, uspio probuditi iz umrtvljenosti i užasa noći koju je provela na kišnom asfaltu bježeći od mirisa. Krenula sam do police s knjigama. "Parfem" od Patrika Süskinda je već zaboravljen stajao pokriven novijim knjigama. Uzela sam prašnjavu knjigu i počela listati. Tražila sam stranicu na kojoj je opisano nastajanje parfema "Amor i Psiha". Čitajući sam shvatila da psihoanalitičar nije slijedio mirise iz knjige, on je izmješao mirise nekim svojim redom, samo je posudio ime parfema da u Ani probudi osjećaj ljubavi. Lombardija miriše pinijama, čempresima i kestenima. U tim mirisima je tajna njenog popodnevnog buđenja, ali jeli to dovoljno za potpuno spasenje? Zaspala sam na kauču umorna od uzbuđenja koje sam taj dan odživjela. Probudio me je telefon. Činilo mi se da sam užasno dugo spavala, ali kazaljke na satu se skoro nisu pomakle. "Hvala Vam što ste me nazvali." glas psihoalanalitičara je zvučao veselo. "Gdje je Ana?" "Spava." "Gdje spava?" "U sobi moje majke." "Je li se javila Rudloffu?" "Ja sam ga nazvao i rekao mu što se sve noćas i danas dogodilo. Bio je čudno miran i uobičajeno pribran. Pristao je da Ana noćas ostane kod mene. Sutra ujutro će doći po nju i ja ću ga nakon toliko godina ponovo vidjeti." "Ne sviđa mi se ta njegova mirnoća." rekoh prisjećajuči se Aninih priča o njemu. "To nije obična, ljudska mirnoća. On je prihvatio činjenicu i noćas će ju proanalizirati. Meni se ne sviđa pomisao da će Ana sutra ujutro sama s njim napustiti moju kuću. Zato sam i nazvao. Možete li doći i provesti noć ovdje i sutra ujutro s Anom dočekati Rudloffa?" Odmah sam se obukla i krenula. Kiša je još uvijek padala. Osvjetljenje je bilo preslabo za ovo tmurno vrijeme. Vozila sam najotmjenijim dijelom grada i skoro ništa nisam vidjela. U parkovima su stršale vile s osvijetljenim prozorima. Prolaznika skoro nije bilo, samo pokoji auto bi se iznenada iz mraka pojavio i nestao. S kišobranom u ruci je pred vratima jedne vile stajao psihoanalitičar. Park je bio osvjetljen laternama koje su me potsjetile na plinske laterne našeg starog grada. No kiša i vjetar su nas utjerali u kuću i ja to nisam uspjela reći čovjeku koji je žrtvovao noć za svoju pacijenticu. Ušli smo u veliki foaje, kakav sam do tog trena vidjela samo u filmovima. Činilo mi se da sam ušla u svijet Scarlet O' Harra. Ispred mene su se uspinjale široke stube prekrivene crvenim tepihom. Odjednom se pred nama pojavio stariji čovjek obučen u crno odijelo. "Možete servirati u salonu." reče mu domaćin vodeći me kroz velika vrata u ogroman prostor pun ugode i mirisa koji je donio to popodne u moju dnevnu sobu. U kaminu je gorjela vatra, tiha muzika je punila prostoriju Rahmanjinovim talentom. "Čini mi se kao da sam ušla u neko drugo vrijeme." "Ušli ste u moj drugi život. Ovdje provodim samo vikende i blagdane, inače imam mali stan u gradu. Rolf je služio još mojim roditeljima. Tada je bio mlad, a kada su oni umrli bio je prestar da počne novi život. Zadržao sam ga da sačuvam sjećanje na djetinjstvo i mladost." U tom trenu je ušao Rolf s velikim srebrenim pladnjem. Mali sendviči skladno poredani su više sličili na mozaik nekog umjetnika nego na jelo. Sjeli smo ispred kamina. Rolf nam je poslužio piće i naklonivši se polako otišao u drugi dio vile. "Što se danas popodne dogodilo s Anom?" upitah poslije što smo popili gutljaj prvorazrednog vina. "Ana je kao Grenoulle, ona osjeća nosom i spoznaje mozgom mirisa. To je rijedak fenomen, ali postoji kao dijagnoza u psihoanalizi. Süskind ga je opisao u svom romanu pretvarajući glavnog junaka u ubicu. Ana je žrtva tog svojstva. Mjesecima sam studirao njene crteže i tražio nit vodilju za njena stanja. Ni ona sama nije zanala što izaziva promjenu njenih raspoloženja i njenih duševnih stanja. Danas mi je jasno da su to mirisi." "Premalo znam o mozgu mirisa, da bih mogla razumjeti o čemu govorite." "Osjetilo mirisa je najstarije osjetilo koje posjedujemo i ono je direktno povezano sa središtem za nastajanje emocija u našem mozgu. Već više od 3000, godina se ljudi služe mirisima za lječenje tijela i duše. Iz toga je proizašla moderna Aroma terapija, koja se primjenjuje u psihoterapiji. Ana reagira nesvjesno na mirise kao što psi reagiraju na njih. Nisam dovoljno siguran, ali mi se čini da ona osjeća mirise za koje mi nemamo dovoljno razvijeno osjetilo u mozgu. Neki takvi mirisi izazivaju oluju u njenom mozgu i rezultiraju migrenom, drugi rezultiraju strahom, treći neugodom." "Znate li kako je to počelo i zašto?" "Ne, još uvijek je početak obavijen maglom njenog zaborava. Sjetila se da je Roland mirisao samo na sapun čijeg se imena više ne sjeća, da ju je privukao miris vašeg parfema kada ste se prvi puta srele u knjižari. To je miris koji još uvijek koristite, miris koji u njoj budi povjerenje. Moj miris u njoj izaziva nepovjerenje, ali ne neugodu. Rudloffjev miris izaziva strah i gađenje. Bježeći od tog osjećaja u njenoj glavi dolazi do potpunog kaosa, javljaju se slike koje još jače uzburkavaju njene emocije i onda se dogodi migrena kao obrana od totalnog ludila." "Kako je mogla tako dugo izdržati s njim?" "Čudnovati su putevi ljudske duše." reče mi domačin zagonetno nudeći me sendvićima. "Ali nesmijete zaboraviti da je ona migrenu imala i prije vjenčanja s Rudloffom." "Što ste smješali u miris koji se sada širi vašom kućom?" "Poslije našeg zadnjeg razgovora sam shvatio da je ona ljubav ponovo osjetila u Lombardiji. Sjetio sam se mirisa koje samo kao djete osjećao u našoj kući uz jezero Garda. Mješao sam eterična ulja dok me moj nos nije vratio u djetinjstvo i prekrasne vikende s roditeljima na obali jezera. To su bili i moji sretni trenuci. Kada ste vi napustili dnevnu sobu Ana je počela pričati o Lombardiji i susretu na jezeru. Što je dulje govorila boja se vraćala u njene obraze. Ja sam danas konačno čuo ono što vi već dugo znate." "Što mislite o njenom novom Rolandu?" "Djeluje mi nekako nestvarno, jer cijela njena priča potsjeća na bajku." "Bajke obično završavaju sretno." "Ova još nije završila. Njoj još nemogu niti naslutiti kraj. Kada smo kasnije ušli u ovu kuću Ana je počela plakati. Mislim da sam pretjerao s mirisom. Sjedila je tu na Vašem mjestu. Rolf je donio topli čaj i kolačiće. Ja sam zapalio lulu. Miris duhana ju je ponovo potsjetio na nešto ružno. Tada su joj suze potekle niz obraze. Gledala me je ne govorećei ništa. Postavljao sam joj pitanja koja su ostala bez odgovora. Zaspala je i ja sam je odnio u maminu sobu. Poslije razgovora s Rudloffom sam razmišljao o našoj mladosti i sjetio se da je Rudloffov otac, pušio lulu." "Tko je bio Rudloffov otac?" prekinula sam njegovu misao "Profesor psihologije na gimnaziji koju smo posjećivali." reče ispijajući gutljaj vina. "Izgledao je drugačije od Rudloffa, bio je visok i snažan, zgodan muškarac. Rudloffova majka je bila mala debela žena s velikim žabljim očima. Mi smo već bili skoro pred maturom kada je ona još jednom ostala u drugom stanju. Ne znam da li je Rudloff dobio brata ili sestru. Kasnije sam saznao da su se rastali. Ona je ubrzo poslije toga umrla, a Rudloff, koliko mi je poznato, više nije kontaktirao s ocem." "Ana mi je pričala da je kuću pored potoka uredila Rudloffova majka po svom ukusu i da ona nije smjela ništa mjenjati." Domaćin je ustao i počeo nervozno hodati ispred kamina. "I u Rudloffovom životu ima tajni, da ni najbolji psihoanalitičar ne može iz toga izvući pravi zaključak. Izmislio je majku ili je nekoj zamišljenoj ženi dodijelio njenu ulogu. Sada mi je jasno zašto je branio Ani dolaske k meni. Dok je bila na institutu bio je miran jer tamo su sve njegove tajne za Anu bile nedodirljive. Njegov otac je kasnije napustio posao u gimnaziji i dobio katedru na institutu. Bio Anin mentor. Rudloff je poslije majčine smrti u svom bijesu promjenuo i prezime u majčino djevojačko. Pustio je Anu u ruke svoga oca nekazujući joj istinu." Bila sam šokirana istinom koju mi je uzbuđeni domaćin iznio. Na ovom najskupljem brežuljku svijeta su se događale nevjerovatne stvari. Vila u kojoj je Rudloff odrastao je bila nedaleko od ove. Tajne ubistava i umiranja su ovijene maglovitom snagom novca kojeg je ovdje bilo u izobilju. "Koliko tajni se krije u ovim perivojima?" upitah uzbuđeno domaćina. "Toliko koliko ovdje ima života. Novac nije sreća. Godinama se nisam vratio na brežuljak jer sam se bojao istine o majčinoj smrti. Rolf i kuća su čekali na mene. Tek sada poslije pada na skijanju sam se uistinu mogao vratiti. Ne znam kada je Rudloff zadnji put bio tu. Mnogo vila je prazno u mnogima žive novi ljudi. Rudloff je vilu poslije majčine smrti prodao i u njoj živi sada jedna sretna mlada obitelj. Njihov park živi smjehom djece. Možda ću i ja poslije Rolfove smrti prodati ovu kuću da se u nju vrati davno umrli život." Počelo je svitati. Kiša je prestala. Tek tada sam primjetila da se iza prozora krije ogromna terasa. Stala sam uz staklena vrata i promatrala park. U sredini je bio labirint od šimšira. "Tu sam se kao dječak igrao s majkom skrivača. U središtu labirinta me uvijek čekalo neko ugodno iznenađenje, a put natrag je bio majčin veseli glas." "Doručak sam servirao u blagovaoni." Rolf u crnom odijelu je stajao na vratima salona. "Hvala Vam Rolfe, pričekat ćemo da se gošća probudi." Dok je sa velikog sata u foajeu otkucavalo osam sati Ana se spuštala stepenicam. Kada me je ugledala potrčala mi je u zagrljaj. "Hvala ti za strpljenje i za jučerašnji dan." šapnula mi je dok je naš domaćin krenuo prema blagovaoni. Upravo smo počeli doručkovati kada je zazvonilo na vratima. Domaćin je ustao i krenuo prema vratima. "Dolazi Rudloff." rekoh da spriječim šok kod Ane. "Tko ga je pozvao?" "Domaćin." Počela je drhtati i ostavila već namazano pecivo na tanjur. U sobu je ušao Rudloff s meni nepoznatim starijim muškarcem. Domaćin je zamolio Rolfa da servira za njih. Promatrala sam Anino lice. Gledala je starijeg muškarca. "Dobro jutro Ana. Zašto jučer nisi došla k meni? Ti znaš da je tvoje mjesto u takvim trenucima pored mene, ja te najbolje poznam, ja sam te vodio kroz mnoge krize i uvijek smo zajedno pronašli izlaz iz njih." reče starac sjedajući pored nje. Bez da se je predstavio shvatila sam da je to njen mentor i Rudloffjev otac. Rudloff je stajao još uvijek iznenađen mojim prisustvom na ulazu. Domaćin ga potapša po ramenu i ponudi mu stolicu pored sebe. Rolf je donio novo pecivo i kavu. "Zato što više nemam povjerenja u Vas." Anin glas je bio drugačiji. Bio je to glas djeteta koje je smoglo hrabrosti oduprijeti se volji starijih. "Ali ti znaš da ti ja želim dobro." u njegovom glasu je bilo prijetnje. "Ja Vas se više ne bojim." glas djeteta je prijetio plačem. Starac krenu rukom prema njenom obrazu, ona pomaknu glavu i podignu ruke za obranu. Domaćin i ja se pogledasmo. Pred nama se počela odvijati scena o kojoj smo razmišljali, ali nismo mogli dokučiti njen pravilan tijek. "Ne dirajte me." vrisnu djete."Vaši dodiri bole." Starac ustuknu povlačeći ruku. Domaćin se dignuo i krenuo prema salonu. Kada se vratio u ruci je držao lulu i duhan. Ana se potpuno zgrčila na stolici. Podigla je noge i zagrlila koljena spuštajući lice na njih. "To su maniri iz prostačke kuće njenog djetinjstva." Rudloffjev glas je odavao gnjev. "To je strah djeteta koje je preživjelo nešto jako ružno." reče mu psihoanalitičar paleći lulu i kršeći time sva pravila dobrog odgoja. Starac se dignuo i krenuo prema vratima. Otišao je bez pozdrava. Rudloff je gledao za ocem neshvaćajući šta se događa.

utorak, 20.05.2008.

Amor i Psiha ili filozofija mirisa Süsskind i Amor i Psiha Evo me još jednom danas, pronašla sam drevnu pjesmu o doživljaju mirisa, pjesmicu koju nedavno objavih na Trg cvijeća Mislim da ovaj dodatak paše uz današnji tekst. Miris je ponekad afrodizijak, a ponekad ubica međuljudskih odnosa i ljubavi. Ima nesretnika, koji zbog nekih poremećaja u organizmu, bez dovoljno znanja o sebi samima i mirisima koje oko sebe šire, odbijaju ljude od sebe, šire neugodu, a toga nisu svijesni. U svom dugogodišnjem radu sa ljudskim tijelom razvio se moj mozak mirisa, tako središte za mirise u mozgu naziva Daniel Geoleman, pisac knjige "emocionalna inteligencija". Pored mene prolaze ljudi i ja središtem za miris ponekad mogu postaviti dijagnozu o problemu koji ih je doveo u moju ordinaciju. Filozofija mirisa je jedan dio ljudske mudrosti, a Patrik Süskind je slijedeći tu filozofiju napisao roman "Parfem" koji je bio jedno vrijeme na prvom mjestu svejtskih bestselera. Stajala je tužna u svjetlosnom dućanu duša njena je čutila emocija znanje tu čudesno- umilnu duševnu hranu hranu srca njenog, njene davne sanje. Svjetlucavo, kristalni Amorov hram maglovita sjećanja na ljubavni zov treperava mladost, djevojački sram žena sakri žudnju pod nebeski krov. Miris se širi, dodiruje srce, pokreće prste kroz okna duše penje se do osjećajnog vrha milovanjem nježnim budi srce srodne joj vrste uzbuđuje, dokazivanje ljubavi je života svrha. Pruža ruku, miluje i udišući guta života krijep oslobađa, davno u svijesti zatočeni miris vraća snagu srcu da ne bude, čudak na mirise slijep da osjeti nježnost ružićnjaka i pomiluje ljubičasti iris. Ljubav, uzdrhtalost srca najviše joj znači, u njenoj duši se tajnoviti svjetlosni dućan krije. Duša njena svoju sjenku čudnim mirisom oblači amor i psiha, miris ljubavi drevne njeno srce grije. Zalutala u dućanu snova, ona sreću svoju nađe znajući da slučajnost nikad ne postoji da sudbna njena ne dozvoljava krađe niti pokušaje lažne kojima se vrijednost ljubavi broji. Mirisi određuju naša sjećanja i naš život. Nedavno sam čitala u jednom stručnom listu o ispitivanju mozga, naročito me zainteresio članak o središtu za njuh. Znanstvenici su uspjeli otkriti uzajamnu vezu djelovanja tog središta sa središtem za pamćenje i sjećanje. Iako smo se posjedovanjem i razvitkom svijesti uzdigli iznad životinja i zanemarili to središte, ono ipak funkcionira i upućuje nas na pamćenje ugoda i neugoda. Moj crno bijeli mačak me prepoznaje po mom mirisu. Kada ga netko drugi pokuša pomilovati on grebe ili bježi. Znači moj mačak misli mozgom mirisa. Što li se događa u Aninom mozgu kada njeno središte za njuh osjeti Rudloffjev miris? Iz tog malog najstarijeg djelića mozga izviru emocionalni poticaji koje mi onda razumskim dijelom mozga pretvaramo u ugodne ili neugodne osjećaje. Mirisi bude u nama sjećanja jer u blizini bademove jezgre, tog minijaturnog mjesta u našem mozgu koji producira naš osjećaj straha i opreznosti, se nalaze naše unutarnje oči. Njima vidimo slike koje smo pamtili nosom. Kakve li se slike se javljaju u Aninoj glavi kada osjeti Rudloffovu blizinu? Iz misli me trgnulo zvono na vratima. Pogledala sam na sat. Bilo je još prerano za pacijente. Blijeđa od aveti predamnom je stajala Ana. Velike sunčane naočale su skrivale tugu u njenim očima. Vani je kišilo i njena kosa je bila mokra i sljepljena uz upale obraze. Usnice su bile modre od hladnoće. Tako promrzla je više sličila prestrašenom djetetu, nego zreloj tužnoj ženi. Ušla je u ordinaciju bez pozdrava. Nisam je mogla ništa upitati, nisam joj mogla ništa reči jer je šuteći skinula mokri kaput ispod kojega je bila samo isto tako mokra spavaćica. Bez riječi sam je odvela u stan i poslala u kupaonicu. Skuhala sam kavu čekajući da izađe. Bile smo odprilike isto građene pa sam joj u kupaoni ostavila jednu od mojih trenirki. Ana je u ovih par tjedana izgubila sigurno deset kila. Sjela je na kauč i počela piti kavu još uvijek ne govoreći ništa. Tišina je bila ubitačna, ali ja sam ju morala, njoj za ljubav, podnijeti. Par trenutaka iza toga ona je zaspala. Pokrila sam je i otišla u ordinaciju. Ana je spavala cijelo jutro ne promjenivši položaj tijela. Kada sam za vrijeme podnevne pauze ušla u dnevnu sobu, probudila se. "Oprosti, ali nisam znala kamo da odem. Lutala sam cijelu noć gradićem, skrivala se od utvara koje su me pratile i u zoru sam se našla pred tvojom kućom." "Što se dogodilo?" konačno sam se usudila upitati. "Sinoć sam čitala knjigu "Parfem". Željela sam više saznati o mirisima i njihovoj moći." zašutjela je "Parfem, od Süskinda?" "Odjednom je u sobu ušao glavni junak. Sjeo je pored mene i ja sam pobjegla." "Ana to nije bio Grenoulle, to je bio Rudloff." "Sada znam da je to bio Rudloff, ali sinoć sam u njemu vidjela ubicu. Bježala sam, a njegov miris me pratio do ulaznih vrata tvoga stana. Tek tu se izgubio, nadjačao ga je miris lavande koji se širi tvojom ordinacijom i miris Božića koji se još uvijek osjeća u tvom stanu." "Nazvala sam tvog psihoterapeuta i on će uskoro doći." priznala sam joj svoju samovoljnu odluku. "Ja trebam tebe, a ne njega. On će me pokušati vratiti u djetinjstvo iz kojeg cijeli život bježim. Od kuda znaš tko je moj psihoterapeut?" "On je došao k meni kao pacijent. Imao je nesreću na skijanju." lagala sam razlog njegovog dolaska. "Kako je saznao tvoju adresu?" "Ti si mu pričala o Bobi, otišao je k njemu na pregled, a Bobo ga je poslao k meni." "Željela sam da se vi nikada ne upoznate, da ne djelujete jedno na drugo. Željela sam odvojene terapije za moje podvojeno biće. Ti si odgovorna za moju glavobolju, a on za moje duševno stanje." u glasu joj se naslućivala oluja "Zašto onda jutros nisi otišla k njemu? Nije te bolila glava i nisi bila u opasnosti od upadanja u Migrenino carstvo." pokušala sam se odrešito obraniti od njenih sumnji. "Ti jedina znaš sve o meni. Tebi sam vjerovala i ti si me izdala." počela je plakati "Nisam te izdala, ja te ne mogu osloboditi od mirisa koji te progoni. To jedino može pokušati, ako mu dozvoliš, kompetentan psihoterapeut." Ana je tiho jecala. Njen napad bijesa je prešao u nesigurnost njenog postojanja. Zagrlila sam je i ona je plakala na mom ramenu. "Psihoterapeut je Rudloffov prijatelj, on radi protiv mene." jedva je izgovorila tu optužbu. "On je samo Rudloffov poznanik iz mladosti." "Znači i o tome ste razgovarali." "Da, on ti stvarno želi pomoći jer ni tada nije volio tvog supruga. Vjeruj mi Ana on je srcem i znanjem na tvojoj strani. Ti mu moraš pomoći da riješi zagonetku tog mirisa koji te progoni." "Mene boli vrat i ramena, noževi se zabadaju u moj prsni koš pri svakom udisaju, a ti me šalješ psihoterapeutu." govorila je tiho i više za sebe. "Ti si noćas promrzla. Normalno je da te sve boli, ali to nije moguće lječiti fizioterapijom. Donijet ću ti aspirin i skuhati čaj." Zazvonilo je na vratima. Psihoanalitičar je stajao pred vratima sa buketom osušenih žutih ruža u rukama. "Ruže su za Anu."reče mi dok sam ga uvodila u dnevnu sobu. Ana je sjedila na kauču i gledala preda se. Njena ramena su bila skupljena tako da joj se vrat uopće nije vidio. On joj je prišao, a ona nije podigla pogled. "Ove ruže čekaju na Vas već tjednima. S njima sam želio početi ovogodišnju terapiju. Tada su mirisale na ljeto, a ovako osušene mirišu na parfem "Amor i psiha." kojim sam ih pošpricao." reče čovjek tajanstveno Ana se digla i prihvatila ruže. Na njenom ukočenom mršavom licu se naslućivao osmjeh. Držala je cvijeće i udisala miris koji se počeo širiti cijelom sobom. To je bila simfonija za sva osjetila, simfonija koja je kroz nos direkno ulazila u mozak i stvarala slike o najljepšoj ljubavanoj bajci iz antičkih dana. A onda je prelazila u slike bajki o Snjeguljici, Pepeljuzi i Trnoružici. Stajala sam po strani i promatrala promjene na Aninom licu i tijelu. Opijena nepoznatim mirisom, izazvana imenom bajke ona je živjela u tim trenucima ljubav. Psihoanalitičar je šuteći stajao kraj prozora i gledao kako se kišne kapi kotrljaju staklom. Ana je progovorila prva. "Jedan uzdah koji s usta k ustima leti u trenu kada se duše spoje, kada srce srcu o ljubavi zbori, a riječ ljubav nemože u ljubav preći." Zašutjela je i mi smo šutjeli. Tišina je simfonijom mirisa još uvijek dodirivala naša osjetila. Zrak je bio pun nekog čudesnog sna, trenutak vječnosti i uživanja. Činilo mi se da su anđeli letjeli sobom, poželjeh da je moj suprug tu i da taj osjećaj pređe u poljubac. Njega nije bilo tu, bio je na jednom od svojih službenih putovanja. Izašla sam tiho iz sobe prepuštajući Anu i psihoanalitičara tom trenutku. "Što li je Ana osjetila?" pomislih dok sam u ordinaciji otvarala prozore da se oslobodim mirisa koji me je poveo u neko čudesno stanje sna. To popodne sam imala pacijente i morala biti prisebna i potpuno prisutna u vremenu za koje sam bila plaćena. "Šuteći se gledaju duše, pijući iz božanskog vrela njihovi pogledi govore sve." sjetih se sljedećeg stiha pjesme koju je Ana govorila. Psihoanalitičar ju je mirisom vratio u ljepotu sna, vjerovatno s namjerom da je odvede u djetinjstvo u svijet bajki. Dva sata kasnije sam čula kako odlaze. Ordinacijom se proširio miris žutih ruža. Pacijentica koja je ležala na krevetu podignu glavu. "Ovaj miris me podsjeća na dolinu moga djetinjstva." reče duboko uzdišući. "Gdje ste odrasli?" "U Lombardiji."

ponedjeljak, 19.05.2008.

Filozofija mirisa Rudloff se više nije javio. Svaki put kada je zazvonio telefon ja sam se nadala da će na drugoj strani žice biti Ana. Ni ona se nije javljala. Prošlo je mjesec dana, dva i treći se bližio kraju. U zraku se osjećao miris ljeta. Zadnji dan proljeća je padala kiša. Cijeli dan je pljuštalo kao iz kabla. Sivi oblaci su se nadvili nad grad i iako je to trebao biti najdulji dan u godini svijetlo je bez prestanka gorilo u našoj dnevnoj sobi. Bila je subota i ja nisam imala pacijente. Moj suprug je bio na službenom putu i ja sam skupljena na ležaju čitala jednu stručnu knjigu o Migreni. Poslije svakog pročitanog slučaja, sam odlagala knjigu i razmišljala o Ani. Pokušavala sam njen slučaj usporediti sa nekim od navedenih u knjizi. Već sama usporedba migrene s olujom u glavi me je navela na razmišljanje o munjama i gromovima koji uzburkavaju tamu kroz koju luta Anina svijest. U tom trenu je stvarno vani bljesnulo i nekoliko trenutaka kasnije zagrmilo. "Lupaj o bože u tvoje bubnjeve i zajecaj u dugi nevidljivi saksofon, da mi vjetar donese glas, da čujem zavijanje vukova, da mogu o tome pisati." pomislih gledajući u nebo. Otvorih prozor i miris noći i oluje uđe u moju sobu. Udahnula sam duboko svježinu te prve predljetne kiše i mojim tijelom prođe osjećaj ugode. U vrtu pred prozorom je cvjetao jasmin. Mali bijeli cvjetovi su bljeskali na kiši i munjama. Miris jasmina mi dotaknu nozdrve i uđe u mozak kao sjećanje na Grass u Provansi, maleni gradić koji miriše na skupe parfeme. Zatvorih oči i osjetih dodir dlanova moga supruga. Tamo smo proveli naš medeni mjesec u trajanju od tjedan dana. Zbog toga smo posadili jasmin u vrtu i kada on počne cvjetati mi često provodimo večeri u opijeni mirisom i sjećanjima. I onda kada samo slušamo tišinu oko nas se stvara aura u kojoj uvijek iznova vidimo te nezaboravne dane s početka našeg zajedničkog puta. Mi smo tada sretni. "Rudloff ima oduran miris tijela." u sjećanju mi zazvoni Anin glas "Zar ne upotrebljava neki muški parfem?" sjetih se i mog pitanja "Poklanjala sam mu različite, ali oni nisu ustanju ubiti osnovni smrad njegovog znoja. Već sama pomisao da će mi se približiti izaziva kod mene glavobolju." U knjizi koju sam čitala je upravo to navedeno kao jedan od uzroka migrene. Miris i sjećanje na njega može izazvati njen početak iz kojeg se onda stvaraju vrtlozi u glavi. "Rudloff je civilizan i njegovan muškarac, ali miris njegovog tijela u spoju s parfemima koje mu je poklanjala sigurno potsjećaju Anu na........." nisam se usudila misliti do kraja. Poželjela sam da me nazove, da ju mogu to upitati. Vani je dalje bljeskalo, gromovi su postajali sve brži i sve bliži, vjetar je urlao u krošnji obližnjeg drveta, a miris jasmina se širio našim stanom. Uzela sam ponovo knjigu u ruke da još jednom pročitam poglavlje o mirisima. Neznam koliko vremena je prošlo kad me trgnulo zvono na vratima. Pred vratima je s pregrštom jasminovih grana u rukama stajala Ana. "Cijela Lombardija sada miriše na jasmin i ja sam se sjetila tvoje priče o vašem medenom tjednu." reče pružajući mi miris moje sreće. "Kada si stigla?" "Sada" "Zar nisi bila kod Rudloffa?" "Smijem li ući?" Dok sam tražila vazu, Ana je sjela i iz taške izvadila cigarete. Teški miris Guloasa bez filtera se izmješa s mirisom jasmina. "Počela sam ponovo pušiti cigarete iz moje mladosti." "Kako je bilo na tečaju crtanja?" "Naučila sam stvarno ono što osjećam prenijeti na papir, moja ruka sada stvarno postaje produžetak mojih snova i aure u kojoj se nalazim prije nego padnem u nesvjesno stanje duše." "Tko je organizirao taj tečaj?" postadoh znatiželjna "Udruženje psihoanalitičara i to nije bio tečaj crtanja, nego tečaj analize snova i njihova interpretacija kistom i olovkom. Danas mi je puno lakše nacrtati moju mandalu i auru, naučila sam i razgovarati o Migreninom carstvu. Sve ono što sam naučila kod tebe sam mogla staviti u skice i napisati u mojim zabilješkama. Roland je bio u komisiji koja je ocjenjivala naša djela" "Misliš na stranca iz Lombardie?" "Uz njegovu pomoć sam konačno spoznala tvoje Migrenino carstvo. Ti bi se trebala u tvom poslu spojiti s njim i mislim da bi vas dvoje stvarno mogli oslobađati ljude od strahova i tame iz migrenine aure." Sjedile smo do svitanja, noć je tutnjala grmljavinom, ali pred zoru se nebo smirilo i prvi ljetni dan nam se nasmješio suncem. Ana je govorila nekim novim glasom, njene oči su sjale ljepotom odživljenih tri mjeseca. "Kada crtam san u kojem se pojavljuje muškarac osjećam njegovo tijelo onako kako si mi ga ti tretmanom približavala." "Onako kako si ga nacrtala na slonovom čelu?" "Da, ono je bio samo početak. On je danas u pokretu, osjećam spiralni pokret njegovih ruku, spoznajem dinamiku njegovih koraka dok dolazi i kada odlazi. Mogu govoriti njegovim glasom. Ja u snu postajem on i tada Migrenino carstvo postaje zemlja čudesa koja se krije iza ogledala moje stvarnosti. Iako je u toj zemlji sve izokrenuto, strane svijeta izmješane ja vidim budućnost i znam da živim." "Zar to nije slično Alisi u zemlji iza ogledala?" "Da, ja sam tvoje Migrenino carstvo zamjenula njenom zemljom čudesa i tu se snalazim bolje, tu osjećam bolje, vidim jasnije, slušam pažljivije, mirišem intenzivnije. Lewis Carroll je, pretpostavljaju analitičari, patio od migrene i vjerovatno je u svojim knjigama opisivao stanja doživljena u aurama." "Odlična napomena, detalj koji objašnjava i moje razmišljanje o migreninom carstvu, ali ti govoriši još uvijek u trećem licu. Što osjećaš kada se ti nađeš u snu bez muškarčevog tijela?" "To je još uvijek problem. Tada mi nedostaje dio tijela, izgubim strane svijeta, u jednom trenu ne osjećam ruku koja crta i na papiru se pojave mrlje iza kojih se samo naziru konture moje slike. Roland mi je pokazivao slike velikih umjetnika slikarstva, slike koje potsjećaju na moje i on kaže da su mnogi od njih sigurno lutali svojim snovima i tražili izgubljeni dio sebe." "Što su na to rekli psihoanalitičari?" "Oni govore o halucinacijama iz kojih nastaju konture tijela, izobličena lica, magloviti obrisi stvarnosti koja je u snu izgledala sigurno drugačije. Migrena u svom nastajanju stvara u vidnom polju nešto kao sljepu točku, to nije pravo nego mozgovno sljepilo za trenutak neke još neotrivene sreće." "Moraš mi jednom pokazati tvoje slike, od sada ću ja učiti od tebe." rekoh joj već pomalo pospano. Sunce se već podizalo ka zenitu i njegove zrake su ulazile u sobu kroz otvoren prozor i obasjavali njeno lice. Njeno, Mona Lisi slično lice je bilo zaokruženo aureolom sretne žene. Oči i usne su se spojile u osmjeh iz kojeg se krila tajna ovih prošlih tri mjeseca. "Ti si se naučila smješiti." nastavih ne dočekavši njen odgovor. "Moramo raditi zajedno, jer ja još uvijek ne osjećam svoje lice." reče dižući se."Hvala ti za ovu noć. Da sinoć nije padala kiša ja bih sigurno otišla u kućicu iza pruge, kao što sam to činila godinama. Noćas prvi puta nisam sanjala smrt, nego živjela lijepa sjećanja." Tek tada sam se sjetila da je ljetni ekvinocij dan Rolandove smrti i početak njene nesreće. "Zbog toga si se jučer vratila?" "I zbog toga, ali sada moram krenuti u stvarnost. Razgovarala sam s Rudloffem i obećala da ću se danas vratiti, da pokušamo analizirati naš život i možda, ako to bude moguće, nastavimo tamo gdje smo se mojim odlaskom zaustavili." Kada je otišla osjetih miris jasmina i sjetih se da ju nisam upitala ono što sam prije njenog dolaska željela. Zao duh u mirisu Rudloffeva tijela ili Anin povratak u stvarnost "Ušla sam u kuću i vidjela Rudloffovu siluetu na terasi. Promatrala sam njegovo pogrbljeno tijelo i osjetila sažaljenje. U glavi mi je blicnula ona dobro poznata iskra i ja sma znala da ću se sutra ujutro probuditi s migrenom. Pomislih do sutra ujutro je dugo, budi blaga u ovom susretu, zagrli ga, poljubi njegove usne možda će se dogoditi čudo." izmučena dugom glavoboljom Ana je ponovo izgubila živost u glasu i sjaj u očima. Onog čudesnog osmjeha s njenog lica je nestalo. Šujtela sam, a ona nastavi. "Prišla sam mu i on se nasmješio, a kroz moje nosnice je kao utvara ušao miris njegova tijela i prošrio se glavom. Osjetih vrtoglavicu i u ljevom djelu vidnog polja vidjeh blješteću opasnost mog budućeg stanja. Podnjela sam zagrljaj, a onda sam sjela na stolicu i počela duboko udisati mirise ruža koje su u vrtu tek procvjetale." "Na što te miris Rudloffevog tijela potsjeća?" konačno sam imala priliku postaviti to pitanje. "Ne znam što je to, ali u svakom slučaju izaziva moje mozgovno sljepilo. Ležala sam dva dana u tami spavaće sobe i osjećala Rudloffove ulaske kao novi bljesak munje u glavi. A onda se sve smiri, u mom dehidriranom tijelu ostaju samo zgrčeni mišići, zglobovi su bolni, a glava prazna. Otišla sam u atelje i pokušala nacrtati san koji sam poslije tog napada odsanjala." Iz korica mape je izvukla skicu. Slično onom na slonovoj glavi iz kruga me je gledalo tijelo muškarca bez lica. Iza njega se krilo pola lica žene i glava vuka koja je se krila u magli. "Dok sam crtala, čula sam zavijanje vuka kao one noći poslije večere kod tebe. Već viđeno, sindrom koji me prati već godinama se vratio u svom punom obliku." nastavila je tihim glasom. "Što je s mirisom, možeš li njega naslikati?" "To je onaj dio mog lica kojeg nema i lice muškarca koje je uvijek obavijeno nekom tajnom." "Mislim da moraš otići na institut i tamo s nekim proanalizirati taj san. U njemu se krije tajna tvog duplog života." "Moje mjesto je u Lombardiji, ne ovdje. Tamo su snovi bili blagi i glavobolja drugačija." "Ali te je isto boljela glava. Sjećaš li se što ju je tamo izazivalo." "Sljedeći put ću ti donijeti skice iz tog vremena." "Ne Ana odnesi ih na institut, tamo će ti sigurno netko moći bolje od mene pomoći. Ovdje ćemo nastaviti s trodimenzionalnom spoznajom tvoga tijela, a tamo ćeš sada lakše spoznati sve druge dimenzije tvoje duše. Ono što si naučila na tečaju će ti pomoći da stvarno osjetiš mnogodimenzionalnost svog bića. Sjeti se poznatih slikara i njihovih crteža. Picasso je vidio ženska lica pod uglovima njegove svjesne spoznaje, tijela koja je skicirao nisu tijela koja je vidio očima nego srcem. Tvoje srce je još uvijek slijepo, moraš pronaći u dubini duše prozor kroz koji ćeš konačno progledati. Tada ćeš vidjeti i miris kojeg ćeš se onda, možda, prestati bojati." "Misliš da je to što osjećam strah?" ona se zamisli "Lutam životom i zaustavljam se u različitim trenutcima, otvorim vrata neke spoznaje i onda bježeim od nje u drugu. Promjenila sam tisuću puta mišljenje i interese. Fenomenologiju sna, spoznaju mog kvantnog stanja sam zamjenila lutanjem svjetskom literaturom i povjesti umjetnosti. Izgubila sam se u svom neznanju jer ništa u životu nisam istražila do kraja." "Vrati se tamo odakle si počela utirati svoj put ka apsolutnoj istini. Vrijeme u kojem živimo mi sliči na rasprodaju ideja i tu se mogu snaći samo oni bez istinskih osjećaja. Tvoja snaga je u filozofiji i psihologiji sna, vrati se u svijet u kojem ćeš danas sigurno osjetiti pojavnosti svoje nesreće i onda ćeš pronaći i pravi način kako to izraziti. Tvoj novi Roland te je odveo u područje u kojem se ne snalaziš sama, bez njegovih tumačenja ti ponovo lutaš bezdanom tvojih prijašnjih strahova." Pogledala me je tužno. "Više ga nisam čula. Promjenio je broj telefona i više mi se ne javlja. Čini mi se kao da sam mu samo poslužila da usavrši svoju disertaciju o "Migreni i umjetnosti". Obećao je da će doći i da ćemo zajdeno pročitati tu skriptu." u njenim očima se pojaviše suze. "To je okrutnost nove generacije i naše ne snalaženje u vremenu koje teče izvan nas. Obećao ti je Arkadiju na padinama Lombardije, lukavo zasvirao pastoralu i ti si ga kao ovčica slijedila. Sada izvuci korist iz proživljenog i naučenog. On je bio samo trenutak u vremenu koje moraš dalje sama stvarati. Njegov prostor je izvan tvoga, pronađi Arkadiju u svom srcu i tu ćeš otkriti istinu o mirisu kojeg se bojiš." "Mnogo lakše je apstraktno misliti, nego postojati. Trudim se pronaći čovjeka u sebi, ali kada ga poželim živjeti padam u ponor noćnih mora." "Zar si zaboravila da postojanje nije statično, nego vječno nastajuće stanje? Počni živjeti trenutak koristeći se svim njegovim stadijima, estetskim, etičkim i njegovom nezaustavljivosti. Ti stalno pokušavaš zaustaviti trenutak koji je već davno prošao. Ni jedan trenutak nije stadij u njegovom čistom stanju, on je uvijek znak mnogodimenzionalnosti tvoje duše i tvoga tijela." "Sada osjećam grižnju savjesti prema Rudloffu. Život se pretvorio u jednu veliku laž." "Pa ti si njemu uvijek lagala." "Onda su to bile drugačije laži, sada su konkretne. Kada mu pričam o tečaju izmišljam imena, trenutke provedene s Rolandom pretvaram u snove o njemu i pri tome mi se koža ježi. A on mi vjeruje i kada mu kažem da mi treba još samo malo vremena za ljubavni čin s njim. Jučer mi je predložio da odemo u Lombardiju u isti hotel, ali ovaj puta sami bez golfa i tečaja, da pokušamo u istoj sobi zajedno doživjeti moje snove." "Pa to je odlična ideja." "Nisam sigurna da bih to podnijela, moram o tome još razmisliti." Kada je otišla zapisala sam u njenu karticu: "Dva velika cvijeta, kao ruže penjačice se uspinju uz kuću njihovih dvaju života. Svaka na svojoj strani svijeta se uzdižu ka nebu. Njihove ruke isprane svitanjima pokušavaju dotaknuti sunce koje ih odvaja. Hoće li uspjeti na vrhu sna izgraditi most na kojem će se konačno sresti?"

nedjelja, 18.05.2008.

Ambasadorica boli "Osnovat ću udruženje potlačenih žena." reče Ana jedne večeri ulazeći u moju ordinaciju. Ja sam upravo počela gasiti svjetla i spremala se da pređem u stan. U rukama je s mukom držala poklon za mene, velikog drvenog slona na kojem su blještali, zlatom iscrtani, ornamenti budizma. Skupljam slonove već godinama i svakom novom se jako veselim. Ovaj je bio nešto specijalno. Poljubila sam je preuzimajući od nje taj skupocijeni teret. "Mislila sam da se spremaš u Lombardiu." rekoh stavljajući slona na pod pored pisaćeg stola. "Dok sam crtala ove ornamente uspjela sam doživjeti svoju mandalu i ritual novog buđenja. Ušla sam u centar kugle mog postojanja i osjetila novi poriv u sebi." gledala je u slona na čijem se crnom čelu zlatila kružnica puna manjih i većih krugova koja me je u prvom trenutku potsjetila na vitraže u crkvama. "Reci mi nešto o mandali, premalo poznam tu materiju da bih te mogla slijediti." "Spontana pojava mandale pred našim unutarnjim očima je, po Jungu, znak određenog stanja svijesti. Ona prezentira ono stanje duše u kojem je čuvarica svjesne spoznaje potisnuta pa se oslobađa ono podsvijesno u nama. Događa se u snu, ali i u trenucima svjesne imaginacije snova. Mandala je izraz nesvjesnih impulsa i po Jungu ona je vidljiva manifestacija tog stanja. To se često dogodi, piše Jung, u trenutcima kaosa u duši, pri gubitku moguće orjentacije u stvarnom životu." "Da to je ono što je vidjela i crtala Hildegard von Bingen" prisjetih se njenih slika o migreni "Ja se sada nalazim u tom stanju. Počela sam crtati svoje snove umjesto da pišem o njima. Ovo što sam nacrtala na slonu je san iz one noći kada sam bila kod tebe na večeri. Dok sam se vozila kući pokušala sam sebi samoj objasniti zašto još uvijek živim s Rudloffom. Nikada ga nisam voljela, a on je uporno kupovao moje postojanje u njegovom životu. Te noći je, u snu, zimski vjetar razbio prozor kroz koji sam gledala nebo i zavijao vučjim glasom kroz atelje. Ja sam sjedila u Volteirovoj stolici, zadnjem Rudloffovom poklonu i vidjela kako neki mladić prelazi neizmjernu čistinu i vjetar ga zaobilazi i ništa mu se ne događa. On samo korača i korača, oko njega pusta čistina i zavijanje vuka. Odjednom se iz crnila neba pojaviše zlatni krugovi i on ih je u hodu hvatao i slagao harmoniju kružnice u čijem sa centru odjednom nekom nevidljivom rukom donesena nađoh ja. Mladić je koračao i koračao u krug, vučje zavijanje je utihnulo i ja začuh frulu koja me pozivala u tamu noći. Mladića više nisam vidjela. Ujutro kada sam se probudila našla sam se u Migreninom carstvu i ostala ležati nepomično cijeli dan. Čula sam Rudloffjev dolazak, osjetila njegovu blizinu kada je ušao u sobu da vidi jesam li tu. Od straha da mi ne priđe, da me ne upita kako sam, počela sam ujednačeno disati kao da spavam. Tek sam se drugi dan digla iz kreveta kada je on otišao na posao i sišla u kuhinju. Na stolu sam našla poklon dijamantnu ogrlicu iz Tyffania i sjetila se da nam je jučer bila godišnjica braka." Tek tada sam primjetila na njenom vratu nisku blještećih znamenja Rudloffove ljubavi. "Od kuda ti ideja o udruženju potlačenih žena, ovo što si mi ispričala više sliči na potlačenog muža." "Odlučila sam se osamostaliti u pozivu koji sam diplomirala. Postat ću ambasadorica boli, otvorit ću ambasadu za žene u radničkoj četvrti u kojoj sam odrasla i bit ću izlječitelj njihovih strahova i njihovih želja, branit ću ih od Migreninog carstva i žudnji za odlaskom u svijet glamura i lažnog sjaja. Učit ću ih kako da na vrijeme otkriju san koji nesvjesno žive. Mladić u snu me je frulom pozvao u zemlju mira i spokoja. Slijedit ću ga i tamo još jednom udahnut ljepotu koja se krije u mirisima čempresa i starih kestenova na blagim brežuljcima uz jezero, a onda ću povesti žene u borbu protiv bolova koje izazivaju vukovi koji u noćima zavijaju pred njihovim spavaćim sobama." Slušala sam je bez riječi, jer stvarno nisam znala što da joj kažem. Stanje u kojem se nalazila je graničilo s ludilom u koje se nisam smjela uplitati. Shvatila sam da je ovaj puta u njenom snu bio stranac, a ne pravi Roland i da je ona odlučila otići u Lombardiju. Kada je završila monolog upitah je: "Kada putuješ?" "Sutra kada Rudloff ode na posao." "Zna li on da odlaziš?" "Još mu nisam rekla." Otišla je ne dozvolivši mi da joj se suprostavim. Ostala sam još par trenutaka u ordinaciji promatrajući zlatnu kružnicu na slonovu čelu. Odjednom vidjeh da me iz nje, spojeno u manje i veće krugove, gleda tijelo mladoga muškarca. Godinama sam joj pokušala približiti njene zglobove navodeći je da ih zamišlja kao malene krugove u kojima vlada harmonija. Ana je u svom snu konačno doživjela tu unutarnju harmoniju i projicirala ju na stranca iz Lombardije. Ambasadorica boli je jednom voljela Rolanda i izgubila tu bitku. Vezala se s drugim, ušla u pakao osjećaja i izgubila sebe. Onda je srela trećega i sada u njemu traži onog prvoga. Iz ove kružnice na slonovom čelu vapi njeno izgubljeno srce i moli pomilovanje. "Nisam je smjela pustiti da tako jednostavno ode." rekoh suprugu pri večeri. "O kome govoriš?" "O Ani. Odlučila je postati ambasadoricom boli." On me pogleda smješeći se: "Ona je stvarno Leonardo da Vinci." Večer poslije Upravo smo završavali večeru kad je zazvonio telefon. Kada sam čula Rudloffov glas srce mi je počelo jače kucati. "Znaš li gdje je Ana?" "Ne znam." lagala sam "Mislio sam da je možda kod tebe." "Sinoć je bila tu." "I nije ti rekla što danas smjera?" "Ne." rekoh pokušavajući sakriti drhtanje glasa "Nema je cijeli dan i sada sam u njenom ateljeu pronašao papirnatu bijelu ružu i pismo." Šutila sam da dobijem navremenu, da smislim svoju obranu, a Rudloff mi je počeo čitati pismo: "Čuvaj ovaj cvijet da te podsjeća na mene. Čuvaj ga i sjećaj me se, sjećaj. Neka uvjek bude tamo gdje ga nećeš moći zaboraviti. Stavi me negdje blizu, negdje gdje vrijeme više ne teče. Vraćaj se uspomenama i čuvaj me u noćima koje duboko pamte, čuvaj me kao što noć sve čuva, jer u meni duboko je samo noć." "Poznaš li tu pjesmu?" "To nije pjesma to je oproštajno pismo." zavapi nesretan muškarac u njemu. "Ne Rudloff, to je pjesma od Karla Sandberga. Pronađi njegovu zbirku i pročitaj pjesmu do kraja." "Tko je taj Sandberg?" "Pjesnik kojeg Ana jako voli, u njegovim pjesmama ćeš pronaći odgovor." Spustio je slušalicu bez riječi pozdrava. "Put kojim je Ana do jutros koračala je bio tamnica, a danas je krenula putem sudbine, ali taj put zaboravlja one koji osjećaju samo kožom. Zrak će joj pričati prošlost i buditi uspomene. Vratit će se nesretnija nego što je otišla, vratit će se onoga jutra kada se ponovo nađe u Migreninom carstvu." "Kuda je otišla?" upita me suprug "Tamo gdje vjeruje da je Arkadija. Otišla je jutros bez pozdrava i zbog toga će dalje patiti. Slušat će vjetar i čuti će opet samo uspomene i sjećat će se izgubljenih zvjezda i ruku koje su joj poklanjale mjesečev kolač." "Maloprije te nazvao Rudloff?" "Ostavila mu je papirnatu ružu i početak Sandbergove pjesme." "Veliki trenutci?" "Sada jadan Rudloff kopa po njihovoj biblioteci i traži za njega nepoznatog pjesnika da pročita kraj pjesme.............." "I neće ništa shvatiti, jer on nije odrastao u predgrađu i nepoznaje jezik ulice." prekine me suprug Ponovo zazvoni telefon. "Kako si rekla da se zove taj pjesnik?" "Karl Sandberg" "Našao sam knjigu, ali neznam o kojoj pjesmi se radi, nemogu je naći." "Veliki trenutci." Čula sam kako nervozno lista stranice i slušala sam njegovo uznemireno disanje. "Našao sam pjesmu. Nazvat ću te kasnije" reče i spusti ponovo slušalicu Istog trena telefon ponovo zazvoni. "Jeli te nazvao Rudloff?" Ana je bila uzbuđena "Gdje si ti?" "U istoj onoj sobi iz koje je sve počelo. Gledam fresku na zidu kupaone i pokušavam ponovo postati dio nje." "Rudloff će te sigurno tražiti." "On nesmije saznati gdje sam. Obećaj mi to." "Zašto si mu ostavila cvijet? Zašto mu nisi jednostavno rekla da odlaziš?" "Znači već te je nazvao. Oprosti uplela sam te u tragediju koja se nije mogla izbjeći." "Nazovi ga. Reci mu sama kraj pjesme koju on sada pokušava odgonetnuti." "Znaš da to ne mogu." "Sama si izabrala pjesmu. Sjećaš li se stiha, hajde da popričamo o tome potanko..." "Ne mogu ga nazvati" "Budimo ponosni što se zajedno ponosimo i zajedno ljutimo." nastojala sam je prisiliti da ga barem sada nazove, ne zbog njega nego zbog nje i njene savjesti. "Ja se ne ponosim svojim činom, ali nemogu zaboraviti veliku samoću koja je sazdana od prolaznih trenutaka. Ona još uvijek lebdi u zraku oko mene." "Nazovi ga bit će ti lakše podnijeti gubitak tih ipak vaših trenutaka." molila sam je. "Ja ću sačuvati te trenutke i oni već sada, nekom nepoznatom snagom, kruže u meni, kruže." poslije tih riječi zavlada tišina i poznati zvuk prekinute veze. Ponovo zvuk telefona. "Pročitao sam tu pjesmu, ali moram priznati da ništa nisam shvatio. Kuda je mogla otići i zašto?" "Ne znam gdje je, ali predpostvaljam da je otišla tamo gdje će se uspjeti konačno osloboditi glavobolje. Imaj još malo strpljenja, daj joj vremena da sama spozna uzrok koji je već godinama muči." "Platio sam joj najskupljeg psihoterapeuta, a kasnije omogućio da sama studira psihoterapiju. Zar to nije bilo dovoljno?" prekinuo me još uvijek ne shvaćajući da je migrena kompleksan fenomen koji se ne može lječiti samo psihoterapijom. "Jesi li joj ikada povjerovao da je boli glava?" upitah "Mislim da nju nikada nije niti bolila glava. Moje strpljenje ide polako kraju. Godinama čekam da prestane misliti na svoju prvu ljubav, godinama plaćam danak zbog one davne večeri kada sam zavolio njene tužne oči." "Migrena ima jednim djelom uzročnike u moždanim impulsima, onim tajnim strujanjima i njihovom frekvencijom. U tim trenucima nastaje njena aura i tu je izvor bolova koji poslije te oluje osjećaja postaju nesnosni. Anina glavobolja nije izmišljeno nego istinito stanje." "Ali uzroci tih oluja u njenoj glavi su emocionalne prirode." "Da Rudloff, emocije izazivaju u svima nama oluje. Treba pronaći u sebi ventile kroz koje se oslobađamo nagomilavanja energije. Ana je u principu jedan zatvoreni sustav u kojem dolazi do entropjie i nastajanja kaosa u njenoj glavi koji se manifestira migrenom. Možda je otišla da u samoći pronađe još neotkrivene otvore svoje duše, ona mjesta u svojoj podsvijesti koja ti nazivaš njenom prvom ljubavi." "Umoran sam, ne mogu više misliti. Nazvat ću te kada se odmorim i smirim."

subota, 17.05.2008.

Ana i Roland Januar je bio kišan i tužan, bjelina kojom nas je priroda obdarila za Božić je nestala u sivilu suza neba. Ana je s vremena na vrijeme nazivala, tek toliko da se javi, da me upita kako sam, ali ja sam imala osjećaj da svaki puta odustane od pravog razloga. Jedne večeri me je nazvala dosta kasno. "Rudloff je na službenom putu, upravo sam ocrtala jedan mali poklon za tebe. Imaš li sutra vremena za mene." izgovorila je sve u jednom dahu. "Dođi pred večer, ostani na večeri i moj suprug je na putu." Došla je s velikim rukom ocrtanim kišobranom. Sav je bio u ljubičastim tonovima s velikim ljiljanima. "Neka ti malo rasvjetli ove kišne dane." "Kako si?" upitah je nakon što sam joj se od srca zahvalila na prekrasnom poklonu "Sanjajući grčeve u srcu, pitam se u snu i između dva sna: Što bi za mene bila milost i zašto ja to tražim? U mom srcu se otvaraju vrata i kišni vjetar prelazi prag, a krošnje ječe i gore, pod mojim koracima." stilizirala je stihove mog dragog pjesnika. "Glavobolja se može i tako opisati. Kaži mi kako se osjećaš kada prođe?" "Imam riječi i doline na usnama, doline i sunčane brežuljke i sjećanja u nepostojanim maglama." "Imaš li još kovčežić s milion rumenih marama za njega?" uptah je stihom "Davala sam mu ih jednu po jednu ili hiljadu po hiljadu, žaleći da ih nemam dovoljno za njega. Sanjajući o putu što se penje do puteva što se križaju na nebu, stresla sam se u snu i zavapila između snova: Koliko milja, koliko još dana i godina?" "Ispričaj mi cijelu priču." rekoh dodavajući joj čašu konjaka. "Moram još jednom otići na Lago di Garda. Pronašla sam u jednom tjedniku punude za ferije povezano s kursom crtanja u onom istom hotelu." "Tko te tamo čeka?" "Roland." reče ona ispijajući gutljaj konjaka "Roland?" "Ja ga tako zovem jer mu neznam i neželim saznati pravo ime. Stajao je pored mene na obali velike vode i njegovo lice se zrcalilo u kristalima i suncem obasjanoj površini. S talijanskim naglaskom me je stereotipno upitao: "Vi niste odavde?" i odmah pozvao na kavu. Sjedili smo na terasi male kafeterije uz jezero i nepredstavljajući se filozofirali o životu i ljubavi na prvi pogled. "Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ljubav završava, postoji dodir dvije ruke koji se opire svim rečenicama" govorio je dodirujući mi dlanove. "Da bismo shvatili Karla Sandberga treba ga prije svega shvatiti kao čovjeka koji ne može da ne razgovara o stvarima koje su naizgled jednostavne, svakidašnje, razumljive i proste. Ono što nam on svojom poezijom govori o ljudima utonulim u životu punom protivurječnosti učini nam se da i sami znamo, da je to onaj u u modernoj psihijatriji poznati fenomen "već viđeno." No to ipak nije tako. On je bio pisac nove biblije, on je običnim čovjeku upotrebljavajući jezik ulice, predgrađa i radničkih naselja približio poeziju i ljubav." završi Ana "Sada mi je jasno zašto citiraš Sandberga." "To je bilo popodne mog buđenja, uz njega sam osjetila sva ona mladenačka uzbuđenja, čula Ronaldov glas, prepoznala njegov jezik, sjetila se stihova koje mi je govorio ne odavajući ime pjesnika. "Ničega drugog nema u ovoj pjesmi osim tvog lica," Rolandovim glasom je govorio stranac. "ničeg drugog osim tvojih žednih kao noć sivih očiju". Kada je sunce krenulo ka zapadu rastali smo se na keju koji se kao puščana cijev pružao ravno u jezero. Otišla sam u dvorac opijena novim starim osjećajem. Više ga nisam vidjela, otputovali smo natrag u sivilo života, ali sjećanje na njega je pošlo sa mnom." "Zamjenila si jedno sjećanje s drugim." "Ali sam dobila ponovo lice koje vidim i umjesto da pišem pjesme o njemu ja ga crtam. Moram otići ponovo na jezero, moram još više naučiti o crtanju, ali neznam kako ću to objasniti Rudloffju." "Ponovi mu ovu zadnju rečenicu, neka crtanje bude razlog putovanju." "Poslat će me na najskuplji kurs u najskuplju školu crtanja u zemlji." "Zar je važno gdje ćeš učiti crtanje, ako je problem samo u crtanju?" "Problem je u meni. Stranac sa jezera je pronašao moju adresu i moj telefonski broj. Nekoliko tjedana nakon ferija u Lombardiji me je nazvao. Bio je u gradu i pozvao me ponovo na kavu. Otišla sam bez razmišljanja. Te noći se nisam vratila kući. Rudloff mi je drugi dan napravio scenu i zabranio izlaske. Zato sam prestala dolaziti na terapiju. No telefonsku vezu s strancem održavam još uvijek. U potaji sam kupila mobilni telefon koji Rudloff ne može kontrolirati." "Zar još uvijek neznaš kako se stranac zove, tko je on i čime se bavi.?" "To me uopće ne zanima, pristao je da ga zovem Roland, dao mi je broj svog mobilnog telefona i svaki puta kada je u gradu mi se srećemo u njegovoj hotelskoj sobi." "Koliko mu je godina?" "Onoliko koliko je bilo Rolandu kada je otišao od mene." "Mogao bi ti biti sin." rekoh već iziritirana njenom pričom "Ne, on je za mene uskrsli Roland. Roland prije noći njegova umiranja, Roland bez neugodnog mirisa koji ostavlja ljubav kada postane zrela za davanje i uzimanje. Njegove ruke, oči i tepanja pomoću kojih se moja ljubav bori i gradi su ono što mi treba. I neka traje ljubav, neka se preliva dok ne pronađem sve odgovore i ne potrošim posljednji novčić i ne prolijem zadnju kapljicu krvi. Ljubav je mladić s atletskim tijelom i očima boje svitanja, mladić čije lice srećem u snovima i nosim danom do sljedećeg sna." tiho je govorila Ana "Oslušni malo, mjesec je ljupka žena, samotna žena, izgubljena u srebrenoj odjeći, izgubljena u srebrenom haljetku cirkuske jahačice. Oslušni malo, vjetar ti priča baladu o izgubljenom vremenu i potsjeća te da je stranac nova utvara koja te sputava u buđenju." pokuašala sam ju jezikom Sandberga probuditi iz ovog novog sna. Pogledale me je iznenađeno: "Nisam znala da poznaš njegovu poeziju." "Doživjela sam je uz supruga, na početku ljubavi." "Znači i Roland voli mene." "Koji Roland?" "Za ljubav nisu potrebne godine ni zrelost, ona je lijepa u svom nastajanju. Kada gledam njegove oči vidim u njima sav svoj neproživljeni život. U jednom ukradenom popodnevu se dogode sva ona već davno zaboravljena uzbuđenja. Njegovi dlanovi pišu najljepšu poeziju i ja dobijam ponovo tijelo. Osjećam srce i znam da još uvijek imam krv. I uopće nije važno koji me Roland dodiruje jer to su one ruke koje pamtim i želim. Ušla sam u pustolovinu iz koje više nemogu zdrava izaći, ako ona prestane otiću i ja zauvjek." "Ne pričaj gluposti." rekoh joj pomalo grubo "živi avanturu i u njoj nauči živjeti." "Poslije nje bi sve bilo laž" "Pa ti lažeš već dvadeset godina. Koristiš se životom kao iznajmljenim automobilom. Mjenjaš modele i nadoplaćuješ kamate lihvaru koji koristi tvoju neodlučnost. Zaustavi se u trenutku i napravi bilansu, odluči se konačno za sreću." "Misliš na rastavu braka." "Zar to nebi bilo bolje rješenje od ovog tihog umiranja?" Sjedila je skupljena u fotelji i igrala se sa ogromnim briljantnim prstenom na ruci. U tom trenu je zazvonio njen mobilni telefon. Dok ga je vadila iz torbice ruke su joj drhtale. "Molim............Nisam kod kuće, kod prijateljice sam.........On je na putu.............Mogu............" Izašla sam iz sobe da može nesmetano razgovarati. I to je potrajalo. Kada je završila razgovor ušla je nasmješena u kuhinju i počela mi pomagati prenosti jelo u blagovaonu. "Na lago di Garda je danas cijeli dan sjalo sunce." reče da prekine šutnju. "Do tamo prodire topli zrak s Mediterana, to se osjeća čak i u ljudskoj prirodi." "Tamo sam prvi put vidjela maslinova stabla i osjetila miris pinija." "Zar ti zaista još nikada nisi bila na moru?" "Vidjela sam ga samo na televiziji. Lago di Garda je moje more, tamo ću sigurno otići ovoga proljeća." "Što tvoj stranac uistinu radi." "Studira u Milanu povjest umjetnosti i svjetsku književnost." "To je prekrasna, ali užasno teška kombinacija." "On je uistinu poseban i uvijek isto drugačiji kada ga sretnem. Zadnji puta mi je objasnio tajnu Mona Lisinog osmjeha." "Kako je to uspio kada se znanost još uvijek bakće s tom tajnom?" gledala sam Anino lice koje je uistinu potsjećalo na lice one stoljetne dame. "Uz njega učim više o psihologiji nego što sam naučila na institutu. Gledao je tog popodneva moje lice i rekao mi da se još nikada nisam nasmijala, a ja sam se cijelo vrijeme smješila. Tada sam saznala da se od srca jedino oči smiju. Pokazivanje zuba je umjetni smijeh, maska koju nose nesretni i nezadodvoljni ljudi. Rekao mi je da su moje oči uvijek tužne. Kasnije sam se promatrala u ogledalu i pokušavala oči prisiliti na smjeh, ali smjeh zaista dolazi iz dubine duše. Večeras mi je obećao de će me, ako dođem u Lombardiu, naučiti osmjehu." Gledala sam njeno ljepo lice. U čemu je stvar? Smješili se ona ili ne? Nedavno sam čitala studiju o Mona Lisinom tajanstvenom osmjehu. Ta poznata renesansna slika pomaže istraživačima mozga pri rješavanju i objašnjavanju fenomena spoznaje osjećaja koji se ocrtavaju na mimici ljudskih lica. Promatram Anu i čini mi se da je osmjeh tu, a onda ga odjednom u sljedećem trenu više nema. Uspoređujem je sa u sjećanju iz Louvra i Anino lice dobija konture lica petstogodišnje dame i vidim tugu u njenim očima ili je to ironija ili je to možda neka skrivena, zla misao. Da li je ona tužna ili prestrašena? Signalizira li položaj i oblik usana dobro i loše raspoloženje? Koju ulogu u izrazu lica zaista imaju te oči varljive? Manipulirajući Mona Lisu na zaslonu kompjutora znanstvenici su mjenjali položaj njenih usana, skrivali ih i pokazivali ispitanicima samo oči. Zaključak je bio da oči same ne odaju osjećaj mlade dame, tek položaj usana u kombinaciji sa očima ga odaje. Naš utisak o sjajećim ili tužnim očima je samo iluzija. Stvarno ogledalo duše su naša usta. To je priča iz laboratorija, ali i u samom Louvre-u postoji nebrojno puno izvora koji putem središta za vid potiču gibanja u našim moždanim ćelijama. Tako naprimjer ovisno o osvjetljenju pada manje ili više svjetla na naše foto receptore u očima. Ovisno pod kojim uglom promatramo sliku varira i broj neurona koji sudjeluju u prenošenju vizualnih signala. Taj prirodni romor u našoj glavi je uzrokom da ćemo mi i dalje Mona Lisin osmjeh doživljavati različito. Stranac je varao Anu, prešućivao je istinu o rezultatima znanosti, želio ju je još više onesposobiti, učinit ovisnom o njemu. Tog trenutka je Ana bila sretna, iz njenih očiju je vrcala neka nova snaga, a na njenim usnama je lebdio život i ljubav. "Moram otići u Lombardiju da bih se naučila smijati." njen glas me povrati u trenutak za stolom. "To je nije pravi razlog, ako stvarno želiš otići idi zbog sebe i svoje istine. Ti ne moraš učiti smjeh on je dio tvog bića, tvoje lice, iako ti toga nisi svjesna, živi smjehom tvoga srca. Začahuren kao arhetip, u jezgri tvog srca živi još uvijek tvoj pravi Roland. Tvoja želja za Lombardiom je bjeg od Rudloffa, a ne potraga za smjehom." "Ne mogu se rastati." konačno se vratila na temu o kojoj smo govorile prije telefonskog poziva "Zašto?" "Bez Rudloffa bih bila ponovo nitko i ništa. On mi je omogućio studij, skupe haljine, kozmetičarku i frizera, izlet u Lombardiu. Ako odem od njega izgubit ću................." tu je zastala, nije se usudila izgovoriti misao do kraja. Ponovo se počela igrati sa velikim diamantom na prstu. Ja sam šutjela promatrajući borbu misli i želje na njenom licu. Dijamant je bljeskao pod svjetlom lampe koja je visila iznad stola i činilo mi se da njegov sjaj govori umjesto nje. " U dvorcu opasanom ružama i strahom jedna žena sniva o ljubavi, a ljubav, boginja njenog sna, oblači crnu haljinu i umjesto bijelog princa ljubi jutrima njene usne. Žena ustaje iz kreveta i gleda kroz prozor. Tamo iza ove, trnovitom ljepotom opasane, stvarnosti čekaju avanture i veliki doživljaji. I žena gleda kako iza ove maglovite ljepote izlazi sunce, ali opasana zlatnim okovima ona ne može učiniti korak. Svako jutro skida vjenčanu haljinu satkanu od zvjezdane prašine i oblači skupocjene halje kupljene zlatom za koje je prodala svoj san. U tim trenutcima Migrena pobjeđuje Fortunu, ljubav se skriva u mirisima noći, a žena stoji pred ogledalom i na svom licu broji prošle godine. "

petak, 16.05.2008.

Anin svijet od stakla Nakon Aninog odlaska sam nazvala Bobu i dogovorila sastanak s njim. Željela sam čuti njegovo mišljenje o toj iznenadnoj metamorfozi duše i tijela. Bobo me je saslušao neprekidajući moj izljev ponosa na teoriju koju sam zastupala. "Mislim da je Ana izlječena." završih monolog Bobo je par trenutaka šutio. Promatrala sam bore na njegovom čelu koje su odavale njegov unutarnji sukob. Stariji i iskustveno jači od mene on se borio između svog znanja i povjerenja koje je imao u moj posao. "Hoćeš li potvrdu ili moje iskreno mišljenje?" upita me gledajući kroz prozor u obližnji park. "Tvoje iskreno mišljenje." rekoh osjećajući kako mi oduševljenje splašnjava. "Pokušavam pronaći ime za tu euforiju u kojoj se nalazi tvoja pacijentica. Čini mi se da je ušla u svijet od stakla koji se može prvim unutarnjim konfliktom srušiti. Osamnaest godina asketskog života, mislim na osjećaje, je u njenoj svijesti ostavilo tragove koji se ne mogu tek tako izbrisati. Njeno trenutačno raspoloženje nije istinsko stanje njene duše, to je nekim događajem napuhani balon od sapunice koji blista na suncu njenih želja. Ne donosi prebrzo konačne zaključke. Ova metamorfoza dokazuje tvoju teoriju, ali ne dokazuje Anino ozdravljenje. Budi strpljiva i spremna na povratak sindroma, ali znaj da će on onda biti opasniji i bolniji." "Što ti misliš o Jungovom institutu?" "Otac analitičke psihoanalise je ucrtao tragove današnjem poimanju čovjeka. ali s njegovom analizom snova se nikada nisam mogao sprijateljiti. Bio mi je premisteriozan s njegovim mandalama i alkemijom. Dok sam studirao psihologiju, rađe sam tragediju duša tražio u Freudovom "ono" nego u Jungovom kolektivnom nesvjesnom. Ti sama kažeš da je svaki pacijent drugačiji, da nema jedinstvenog pravila za izlječenje, "ono" u svakome je drugačije, fizika svake duše je drugačija. Današnja znanaost smatra da su Freudove metode zastarjele, ali i neki sljedbenici Junga su krenuli putem mistike i nežele prihvatiti promjene paradigmi u znanosti. Zatvoreni u svojoj vili na jezeru oni zaobilaze demokraciju tijela i zaboravljaju da je Jung, iako u vezi sa religijom i metafizikom, bio prvi koji je shvatio da bez zakona iz kvantne fizike nemožemo objasniti snagu našeg uma i naših osjećaja. Jedino udružena, znanost može pomoći čovjeku da izađe iz tame neznanja." "Ana pohađa jedan tečaj na institutu." "To je interesantno?" "Najviše je zanima fenomenologija ljudskog uma." "To i je najinteresantniji dio cijele znanosti, još uvijek neotrkiveni izvor našeg ega. Pitanje koje je tisućama godina ostalo bez odgovora. Možda se on ipak nalazi u tvom tajnom ovijenom Migreninom carstvu, a možda je začahuren u Freudovom "ono" koje spava u svakome od nas ili je to doista onaj još neotkriveni otok stabilnosti u beskrajnom moru vjećnog gibanja." "Zašto se kod nekih to skriveno "ono" nikada ne probudi, zašto ljudi vesele naravi nikada nemaju migrenu, zašto.............." "Zato što nesvjesno stoje cijeli život na obali nevidljivog mora iz kojeg izranja snaga njihovog postojanja. Neumorni valovi nezaustvaljivo dodiruju njihova osjetila i dolaze i odlaze, penju se i spuštaju, ali su uvijek tu i nedozvoljavaju isušenje njihove svjesne spoznaje. Sve je uvijek živo i do kraja doživljeno bez ostataka, za razliku od onih drugih koji žive na rubu pustinje svojih neprobuđenih osjećaja i gomilaju ostake koji se talože kao mulj u "ono" i ono postaje sve veće i veće dok ne postane veće od ega." "Zar egoistično "Ja" nije isto tako skriveno u dubini sante leda?" "To je njegov pozitivni dio. To egoistčno "Ja" je naše fenomenološko "Ja", koje često ostaje nedodirnuto svjesnom spoznajom i tada nikada ne dospijemo do podsvijesti." "Ana se prvi puta nakon osamnaest godina ponovo našla na obali velikog mora, ali ti misliš da nije sigurno da će uspjeti tu i ostati." "Siguran sam u to, nataloženi mulj će je ponovo povući u "ono", jer ona bez svog fenomenološkog "Ja" nemože osjetiti da se nalazi u pustinji osjećaja." Dok sam se vozila kući ramišljala sam o Bobinoj metafori ljudske svjesti. Pokušavala sam osjetiti valove i smisliti način kako da to izrazim riječima da bih mogla pacijente, bez upotrebe sile, usmjeriti ka tom doživljaju potpunog mira u uzbuđenju svih osjetila. Dva dana kasnije je Ana ponovo došla na terapiju. U ruci je držala malu mačkicu, crnobijele boje s crnom točkicom na nosu. "Našla sam je prestrašenu na parkiralištu. Mislila sam da ju ti možeš udomiti." govorila je ne gledajući me. Spustila je mačkicu na pod i počela se automatski skidati. Mačkica se počela umiljavati oko mojih nogu. "Moj suprug ne voli mačke." rekoh ne razmišljajući "A moj ne voli promjenu u mom raspoloženju. Smatra da sam se počela ponašati kao histerična žena koja proživljava drugu mladost." Mačkica je mjaukala jer su naši glasovi najavljivali oluju osjećaja. "Zar to nije istina, mislim na proživljavanje mladosti?" "Želim dalje studirati, želim ostvariti ono o ćemu smo Roland i ja maštali. Kada završim kurs na institutu, položit ću maturu i upisati se na filozofiju. Moram se potpuno osamostaliti, moram krenuti već skoro zaboravljenim putem mojih davnih želja." "Kada si to odlučila?" "Dok smo bili na odmoru u Lombardiji, na obali velike vode." "To je odlična odluka." Mačkica je mjaukala i Ana je uze ponovo u ruke. "Sigurno je gladna i prestrašena. Izgubila je sigurnost majčinog krila i prije nego je naučila sama pronalaziti hranu se našla u džungli nemilosrdnih." milovala je njenu glavicu i mačkica se umirila. "Mene je mama, kada sam bila mala djevojčica zvala cicamaca i često me je pred spavanje milovala po kosi. Tek od kako je ona umrla čeznem za njenim blagim dodirima." "Zašto ti ne povedeš mačkicu u vašu kuću?" "Moja stara maca je umrla od tuge, Rudloffeva ja završila pod autom, u našoj kući ova sigurno nebi preživjela. Umro nam je i pas, mi svojim postojanjem ubijamo sve one koji nas trebaju." Shvatila sam da je Bobo imao pravo jer se ono raspoloženje njoj u roku od dva dana rasplinulo u neku novu depresiju. Rekla sam joj da legne, uzela macu i odnijela je u stan da je nahranim. Kada sam se vratila nje više nije bilo u ordinaciji. Na stolu je ležala ceduljica s porukom. "Do sljedećeg puta." Znala sam da je neću uskoro vidjeti jer sljedeći termin nije bio upisan u agendi. Mjeseci su prolazili, ja sam tražila jezik kojim bih pacijente povela na obalu nevidljivog mora iz kojeg onda mogu crpiti životnu snagu. Mačkica se razvila u velikog, svojeglavog mačka, a Ana se nije javljala. Nekoliko puta sam je pokušala nazvati, ali nijednom nije bila kod kuće. Ponovo je dolazila zima, hladnoća se uvlačila u kosti i u srca tužnih i osamljenih ljudi. Večer prije Badnjaka smo se vratili s jedne večere dosta kasno kući i pred vratima pronašli staklenu zdjelicu punu pralina, moj najdraži parfem i Aninom rukom napisanu čestitku. To je bio dobar povod da je ponovo nazovem. Drugo jutro je osvanulo suncem i bijelim ogrtačem. Imat ćemo konačno bijeli Božić. Poslije prve kave sam nazvala Anu. "Hvala na poklonu." "Praline sam napravila sama." reče mi ona veselim glasom "Još ih nisam probala, ali izgledaju odlično. U tebi se krije puno meni još nepoznatih sposobnosti." "Položila sam ispit na institutu." "To moramo proslaviti. Što radite večeras?" "Samujemo." "Dođite k nama da samujemo zajedno" "Moram pitati Rudloffa, znaš da on ne podnosi spontane odluke." Nakon sat vremena je potvrdila njihov dolazak. Ušli smo u katoličku svetu noć prvi puta zajedno. Na malom metalnom boriću su svijeće dogorjevale kada su oni odlazili. Večer je prošla u dobrom raspoloženju. Smijali smo se, čak se i Rudloff bio opustio. Pričao nam je o golfu i njegovim sve boljim udarcima, o planovima za sljedeći odlazak u Lombardiju. Ana se igrala s Mačkom koji je dolazio, mjaukao pred vratima terase i onda ponovo odlazio u potragu za nekom mačkicom. Jedino što nismo u našim razgovorima dotaknuli je bila Anina želja za daljnim studijem. Rudloff je u trenu kada smo podigli čaše u čast Aninog uspjeha na institutu rekao: "I ova epizoda je završena, sada možemo ponovo početi normalno živjeti." Ana je šutila i ja sam shvatila da ona svoju želju krije od Rudloffa. "Počela sam crtati." reče ona iznenada."Rudloff mi je za Božić poklonio cijeli atelje i preselio ga na naš tavan. Ostaklio je krov, napravio zimski vrt i ja ću crtati pod suncem, oblacima i zvjezdama." Rudloff ju je gledao zaljubljeno, ali u njenom pogledu se krila neka nova tajna. Kada su otišli suprug mi je rekao. "Ana se razvija u Leonarda da Vincia" "Nemoj pretjeravati." "To mislim ozbiljno, ne poznam je dugo ali ovih par godina je promjenila puno puta interese i hobija." Nešto se dogodilo s njom nešto što ju je izbacilo iz duševne pasivnosti, ali to nešto je možda bilo opasnije od onoga "ništa" što ju je godinama mučilo. Nije govorila o glavobolji i ja ju nisam željela potsjetiti na nju. Na kraju godine sam radila bilansu i Anin slučaj sam zatvorila u arhivu. Pročitala sam još jednom zabilješke i nadopisala, "Možda mi je vjerovala, a možda ne, možda bi vjetar prerije, možda bi morska bura, možda bi netko negdje mogao znati. Ako se vrati i ponovo potraži pomoć ja ću joj sigurno reći- da, ali tko zna hoću li joj moći pomoći. Možda."

četvrtak, 15.05.2008.

Ljubav slomljene žene Ovo je jedna od priča iz zbirke tekstova o mojoj prijateljici koja je otišla zauvjek Jesen se polako svojim bojama uvlačila u parkove grada. Svako jutro dok sam autom prolazila pored purpurnih stabala osjećala sam nostalgiju za vremenom koje odlazi u nepovrat. Bio je moj zadnji dan rada u Bobinoj ordinaciji i taj put koji sam godinama već prolazila mi se tada činio ljepši nego inače. Često sam pokušavala s Anom razgovarati o tom istom putu koji je i ona prolazila na putu u terapiju. Zanimalo me što ona osjeća gledajući buđenje i umiranje prirode, dali je ikada poželjela krenuti tragom svijetla koje nas je spajao sa tajnama našeg postojanja. Nedavno dok smo poslije terapije, u našoj maloj kafeteriji ispijale nezdravu kavu i pušile zabranjene cigarete sam joj rekla: "Jesi li primjetila kako su ove jeseni boje u parku nekako intenzivnije?" "Moram se koncentrirati na vožnju, nemam vremena za uživanje u prirodi." "Nije stvar u koncentraciji na vožnju, ti si jednostavno izgubila interes za ljepotu malih stvari." "Onaj park je ogroman, to je cijela šuma u kojoj se sigurno kriju vukodlaci." reče mi ona iznenađujuće veselo. "U tom parku ima jedno mjesto na kojem smo nekada zajedno slušale tišinu ili svaka za sebe čitale jednu od filozofskih knjiga. Sjećaš li se naših užasno dugih subotnjih poslijepodneva kada smo uz prskanje vodoskoka pokušavale uhvatiti kapljice zamišljajući da su dijamanti od kojih ćemo praviti ogrlice i prstenje........." "Rađe se sjećam naših šetnji po Bahnhofstrasse u Zürichu. Često smo stajale pred Tyfaniem i imitirajući Audri vjerovale u princa koji će nam jednoga dana pokloniti prsten s najvećim dijamantom. Ponekad smo smogle hrabrosti i ušle u radnju i probavale nakit. Imale smo sreću da nas je onaj stari gospodin stvarno simpatizirao i igrao s nama igru bogatih budućih žena čiji će muževi jednoga dana doći i kupiti upravo ono prstenje koje smo mi odabirale." "Kako se osjećaš?" pokušah iskoristiti njeno dobro raspoloženje Ona je nastavila svoju priču kao da nije čula pitanje. "A onda sam ja jednoga dana došla s Rudloffom u radnju. Stari gospodin me je prepoznao, ali kao i uvijek diskretan to nije dao do znanja. Bila je naša prva godišnjica braka i Rudloff mi je želio pokloniti prsten. Kada sam ga dovela pred Tyfani promatrala sam njegovo lice. Očekivala sam ljutnju, iznenađenje, odbijanje da uđe unutra, ali on je bez emocionalnog šoka podnio taj moj hir i ušao sa mnom u najelegantniju i najskuplju radnju u gradu. Stari gospodin je izvadio među ostalima i onaj isti prsten koji sam ja u našem vremenu probavala" "Onaj s ogromnim diamantom." "Da, najprepoznatljivijeg Tyfania. Rudloff je uzeo prsten i stavio ga na moj prst i nepitajući koliko košta ja rekao starom gospodinu da ga kupuje." "Ja se više ne sjećam točno koliko je koštao, ali.........." "Pedeset tisuća franaka je moj suprug tog dana ostavio u Tyfaniu." "Još ga nikada nisam vidjela na tvojoj ruci." "Nosim ga samo u specijalnim prilikama. Dijamant je prevelik i smeta me." "Kako se osjećaš." ponovih pitanje koje je bila prečula da prekinem izljeve njenog sarkazma. "Odlično, glava me već dugo nije zabolila. Možda bi bilo dobro napraviti pauzu s terapijom. Moram se i ja osamostaliti." "Što ti je rekao Bobo na zadnjem pregledu?" upitah je gledajući je direktno u oči. Znala sam da nije otišla na pregled, da je jednostavno poslije terapije otišla kući, a onda nazvala i ispričala se svojom zaboravljivosti. "Rekao mi je da su mi se mišići opustili, da je vratna kralježnica pokretnija i da mogu prekinuti terapiju." lagala je gledajući me u oči. "To znači danas si bila zadnji put kod mene?" "Da, ali nisam znala kako da ti to kažem. Rudloff mi je ponudio da mu budem tajnica i da u slobodnom vremenu za njega pišem pisma jer je njegova sadašnja nepismena. Tvornica u kojoj je suvlasnik se širi, a time i njegova korespondencija mora biti perfektna." Otišla je skoro bez pozdrava, samo obećavajući da će me uskoro nazvati. Zadnji dan s Bobom i kolegicama je prošao poprilično veselo. Izašla sam iz ordinacije s pregrštom cvijeća i bezbroj želja za sreću. Prvih par mjeseci u mojoj novoj ordinaciji su bili puni novih poznanstava, novih slučajeva i izazova. Ana se nije javljala. Na proslavu otvorenja nije došla, poslala je cvijeće i jednu zgodnu kartu na kojoj je napisala: "Iz svakog atoma šutnje može niknuti zrelo voće novih spoznaja." Pustolovina samostalnosti u koju sam se upustila je bila puna dvoumljenja, krivih odluka i ponovljenih pokušaja, novih hipoteza i konačnih dokaza da je odluka koju sam donijela bila dobra. Moj privatni život se potpuno promjenio. Srela sam mog današnjeg supruga i uživala u životu u dvoje. Jednog dopodneva dok sam se opraštala od jedne pacijentice u ordinaciju je ušla Ana. Stajala je nesigurna kao djete i ja osjetih sažaljenje. "Trebam ponovo terapiju. Sada je gore nego ikada do sada." "Od kada traje?" "Već skoro godinu dana." "Znaći dvije godine si bila mirna." Nije odgovorila. Gledala me svojim tužnim očima i ja sam ju morala zagrliti. Dogovorile smo par termina, a ona mi je na odlasku gurnula u ruku lijepo uvezane papire na čijem omotu je pisalo "Dnevnik moje migrene i mog života". Dok sam čitala prve stranice činilo mi se da ulazim u izmišljenu dramu nekog meni nepoznatog pisca. "Kako da nazovem ovo vrijeme umiranja, počinje njen dnevnik, kako da nazovem ovaj dan koji može biti danas i jučer u sutra. Svaki dan je to odurno nikad ne prolazeće danas iako bi ga samo oni koji zauvjek odlaze i žele ga zadržati i usporiti smjeli tako nazvati. Ja umirem već godinama ne od bolesti nego od ljubavi, umirem u svakom beskrajnom danas koje je bilo jučer i sutra u isto vrijeme. Sve je počelo onog davnog danas kada je Roland svojim odlaskom otvorio vrata neba i kada me je nad njegovim grobom prvi put zabolila glava. Činilo mi se kao da je on leteći ka nebu sa sobom ponio moju svijest ostavljajući moje tijelo da bude svjedokom jedne nesretne ljubavi. Otišao je tiho i bez pozdrava, otišao je one prve noći dolazeći k meni i ostavio moje tijelo u grču vriska iz kojeg se još nisam opustila. Jedino ponekad u snu u blještećoj kugli zasja njegov lik i tada osjećam njegove ruke na mom tijelu i opuštam se i letim do buđenja u kojem me dočeka utvara novog danas. Njegov lik polako blijedi jer su mi oduzete sve njegove fotografije, ali njegov dodir, njegov zadnji zagrljaj u trenutku potpunog smirenja mi nitko nemože oduzeti. Možda je to moja svjesno odabrana golgota, ali ja neželim napustiti, kako moja terapeutkinja kaže, Migrenino carstvo, jer onda gubim i njega." Krv mi se ledila dok sam čitala te prve retke njene ispovjesti. Shvatila sam da je Bobo imao pravo kada me je nagovarao da ju prisilim da plače i govori. Poznam je već petnaest godina, a ona dulje prelazi taj križni put zbog par trenutaka sreće u snu iz kojeg se onda ne želi probuditi i ostaje zatvorena u svojoj boli. Zapalila sam cigaretu i nastavila čitati. "Rudloff je iskrsnuo iz tame jedne noći u jednom plesnjaku kada sam se plešući umarala da, kada dođem kući, što lakše zaspem. Pušila sam jednu cigaretu za drugom, usput pila vino da bih bila sigurna da će me zaboljeti glava i da će se u tom mamurluku Roland pojaviti u snu. Rudloff mi je zapalio zadnju cigaretu i pozvao me na svježi zrak. U njegovom glasu se u isto vrijeme osjećala molba i naredba. Pošla sam za njim, kao u transu. Otpratio me je do kuće i pozvao da se sutra ponovo nađemo. Te noći sam spavala bez snova i ujutro sam nekako sretnija ustala. Ubrzo je zazvonio telefon i Rudloff me pozvao na izlet jer je bila prekrasna sunčana nedelja. Redali su se vikendi i sreća. Kada me je zaprosio pristala sam bez razmišljanja. Vjenčanje je bilo organizirano u velikom stilu bogatih ljudi. Kuća koju je Rudloff kupio za naš budući život je bila dotjerana po ukusu njegove mame i u njoj ništa nije nedostajalo. Ja sam trebala biti zadnji ukras u njoj rekao mi je poslije naše prve bračne noći. A onda je došlo to prokleto danas iz kojeg jedino mogu pobjeći kada uđem u migrenino carstvo." Ostavila sam dnevnik i počela razmišljati o sutrašnjem susretu s Anom. Kako početi terapiju? Što napraviti da opet u trenucima kada joj bude malo bolje ne nestane? Postalo mi je jasno zašto su je dodiri na početku prošle terapije bolili, zašto se primjenom klasičnih metoda nemože opustiti. Ona se u stvari onda nije željela opustiti. Drugo jutro dok sam otvarala prozor da provjetrim ordinaciju sunce se tek naziralo na istočnom nebu. Okrenuta prema suncu Ana je sva u crnom stajala na travnjaku ispred kuće. Činilo mi se kao da razgovara sa sunčanim tragom. Par minuta kasnije je pozvonila na vratima. "Kako si spavala?" upitah je umjesto pozdrava "Ovu noć bez Rolanda." prvi put je izgovorila njegovo ime uvjerena da sada znam tko je on. "Tko je bio Roland?" "Moja prva ljubav i moj prvi muškarac." "Umro je u tvom zagrljaju." "U današnjoj noći pred osamnaest godina pri našem prvom ljubavnom činu." "Današnji dan ti puno znači." "Izabrala sam ovaj dan moje punoljetnosti u boli da bih ponovo došla k tebi. Molim te pomozi mi inače ću ostati potpuno sama." "Što je s Rudloffom?" "Zaljubljen, nesretan i ljubomoran on još uvijek čeka na moje buđenje iz ovog osamnaestogodišnjeg sna." "Zna li istinu?" "Pronašao je pisma, slike i moj tadašnji dnevnik koje sam godinama skrivala od njega. Jednoga dana me je tajno pratio i našao na Rolandovom grobu svu u suzama. U svom bjesu mi je zabranio odlazak na groblje." "On stvarno nije normalan." "Ja nisam normalna. Ubrzo nakon vjenčanja jednostavno više nisam podnosila njegove dodire." "Što je bilo odlučujuće da se to dogodilo?" "Njegova tvrdoglavost u odluci da nam ne trebaju djeca. Govorio je da smo mi sami sebi dovoljni, a ja sam željela djete." Povela sam je u sobu za tretmane. Na cedulji koju mi je jučer predala je stajalo Bobinim rukopisom napisano "Nastavi tamo gdje si pred tri godine stala. Nemoj ići od početka." "Jesi li s Bobom razgovarala o Rolandu?" upitah još uvijek nesigurna kako ću početi terapiju. "Ne, razgovarali smo o "slomljenoj ženi" i njenoj autorici. Rekao mi je da sretni ljudi nemaju prošlosti jer ona progoni samo izmučene, tužne i nesretne. Moja prošlost je puna neizgovorenog i ja sam tek sada osjetila potrebu da pričam o njoj." "Zašto si prošli put odustala?" "Rudloff je odlučio da mi treba stručnija pomoć od tvoje." reče ona spuštajući pogled. "Gdje te je poslao?" "Zar nisi pročitala moj dnevnik?" "Nisam još stigla do kraja." "Tek kada sve pročitaš moći ćemo dalje razgovarati. Sada mi molim te opusti vratne mišiće." "Rekla si da si odlučila govoriti, ono što si napisala nije prava slika onoga što osjećaš. Ono su samo konture u kojima skrivena počiva istina tvojih strahova. Ne mogu ti opustiti mišiće ako te nesmijem dotaknuti." "Ti si se udala." prekinu mi misao "Da." "Jesi li bar sretna?" "Dođi jednom s Rudloffom k nama na večeru." "Vi morate prvo doći k nama. Sada te mogu pozvati. Rudloff nije podnosio moje neudate prijateljice." Zamišljala sam Rudloffa kao visokog odrešitog muškarca koji svojom pojavom već budi strahopoštovanje. "Kako ustvari Rudloff izgleda?" počeh misliti glasno "Ne mogu ga opisati, jer on nesliči ni na koga. Jednostavno ga moraš upoznati." reče mi Ana zagonetno. Preda mnom na terapeutskom krevetu je ležala žena za koju sam vjerovala da je poznam ali svaki novi trenutak je otkrivao neku novu tajnu njenog bića. Sjela sam iz uzglavlja i dotaknula njenu glavu. Ona zatvori oči i stisnu vilicu. "Pričaj mi o Rolandu." rekoh da bih spriječila daljnje napinjanje mišića. "Igrali smo se zajedno u pjesku na dječjem igralištu u najsiromašnijem djelu grada. Stanovali smo vrata do vrata u velikoj kući punoj jeftinih stanova. Moj i njegov otac su radili zajedno u ljevaonici željeza tvornice željezničkih lokomotiva. Majke su nam bile neobrazovane domaćice. Odrastali smo na rubu velegrada u smogu tvornice i sanjali da ćemo jednoga dana na sunčanom brdu izgraditi dvorac s perivojem i rađati sretnu djecu." Na njenom licu se pored zatvorenih kapaka pojavio osmjeh. Dotaknuh njene vratne mišiće. Bili su mekani kao baršun. Počela sam ih polagano rastezati. Njena glava je ležala na pojim podlakticama i ja sam mogla izvoditi male pokrete u zglobu između Atlasa i lubanje. "Krenuli smo zajedno u srednju školu. Iako smo željeli postati gimnazijalci morali smo se zbog financijskih prilika u našim obiteljima zadovoljiti trgovačkom školom. Roland je govorio da je to samo prolazno stanje, da ćemo kada se zaposlimo krenuti u večernju gimnaziju i kasnije studirati. On je želio studirati fiziku, a ja filozofiju. Čitali smo slične knjige i dugo u noć razgovarali o budućnosti koja je tamo u velikom gradu iza smoga, na sunčanim brežuljcima bogatih čekala na nas." Anna je zašutjela i ja osjetih kako joj se mišići lica ponovo napinju. " Pričaj mi o prvom poljupcu." poželjeh je ponovo vratiti u san Ona se ponovo nasmješi. "Bilo je to u proljeće. Sjedili smo na klupi u parku i slušali kako se ptičice spremaju na počinak. Nebo se crvenilo zapadom, a zrak je mirisao probuđenom prirodom. To je bilo ono zadnje proljeće pred naše završne ispite u trgovačkoj školi. Do te večeri smo bili samo djeca koja su se prestala igrati i počela osjećati promjene na tijelima i u srcima. Sjedili smo prvi puta šuteći, prvi puta su riječi izgubile značenje i snagu. Nebom su se počele prosipati zvijezde, proljetni povjetarac je dodirivao naša uzbrkana srca. Zadrhatala sam. Njegova ruka se spustila na moje rame. Pogledi su nam se sreli, drhtaji pojačali. Roland je spustio svoje čelo na moje. Osjetih njegov dah na obrazu. Trenutak je prešao u vječnost. Osjetih njegove ruke na ramenima, dlanovi su krenuli ka vratu i završili u mojoj kosi. Prvi put ne razmišljajući podigoh svoje ruke i dotaknuh njegova leđa. Njegovim tjelom je strujio isti drhtaj koji sam osjećala u svome. Naše školske torbe su kao i uvijek do tada ležele među nama. Ustali smo da prekoračimo tu granicu djece u nama. Njegovi dlanovi se spustiše ponovo na moja ramena. To je bio stisak koji je moje srce uzdigao u grlo. Zabacih glavu da mu vidim lice. Gledao me je očima sna i ja stisnuh dlanove čvršće na njegova leđa. Tijela nam se dotaknuše u zajednički drhtaj i ja zatvorih oči." Gladala sam njeno lice, dok su niz obraze tekle suze. Ramena su joj opuštena ležala na krevetu, glava svom težinom na mojim podlakticama, a vratni mišići su igrali igru s vršcima mojih prstiju. Iako u ekstazi sjećanja njeno disanje je bilo ujednačeno, prsni koš se u pronađenom ritmu sreće širio i sužavao, ruke su joj ležale pored tijela sa otvorenim dlanovima. To je bio trenutak njenog potpunog predavanja u moje ruke. "Kada sam osjetila njegove usne na mojima nisam znala što treba učiniti." nastavi Anna tihim glasom "Nisam znala trebam li otvoriti ili zatvoriti usne. Ugoda tog dodira je trajala, jer u njemu nije bilo nasilja ni prisile. Roland je nježno dodirivao moje usne dok se one same od sebe nisu otvorile u prvi poljubac našeg života." Tišina, poslije ljepote izgovorenog, se širila oko nas. Jutro koje sam rezervirala za prvi tretman se bližilo kraju. Ana otvori oči i uspravi se na krevetu. "Osjećam se kao hipnotizirana, ali sretna." reče mi negledajući me. "Ovo je prvi puta da sam s nekim o tome razgovarala." "To je ono što vidiš u blještećoj kugli Migreninog carstva." "Da i onda se više ne želim probuditi, želim zauvjek ostati u parku pod zvjezdanim nebom, želim da taj prvi poljubac nikada ne prestane, da ne pređe u trenutak umiranja." "Nemoj sada misliti na taj trenutak ostani u parku." "Danas je godišnjica umiranja, a ne buđenja." njen glas je opet bio onaj stari. Ana pogleda na sat. "Moram se požuriti, Rudloff će uskoro doći na ručak. Hvala ti za ovo jutro." "Pokušaj zadržati ovaj osjećaj u sebi, pospremi ga u sjećanje jer se dogodio u javi, a ne u snu." Ustala je krenula prema izlazu. "I nije me zabolila glava." reče ne okrenuvši se.

srijeda, 14.05.2008.

Ljubav iza ogledala svijesti Ponovo se sjetih trga cvijeća i vremena kada smo tragali za potvrdom postojanja ljubavi u nama. "Ljubav je energija" začuh svoju davnu misao " i ja želim uistinu saznati kako ona nastaje u meni." Tada sam željela na obroncima vremena otkriti izvor te energije koju sam počela osjećati u sebi, a nisam joj znala dati ime. Ljubav je bila preotrcana riječ za ono što sam željela izraziti srcem. A onda je onog davnog ljetnog podneva usahnulo vrelo tog osjećaja u meni i ostala samo misao o njoj, misao kao materijalizirani davni osjećaj. Da bih ponovo uzburkala uspavane strune, da bi se taj davni osjećaj ponovo počeo zrcaliti u mom emocionalnom umu moram pokušati otkriti tajnu njenog nastajanja u univezumu misaono- osjetilno- osjećajnog u meni. "Giordano Bruno je razmišljajući o beskraju, univerzumu i još neotkrivenim svjetovima osjećao nastajanje tog osjećaja u sebi i nazvao ga poetično imenom boginje." pomislih ponovo nesigurna u odluku da krenem na putovanje u nepoznato. "Pojave objektivne redukcije u mozgu se mogu povezati s neuralnim procesima koji mogu trajati od nekoliko desetina do nekoliko stotina milisekundi. Za objektivne redukcije u trajanju od 25 milisekundi, odgovarajuća energija iznosi otprilike 3 nanograma superponirane moždane mase." pročitah ovu nerazumljivu rečenicu u knjizi o istraživanju mozga. Nanograma čega? Koje biološke strukture mogu funkcionirati i kao klasična i kao kvantna računala, izbjegavati dekoherenciju iz okoline, a uz to biti povezane s aktivnostima na razini neurona? Gomilaju se pitanja u mojoj glavi. Razmislih o papučici, jednostaničnom organizmu koji graciozno pliva, izbjegava grabežljivce, uči pobjeći iz kapilarnih cijevi, te traži hranu i partnere. Promatrajući inteligentno ponašanje u jednostaničnih stvorova, Sherrington, engleski neurofiziolog, je 1951. godine rekao: “Živcima nema ni traga. Ali za djelovanje mogao bi im poslužiti i stanični kostur, citoskelet." I na koncu je dokazano da u nedostatku sinapsi, papučica za komunikaciju s drugim organizima i organizaciju svoga rabi svoj citoskelet. Misao davnog znanstvenika me potiče na razmišljanje. Logični kandidati za objašnjenje te davne misli su mikrocjevćice koje, svojom građom i djelovanjem, čine moj citoskelet, takozvani "živčani sustav" svake moje moždane čelije. Nanobiolozi pokušavaju u tom svijetu pronaći dokaze za istinitost te izjave. Slijedeći i brojeći formacije u nanosvijetu, znanstvenici su odkrili spiralne oblike posložene po zakonu Fibonaccijevih brojeva u strukturama mikrocjevćica. Tu su se susreli i sa zakonom zlatnog reza i spiralnom dinamikom koju susrećemo svuda u prirodi. Slijedim misaono zlatnu spiralu moje misli do njene zadnje točke i ulazim u nanosvijet moje svijesti, tražim oči božje iz kojih možda izranja istina. Imitirajući rad mikrocjevćica u citoskeletu, znanstvenici su stvorili computersko računalo kojim nevjerojatno povećavaju mogućnosti njegovih izračunskih sposobnosti (primjerice, deset na šesnaestu stanja bitova po sekundi po ćeliji). Pišem na računalu i pri svakom novom slovu čujem okidanje njegovih ćelija. U nano sekundama se na zalonu, pred mojim očima, slažu moje misli. Jesu li okidanja neurona u mojoj glavi ono još ne dokazano “sitno zrno” moje svijesti, nula u Fibonaccijevim brojevima, božje oči u zadnjoj točki zlatne spirale moje misli? Ja znam da živčane stanice i sinapse funkcioniraju daleko složenije od pukih prekidača. Moji neuroni imaju bogat i dinamičan skup citoskeletnih mikrocjevćica koji svojom spiralnom dinamikom, reguliraju rad sinapsi i grade mrežu moje svijesti. Ulazim u isprepleteni svijet moje svijesti, misaono lutam među šupljim cilindrima čiji zidovi su kristalne rešetke. Taj labirint od kristala je skelet mojih neurona, bezbroj mikrocjevćica se djelotvorno organizira i čini unutrašnjost mojih živčanih stanica. Moja misao se širi i prolazi kroz te male tunele. Pokušavam brojati nanosekunde u kojima se samoorganizira objektivna redukcija i spoznajem njihovu neizračunljivost. Moja svijest prima još uvijek izazove iz okoline i povezuje se sa klasičnim poimanjem stvarnosti pa mi to onemogućuje spoznaju o procesima iz kojih proizlaze moja duševna stanja, a izračunavanje i dokazivanje se prekida u trenu intervencije moje svjesne spoznaje. Svaki puta kada mi se pričini da sam stigla do pravoga mjesta i pokušam spoznati izvor svijesti, on se izgubi i postane samo ona vidljiva sjenka stvarnog oblika o kojem sam razmišljala. Nalazim li se ja doista u Platonovoj špilji i zbog toga spoznajem samo sjene istinskog života? Pokušavajući pronaći odgovor na to davno pitanje uđoh još dublje u svijet iza stvarnosti, u prostor crno bijele boje. Jedan do drugog crno bijela ogledala, pod, zidovi i nebo. Vidjeh cijeli svoj život u crno bijelim tonovima partije šaha u kojoj nema igrača, nema smišljenih poteza, izračunatog vremena niti prostora u kojem partija traje. Figurice oživjele ritmom mojih misli šeću crno bijelim kraljevstvom mojih prošlih vremena. Sunčana i sjenovita strana sjećanja skupljena u dvorac koji nazirem u velikom kristalnom ogledalu. Crna kraljica stoji, okrutna u svojoj želji za pobjedom, između mene i sunca koje se rađa na drugoj obali rijeke mog života. Elektronska muzika odzvanja u mojim ušima, Pink Floid i tamna strana mjeseca, crna kraljica mi zatvara put ka suncu. "Ja sam onaj dio tvoje sudbine koji sama moraš pobijediti" reče mi boginja mjeseca i smrti. "S druge strane mene je svjetlo kojem hrliš" "Zar si ti ona ista koja me je u djetinjstvu vodila parkom i pokazivala život u letu pčela i leptira." upitah je sa strahom. "Ja sam tvoj um i tvoja sudbina, ja sam ti u tebi i o tebi samoj ovisi koji dio mene ćete voditi među ogledalima u labirintu svjetla i mraka." odgovori mi crna kraljica. Iz jednog tamnog ogledalca izađe lovac i stade iza nje. Njena haljina potamni još jače. S nje nestane i zadnji zvjezdani prah. Mladić ju je promatrao s njene svjetle strane i ne osjeti njen bjes. Skakači postadoše psi vjetra i lovac nestade s šahovske ploče mojih sjećanja. "Aktaion je znatiželja puka" reče mi boginja skidajući ponovo zvijezde s neba. Ispred mene se prosu svjetleći trag kao most prema sunčanoj strani obale. Crna kraljica stoji još uvijek na ulazu ka mostu. S druge strane mosta sva u bijelom zasja lik žene s suncem u kosi. "Tamo na tebe čeka tvoja boginja svjetla." reče mi smijući se okrutno sudbina moje mladosti. "Moraš obraniti bijeloga kralja kojeg vrebaju Aktaioni, zaštiti ga svojim mislima, istinom i srećom tvog probuđenog srca." "Gdje je bijeli kralj?" "Svugdje gdje si ti, on je tvoje djetinjtvo, tvoja mladost i tvoj život. Moraš ga znati prepoznati u masi koja te okružuje" reče mi žena u crnom "Kako ga mogu obraniti?" upitah je znatiželjno "Tvoje misli će te uvesti u svijet gdje osjećaji vole tvoj život" "Tko sam ja u ovoj igri?" "Ti si moja želja da postanem bijela kraljica" odgovori mi tamna strana moje svijesti. U jednom ogledalcu ugledah trg cvijeća i lomaču i crkvene oce. Bijeli kralj vezan za stup muke se nasmješi. Pogledi nam se sretoše. Prepoznah oči boje sna koje sam sve češće sretala u mislima. Crna kraljica promjeni haljinu snagom sunca koje se naziralo na istoku. "Kreni prema lomači" reče mi Diana i ja nošena mislima koje se uskovitlaše u meni krenuh. Crkveni oci dadoše znak, krvnici zapališe brezovinu. Moja misao poleti k izlazećem suncu i odjednom u vrtlogu vatre i dima osjetih dodir koji zaustavi vrijeme. Bijeli kralj i kraljica u zenitu stajahu u jednom drugom vremenu pred hramom ljubavi. Ta misterija me slijedi u stopu i ja pokušavam još od djetinjstva otkriti izvor onog neizgovorenog. Putujući citoskeletom dospijevam u kristalni labirint mojih zrcalnih neurona. Tu među kristalnim rešetkama susrećem svoj već proživljeni život, svoja sjećanja i svoje znanje i naslućujem budućnost. Sjene tada ožive i ja prepoznajem Dianu koja postaje, kao nekada davno kod Giordana Bruna, moja svjesna spoznaja. To je uistinu moj svijet svjetla i sjena, kontroverzna i napadana tvrdnja od strane mnogih znanstvenika, ali ja u tim trenucima spoznajem da je upravo ta, još neriješena, neizračunljivost ključ, ona tanka nit, kojom će se možda ipak rasplesti misterija nastajanja svijesti i odkriti tko prede niti iz koje proizlazi mreža vremena. To potvrđuje i davno pročitanu izjavu: “Uopće nije istina da znanstvenik slijedi istinu, ona slijedi njega.” Sören Kiekegaard

utorak, 13.05.2008.

Anatomija jedne nesreće Život je moguće razumjeti sjećajući se prošlih trenutaka, ali da bi uistinu živjeli moramo hrliti prema sljedećima. Tu misao sam pročitala u dnevniku oca egzistencijalizma i vjerujući toj misli ja pokušavam prisjećajući se prošlih trenutaka pronaći uzroke stanja u kojima se nalazim. U mojoj svijesti se ponekad događalo nešto slično ratu svi protiv svih. Tada sam se osjećala kao slabašni šerif u westernima Sergia Leone-a, šerif koji nije u stanju zakone provesti u djela. U tim trentcima mi se pričinjalo da je moj život bio jadan, osamljen i satkan od neprerađenih elemenata zbilje koji su se gubili u snovima kojima isto tako nisam znala razlog. Činilo mi se da za šaku dolara prodajem te neodsanjane snove i u svakom trenutku sve više umirem, a onda sam se slušajući pjesmu o smrti osvećuivala nekom imaginarnom ubici nečeg nedorečenog u meni. Proživljene godine naslagane kao nepročitane knjige na polici moga vremena nisu ostavljale traga u mom sjećanju. Znam da sam tada lutala bez cilja i tako je cijeli moj život izgubio smisao. Sjećanja su se zaustavila u jednom nepoznatom trenu i ja sam se osjećala kao da sam ušla u slijepu ulicu iz koje više nisam znala pronaći put natrag na magistralu koja vodi ka izvoru s kojeg sam krenula na ovo daleko putovanje rijekom bez povratka. Pokušavala sam se sjetiti djetinjstva i ljepota nekog, u tom trenu stranog osjećaja, se širila mojim tijelom. Sjećam se kako sam s čežnjom promatrala jednu staru fotografiju u obiteljskom albumu. Na ulazu u veliki park stoje djevojčica i čovjek, ja i djed, držeći se za ruke kao što smo to uvijek činili na dugim šetnjama gradom. Sjećanjem na to prekrasno razdoblje života u mojim su se mislima vrtili filmovi u bojama, puni dimenzija koje bih danas nazvala stvarni doživljaj, učenje i svjesna spoznaja života, ljubav. Igra je uvijek bila moto na odgojnom planu moga dede. Dok smo po livadama tražili djetelinu s četiri lista, on me je uvijek poveo tamo gdje ih je bilo i zavaravajući me traženjem uspio moj pogled usmjeriti na njih. Sreća je tako njegovom zaslugom skoro uvijek bila na mojoj strani. Brali smo poljsko cvijeće i slagali bukete koje sam onda poklanjala noni. Njegov talent slikara je u meni budio sposobnost slaganja boja, a moje djetinje neznanje je bila dobra prilika noni uvijek iznova izraziti ljubav s uvijek novom dimenzijom duše koju je izražavao bojama cvijeća. Nona je bila, samo na izgled, hladna plemkinja koja se u jednom zanosnom trenutku prve mladosti zaljubila u mladog, lijepog oficira. Prvi svjetski rat je upravo išao svom kraju kad su oni počinjali presti niti zajedničkih snova i od njih tkati život. Ja sam bila zadnja karika u lancu njihove ljubavi, plod njihovog ujedinjenog zanosa u osobinama njihove najmlađe kćeri. Oni, osiromašeni silom koja je poslije drugog svjetskog rata tutnjala Balkanom, su mojim rođenjem gradili most između prošlih i dolazećih vremena. Bila sam medij za istinski izraz ljubavi koja je, sticajem okolnosti u kojima su se našli, samo naizgled počela gubiti na snazi, postajala davno završeno vrijeme, pluskvanmperfekt njihove stvarnosti. Danas znam zašto je deda za doručak volio kruh udrobljen u bijelu kavu i zašto je nona kuhala isključivo na maslinovom ulju. Na drugoj fotografiji mala djevojčica i prekrasna mlada žena, ja i moja mama pred velikom željezničkom stanicom. Željeznčke stanice još uvijek u mom sjećanju bude izmješane osjećaje sreće i tuge. Na njima sam uvijek sretna dočekivala i tužna ispraćala majku koja je tu dolazila u moje djetinje vrijeme i s njih odlazila u neko meni tada nepoznato vrijeme. Badnjaci su u našoj kući bili sretni trenutci zajedništva, obavijeni majčinim osmjehom, tajnovitim pričama o malom Isusu, mirisom šapa, bakalara i ljubavi. Deda je palio svijeće na Isusovom drvetu i pjevao Božićne pjesme. Darovi su, zamotani u šarene papire i ovijeni vrpcama, uvijek bili iznenađenje i beskrajno zadovoljstvo mog djetinjeg srca. Mirisi predbožićnog vremena uvijek iznova bude u meni iste slike. Svečanost trenutka kada je neko tajno zvono najavilo večeru, bijeli uštirkani stolnjak, ostatci porcelana i kristala, zelenilo pšenice sa svijećom u sredini stola, crveno bijelo plava vrpca omotana oko tog svakogodišnjeg aranžmana i obavezna molitva, danas još uvijek izaziva sretan smijeh u meni. Smijali smo se, a deda je svake godine molitvom najavio svetu noć i svake godine istom snagom izdržao da se ne počne smijati s nama. Tradicionalni ritual Badnje večeri je bio znak ljubavi i mira u našoj obitelji. Poslije "obavezne" molitve, kojom je bila najavljena gozba, više se nije razgovaralo o stvoritelju i spasitelju. Odsanjala sam djetinjstvo ne osjećajući prisilu vjerovanja u nešto što nisam razumjela. Često se, dok sa sjetom u srcu mislim na to daleko sretno vrijeme, pitam u što su oni onda vjerovali, koliko je istine bilo u religioznom zanosu tih večeri. Bila sam most između dvije potpuno različite generacije koje su se tu večer skupljale za svečano postavljenim stolom i razgovarale o znanosti, literaturi, filozofiji i umjetnosti. Čovjek kojeg je moj deda često spominjao tek danas poznajem iz njegovih knjiga. Giordano Bruno je, u ono vrijeme mog djetinjeg neznanja, za mene bio dedin prijatelj koji je umro i kojem se deda divio. U to vrijeme sam vjerovala da sam dobila ime po ženi koju je taj čovjek volio. Einstein i Plank su s druge strane bili prijatelji moje tete koji će uspjeti dokazati istinu Giordanovih misli. Često je razgovor završavao putovanjima po mitovima koje sam onda, pored legendi o vilama i vilenjacima, rado slušala. Kada su moji roditelji govorili o Diani i Aktaionu, prepričavajući mit o njima, ja nisam shvatala suštinu, ali u mojoj glavi su nastajale misaone slike. Vidjela sam izvor i boginju kako se okružena Nimfama kupa i vidjela sam lovca kako znatiželjno promatra njeno nago tijelo pri kupanju. Mitovi su se redali. Nisam razumjela što je dionizijska opijenost, ali sam razumjela da su Dionizije i Bacchus bogovi vina. Zamišljala sam i nasmješeno lice boga vina, njegove oči su sjale bojama sna i ja sam osjećala radost u zraku, veselost u atmosferi tih nezaboravnih večeri. Svijeće na stolu i na božićnom drvetu su dogorijevale, deda ih je onda gasio s kruhom umočenim u crno vino, ponavljajući uvijek istu rečenicu: "Ovo je njegova krv i tijelo njegovo" Ja sam obično pitala: "Jeli to Bacchusova krv i tijelo?" Obitelj je pokušavala ostati ozbiljna, deda je milijući me po licu strpljivo odgovarao: "Kada odrasteš, saznat ćeš istinu, reći će ti se samo." Ljubav, koju sam tada svakim udisajem upijala, je bila sukob suprotnosti, sintropija iz koje sam izrasla, energija koja me je usmjeravala u život koji je bio, izvan zidova njihovog stana, drugačiji. Tek danas znam da je to bilo tako. Izrasla iz najljepšeg osjećaja, moja mladost je zasjala suncem slobode i ja krenuh u prvu ljubav obogaćena njihovim iskustvom. Na trgu cvijeća osjetih titraje srca i poželjeh saznati od kuda dolazi ta ljepota. Moj studij u kojem sam ulazila u tajne ljudskog tijela i nastajanja pokreta se pretvorio u proučavanje sna iz kojeg se pokret razvija. Negdje u dubini duše sam već onda vjerovala da pokret nije samo njegov vidljivi dio, nego da se njegov početak, kao i početak ljubavi, krije u beskaraju moje svijesti. Mladić kojeg sam zavoljela je studirao kraljicu znanosti i želio kao i ja prodrijeti u najdublji dio materije i tamo dokazati njenu dušu. Željela sam uistinu dotaknuti trag sunca i kao nekada Diana odjahati u vječnost, željela sam da me mladić u kojeg sam bila zaljubljena, kao nekada Giordano Bruno Dianu, prati do litice na kojoj ćemo zajedno spoznati ljubav na izvoru. U jednom predvečerju smo se malim automobilom vraćali u grad. Bio je kraj zimskog ferija koje smo zajedno proveli na velikoj planini. Dva sanatorija su nam omogućila da sjedinimo odmor i seminare koje smo pohađali. On u zvjezdarnici, a ja u klinici za rehabilitaciju patološkog pokreta. Slobodno vrijeme smo provodili na vrhu planine, zamišljajući da se nalazimo na vrhu svijeta. Promatrali smo zimsko nebo i brojali zvijezde, mislima se vraćali u legende, činilo nam se da nas pozdravljaju Ladarice i željeli se u Ivanjskoj noći vratiti na vrh planine i jezerom istine otploviti do otoka sreće. "Jutros sunce nije htjelo izaći, a sada nikako da zađe." rekoh veselo promatrajući crvenilo zapada. "Još nikada u sjećnju nisam doživio ovako dugačak zalazak sunca i ovako crveno nebo." čudeći se odgovori mi mladić. "Mi još nismo otkrili sve tajne koje se kriju u znanosti koju studiramo. Sunce spada u tvoje područje, objasni mi ovu pojavu." "Sunce nas prati i odlučilo je sjati dok mi ne daš jednu veliku pusu." "Strpi se još malo, promet u velikom gradu je opasan za zaljubljene šofere." odgovorih mu koncentrirajući se na semafore i jednosmjerne ulice. "Kuda me vodiš?" "Na vrh svijeta u moj mali raj." pozvah ga prvi puta u moj mali stan. Ušli smo u novo naselje puno visokih kuća i parkova koji su blještali bjelinom pod zrakama još uvijek upornog sunca. Zaustavih auto na jednom velikom parkiralištu, ispred ogromne građevina od stakla i čelika. "I ti ovo nazivaš tvojim malim rajem." "Pričekaj dok se popnemo na vrh." Moj mali stan je bio u podkrovlju nebodera. Kada smo ušli u dnevnu sobu sunce je stajalo točno nad vrhom planine koja je bila užasno blizu i užasno daleko u isto vrijeme. Otvorih vrata male terase i mi se nađosmo u snijegu koji se za vrijeme mog odsustva nagomilao pred vratima. "Ove zime su vjetrovi jaki, inače se snijeg zadržava samo uz ogradu u bršljanima koje sada jasno ne vidiš." Mladić me zagrli i u trenu poljubca sunce se poče lagano spuštati u dubinu iza vrha planine. "Jesam li rekao da čeka tvoj veliki poljubac." Stan na vrhu svijeta, moj mali raj, mi se ućini u tom trenu još ljepšim. "Uvijek sam se osjećala ugodno u ovom gnjezdu daleko od gradske vreve i obaveza, ali sada mi se čini još ljepšim i toplijim." rekoh skidajući jaknu. "To je sigurno zbog moje prisutnosti i moje osobnosti" šaljivo će mladić. Nebo je sjalo zvjezdama dok smo mi sjedeći uz vatru malog kamina ispijali ljubav. Vrijeme je prolazilo ustaljenim ritmom. Mladić je bio na veleučilištu i u laboratorijima želio otkriti sve tajne znanosti. Ja sam polagala ispite i sve više voljela fenomenologiju mog sna i mladića. "Moram pronaći otok stabilnosti u ovom velikom moru nestabilnosti." reče mi mladić jedne proljetne večeri dok smo šetali trgom cvijeća. "O čemu govoriš?" "Već godinama su znanstvenici usmjerili kurs prema tom otoku, ali još uvijek nema znakova da mu se približavamo." "Još uvijek ne znam o čemu govoriš." "Još u srednjem vjeku su alkemičari vjerovali da će ako pronađu kamen mudrosti moći iz jedne materije stvarati drugu." "Sada mi je jasno. Misliš iz olova praviti zlato." "Ne, mislim na jedini stabilni dio u jezgri atoma, jedini dio koji se više ne može djeliti, dio koji bi dokazao početak svega što mi danas živimo, mislimo, osjećamo." "Zar to nije superstruna o kojoj se u zadnje vrijeme pišu znanstvene knjige i poezija?" "To je onaj končić u atomu koji stvara za nas još nečujnu simfoniju univerzuma, mi znamo da je on tu, ali nismo uspjeli uploviti u luku njegovog postojanja." "Morate dragi moj naučiti slušati srcem, tek onda ćete čuti ono dosad nečuveno." "Ja tebi o znanosti, a ti meni o "Malom princu." "To je moja istina. Fenomenologija sna je put ka tom tvom otoku. Moraš naučiti osluškivati tišinu." odgovorih sjećajući se djedovih riječi. "Još uvijek nije kasno, nauči me slušati tišinu." reče mladić smješeći se i ja osjetih u njegovom glasu nevjeru u ono što govorim. "Što si osjećao u onim davnim jutrima na trgu cvijeća? Što osjećaš sada?" "Mir i sreću i .............." "ljubav. To nije odgovor na moje pitanje, to osjećaš i ovdje i na veleučilištu. Treba krenuti putevima sna. Dok svećenici pokušavaju u nas usaditi klicu straha od grijeha, mi je se moramo oslobađati uskrsnućima u svitanjima. Sjećaš li se našeg starog profesora koji nas je tako uvodio u poeziju kraljice znanosti." "Dobro, razumio sam što mi hoćeš reči, ali još uvijek ne znam kako to doživjeti. Kada u laboratoriju sjedim pred mikroskopom i ulazim u dubinu mora nestabilnosti osjećam u sebi uzbuđenje, ali ne pronašavši željeni otok osjećam i bjes." "Sjeti se jezera istine, zamisli ponovo otok sreće, arhipelag uspomena i spokoja. Sjećaš li se što si osjećao kada smo, tamo na vrhu planine uz jezero, o njima maštali?" "Želju da s tobom jednoga dana odem na te otoke." "Znaš li gdje su ti otoci?" "Negdje visoko iznad vrha planine." "Dragi moj ti moraš još puno raditi na sebi, moraš naučiti gledati, slušati, mirisati i dodirivati srcem." "Opet ti meni o "Malom princu", rađe mi pričaj o fenomenologiji sna." "Već nešto više od sto godina znanstvenici pokušavaju otkriti i dokazati materiju sna, kao što nas već skoro dva tisućljeća svećenici pokušavaju uvjeriti u grijehe koje nismo učinili i u pokretačku energiju koja se nalazi izvan nas. Sve ono što gledaš očima, slušaš ušima je samo iluzija onoga što osjećaš. Sjećaš li se predavanja iz filozofije o dokazima postojanja Boga. Koristeći se zakonima matematike, neki filozofi su pokušavali ne dokazati, nego pobiti njegovo postojanje. Jedan od njih je rekao da Bog ne postoji realno, da je on samo pojam u ljudskom umu." "Realno postojanje je više od postojanja kao pojma u umu, a Bog ipak negdje u plavim daljinama postoji." pobuni se mladić "To je nametnuto ti vjerovanje u nadnaravne sile i pobijanje sposobnosti moga uma, ja mogu sanjati realnost, ali bez uma ne bih mogla niti spoznati ono što vidim i čujem srcem. Um i srce rade zajedno i predu materiju našeg istinskog postojanja. Na ulaznim vratima u znanost doduše još uvijek piše."Ti moraš vjerovati" jer još uvijek nitko nije uspio niti dokazati niti pobiti postojanje Boga." "Ali mi ga vidimo na slikama u liku starca duge sjede brade." reče mi mladić naizgled naivno. "To je samo onaj oblik koji su mu nametnuli ljudi u svom vjerovanju, ali on je taj tvoj stabilni otok u moru nestabilnosti. On je pokretač smoorganizirajučeg procesa u našim ćelijama. To je onaj izvor iz kojeg ističe ljubav, vrhunski princip našeg postojanja." pokušah Giordanovim riječima dokazati svoju misao. Mladić me je promatrao s nepovjerenjem. Njegovo znanje se razvijalo u drugom smjeru. Čini mi se da mu je u tom trenu postalo jasno da je, iako je želio vjerovati mojim riječima, u srcu postajao lovac na dobitak. Noć je bila blaga i miris dolazećeg ljeta se širio gradom. Na trgu cvijeća se Ljubav prvi put u tom trenu osjetila suvišnom. "Otoci uspomena, spokoja i sreće su u našim srcima."pokušah ga još jednom uvjeriti u svoj san. "Gdje je tvoj otok stabilnosti?" odsutno me upita mladić "To je ona točka u meni koju su davni filozofi nazvali oči Božje, zadnja točka zlatnog reza, to je ono što osjećam kada me ti poljubiš" priznah mu ljubav ne služeći se tom već otrcanom riječi. "Hočeš li se udati za mene?" zapita me mladić konkretizirajući trenutak da bi prekinuo moje maštanje. "To je još jedina, do sada, neostvarena želja u mom životu." rekoh ne razmišljajući "Gdje želiš vjenčanje?" "Na otoku sreće." "Kada?" "U Ivanjskoj noći." "Tko će nam biti kumovi?" "Giordano Bruno i njegova svjesna spoznaja." "Tko će nas tamo ženiti?" "Duša svijeta." Te noći sam sanjala san u zagrljaju Ivanjske noći. "Čarobna je ova noć u zagrljaju mjesečine dok zvijezde vilinsku muziku čovjeku daruju. Plameni jezici nebo miluju, usnule perunike ivanjsku moć snivaju, lahor u krošnjama baladu puše, a uzdrhtaloga srca blagdan ljubavi slave sretne ljudske duše. Čovjek treptajem oka i drhtajem srca leprša po blještećoj cesti i pita se sneno koju od Ladarica će u ovoj čarobnoj noći sresti? Uz jezero sreće iz dlana mu kristalne kapi piju srna i lane, a njegova zaljubljena duša čeka da jutro nove ljepote svane. Usnulo lišće kroz tišinu noćne sjete o ljubavi nježno šušti, sa nazirućim svitanjem tajno šapuće o ljubavnom žaru dnevnoj svjetlosti u kojoj se skrivaju života gušti. Duša u zagrljaju Ivanjske noći čovjekovo srce bezvremenu otvara, daruje mu trepravost nebeskoga žara, šapuće mu romorom osjećajne ponornice da sve tuge zaboravi, da osjeti snagu vječne sunčeve zaručnice, da uroni u ljepotu ljubavnog plamena, u tok rijeke vremena, u tijek svoje svijesti žuboravi. Miluj me nježno šapuće mu vrijeme, okupaj se u božanskom vinu, neka ti u sretnome trenutku uvijek nove zvijezde na duše tvoje nebu kao nove istine sinu. Osluškujem snena ovu Ivanjsku baladu, ladarice mi šapuću slijedi tvoga unutarnjeg sunca trag, svjetlosni zagrljaj tvome srcu blag, treptaj vjetra snova što mrsi ti kosu, i nosi te ovim željenim beskrajem sretnu i bosu. Čujem glas tek iznikle trave, cvrkut nebeskih ptica i sjedinjujem se sa osmijehom vremenskoga lica. Ostajem u zagrljaju Ivanjske noći zauvijek mlada i živim baladu koju ljubav sklada. U tijelu se novi kristali množe, izviru tek probuđeni sokovi, dokazuju koliko ljubav duši i srcu darovati može, koliko se ljepote zaiskri na otvorenom dlanu u samo jednom srećom okupanom danu. Osjećam treptaje leptirovih krila, ubrzane otkucaje dugo uspavanog bila, ljubavni zagrljaj, radost i srca smijeh spoznajući da u sretnom trenutku ne postoji grijeh. Ljubav ne prolazi trnovite staze jer na zaljubljena srca dobre vile paze, svaki trn na putu ka sreći svojim nevidljivim tijelima zgaze. U svitanju sjanom ove kratke zemaljske noći osjećam Dianine, te čuvarice mjesečeva hrama moći. To čudesno božansko- vilinsko biće toplinu duši dariva, svojim zagrljajem srce od ljubavne boli iscjeliva, šapuće mu samo lijepe bajke, budi ga toplinom dlanova svojih poput brižne majke. " Podne ljetnog solsticija sjaji blještavilom sreće i prosipa latice tek procvalih ruža po mom sjećanju. Iako auto u kojem sjedim hrli u nepoznatom pravcu, ja znam da idemo u Ivanjsku noć. Na kraju puta me čeka iznenađenje. Iz radija se šire tonovi tada popularne pjesme "Ruže su crvene.....", a oko mene se širi miris crvenih latica koje je mladić tog jutra pobacao po putu do auta, a na sjedalu me je dočekao ogroman buket crvenih ruža. Udišem miris ljeta i ruža i opuštena u sjedalu zatvaram oči da bih što bolje osjetila uzbuđenje zbog cilja kojem hrlimo. Iznenda se jedno veliko ništa spustilo nad moj, do tog trena, prekrasan svijet. Nađoh se u tunelu kojem nisam vidjela izlaz. Užasna tišina oko mene izazva nepoznati osjećaj u meni. Tama i tišina, noć bez sna je trajala predugo. Prvo što sam vidjela je bilo djedovo lice. Njegov osmjeh mi najavi jutro buđenja. Bjelina zidova oko mene i miris ljekova pretvoriše onaj nepoznati osjećaj u strah. Ležala sam u nepoznatom prostoru u neudobnom krevetu i jedino me osmjeh djeda potsjećao na život prije ulaska u tamu tunela. Kada sam izašla iz bolnice više ništa nije bilo kao prije. Poljupci koji su me činili sretnom postadoše dosada od koje sam bježala, zagrljaji klješta kojih sam se bojala. Lice mladića, koji mi je prije nesreće želio na jezeru sreće pokloniti prsten i svoj život, je počelo blijediti u mom sjećanju. Umjesto njegovih očiju ja sam u mislima sretala neke druge oči, oči nekog nepoznatog dječaka, oči boje sna. Više nije bilo razgovora o Giordanu Brunu i Diani, više me nije zanimao otok spokoja i prividnog mira, niti izvor iz kojeg ističe ljubav jer ju više nisam osjećala u sebi. Tada poželjeh ubrati plod sa drva spoznaje, počiniti prvi grijeh koji mi je u običnom životu izgledao nemoguć, spustiti se u pakao da bih zaista osjetila vatru, stvarnog života. "Možda se je stvarno potrebno vratiti unazad u vrijeme mistike i kažnjavanja tijela pa tamo osjetiti snagu dodira i jačinu misli. Ne smijem se zadovoljiti samo gotovim i potpuno reduciranim činjenicama koje mi nudi svakodnevica. Tada više nema čuđenja, to slabi sjećanje i onemogućava zaborav." pomislih kada sam se, poslije rastanka s mladićem na trgu cvijeća, sama vraćala u moj mali raj.

ponedjeljak, 12.05.2008.

Ljubav i pustolov pred vratima sna Polako se podiže luna iz tmine predvečerja, skidajući svoju košulju zlatnu izranja jasna i bijela, a ja u čudu vidim pred sobom ženu i njenu srebrenu kosu nebom razasutu. Zavoljeh je i pružam ruke, a ona oblaćeći haljinu srebrenu jaše nebom i pruža ruke svitanju. Zavoljeh je, a njena ljepota mi srce ranjava, slijedim je u iz noći u noć, a ona me jutrom ostavlja. Polako se spušta luna i oblaći košulju bijelu krije se od dana suncem obasjanim, ta ljepotica, sunčeva nevjerna ljubavnica noćima budi nesretnike, poklanja snove lutalicama. Ja, pustolov pred vratima sna sa žudnjom u srcu čekam sutone, da ponovo vidim ljepoticu kako napušta rumenu tminu predvečerja i jasna i bijela oblaći za mene srebrenu haljinu, a ruke pruža svitanju. Ja, pustolov pred vratima sna sa žudnjom dočekivah sutone, sa željom da još samo jednom, pa još jednom vidim kako za mene oblaći svoju srebrenu haljinu. A ona, ljepotica, žena srebrene kose, uvijek ista, nježna i snena me je čekala i pružala svoje ruke dok se luna uzdizala na svojoj meni nedohvatnoj putanji. Ja, pustolov pred vratima sna, pružih ruke i uđoh u san. Gluho Kolo Iz Arkadijskog pejsaža dinaridske Hrvatske je izraslo tipično staro, gluho kolo bez glazbene pratnje. Njegov je ritam proizašao iz ritma gorštaka i danas mu ritam određuju teški koraci plesača. Kolo je nijemo, praćeno samo zveketom nakita, toptanjem nogu o tvrdu zemlju i dubokim disanjem plesača. Snažno plesno poskakivanje izražava snagu, izdržljivost i spretnost čovjeka u surovu krškom kraju i pokretom ga pretvara u poetičnu sliku raja. Ta Arkadija ne postoji na geografskoj karti, ona je u duši onih koji su rođeni u kamenjaru. Potražih u kartama duše moju Arkadiu. Ona je sigurno tamo iza granice, u tamnom dijelu moje svijesti, tamo gdje nitko do mene ne može zaviriti. "Slušaj tonove svojih pokreta u sebi, njihovo nastajanje u najsitnijim česticama svoje kozmologije. Arkadija je osjetilna varka onih koji traže sreću izvan sebe. Jedino u sebi samoj ćeš pronaći istinu." šapnu mi glas istine o meni. "Život dolazi iz zemlje." pomislih "Život izvire iz tebe same." odgovori mi Sreća na izvoru sna "Slušaj tišinu i onda ćeš čuti nijemi ritam tvojih ćelija. Potraži Platoniju u sebi, svijet bez vremena, svijet u kojem harmonija, sklad tvojih misli osjećaja određuje trenutak. To je svijet satkan od bezbrojnih mogućnosti, od tvoje snage kojom sjedinjuješ sve djeliće univerzuma u međusobno djelovanje." "Kako ću pronaći Platoniju?" pomislih glasno "Ona je u tebi, to je tvoj bezvremenski svijet iz kojeg proizlazi tvoje vrijeme. Nalazi se u kugli tvog postojanja i izgleda kao mnogodimenzionalna piramida u čijem se vrhu, na jednom jedinom mjestu, susrećeš ti sa svim djelićima univerzuma. U tom carstvu tvoje svijesti najsitnije čestice plešu svoje nijemo kolo i nikada se ne nalaze na mjestu gdje ih očekuješ. U tom oceanu mogućnosti ćeš pronaći ritam svog života. Poslušaj kako izvire vrijeme iz tvog bezvremenskog svijeta." Osluškujem tonove vremena u sebi, svaki tren odzvanja drugačije i stapa se u tišinu proteklog vremena. Ulazim u unutrašnjost piramide i pričinja mi se da s njenog vrha čujem pokrete zupčanika starog sata sa crkvenog zvonika. U meni živi muzika vremena, njeni tonovi me nose u život i ja čujem veliko crkveno zvono i moje misli plešu u ritmu njegovih konopa. Dvanaest odkucaja srca. Osjećam podne u sebi, trenutci prolaze i ja uživam u onima koji slijede pa nanovo u sljedećim dok ne uđem u trenutak beskonačnosti. Oko mene se zatvara opna vremena, trenutak traje i ja trajem u njemu. "Vrijeme je samo iluzija moga mozga" pomislih slušajući kako odzvanja podne u meni "Ti si dio te iluzije koja traje već milijardama godina" zvona utihnuše i ja ponovo začuh tišinu mojih ćelija. Gluho kolo me ponese u krug stvarnog postojanja. Sada spoznajem da tradicija ne znači uzdizanje iz pepela, nego ponovno paljenje unutarnje vatre. Najbolja muzika ne leži u već napisanim notama, nego izrasta iz pravog osjećaja. Tonovi i nijanse boja se sjedinjuju u doživljaj i postajem poetom novonastajućih zvukova. Moj untarnji dijalog prelazi u srebrenkaste bisere tonova i ja čujem smijeh, blješteći dragulj obrazovanog razgovora. Nema ljepšeg osjećaja od sklada mojih unutarnjih stanja iz kojeg se rađa unutarnje veselje. Sve napetosti nestaju, sva nedoživljena stanja se sjedinjuju. Osjećam, prešla sam granice sazananja, ušla u još neotkriveni svijet nastajanja. Rijeka moje krvi se razlijeva milijardama delti u more mog postojanja. Osjećam plimu i oseku mojih osjećaja. Slutim ponornice koje se slijevaju u deltu i ponovo vraćaju izvoru. Čujem žubor rijeke života, buku slapova i romor vrulje. Osluškujem i u zrcalnim neuronima vidim kako moje srce vodi gluho kolo mojih ćelija. Tu odustajem od potrage za vremenom i u maglovitom oblaku mojih misli osjećam kako se u meni budi LJUBAV.

nedjelja, 11.05.2008.

Da je Talija znala Mojoj dragoj mami za majčin dan Polutama razbijena zrakom sunca koji pada na otvorene ladice stola iz neke od garderoba nekog od kazališta. Na stolu paleta boja koje skrivaju ili naglašavaju sve impresije prošlih godina. U pepeljari zapaljena cigareta, a pored vaza sa ogromnim buketom ruža. U ogledalu se vidi dim i profil žene koja sjedi u rasklimanoj fotelji. Može joj biti trideset, pedeset ili sedamdeset godina. Na njoj neuredno ispeglana izbljedjela haljina sa znakom Chanelove elegancije. Kosa podignuta na zatiljku ističe ljepotu danas umornog lica. Cipele s visokim potpeticama u istom tonu boje umirućeg sunca, kao i haljina. u ruci kristalna čaša, na stolu otvorena boca šampanjca. Tišinu razbija žamor iz hodnika. Ona spušta čašu i osluškuje. "Misliš li stvarno da je to ona?" "Siguran sam" "Mislio sam da je već davno nestala" "Ovo je uvijek bila njena garderoba" Ona osluškuje dalje, pali novu cigaretu. "Kako se ona ono zvala?" "Imala je nekoliko imena i voljela je pupoljke ruža boje zalazećeg sunca. Poslao sam joj cvijeće kao nekada sa znakom upitnika u koverti" "Da li je ona ikada saznala tko voli njenu nesigurnost u osmjehu?" "Ne znam, ali danas to mora saznati, mora saznati za sve ove duge godine moga čekanja na njenu hrabrost da ponovo stane pred publiku" Kucanje na vratima. Ona prilazi korpi s pupoljcima. Gleda ceduljicu i prepoznaje znak upitnika. Osmijeh nestaje s njenog lica. Kucanje na vratima se ponavlja. Ona uzima čašu i otpije gutljaj. Prilazi ogledalu i popravlja šminku. "Dragi moj nepoznati prijatelju danas je kasno, kasno za sve, a ja sam tako malo željela" Ponovo prilazi ružama. "Da li je to stvarno bilo malo? Željela sam početi tamo gdje su mi ukrali mladost" razmišlja i prisjeća se početka. "Odlično, odlično " uzviknu muški glas iz gledališta. "Ti si stvarno mala genijalka" "Hvala profesore" "Samo tak nastavi. Buš vidla, svijet će pričati o tebi" "Ja ne glumim profesore, ja proživljavam jedan dio mladosti" "To je ono pravo, ti živiš ulogu moja mala genijalko. Sutra će biti još bolje" dignuvši se ushuićeno je govorio čovjek koji je u isto vrijeme bio režiser i njen mentor. Ostala je sama na pozornici dok je starac polako odlazio. Kada su se počela gasiti svijetla otišla je u garderobu i pred ogledalom počela razmišljati o vremenu iz kojeg je željela početi ponovo živjeti. Sjeti se kuće u kojoj je odrasla i majke koja je strahovala svaki puta kada je netko pokucao na vratima. Vani je narod urlao od sreće. Rat je završio. U njihovu kuću su uselili neki strani ljudi u čizmama i uniformama koje su smrdile na znoj. Zatvorena u sobi stajala je pred velikim kristalnim ogledalom i željela obući najljepšu haljinu i otići na slavlje. Rat je završio, a ona ne smije slaviti. Njen otac je bio u zatvoru. Majka je prodavala dio po dio nakita da bi mu odnijela nešto hrane i sapuna i kolonjske vode. Stojeći tako pred ogledalom začu muški glas iz hodnika: "Do sutra da si se spakirala drugarice. Kuća je sada naša, a ti ćeš na periferiju." Sjetivši se svoje mladosti i kraja prvog svjetskog rata, njena majka pristojno upita. "Kako to mislite gospodine?" "Nemoj ti meni gospodine, to ti je za mene uvreda drugarice. Gledaj da pokupiš najpotrebnije stvari pa seli" Njena majka ugleda budućnost svoje kćeri u prošlosti koja ju je ponovo dostigla, a Veta još uvijek neshvaćajući tragičnost trenutka pokušava zaustaviti osmjeh na licu. Veliko kristalno ogledalo u crnom okviru izrezbarenog drveta i u njemu slika djevojke kojoj je u tim trenutcima budućnost bila ukradena. Iz ogledala joj se smješila prošlost, djetinjstvo skriveno u svjetlu tog kobnog proljeća. Vidje oca kako dolazi kući u predvečerje i donosi poklon majci. Sinestezija njenih osjećaja uskovitla taj trenutak i pretvori ga u priču. Bilo je to u onom davnom vremenu, kada su svijetom još hodale dobre vile. Djevojčica velikih zelenih očiju je sjedila u vrtu prekrasne kuće i promatrala nebo. Osmjeh na njenom licu je odavao san s kojim se budila. Nedaleko od nje su stajali otac i majka, gledali je nježno i bili beskrajno sretni zbog njenog postojanja. "Veta je drugačija od njenih vršnjaka." reče otac " Ona i budna sanja." odgovori mu majka " Naše dvije starije djevojčice uče matematiku, fiziku i kemiju, a ona čita Sofokla." Miris ruža se širio vrtom. Iz kuće se širio miris nedeljnog ručka i tek ispečenih kolača. Njene dvije starije sestre, uvijek zajedno i uvijek daleko od nje, su rješavale domaće zadaće u njihovoj djevojačkoj sobi. Veta je tražila istinu u heksametrima. Talija je voljela njena jutra i njene večeri. Spustila se onog novembarskog dana s Olimpa i zaustavila nad koljevkom tek rođene djevojčice. Njen plač je bio drugačiji, u njemu je već onda bilo protesta i želje za slobodom. Dotaknula je njeno čelo i djevočica prestade plakati, oči, koje još nisu vidjele boje, dobiše sjaj kojim će kasnije osvajati ljude. Sunce se uvijek zaustavljalo na svom putu kada je ona u dnevnoj sobi pred velikim kristalnim ogledalom igrala jednu od izmišljenih scena iz nekih od pročitanih drama. Talija je tračkom sunca obasjavala sobu i pretvarala je u amfiteatar. Bogovi su se spuštali s neba i pljeskali. Sunce je voljelo te trenutke i trajalo vremenom Vetinih snova. A onda su dobre vile prestale bdjeti nad malom kućom u perivoju. Rat je zatutnjao Europom. U njihovoj kući su se smjenjivale vojske. Vetini roditelji su snagom svog uma i jezicima koje su govorili komunicirali sa strancima u svom domu i nadali se da će kraj rata uskoro doći i donijeti pobjedu ideala kojima su se hranili . Osjetila im više nisu bila potrebna za uzbuđenja. Snalazili su se i bez njih u tom vremenu svog nepostojanja u zemlji kojom su se još uvijek svake večeri prosipale oči neba, ali i zrnca gladi. Veta je tražila ruke na kojima bi mogla dalje sanjati, ali ruke su poludjele od straha jedne drugima oduzimale dodir. Njeno srce je kucalo tek potrebne odkucaje, oči se zatvarale tek umorom i otvarale prividnim odmorom koji je bio prevara sna. Rat je završio, godine su se redale, a veliko kristalno ogledalo je otkrivalo njenu tugu i njenu glad. Čovjek kojeg je zavoljela je živio tamo odakle glasovi više nisu stizali. Misao na njega je bilo jedino pravo uzbuđenje iako je mjesto gdje se nalazio bilo bez geografskog položaja, bez umjetničkih djela i poezije koja ih je prije hranila. Sunce je ušlo u sobu koja više nije bila njena, bila je to suza za jednom ljubavi i jednim bliskim, ali činilo joj se tako davnim životom. Imala je osjećaj da čuje daleke odkucaje srca i da se njima može sporazumjevati s onim koji je daleko, tako užasno daleko, tamo gdje pisma i riječi više ne stižu. U pozadini dubine, tamo iza ogledala Veta vidi troja vrata i čuje glas: " dakle dobro, ove osobe ovdje će vam ispričeti priču o Antigoni. Antigona je ona mala mršava, ona što tamo sjedi i šuti. Gleda pred sebe. Razmišlja. Razmišlja o tome da će vam uskoro odigrati Antigonu, da više neće biti najmlađa kćer, najmanja sestra koju nitko nije shvaćao ozbiljno. Razmišlja o tome da kako će se odjednom suprostaviti svijetu i Kreontu, ujaku kralju. Ona razmišlja o smrti i o svojoj mladosti koju je željela sretno odživjeti. Ali tu se ne da ništa mjenjati. Ona je Antigona i mora odigrati svoju ulogu do kraja. Zavjesa je podignuta i ona osjeća strah i svoje udaljavanje od Ismene i od nas svih koji večeras nemoramo umrijeti." Veta prestrašeno pogleda kroz prozor. Vrta u kojem je odsanjala djetinjstvo više nije bilo. Iz tog razmišljanja je povrati glas starog profesora, koji je prilično bučno ušao u njenu garderobu: " Znaš kaj mala. Razmišljal sam o sljedećoj premijeri koju ćemo raditi. Odlučil sam se za Anouilh- ovu Antigonu. Ti ćeš biti moja nova Antigona." Premjera je bila uspjeh. Stajala je na rampi novog života i karijere. Talija u njoj se smješila srećom. Buket ruža boje zalazećeg sunca i ceduljica sa znakom pitanja ju je čekao u garderobi. Njena boginja je slavila s njom. Otvorila joj je ponovo vrata sreće i ona u tom trenu prekorači rampu prošlosti, izađe iz mraka obasjana svjetlom slave. To stanje nije dugo trajalo. Strahovi zatomljeni u srcu koje je žalilo ljubav i sanjalo zemlju iz koje pisma više ne dolaze pređoše ponovo u demone prošlosti. Veta u velikom gradu, daleko od velikog kristalnog ogledala i u njemu skrivenih snova, krijući porijeklo i ideale, živeći na rubu između sna i jave, poče svoje srce hraniti nepovjerenjem u izgovorene riječi. Buketi cvijeća i pisamca sa znakom upitnika su stizala, ona ih je pospremala u ladici svog toaletnog stola u teatru. Tko je taj nepoznati, možda je jedan od svjedoka sa suđenja njenom ocu, možda je demon iz njenih besanih noći, a možda je utvara od kojih je pobjegla u veliki grad. "Profesore moram vam nešto priznati" reče dobročudnom starcu koji je vjerovao u nju. "Kaj se mota po tvojoj pametnoj glavici?" "Prošlost, od koje sam bježala, me pronašla i ovdje u hramu." "Kakva prošlost. Ti si tako mlada, pred tobom je život i karijera" odgovori joj starac ozbiljno. "Bojim se profesore, užasno se bojim sjena koje me kada noću napuštam Talijin hram prate do stana." "Daj mala, ti si stvarno glumica, ti voliš teatar i živiš Antigonu izvan njega." starac se smješio pokušavajući tako rastjerati demone iz njenog sjećanja. Veta mu je bila zahvalna jer bježeći od prošlosti je skoro zaboravila i svoje djetinje snove. U bolničku sobu se probio tračak sunca. Profesor ju dotaknu svojom slabašnom rukom i osmjehujući se reče: "Ti i ja ćemo stvoriti živi teatar. Stvorit ćemo hram u kojem će publika vjerovati u svjetla s pozornice, svjetla koja će stizati direktno iz srca onoga koji će stajati na rampi. Ti ćeš biti majka nad majkama, svjetlo koje će u svakom mladom glumcu paliti žar istinskog talenta. Tvoje mjesto je i za katedrom i na daskama mala moja Antigona." "Ja sam samo majka. Djevojčica kojoj sam, bježeći od utvara, ukrala ljubav čeka na mene. Nikada nije vidjela oca, jer su ga odveli prije nego ga je mogla zapamtiti." "Ona će te shvatiti. Rodila si djevojčicu koja će tražiti i spoznati pravu istinu tvog bijega i njegovog nestanka. Diana u njoj će je odvesti na izvor vječnog svjetla. Neboj se mala moja Antigono, nad svakim rođenjem bdije neka boginja, samo ju treba znati prepoznati, slijediti i nikada je izdati" Sunce je obasjalo bolničku sobu. Profesor je umirao smješeći se. Veta zaplaka. Poslije njegovog sprovoda je lutala velikim gradom želeći se osloboditi demona koji su se u njenim snovima ponovo javili. U isto vrijeme su preostali velikani glumišta krojili njenu sudbinu. To je bilo vrijeme kada moć nije stizala s neba. Smjestivši se u foteljama, iz kojih su istinski ideali protjerani, oni su stvarali jedan novi Panteon u kojem nije bilo mjesta za boginje. Talija napusti hram. Veta, slomljena istinom o teatru koji više nije bio san njenog profesora, zatvori svoje snove u stvarnost koja više nije bila njen pravi život. Zatvorena u svoje strahove Veta je još jedino vjerovala u Thaliju i nadala se buđenju iz Trnoružičinog sna. Godine su prolazile, san je trajao. Profesorove riječi su lebdjele kao dobar omen nad njenim životom. Dočekala je kraj nevrednovanja njegovog sna i rehabilitaciju njegove misli. Stala je na rampu pričajući priču o njegovom snu. Buket cvijeća i pismo sa znakom upitnika je vrati na početak. Osluškujući glas pred garderobom odjednom osjeti uzbuđenje. Ljubav, koju je godinama sanjala, je dotaknu sjećanjem na dan kada je on, čovjek iza upitnika, otišao u zemlju iz koje pisma više nisu stizala.

subota, 10.05.2008.

Ljubav i oluja ruža Živjela sam trenutke sjećajući se ljepote onih prošlih da bi dolazeći bili još ljepši. U jednom takvom treptaju oka u sobu nasmijan s torbom u ruci uđe pjesnik. "Iz kojeg vremena dolaziš ljubavi moja?" "Iz oluje ruža koje su mirisale našim snom." "Pričaj mi." Bilo je to u vremenu tihih lomača, vremenu kada je znanje bilo grijeh i presuda, počeo je pjesnik svoju priču. "To je bilo vrijeme Giordana Bruna." prekinuh ga "Ne to je bilo ranije u gradu jakih vjetrova, tamo gdje smo na velikoj rijeci izgradili Dianin hram." reče pjesnik naizgled mirno. On ne voli kada mu se prekida misao, ne voli upadanje u rečenicu koja uvijek ima svoj tok i besprijekorni ritam. "Željela si priču sada slušaj." Bili smo ti i ja u vrtlogu četrnaestog stoljeća, ti i ja u valovima vremena koje je nagovještalo oluju, a ruže su mirisale snom o ljubavi koja se spuštala s neba i blještala izvorom vode koja dolazi iz zemlje. Dok smo lutali trenutcima postalo mi jasno zašto se uvijek rado vraćam na rijeku i zašto upravo tu osjećam uvijek iznova rođenja, tvoje i moje. Govorio je tiho, što inače nije njegov običaj. Pred mojim očima se stvarala slika prostora punog mirisa i ja osjetih njegov trenutak u sebi. Uvijek sam voljela naše večeri pune priče, ali ova je uzburkavala energiju i nagovještavala orkan osjećaja. Pjesnik je pričao, njegove riječi su prelazile u slike i postajale trenutak u kojem se nalazimo. Vidjeh veliku rijeku i most i Dianin hram i vidjeh vrijeme kako teče. Stoljeća su se redala, godišnja doba oblačila i skidala haljine s drveća, jedino su ruže mirisale uvijek istim pupoljcima. A onda se zaustavi vrtlog i trenutak pređe u purpur zapadnog neba. Osjetih ljeto u zraku i pupoljci se otvoriše u prekrasno bijelo more. Vidjeh mladu ženu u polju i začuh njen krik, a zatim plač djeteta. Pored nje je stajala starica koja podiže dijete i zamota ga nježno u bijeli rubac koji je do tog trena nosila na glavi. Glas mlade žene je bio slabašan, ali sam razumjela pitanje. "Je li dečko ili djevojčica?" "Djevojčica sa znakom na licu koji bi je u ovom vremenu mogao koštati života." reče brižno starica "Kakav je to znak?" "Ona nosi u sebi snagu boginje lova i mjeseca, rođena je da se uzdigne iznad vremena i da otkrije tajnu početka zbog koje danas gore lomače i umiru nedužni." reče starica tiho. "Gdje je taj znak?" "Na njenom licu, u uglu čela mladi tek rođeni mjesec koji će s njom rasti." "Moramo ga dobro skrivati od znatiželjnih očiju." Pjesnik je pričao kao da sanja, a u meni je raslo uzbuđenje. Vrijeme poteče i godišnja doba se smjenjivahu osamnaest puta. Na mostu pored Dianinog hrama stoji djevojka duge plave kose i gleda u rijeku. "Boginjo reci mi kuda da krenem, gdje da ga tražim? Pokaži mi barem pravac, odredi smjer." šaputala je gledajući u nebo Iznad djevojke se pojavi bijela golubica. "To je Diana" pomislih Rođena u ružinom polju djevojčica je rasla uz opojni miris snova koji su bili i njena stvarnost. Uvijek je vidjela ono što drugi nisu mogli. Znala je kada će padati kiša i kada će gradom proći pogrebna povorka i znala je tko je sljedeći. Njena duga plava kosa je bila tako češljana da sakrije rastući mjesec na čelu. Majka joj je jutrom zabranjivala da prepričava svoje snove, otac ju je vodio na duga putovanja u nepoznato da je odvoji od djece s kojom je dozrijevala, ali i da sakrije od nje sve češća spaljivanja vještica u gradu. Jedno se jutro probudila ranije od sviju. Bilo joj je tek pet godina. Izašla je u zoru i promatrala prelazak mjesečevog sjaja u izlazak sunca. Ljetni dan se uvlačio u njena osjetila. Krenu kroz ružino polje ka obližnjem izvoru vode da opere još snene oči. Gledajući svoje lice u zrcalu vrela ona primjeti polumjesec na svom čelu. "Čudno." pomisli "ovo nemaju druge djevojčice." "Ali pogledaj imam ja" dječakov glas je bio tako blizu da se prestrašila "Zar ti možeš čuti moje misli?" upita ga djevojćiza iznenađeno "Neznam što je to misao, ali znam da si me pozvala na izvor da te naučim da voda izlazi iz zemlje."reče tek nešto stariji dječačić. Iznenada se pored njih pojavi dječakov otac i potežuči ga za ruku odvede sa osunčanog izvora. U gradu su zvonila crkvena zvona i bubanj je najavljivao događaj. Djevočica se uputi za zvukom. Stajala je sama u gomili i gledala na trgu svoj noćašnji san. Složene oblice brezovine i veliki stup na kojem je bila zavezana mlada žena koju je poznavala iz sna i iz susjedstva. Odjednom su uz nju stajali otac i majka. "Diana, idemo kući." reče otac Majka je blago pomiluje po kosi. "Ja sam ovo noćas sanjala." reče djevojčica "Idemo" reče otac ljutito da bi spriječio njeno daljnje pričanje i da bi je odveo sa trga na kojem će u sljedećim trenutcima biti spaljena najbolja prijateljica njegove žene. Diana osjeti miris goruće brezovine, okrenu se i ugleda plamen od kojeg se jutros probudila. Sazrijevajući je osjećala sve više da su njeni snovi zrcaljenje dnevnih događanja. Spoznavši da joj prijeti opasnost djevojka je prestala govoriti. Zatvorena u svoju šutnju ona je u sebi stvarala svoj svijet istine. Stojeći često pored Dianinog hrama ona je sanjala dječaka s polumjesecom na čelu i povjeravala mjesecu, tom čudesnom lutalici svoje duševne boli. Mjeseče, moj sneni ljubavniče... Mjeseče, moj sneni ljubavniče! Sanjajmo noćas u snu sjedinjeni Noćas me dragane dodirom ne budi Duša moja, tvojim sjajem ogrljena U nezemaljskom kraju izgubljena U kraljevstvu ljepote mi spokoj nudi Obasjava me srećom, ljepotom me krijepi, Vatreno plavičastim sjajem za zlo slijepim. Mjeseče! Moj drevni sneni ljubavniče Tvojim zagrljajem budiš ono davno znano Putove kojima se duša u ovo tijelo vraća slatkoću postojanja, zagrljaj rijeke ponornice dok more života nudi okus vrulje s naznakom slano, Duša moja grli svjetlost tvoga bića I s ljubavlju slatkasto- svjetlosni zagrljaj uzvraća. Mjeseče! Moj drevni ljubavniče Zagrli me lavom vulkanskoga sjaja Plavetnilom nebeskoga zmaja Zvjezdanim krijesnicama bez kraja Putokaz na zvjezdanim stazama, na Svemirskom beskraju raskršće, u nepostojanju trenutak istine mi budi, jer kad uhvati me luđačko- ljudski nemir ludi u zagrljaju tvom osjećam božansko uzašašće sretna osjećam da me ljubav u snove snubi. Mjeseče! Dragi moj sneni ljubavniče! Hvala ti na svjetlosnom zagrljaju iz kojeg izrasta moj vječni ljubičasti san! Znala je da i on sanja nju, osjećala je njegove misli, ali je daljina stajala između njihovih tijela. Majka ju je molećivo gledala i željela da nestane znak sa njenog čela, da se jednog jutra probudi bez sna i ponovo progovori. Diana je sanjala dalje. Krenula je s mosta praćena bijelom golubicom kojoj se u letu pridružio golub. S mosta je uvijek odlazila u ružino polje i tamo u mirisu osjećala trenutak početka sna. Tog jutra je miris bio snažniji, opijao ju je nekom novom energijom. Djevojka sjede na mjesto na kojem je rođena. "Moram otići na izvor i oprati lice. Danas je moj osamnaesti rođendan i majka očekuje da budem nasmijana i sretna za podnevnim stolom." pomisli uzbuđeno. "Mladić čeka na tebe, zatvorili su ga u podrume papske palače." šapnu boginja u njoj. Pjesnik zašuti i zatvori oči. Zaustih da ga upitam o čemu razmišlja, ali njegove misli su bile brže. "Mladić je lutao godinama neznanja, skrivao se iza Bacchusove razuzdanosti i ljubio sjećanje na izvor vode i sliku djevojćice koju je vidio u njemu. Ona je bila osjećaj koji je nosio u sebi, istina kojoj je težio i koju je u jednom nesretnom trenu pred svjedocima izustio. Zavezali su mu ruke i odveli ga u tamu i ostavili na milost i nemilost vlage, štakora i bičevanja tadašnje moći." "Zar to nije bio Giordano?" pomislih "Mladić je bio prije njega," pjesnikova misao se usprostavi mojoj "on je osjećao više od Bruna, imao manje znanja ali više energije u sebi. "O njemu je Giordano pisao u svom djelu "O magiji" osjećajući ga u sebi kao što ja danas osjećam obojicu u svojim mislima. Zatvoren u zidine palače, mladić je ljubio djevojčicu duge plave kose i širio čudnovatu energiju koja je onemogućavala inkvizitore da ga ubiju. Koncentrirana u prostoru oko njega, ljubav je blokirala mozgove onih koji su željeli donjeti presudu. Krvnici su bili jaki i nemoćni u isto vrijeme." "Pričaj mi." rekoh smještajući se na kauču pored njega. Energija o kojoj je govorio se širila našom sobom, uvlačila se u moje postojanje i oblikovala prostor koji je nastajao i širio se našim mislima. Diana krenu prema izvoru. Njena haljina je bila bijela pa se njena silueta jedva nazirala u ružinom polju. Nebo je sjalo zenitom i ona u zrcalu vode opra svoje lice. Na njenom čelu zablješta puni mjesec, znak njene, tim danom, odživljene zrelosti. Nečija tajna ruka zatamni horizont i u izvoru se zrcalio samo mjesečev sjaj i tamnica u kojoj je zavezan sjedio mladić. Diana pruži ruke ka njegovom čelu, ali tim pokretom uzburka površinu vrela i slika nestade. "To je on, to je dječak sa izvora." mislila je tužno gledajući u površinu koja se smirivala. Čekala je nadajući se, ali zrcalo je pokazivalo samo njeno tužno lice. "Moraš biti oprezna inače ćeš ga izgubiti zauvjek." boginjin glas je vrati u stvarnost "Kako ću stići do njega?" "Do tamo vodi samo jedan put." "Pokaži mi ga." "Taj put moraš otkriti sama. Mladić je snagom svog sna obuzdao stražare, obmanuo porotu, uspavao krvnike. Njegovo jedino oružje je ljubav prema slici koju pamti iz djetinjstva. No što više vremena prolazi slika je sve blijeđa, gubi sjaj. Požuri Diana, dokaži da je i tvoj dugogodišnji san istina početka, ljubav je energija koja pobjeđuje smrt. Danas je tvoja zrelost spremna za žetvu, uberi ruže i njihovim mirisom otvori vrata tamnice." Diana krenu u tamu iznenadne noći. Slijedila je miris ruža i svjetlost sa svoga čela. Uzburkano bijelo more je posu laticama i ona u toj oluji vidje svjetli trag koji ju povede u nepoznatom pravcu. Nad stoljeće se spustila vječna tama. Sofija je zaustavila sunce na istoku. U toj beskrajnoj noći su s vremena na vrijeme zasjale lomače i tišinu su parali zvukovi bubnjeva i krici umirućih. Diana je zaštićena mirisom oluje ruža gledala smaknuća i odlazila za tragom koji ju je vodio u dosad nedoživljeno, ali sanjano stanje. Tama je bivala sve gušća, a vatre sve češće. Trag koji je slijedila je završavao na velikom trgu ispred palače. Na trgu su bile pripremljene lomače. "Stigla si na vrijeme" reče boginja djevojci koja je nesigurna stajala pred kapijom "Sutra je sudnji dan." Djevojka sva u bijelom, puna sna i ružinih latica prođe neopažena kroz kapiju palače. U dugim tamnim hodnicima je slušala jauk pretučenih, osjećala miris krvi i zov ljubavi. U najtamnijem dijelu podruma je dotaknu tišina. Stražari naslonjeni na koplja su spavali. Teška drvena vrata se pred njom otvoriše i ona uđe u ćeliju. Nasmijan i visok, očiju boje sna, okovan lancima stajao je dječak sa izvora. Slika koju je godinama sanjao, slika koja je u zadnje vrijeme gubila sjaj zasja ponovo u njegovim mislima obasjana mjesečevom svjetlosti. "Odakle dolazi voda." progovori Diana, nakon godina šutnje "Iz zemlje." Dva mjeseca se spojiše u veliku kuglu koja osvjetli ćeliju. Njene ruke bez napora raskidaše lance. Miris ruža se prosu podrumom. Diana i Bacchus su letjeli iznad palače dok je povorka žigosanih izlazila na trg. Palača je spavala. Lomače su počele cvjetati ružama i palača obavijena mirisom bijelih pupoljaka nestade u žbunju. "Moramo brzo napustiti grad jakoga vjetra." mladić i Diana pozvaše tek oslobođene "Ovaj san neće trajati sto godina." "Molim te objasni mi o kojoj se energiji ovdje radi." upita Bacchus dok se Diana smješila "Zar to stvarno nisi osjetio, dragi moj ljubavniče" Pjesnik je ušutio. "Je li priča gotova?" upitah želeći čuti sretan kraj njihovog sna. "To je bio samo trenutak ljepote u beskraju noći toga vremena. Oni su krenuli u plave daljine ka izvoru koji ih je spasio od zavjere." "To je naj ljepša ljubavna priča koju sam do sada čula" šapnih uzbuđena "Ovo je ljubavna priča u kojoj nitko nije izgovorio obične riječi "volim te", a sve što se dogodilo je dokaz da se prognana ljubav uvijek vrati onima koji je uistinu u sebi spoznaju."

petak, 09.05.2008.

Ljubav i filozofija djetinjstva Jednom davno sam pročitala baladu tijelu u pokretu tanga i pokušala bez glazbe spoznati osjećaj pisca koji je svoju ljubav i tugu skupio u tih par stihova. U mojoj glavi su nastajale misaone slike, vidjela sam riječi kao poludjele ptice, kao zalazak sunca, kao suzu na obrazu i kao zagrljaj. Te slike su budile u meni osjećaje i sjećanje na jedan davni rastanak. Vidjela sam sebe u trenucima koje nisam znala opisati riječima, a onda sam jedne večeri gledala "Baladu tijelu" na pozornici. Žena i muškarac u prošlom i trenutačnom zagrljaju su mi uistinu plesnim pokretom pokazivali osjećaje pisca. Poželjeh s njima zaplesati, da kroz plesni pokret osjetim uistinu ono napisano, jer to je u isto vrijeme bila balada o njihovom i mom tijelu u trenucima tuge, tog riječima neopisivog osjećaja. Dva lijevo, jedan desno i ja vidjeh njihova lica u zrcalu sna, našminkana za nastup, ali šminka nije mogla sakriti njihovu čežnju za ljubavlju koja ih je spajala i odvajala u isti tren. Pokreti njihovih glava su odavali čas sreću, čas bol. Glave su padale i dizale se, dva lijevo jedan desno, oni su iz kolijevke svojih poriva crpili zagrljaje svaki tren drugačije, ali sa uvijek istim žarom. Na dlanovima su treperila njihova srca, na usnama zanos, a u mojim zrcalnim neuronima su nastajale nove misaone slike i ja uistinu doživjeh baladu koju sam pročitala. On je pokretom govorio o vremenu kada su još slobodni i sretni, kao poludjele ptice, pjevali ljubav. Ona se pokretom prisjećala da je odjednom poslije te ljepote prestalo sjati sunce i da se ugasio san. Pogledaj, poziva je on, pogledaj moja slatka damo, ovdje treperi nova vatra slična onoj iz našeg prvog ljubavnog plesa. Pokreti su uistinu postajali sjenke njegovih osjećaja, ja vidjeh njegovu dušu u pustinji osjećaja i osjetih oluju njegovih nadanja i želja. U pokretima njegovih dlanova zatreperiše ostatci njegova srca, i ja u izrazu njegovog lica prepoznah i vidjeh tugu za prošlim vremenima. Pišući o ljubavi ja želim osmisliti u sebi i u vama osjećanje osjećaja i pretvoriti ga u most na kojem će se sresti umijeće i samopoimanje ljubavi. Napisanim želim uzburkati vašu maštu s kojom ćete unutar magije riječi pronaći svoje misli i svoje istine. Moje misli ne smijete doživjeti kao zadatak univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u vama. One bi trebale biti samo poticaj vašoj želji, da uistinu spoznate gdje se krije tanjom obavijeni izvor iz kojeg kao rijeka istiće energija koja se mjenjajući oblike udomila u našim srcima. Počnimo s djetinjstvom kada je vještina podučavanja bila presudna za daljni razvoj naše osobnosti. Dijete kroz igru uči i pamti dijete sanja život, dijete voli život iako još ne zna što je život. Polaganjem temelja razvoju osobnosti, razvijanjem intelektualne snage i načina razmišljanja u nama je rasla razumnost, osjetilnost, osjećajnost i moć zapažanja. Zadovoljenje radoznalosti, upućivanje u istinite životne vrijednosti, učenje i bogaćenje misaonih iskustava, učenje očiju da gledaju, da se čude i da se raduju, to smo sve savladali u vremenu djetinje zaigranosti. Istančavali smo osjetila, razvijali ukus, budili osjećaje i smisao za lijepo, zavoljeli ljepotu osjećaja i danas bi se trebali boriti da ta ljepota i dalje u nama raste. Djevojčice, vi koje ste nekada davno uspavljivale svoje lutke, a onda uzbuđene, tajno odlazile u prve zagrljaje, očiju punih neke treperave sreće i bile zaljubljene u prvu loknicu na svom čelu i zaljubljene u cijeli svijet i vi dječaci koji ste onda davno prvi put uljem zalizali kosu, nepotrebno brijali lice pa vam se činilo da ste ozbiljni i slični odraslim ljudima, vama nekadašnje djevojčice i dječaci pišem ovu priču. Tango je ples u kojem oči, uši, nos i dlanovi neprestano u univerzumu našega uma osjete pretvraju u osjećaje. Pokušajmo, kao nekada davno, te osjete ponovo pretvarati u osjećaj koji ćemo pamtit.Tango bi trebali uvijek doživjeti kao tri minute ljubavi, tri minute koje nas vrate u vrijeme sazrijevanja, tri minute koje obnove vatru ljubavi u nama, vatru koja je s vremenom počela jenjavati. Pokret tada postaje osjećaj, dodir ljubav koja uistinu izvire iz dubine tijela i širi se kao plamen, uzburkava krv, osvježuje mozak, hrani ga novom svjesnom spoznajom istinskog postojanja. Tada korak nije važan, dva lijevo, jedan desno izviru iza trenutka i uistinu postaju trenutak u kojem osjećamo osjećaje. Sjetimo se svoga prvog tanga i uzbuđenja i sreće. Nemojmo nikada zaboraviti kako smo s lakoćom u prvom zagrljaju brojali prve korake. Učinimo to sada zajedno. Zamislimo da stojimo na parketu gimnastičke dvorane. Iz gramofona u uglu odzvanjaju prvi tonovi argentinskog tanga. Pogledom tražimo oči koje najljepše sjaje i u njima pronalazimo svoj osmjeh. Počnimo ovaj prvi tango u životu, zaplešimo, nije teško, dva lijevo, jedan desno, brojimo zajedno, vi i ja zajedno. Tada smo se opraštali od djetinjstva i željeli svim srcem ući u čudesni svijet odraslih. Neka danas bude drugačije. Ovo nije sat riješavanja problema u firmi u kojoj radimo, nije borba za koricu kruha niti je uspinjanje na ljestvici karijere. Umirimo se na trenutak, ovo je ulazak u svijet naših snova, u svijet vječne mladosti od koje smo se, mučeni brigama, davno oprostili. Zaboravivši prvi tango i osjećaj koji nas je tada nosio parketom mi smo prestali povezivati osjećaje i život. Nekada mi se čini, dok vas promatram kako jurite životom, da ste uistinu postali La Mettrieev davno naslućeni "Čovjek mašina". Zarekla sam se da neću djeliti opaske, ali vas ipak moram potsjetiti da se danas nalazimo na ulasku u jedan novi svijet, svijet o kojem se piše znastvena poezija i naslućuje cjelina. Aparati su zavladali našim životima, bez njih mi više nebi mogli niti znali živjeti, ali ipak je najvažnije u ovoj džungli novonastale tehnologije znati zadržati onog malog velikog čovjeka u sebi. Odat ću vam jednu tajnu, skrivenu u zagonetki sna. Pogodite kako se raste, kako se lako stigne do krova ili čak do one daleke zvijezde s koje se vaša misao spustila u san života, do anđela čuvara koji nad vašom zvijezdom bdije, do dalekog plavog neba. Neznate? Zatvorimo oči i zamislimo ponovo parket i prvi tango, osjetimo onu vatru koja je tada u nama počela gorjeti. Da, istina je, mi osjećamo da ona sada još samo malo tinja. Zaplešimo ponovo svoj prvi tango, nije teško, dva lijevo, jedan desno, korak za korakom i vatra se ponovo rasplamsava. Osjećate li kako sada koračate uzdignute glave koja vas nosi ka zvijezdi pod kojom ste rođeni, vi lebdite iznad dugačke ceste koja vas vodi ka cilju, vi izrastate iz ustaljene kolotečine i monotonije radnoga dana, prerastate sve probleme, rastući osjećate kako je vaše tijelo puno čudesne energije, puno treptaja koji su nekada davno značili život. Plamen davnih dana se u nama rasplamsava, osjećaj one davne nevine sreće se ponovo u nama budi, sreća u treptaju očiju koje nismo zaboravili, u zagrljaju koji nosimo u srcu, u ljepoti noćnoga neba koje je bilo svjedokom našeg prvog poljubca, u ponosu položene mature, diplomskih ispita. Misli smo onda da sreća kapa s neba, a ona je bila u nama i našoj spokojnoj duši, u našem velikom srcu i našem, brigama neopterećenom, umu. A onda smo se oprostili od mladosti u užasno velikim koracima krenuli u zrelost i nismo shvatili da je taj oproštaj bio sudbonosan. Zaboravljena sreća prvih uzbuđenja ubija sva druga uzbuđenja u nama, bez sjećanja na prve tuge nemožemo se sukobiti sa novim tugama, prve boli su lijek za sve veće koje doživljavamo u zrelosti. Dok odrasli hodamo gradom ponekada nam se pričini da sunce više ne sjaji kao nekada, dok zrelost u nama stari pričinja nam se da su proljeća izgubila snagu buđenja, da su ljeta kraća, jeseni tužnije, zime dulje. Uhvativši se pri takovom razmišljanju pokušah pronaći uzrok tom stanju moje duše. Vidim na tisuće lica, tisuće tijela u pokretu, tisuće ruku koje se pozdravljaju, ali ni u jednom pokretu ne prepoznajem pokrete dječaka i djevojčica iz kojih smo izrasli u ovaj život. Recite mi gdje su nestali, što se snjima dogodilo? Otišli su u dugoj povorci vraćajući se mostom sna u uvalu djetinjstva. Možemo li ih vratiti u zrelost. Zaplešimo još jednom onaj prvi, nikada zauvjek zaboravljeni, tango u životu, osjetimo lakoću pokreta u zanosu dječjeg sna, vratimo ljepotu prvih sastanaka, uzbuđenja prvih poljubaca, vratimo osjećajima slobodu. Tada će sunce ponovo zasjati, nebo zaplaviti, zvijezde zatreperiti i mi ćemo pomisliti da sreća uistinu kapa s neba. To je znak moje i vaše zrelosti, ali i uzvišeni cilj, te plemenita služba životu koji živimo. Njegujmo poeziju ove nevidljive poruke, živimo svaki svoju filozofiju ljubavi. Ljubav je sloboda, mudrost na izvoru sna. "Umijeće pokreta" Dijana- Dinaja Jelčić

četvrtak, 08.05.2008.

Ljubav na oltaru sna "Oprosti mi godine neznanja." šapnuh dobro poznatom osmjehu u mojim zrcalnim ćelijama. "Dobro došla u trenutak istine." odgovori mi osmjeh. "Einsteinov san traje u mojim mislima" rekoh "Odživi ga svijesno." šapnu mi dobroćudni osmjeh moga djeda "Sjedini u sebi naučeno i vjerovano. Slijedi glas boginje ljubavi koja te je pozvala na ovo daleko putovanje." "Ali ja bih radije slijedila tebe. Zar ti nisi moj anđeo čuvar?" "Ja sam samo osmijeh iz tvojih ćelija, ona luda u tebi koja će ti pomoći da uistinu ostaneš dijete veselja i sreće i da osjetiš ljubav, tu čudesnu energiju koju si rođenjem dobila." U taj čas pred mojim unutarnjim očima zatitraše svijeće na žrtveniku crkve u kojoj sam krštena, primila pričest i firmana. Moje vrijeme otvori još jednom svoja vrata i ja odživjeh još jednom rađanje i sazrijevanje. Na krstionici me dotaknu hladna ruka stranca i ja osjetih kapljice vode kako se kotrljaju niz čelo. Ista ta ruka mi pruži hostiju i ja osjetih isto gušenje pri gutljaju. "Moram li svake nedelje progutati ovo što mi ovaj svojom rukom gura u usta?" upitah djeda neshvaćajući niti čin niti ritual. "To je obaveza onih koji nisu uspjeli u sebi pronaći i spoznati vječnost." "Što je vječnost?" "Onaj trenutak u kojem ćeš spoznati beskonačnost u konačnosti svoga tijela." "Kako ću to spoznati?" "Pitaj me kada odrasteš. Tada ćemo moći o tome razgovarati." "Koliko puta moram još spavati dok ne odrastem?" upitah djetinje nevino. Godine su prolazile i ja sam odrastala u okrilju tog dobroćudnog osmjeha. Kada smo u gimnaziji počeli učiti kvantnu fiziku našla sam se ponovo pred istim problemom. "Što je svijet kvanta?" upitah djeda jedne večeri zatvarajući knjigu iz koje su me gledale formule koje nisam razumjevala. "Ulazom u svijet kvanta napuštamo svijet svakodnevnog iskustva, napuštamo, vrijeme, prostor i materiju i misaono ulazimo u mikrosvijet pretpostavki i vjerojatnosti, prelazimo u svijet vibriranja i titranja energije, u svijet novih protega gdje se susrećemo sa konstantama, sa vjerojatnostima, energetskim poljima, valovima i njihovim određenim duljinama, s frekvencijom i česticama. Kada se radi o odnosu unutarnjih nevidljivih i vanjskih vidljivih procesa tu je naše današnje znanje još uvijek nepotpuno. Mi još uvijek ne znamo djeluje li gravitaciona sila u svijetu kvanta i fotona. Naša jedina mogućnost je u vjerovanju, u savijest fizike." smješeći mi se odgovori mi tada već starac u čije sam znanje beskarajno vjerovala. "Zar ova dosadna fizika može imati savjest?" "Može. Početak prošlog stoljeća je označio revolucionarni početak onoga što mi danas primjenjujemo kao gotove činjenice. Fizika je u tom vremenu bila u potrazi za apsolutnim zakonima koji neovisno o čovjekovom uplitanju, posjeduju vjerodostojnost. Princip održanja energije je trebao u sebi nositi nešto kao poruku održanja ravnoteže u prirodi, a time njenog zdravlja i zdravlja čovjeka kao njenog najvažnijeg dijela. Čežnja za prirodnim uređenjem svijeta, najveće sreće misaonog čovjeka, svijeta koji mu na koncu poklanja svijest i savijest, u tom vremenu je bila cilj svih naučnih ispitivanja. Istraživati ono što je moguće, onom tada, pa i danas neobjašnjivom odavati dalje čast i povjerenje. Tu su se susretala klasična humanistička nasljeđa i svježina naslućene budućnosti. To ti je draga moja djevojčice savijest fizike." odgovori mi djed "Još uvijek ne razumijem." "Prije Einsteina se smatralo, na osnovi dnevnog iskustva , da su događaji iz kojih možemo nešto naučiti, prošlost. Oni događaji u kojima možemo nešto promjeniti su bili budućnost. Prošlost je bila odvojena od budućnosti nekim vremenom koji je nazivan sadašnjost, a sve se to događalo izvan čovjeka, promatrača tih događaja. Vrijeme nije bilo dimenzija nego mjerna veličina tijeka događaja." Makinalno sam pogledala na sat. Djed se uozbiljio i zašutio na tren. Tišinu je narušavalo kucanje zidnog sata. Velika kazaljka se približavala dvanaestici i kucanje nadjača zvono. Ura odzvoni sedam puta. "Ovo je naše dnevno iskustvo, mi razgovaramo već sat vremena, ali to iskustvo nas još uvijek nije naučilo što je naše vrijeme." nastavi djed mirno osjetivši da sam postala nestrpljiva. "Desetljećima pokušavamo dokučiti što je sadašnjost koju mi svojim postojanjem i stvaramo, što je odsječak vremena čije je trajanje određeno udaljenošću promatrača od početka događanja. Ti si cijelo ovo vrijeme bila, iako to nisi osjetila, sudionik u stvaranju sadašnjosti." "Jesi li ti to osjetio?" "Nisam, jer kao ni ti za to nemam osjetila. U tome se krije problem nerazumjevanja i nespoznavanja te elegantne teorije. Mi neosjećamo energiju koju našim sudjelovanjem u događaju proizvodimo. Da bi nam to bolje objasnio i dokazao Einstein se poslužio svjetlošću koja osvjetljava sve događaje i njenu brzinu odredio kao konstantu izačunavanja energije. Energija koja se pri tome razvija je jednaka masi pomnoženoj sa brzinom svijetlosti na kvadrat. Po njemu se bilo koje djelovanje može širiti samo brzinom manjom od brzine svijetlosti ili jednakom njoj." pogledao me je svojim blagim očima tražeći potvrdu da ga razumijem u mojima. "Ali mi smo u dnevnoj sobi, vani je već davno noć. Ni traga od svijetlosti, kako onda mogu razumjeti to što govoriš?" "Formula koja je promjenila našu spoznaju o vremenu nije primjenjiva u tvom dnevnom iskustvu jer ti nemožeš spoznati brzinu svijetlosti, iako ju u olujnim noćima odbrojavaš vremenom od bljeska munje do grmljavine. Tada spoznaješ da je svijetlost stigla do tebe brže od zvuka, ali još uvijek nespoznaješ vrijeme koje je trebao bljesak da stigne do tvojih očiju. To vrijeme koje je munja trebala da stigne do tvojih očiju je Einstein nazvao sadašnjost i promovirao četvrtu dimenziju kao bitnu protegu našeg postojanja." "Pa to je samo trenutak." "Da to je trenutak u kojem se poznaje prošlost i samo sanja budućnost. U trenutku je skupljena vječnost tvog postojanja u konačnosti tvoga tijela." Slušala sam priču o nastajanju nove fizike, priču u kojoj nije bilo ni jedne formule koje su mi u školi išle na živce. Učeći ih napamet ja nisam razumjevala niti osjećala njihovu snagu. Te večeri kao da je trag svijetlosti ušao u moju svijest ja uskliknuh. "Vrijeme je energija koju ću uistinu spoznati tek kada spoznam svijet superstruna koje svojim neprekidnim titrajima stvaraju tvar iz koje smo mi i univerzum satkani." Sada zamišljam crkvu u kojoj sam krštena, u mislima stojim pred oltarom i nošena djedovim osmjehom pokušavam spoznati vrijeme, tu četvrtu protegu u sebi. "Ali tko je pokrenuo tu mašineriju, tko nas je uveo u ovaj čudesni svijet?" pitam sliku iznad oltara. Tišina mi dokaza da je to čega sam se kao dijete bojala samo slika, a slike ne govore. Luda u meni, glasom iz mladosti, nastavlja svoju priču. To se dogodilo davnim otkrićem kvantnog skoka unutar materije, čiji je duhovni sadržaj položen u dimenziju vremena i u svijet kvanta. Dugo vjerovana istina: "Natura non facit saltus". (Priroda ne čini skoka), je kvantnim skokom porekla upravo taj princip, koji su od antičkog doba filozofi i znanstvenici držali apsolutnom istinom. "Priroda" skakuće uvjetovana oslobađanjem određene količine energije i dvojstvom njenog isijavanja. Ta je količina nazvana kvantum energije i pri svom širenju može biti i val i čestica u isto vrijeme. Do tada poznatom valnom elektromagnetskom isijavanju je, kroz otkriće njegovih čestica, poklonjena stvarnost. "Što je stvarnosti elektromagnetskih valova?" pitam glas istine "Energetska količina svijetla. To su one iskrice koje ti srećeš na svom putovanju univerzumom tvoga uma, to su zvjezdice na tvom unutrašnjem nebu...... to je ljubav." "Znači li to da sam uistinu ušla u svijet kvanta?" "To znači da si doista postala sudionik u razvoju svojih procesa. Vjerojatnost je veličina koja objašnjava svaki slučajni događaj za kojeg ne postoje sigurne pretpostavke. U procesima makrosvijeta i u objašnjavanju njegovih prirodnih zakona promatrač ima veliku ulogu, ali u procesima mikrosvijeta, dakle u kvantnom svijetu promatrač postaje sudionikom i tako ima središnju ulogu. Bez sudionika i njegove mnogodimenzionalne svjesti, mikrosvjet živi svoj nevidljivi, samostalni život. Sudjelujući svijesno u mikroprocesima u univerzumu tvoga uma ti si otvorila vrata čudesnog metasvijeta i pokucala na vrata spoznaje. Tvoj um je prisutan pri svakom događaju i uvjetuje njegov tijek. Uspjela si misaono prodrijeti u prostor svojih atoma i otkriti da tvoji elektroni u tom trodimenzionalnom prostoru imaju tri pravca kretanja i pozitivno i negativno zakretanje. Tvoji elektroni imaju svaki svoju pokretačku snagu i samostalnost pokretanja, ti si spoznala njihovu dvojnost, ali i njihovo svojstvo. Oni se međusobno odbijaju, a spajaju se sa protonima. Contraria sund komplementa." glas iz davnine potvrdi mi moju misao "Suprotnosti se nadopunjuju i tako nastaje harmonija u mojim mislima i moja unutarnja ravnoteža." uskliknuh pobjedonosno. "Promatrajući elektrone na njihovom putu shvatila sam da oni nemaju određenu putanju. Oni skaču i pri tome oslobađaju energiju, njihovo mjesto nikada nije predvidivo, mogu biti i tu i tamo, oni su nekada val i čestica u isto vrijeme. Moje tijelo nije nikada u stvarnom stanju, nego vječno nastaje iz uvijek novih mogućnosti univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u meni." "Da, draga moja djevojčice, ti si naučila vrednovati sve ono što može biti, ono što stalno djeluje i za tebe postaje mogućnost kojoj svjesno težiš. Tom suigrom tvog trenutačnog stanja sa svim tvojim mogućim stanjima ti ostvaruješ pravu punoću stvarnosti." "Stvarnost je trenutak u kojem postojim, trenutak u kojem spoznajem da materija moga tijela nije čvrsta, da ona nastaje vječnim procesom gibanja svih mojih djelova." "To ti dokazuje da si ti uistinu cjelina, a ne zbroj djelova. U kugli tvog trenutka si vidjela Einsteinov san, spoznala nastajanje prostora pod utjecajem vječnog gibanja tvojih struna i energije vremena." djedov glas me je uvodio u najčudesnije putovanje života Pomilovala me tajanstvena sila Svemira. Na nebu se zapalila tisuću i jedna želja odaslana sa vrata vremena. Zatitraše kristali noći u tišini. Osluhnuh titraje vremena. Suptilna tmina me obavila i oduzela mi onaj dio leda u koje upisah šifru zaborava.Rijeka je nestajala u delti vremena. Mjesec se smanjivao i pnestajao u sjećanjima, tim nježnim čuvarima vrata vremena. Zakoračih u tišinu, prođoh pored čuvara vremena, zaustavih vrtloženje misli iza mirnog čela, zaustavih remećenje neusklađenosti sklada nemirnog mira u srcu. Odlomih komade leda, zgnječih ih u kristale zaborava iodbacih u tamu Svemira. Hoće li mi donijeti dio tvojih nemira? Hoće li u tišini pokušati odgonetnuti jednostavnu formulu moje duše? Misterija vremena je jača. Nema odgovoar. Dišem, osjećam izvorište ljepote, nemirno i prepuno sebe, slično mome srcu koje titra nemirnim ritmom mira. Tmina se pretače u tišinu. Pred mojim nutarnjim očima se zakrivljuje velika lađa crkve, na oltaru se smanuju svijeće, a na svodu, iznad slike Stvoritelja, iznenada iizranja freska "Nastajanje svijeta" iz Sikstinske kapele. Jedna zraka sunca probijajući se kroz vitraže obasja njen dio, stvaranje Adama. Osjetih dinamiku i ritam u pokretu koji život znači. Promatrala sam zadivljeno dvije ruke iz čijeg dodira zatreperiše strune, maleni prozirni končići i počeše jedan za drugim lepršati skladajući za mene simfoniju sna. Slika, velikog renesansnog majstora, se izgubi u tom čudesnom plesu izmješanih pokreta, boja i tonova. Nastajanje svijeta u čije središte se smjestio čovjek se, kao još neviđena teatarska predstava, počelo odigravati pred mojim očima.

srijeda, 07.05.2008.

Ljubav i Arkadija Svijest i san izmješani, u sudbinu vječnog traženja istine o početku, daju onome što smo nekad nazivali životom novo značenje. Ovdje na vratima vremena je sve osunčani san iz kojeg , svojim mislima, sudjelujemo u stvaranju simfonije univerzuma. Vječnost i beskonačnost, zgusnute u trenutak, nude nam pravo odabira i mi tako, osjećajem, postajemo Sijamski blizanci. Više ne gledamo očima i ne slušamo ušima, ne dodirujemo dlanovima i ne ljubimo usnama. Ušli smo u svijet još uvijek znanstveno ne dotaknut, u svijet ljepote sna i spoznali mnogo protežnost našeg postojanja. Tada osjetih da Arkadija doista postoji u mojoj svjesnoj spoznaji. Na padinama surovog kamenjara nekog davno pročitanog svijeta na nas je stoljećima čekao bog pastira. Kada smo stigli, tamo gdje rijetki dolaze, njegova svirka je podignula zavjesu iza koje se u magli ljudskog neznanja, skrivala zemlja u bojama zalazećeg sunca. Zrak je bio pun tonova frule i pjesama o ljubavi, zrak koji će nas dodirivati vječnim mirom, poezijom i srećom.Ta poetična varijanta raja, koja je godinama u toplim bojama crtanog kiča ulazila u naše živote i postajala simbolom osobnih težnji, u tom trenu dobi nove dimenzije. Shvatih prevaru u onome čemu smo stoljećima davali atribute ljepote, čime smo se zavaravali i težili, lažnoj iluziji tuđeg sna. Polibije, rođen i odrastao na surovoj zemlji u kamenjaru Peloponeza, vidi Arkadiju egoističnim očima svoga srca. On ne piše o gladi i siromaštvu, ne o znojem natopljenom kamenu, nego o pjesmama i pjevanju koje su se kao zlatna nit provlačile njegovim djetinjstvom. Zar to nije uistinu ono što je Vergil ovjekovječio u svojim stihovima. Ta Arkadija ne postoji na geografskim kartama. Ona je poetična mješavina između snova i mitova, u njenom su se srcu, ovijena tajnom nastanka, smjestila vrata vremena. U Arkadiju sam ušla onog sretnog dana kada sam treći put putovala prema jugu. Tu sam naučila da voda dolazi iz zemlje i da je grožđe zaljevano znojem dobrih ljudi. U njoj nije bilo pastira s frulama, a pjesma koju sam tada čula je više sličila na pjesme ratnika nekog do tada nepoznatog plemena. Tonovi muških glasova su mi ledili krv dok se sunce crvenilo zapadom. "Kad se dvoje vole iz malena, to je ljubav nezaboravljena. Kad se vole dva goluba bjela, džaba govor čitavoga sela. Nije blago groši i dukati, već je blago što je komu drago" "Ovo su ljubavne pjesme mog naroda" reče mi pjesnik "Kako pjevaju kada idu u rat?" "crna zemljo, prikrij moje tilo, da ne nosim vojničko odilo. " odpjeva pjesnik gledajući u vrh planine i nastavi. "Iza tog vrha stiže sudbina ove zemlje" reče mi sjetno "Od tamo bog šalje sunce i kišu, ali nekada i zle ljude" "Što vidiš tamo danas" upitah "Sjajna zvizda poleti pa stade, ona nešto o ljubavi znade" zapjeva pjesnik u višeglasju s onima koje nisam vidjela. "Srce moje, što te stoji jeka, došla draga iz svita daleka" Stojeći na mjestu sjedinjenja osjetih ljubav i vidjeh Vergilove simbole čežnji i žudnji za slobodnim i sretnim svijetom. "Bože mili, mila li pogleda, kad me dragi očima pogleda" reče Ljubav u meni. Njegove ruke na mom ramenu skinuše tajnu pripadanja s mog srca. Korak nam se sjedini u ritam pjesmi koje nas ponesoše ka planini. Na podnožju planine ugledasmo vatru i sjene rođenja dječaka. Odjednom se s vrha spustiše pastiri i zapjevaše. "Oni slave njegov dolazak" šapnu mi pjesnik "Čiji" "Kraj jednog i dolazak novog, spokojnog, zlatnog doba" "Oj pastiri čudo novo, jestel ikad vidjeli ovo.U jaslicam prostim rodio se bog,koji s neba siđe radi puka svog." sjetih se djetinjstva i Badnjih večeri. Za mene je novo zlatno doba počelo. Vidjeh zvjezdu koja prosu svjetlo na nas i začuh puk kako pjeva:"U jaslicam prostim rodio se Bog, koji s neba siđe radi puka svog." "Puk povjerova u arkadijsku sreću, ali se ne oslobodi prvog grijeha. Zanesen sjajem repatice povjerova da je put ka Arkadiji ucrtan u zvjezdama, da je sreća u snazi nećeg nedodirljivog i on se te snage počeo bojati, počeo joj se podavati." šapnu mi pjesnik Diana, Bacchus i Sofia su stajali i razgovarali pored jaslica. "To su tri kralja" pomislih sjećajući se priče. Puk ponovo zapjeva. "Još mali, u štali, to stvorenje svatko slavi, štuje, dići jer on je spasitelj i otkupitelj." "Taj isti puk ga iz straha i neznanja izdaje, zatajuje, raspinje na križ i čeka da se dogodi čudo." pjesnik će tužno "On umire opraštajući onima koji ne znaju šta čine." sjetih se Golgote "To je bilo puno prije Giordanovog pogubljenja" progovori pjesnik "A puk je stoljećima tražio Arkadiu koju je Bruno našao u Diani" odgovorih "Traži je još uvijek izvan sebe. Očekuje je iza vrha Matokita u oblaku koji donosi kišu za vinograde, u suncu dozrijevanja trsja u raspelu koje nosi svećenik kada blagosiva žito" tužno će pjesnik "Lipo ti je liti uraniti, još se lipše Bogu pomoliti." začuh pjesmu iz daljine. Krenusmo prema vrhu planine. "Tu se dogodilo čudo" reče mi pjesnik. Sofija, majka mudrosti i stvoriteljica sna o živućoj materiji nas je pratila. Njeno svijetlo posta put ka vrhu svijeta. Zastadosmo pored križa promatrajući trag svjetlosti koji naše misli nosi u beskrajne visine. U dolini velike rijeke puk pada na koljena jer ponovo vjeruje da su se, grijehom čovjeka, zatvorena vrata raja ponovo za njega otvorila. Zrak zamirisa smrću koju smo stoljećima oplakivali korotom i slavili uskrsnućem. Veliko svjetlo se uzdignu iznad nas. "Puk još uvijek nije shvatio da ovdje život dolazi iz zemlje" šapnu mi pjesnik. "Povedi me na izvor" "Cijela zemlja je izvor, bezbroj ponornica se sljeva u vrulju" "Gdje je vrulja" "Tamo gdje čuješ tišinu" Pogledah u dolinu. Močvara oživi pticama i tišinom davnog sna. Osjetih nakupljanje neke nove energije u sebi, sreću na izvoru. Veliki prasak mog novog rođenja. To je bio trenutak u kojem se oslobodih licemjerstva. U zlatnom smogu daljine, na izgled nedohvatna, Arkadija sniva svoje buđenje u srcima onih koji se istinski zaustave u trenutku sreće. Spoznah što znači biti arkadijski slobodan, sreća se rađala u meni i ja osjetih kako nestaju granice i kako su u meni sjedinjuju sva sazvježđa. Zemlja Pana, pastirska zemlja slobodna i nepoznata, zemlja sreće i mira, zemlja koju nosimo u sebi i tek kada vidimo svoj "kič toplih boja zalazećeg sunca", osjetimo ga u dodiru i pogledu spoznajemo da je Arkadija naša stvarna domovina. "Nije nam se ukazala Gospa" rekoh smješeći se "Pogledaj bolje, ali moraš gledati očima srca." Na obroncima planine se čula pjesma. "Grabovino pozeleni rano, da po tebi ovaca čuvamo. Znaš li dragi di ja čuvam ovce, ako neznaš ti ćeš čuti zvonce" Krenusmo za pjesmom. "Na obroncima se sunoćava" reče pjesnik. Pogledah prema vrhu. "Gore je još sunce" "Sunce je uvijek iznad nas, ono nas prati da ne zalutamo u tišini sna" Purpur neba se spusti u san i mi se u kiču trenutaka nađosmo u našoj Arkadiji. Nađosmo se među bogovima i pastirima. Gallus, nesretan poeta traži svoju izgubljenu ljubav. Pan, bog pastira svira u frulu i doziva pjesnikovu nesretnu ljubav. Sva zemlja ječi od frule, a Gallusova ljubav je nečuje. Silvan, Pan i Gallus, sjedinjenje božanstava i čovjeka, ljubav u tonovima muzike i mirisu šume. Gallus nestaje kao što je i došao, ali ljubav ga, kao sjena, slijedi u neku novu stvarnost. Tu se prisjećamo prošlih vremena i živimo trenutak nošeni novom istinom o svom raju u kojem slobodni beremo voće sa drva spoznaje i ne bojimo se prvog grijeha. Ljubav, najljepša simfonija univerzuma, izmješana sa zvukovima vjetra, zatvara krug mora i zemlje na beskonačnom plavom nebu iznad nas. "Hvala ti" rekoh mu sretna "Hvala na čemu?" "Što si me doveo u tvoje djetinjstvo, u zemlju dobrih ljudi." "Želio sam da shvatiš da se Arkadija nalazi daleko od gradova u kojima vlada samo goli život. Ona je osjećaj u kojem je skrivena koljevka svijeta, početak prije početka, trajanje koje počinje s one strane vrata vremena, trenutak između kaosa i svijetlosti, majka koju treba braniti i voljeti." odgovori mi pjesnik glasom punim sna. "Da nestane misao o njoj nestala bi zauvjek ljepota istinskog postojanja. Ona traje u nama, u našoj žudnji i mi smo se danas vartili na početak susreta i uistinu našli na izvoru sna." odgovorih promatrajući bljesak svjetla na nebu. Prepoznah zvjezdu repaticu u plavoj daljini bespuća. Tonovi frule se pojačaše. "To pastiri svirkom slave dolazak jednog novog zlatnog doba" pjesnik mi šapatom potvrdi misao. Dva bjela goluba se spustiše k nama. "Ovdje, na ovom mjestu izgradite svoju državu sunca, hram u koji ćete se uvijek moći vraćati umorni od putovanja svakodnevnim životom." začuh glas Ljubavi. "Reci mi kako?" "Slijedi Sofijin trag." šapnu mi Ljubav

utorak, 06.05.2008.

Ljubav na trgu cvijeća Često smo dočekivali ovdje zoru, zbog svježeg peciva i lude mladosti koja nas je vukla u pustolovinu. Jednog takvog jutra smo, uz miris svježeg kruha i dolazećeg cvijeća, zaokružili noć punu sretnih misli o postanku svijeta. Bilo je to onog davnog proljeća kada se mladost Europe ujedinila i željela promjeniti svijet. Za razliku od huligana koji su bjesnili metropolama i razbijali izloge, ili djece cvijeća koja su se htjela vratiti prirodi, mi smo mirnim prosvjedima stvarali nove svjetove okupljajući se u maloj kavani na rubu velikog trga obično u smiraju dana. Tek položen ispit zrelosti nam je davao sigurnost neograničenog znanja. Iz dana u dan nas je bivalo sve više i ujedinjeni misaonom gimnastikom mi smo prozivali sve do tada poznate istine tražeći našu. Lutali smo povijesti, filozofijom i literaturom, dodirivali teorije kraljice znanosti i bivali sve sigurniji da ćemo u jednoj takvoj noći promijeniti stvarnost, obilježiti epohu, ući u enciklopediju. Nazivali smo se velikim imenima i počinjali vjerovati u stvarnost tih imena. Imitirajući prošlo vrijeme gradili smo svoje puno prelijepog sna. Pročitane Utopije su nam davale krila da postanemo Ikari našeg stoljeća. Intelektualni kružoci iz Pariza prije revolucije su bili naš moto. Naša mala kavana postade sastajalište velikih mislioca. Među nama je sjedio Diderot, Voltair, Rousseau, ponekad su nam se pridružili Platon i Pitagora, Einsteina smo prizivali u pomoć kada smo željeli pobiti apsolutnost vremena koje još nismo osjećali u sebi, a svako nepoznato lice koje je ušlo u kavanu smo smatrali špijunom i izdajnikom i porotom našeg sna. Zaneseni idejom o stvaranju nove antologije znanosti mi smo se vraćali na njene izvore i zaustavljali među inkvizitorima srednjeg vijeka uzdizali početke renesanse. Čitali smo uvijek nove knjige, tražili podatke kojih nije bilo u udžbenicima. Na granici između metafizike i fizike sretosmo misli Giordana Bruna. "Tko je uistinu bio Giordano Bruno?" upitah mladića koji je upravo počeo studirati svijet atoma. "Pored Galileja jedan od važnijih protivnika crkvene skolastike, oslobodilac filozofije od okova crkvenih dogmi, mislioc slobodne misli, stvoritelj konačne istine o snazi ljudskog uma." odgovori mi mladić zagonetno. "To znam iz škole, ali mene zanima tajnovitost i snaga njegovog karaktera" odgovorih nezadovoljna odgovorom. "Dok se veliki Galilej pod utjecajem inkvizicije odrekao svojih misli, Bruno umire za svoje ideale." njegov odgovor je bio poziv na filozofiranje. Filozofirati znači umirati za ideju, a mi smo imali ideje i satima sjedili u sveučilišnoj biblioteci tražeći detalje i slagali mozaik o Giordanu čovjeku. Ljubav je, u tom vremenu, bila okosnica svih naših razmišljanja, ne obična ljubav iz jeftinih romana, nego duboka emocija iz koje smo gradili svaki svoj svijet i ujedinjavali ga u zajedništvo. Voljeli smo misao i mislili zajedno, voljeli smo život i željeli živjeti slobodno. Bruno je umro na lomači da bi mi mogli slobodno misliti život i voljeti istine. Njegove misli, zapisane u knjizi "Herojskim zanosi", su svjedočanstvo njegove velike ljubavi. On je Dianu tražio na svojim putovanjima ka spoznaji i bježanjima iz okova duha. Ona je bila utjelovljenje njegovog sna i osloboditeljica misli koje su se tako širile izvan zidina Dominikanskog samostana u kojem je na početku svog puta živio, a na koncu orobljen za sunčanu svjetlost, zarobljen u zidinama Anđeoske tvrđave dočekao svoje smaknuće. Diana je bila majka njegovog vjerovanja u mudrost jer u majku crkvu nije vjerovao, bila je tajna ljubavnica, anđeo, zvijezda vodilja, njegovo sunce, svjetlo, život. Fascinirani istinom njegovog života, njegovom tajnom ljubavi prema ženi koju je nazivao imenom boginje, zaključili smo da je ljubav jedini osjećaj koji inducira snagu za ostvarenje ideja. Ljubav je ona pokretačka snaga koja snove pretvara u život. Giordano Bruno je bio utjelovljenje početka novog doba, iz njegovih misli i njegovih emocija je proizašla znanost, ostvaren put slobode misli. Bez njega ne bi bilo enciklopedije britanike niti francuske enciklopedije. On je svojom ljubavi ucrtao put na kojem smo se mi tih godina susretali. Mala kavana, treperenje jutarnjeg sunca i stol u kutu za dvoje. Noć je bila duga i puna teških misli. Voltair, Diderot, Rousseau i drugi su umorni otišli kući, a jedan mladić i ja, zaneseni idejom o renesansi stvarnosti ostadosmo sami. Kavana je mirisala na cigarete i jeftino vino. "Mala kavana, treperenje sunca i stol u kutu za dvoje, pa ti me ljubiš zbilja me ljubiš milo, jedino moje." mladić mi odrecitira poznate stihove. Nečujno kao pantera, ljubav se te noći spustila u srca i uzburkala još više, već uzburkanu krv. Još uvijek omamljeni filozofiranjem probdijene noći mi krenusmo prema trgu cvijeća. Naš Campo dei Fiori postade kulisa za umiranje od ljubavi. Tog jutra zaboravih vile i vilenjake, zaboravih legende s kojima sam rasla i poželjeh postati boginja lova. "Bruno zamišlja univerzum kao živo biće koje samo sebe stvara, neprolazi i traje u svom vječnom gibanju." rekoh gledajući u nebo. "Tamo gore među zvjezdama u svjesti univerzuma se krije misao o postanku svijeta." Mladić pored mene je šuteći promatrao treperavu svjetlost koja je projurila iznad nas. "To nas, prosipajući ljubav, pozdravlja Giordano." rekoh veselo "Što si poželjela u trenu njenog pada." upita me mladić "Ono što stalno želim, otkriti istinu početka." "Čijeg?" "Našeg." "Giordano je o tome već napisao stotine stihova i sve se slilo u ljubavnu poeziju koju ti još uvijek gutaš" "Pitam se što je ljubav." "To je ono što osjećaš prema meni." "Što je to što ja osjećam? Lupanje srca, ples leptira u trbuhu, mjehuriće šampanjca u krvnim žilama. Što je to?" upitah "Ljubav." reče mladić "Ne, to je prejednostavno, to je biološko objašnjenje procesa koji u meni traje. Ljubav je puno kompleksnija, ona je uzrok i razlog, ona mora biti izvor i ušće, ona iz nečega nastaje i u nešto se razvija." ustrajah "Ljubav nastaje u glavi, tu u milijardama ćelija koje neprestano titraju." pokuša mi svojim znanjem o vječnom gibanju udovoljiti. "Znači ona je na početku misao, a misao je energija, facit ljubav je energija." "Giordano je svoju svjesnu spoznaju osjećao kao ljubav prema ženi, kao svoju filozofiju, svoju znanost. " reče mladić "Vidiš da imam pravo kada kažem da još uvijek ne znam što je ljubav." "Sada si pretjerala." reče mi mladić i zagrlivši me upita "Znaš li sada što je ljubav?" "Znam što osjećam, ali to nije dovoljno. Ja težim ka istinskom znanju u znanju i želim se upustiti u pustolovinu "vrijeme na samim obroncima vremena". Želim osjetiti ono veliko zasljepljujuće svjetlo, trenutak istine, svjesnost spoznaje početka, ljubav u njenom nastanku." "Zar to nije bilo u gimnaziji na hodniku, u pauzi između kemije i biologije." "Glupane, to je bila zaljubljenost koja se pretvorila u ovaj osjećaj, ali ja želim više spoznaje, više svjesti o tome. "Panta rei" reče Heraklit u hramu grčke božice lova Artemis. Giordano Bruno je poetizirajući trenutak spoznaje, svoj put ka apsolutnoj istini naziva "Diana", ja želim osmisliti taj osjećaj i dati mu ime koje nije za svakodnevnu upotrebu." rekoh tražeći potvrdu u njegovim očima. "Mislim da kompliciraš i nepotrebno opterećuješ svoj mozak pitanjima na koje nikada nećeš pronaći odgovor." odgovori mi mladić tonom u kojem više nije bilo onog treperenja koje je u meni izazivalo želju za poljpcem. "Ako je Giordano zbog toga umro onda to nije nepotrebno razmišljanje." odgovorih mu istim tonom tražeći još uvijek potvrdu u njegovim očima. "Ti uistinu postaješ okrutna kao Diana, svojim riječima budiš u meni znatiželju, ali ja nisam Aktaion, ja sam samo zaljubljeni budući fizičar koji želi otkriti srž materije iz koje si ti satkana." reče mi mladić grleći me i ja odustah od daljnjeg razgovora o izvoru ljubavi i prepustih se osjećaju koji se tek rađao u meni. Cvjećarice su slagale pušleke različitih boja. Boje, znakovi osjećaja i ljudskih stanja, zaplesaše najljepši ples naše mladosti. Izabrali smo najcrveniju ružu, ali nismo imali novaca da je kupimo. Praznih džepova, ali srca punog ljepote, a glave nagomilanih misli doživjesmo prvi zagrljaj i poljubac. S druge strane trga nam se približavala grupa iz "Blata", male kavane na drugom kraju trga. Njihove poetične noći su isto završavale na trgu cvijeća. Pored nas su prolazili mladi Ujevići, Lorke, Jesenjini i jedan bezimeni pjesnik, očiju boje sna. Njegove oči su mi, pri svakom slučajnom susretu, govorile više od riječi kojima smo se tada služili. Ludilo njihovih misli se jutrima spajalo s zanosom naših. Herojski zanosi naše mladosti su postajali naš život. Bili smo Herosi pred kojima je stajala sretna budućnost, tako su nam govorili, a mi smo ipak htjeli više i činilo nam se da možemo više.

ponedjeljak, 05.05.2008.

Samo ljubav Ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim, ti ne znaš s kojeg prozora pozdravljam, u noći, tvoju zvijezdu i tvoj put k meni. Ti nisi shvatio da je ljubav bila uvijek tu, da je pružala svoje nevidljive, nježne ruke i izgradila dvorac od pjeska i pjene, hram u kojem smo je nerazumjevanjem nemilosrdno bićevali, često je se odricali, i na koncu na žrtveniku sna kao nedužno janje žrtvovali....... za šta? za neki drugi život? za neku veću sreću? za neki novi san? A ona se uzdigla iz pepela sna, i kao ptica Fenix poletjela, za našim razdvojenim koracima, da brani srca od prevara. Ti nisi shvatio da je ljubav uvijek bila i ostala tu u nama. Ljubav, bićevana, zaboravljana, žrtvovana, oplakivana, ljubav je obukla novu haljinu i ljepša nego prije gleda nas drugim očima, miluje drugim rukama, ljubi drugim usnama, ali ljubav, ljepotica života, kraljica srca, braniteljica sna je ostala tu u nama. I ja šapćem Ljubavi Promjenio si se ljubavi moja. i ja volim tvoje promjene! i ja od tebe ne tražim ništa, jer tvojim postojanjem imam sve, imam osjećaj, sreću na izvoru, ljubav na licu, ljubav u pogledu, ljubav tu vječnu ljepoticu sna. Mogu je dodirnuti, nositi, u njoj se skrivati, na njenom ramenu zaspati. Ljubav je sunce, kiša, vjetar, jezero u kojem se kupam, haljina koju oblačim, postelja na kojoj spavam. Promjenio si se ljubavi moja, i ja volim svaku tvoju promjenu, jer jednostavno volim Ljubav Objavljeno na blogspot.com 16. 03. 2008 6 Kommentara: Ru ljubav je žilava biljka ... 16. März 2008 13:58 dinaja Dobro došla u moj svijet draga Ru, da ljubav je vrlo žilava, ali prekrasna biljka, duboka korijenja koji joj omogućavaju da preživi i ostane lijepa i u vremenu suša, da preživi oluje, tajfune,orkane......... Uvijek lijepa iako mjenja boje,haljine i oblike, uvijek snena iako ponekad godinama spava........ 16. März 2008 14:43 Miško Promjene su neminovne, pa i u ljubavi...nesreća počinje kad se ne prilagodimo promjenama... Kasnim danas, zbrkan dan... 16. März 2008 17:43 vedran Sa zadovoljstvom sam pročitao i ovaj vaš post draga Dijana :) Molim Vas, ne ljutite se što Vam šaljem riječi nekad vrlo popularnih pjesama, ali asocijacije su tu ...:) "Tad još nisam ništa znao i još nisam verovao Da na svetu tuge ima Jedino mi važno bilo da postanem levo krilo Il’ centarfor školskog tima. Tad sam iznenada sreo najtoplijeg leta deo To su njene oči bile Imala je kose plave i u njima, na vrh glave Belu mašnicu od svile. Prva je ljubav došla tiho, nezvana, sama Za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama. Kad je prošlo đačko vreme, padeži i teoreme I stripovi ispod klupe Nije više bila klinka, počela je da se šminka I da želi stvari skupe. Tako mi je svakog dana bivala sve više strana Slutio sam šta nas čeka Pa sam prestao da brinem, kako da joj zvezde skinem Postala mi je daleka. Prva je ljubav došla tiho, nezvana, sama Za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama. Danas je na sedmom nebu. Kažu mi da čeka bebu. Našla je sigurnost, sreću, dom. Ima muža, inženjera, pred kojim je karijera I mesto u društvu visokom. Ja još kradem dane Bogu. Ja još umem, ja još mogu Da sam sebi stvorim neki mir. Još sam sretan što postojim. Pišem pesme, zvezde brojim, Još sam onaj isti vetropir Prva je ljubav došla tiho, nezvana, sama. Za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama Ja još kradem dane Bogu. Ja još umem, ja još mogu da sam sebi stvorim neki mir. Još sam sretan što postojim. Pišem pesme, zvezde brojim Još sam onaj isti vetropir." "Ljubav je samo riječ i ništa više, ljubav se uvijek isto čita i piše ruka u ruci je već nešto drugo i šapat nježnih riječi uz kapi kiše... Ljubav je samo riječ i ništa više, obična slova nekog lista papira, tajna i strepnje su već nešto drugo, to i prvo pismo je što riječi bira, ljubav je samo riječ i ništa više... Ponekad je samo pogled uzrok bezbroj budnih noći, uzalud se nekad moli, to je ljubav, to se voli, i kad oči suze vlaže i nevješto kad se laže ili kada tijelo boli, to je ljubav, to se voli..." 16. März 2008 21:49 dinaja Miško, promjene? da uvijek su tu, mijena ona nas čini onima što jesmo iz trena u tren, samo mjena, vječno treperenje sna Heraklitova rijeka kojom neki vješto, a neki nevješto plivaju. 17. März 2008 06:03 dinaja Dragi Vedrane hvala vam, svaka od ovih pjesama je lijepa, svaka od ove dvije pjesme dokazuje razliku trenutka u kojem "osjećaj" prelazio u pisanu riječ. O ljubavi je napisano bezbroj stihova, svatko od nas ima ponekad želju da joj napiše himnu, odu, stancu. Izražavana je sonetima, baladama, o njoj se pjevalo i pjevat će se vječno. LJUBAV je doista ponekad samo riječ na papiru, skladno napisana rečenic, nježno izražena općenita misao, ali kada Carl Sandberg napiše "Ničega nem u ovoj pjesmi- osim tvoga lica, ničega nema ovdje do tvojihžednih kao noć sivih očiju" tada osjećamo ljubav bez da smo pročitali tu, već pomalootrcanu riječ. Pronađimo novu riječ, dajmo tom divnom osjećaju drugo ime, ali osjećaj kad je pravi ostaje uvijek isti. Prevertova pjesma "Ta ljubav" to dokazuje. Ja sam tu pjesmu razradila u "Sinesteziji" pokušala sam ljubav osjetiti sjedinjući osjetila i osjećaje, ali to doista mogu samo sinestetičari, za ljubav nam nisu potrebna osjetila, naša misao taj divni osjećaj pretvara u naše osobno djelo u nas same.

nedjelja, 04.05.2008.

Ljubavna priča 3 Sur l Pont d Avignon.... Bilo je to najljepše putovanje vremenom, putovanje koje traje uspomenama i sjećanjem. Obogaćeni susretima, uvjereni da nosimo u sebi cijeli svijet mi lutamo znanjem i volimo vječnost u trenutku. Ovaj trenutak ima tisuću lica i opasnost nespoznavanja njegovog istinskog sjaja nas prisiljava na stvarno trajanje u njemu. U njemu su zatvoreni pejsaži koji se prelijevaju bojama našeg pamćenja. Oko nas je ogromno more s kojim smo rođenjem povezani i ono je naša veza sa cijelim svijetom. Mediteran je kapija kroz koju odlazimo i kroz nju se ponovo vraćamo na početak sna. Na hridi stoji hram, pored njega idilična uvala ribarskog sela, nedotaknuta tajnovita močvara, putujući cigani, livade pune lavande i konja, mala kavana i njeni pjesnici i slikari, isprepletene istine, mitovi i legende skupljeni u ovaj trenutak koji traje već milionima godina. Papska palača u prostoru mirisa lavande, ogromno zdanje, svjedok vremena straha i bježanja onih koji su u davnom vremenu krojili stvarnost puka. Rim je tamo gdje je papa, tvrdili su crkveni oci i izgradili svjedočanstvo svoje moći, ali i svog bjega od istine. Babilonsko zarobljeništvo crkve je trajalo tri papska mandata. Zaustavismo se u srcu zemlje, gdje se širi mistral i već svojim imenom stvara prirodu i klimatske uvjete, jedinstvene i drugačije od drugih, mistral vjetar Mediterana, vjetar koji mjenja raspoloženje, nepoznata Muza koja dotiče pjesnike i stvara himne sebi u čast. Ovdje na hridi plešemo s njim, prihvaćamo njegov pravac i zvuk, a on slobodan i sam, bez čamca i jedra, lebdi nad morem i čisteći nebo oslobađa nam put. Uskovitlane latice cvijeća prosipa kao tepih ispred nas i mi nošeni njim lelujamo između iluzije i stvarnosti, plešemo božanski ples koji nas uvijek vodi Diani i Bacchusu u zagrljaj. Diana boginja je tu i tamo, ona gradi vjetrom mostove i naša stvarnost je bezimeni grad na lagunama, naš grad, biverzum u univerzumu, željeznička stanica, vinogradi, polja lavande, kupalište, trg cvijeća. Bacchus nas prati i obdaruje razuzdanošću trenutka, da ne potonemo u monotoniju dana. Dolina rijeke nas podsjeća na djetinjstva, njegovo i moje. Dvije velike rijeke spojene uspomenama u ovaj trenutak sreće. "Čini mi se kao da smo ovdje već jednom bili" reče mi pjesnik kada smo se zaustavili pored rijeke "Ja sam prvi puta u Avignonu" "Znam, ali ovo što vidim ne vidim samo očima" "Osjećam mirise nekog davnog sna" "Zar i ti?" njegov pogled je lutao ruinama mosta Krenusmo na most. U vjetru osjetismo jesen i osjećaj koji nas je obuzimao pređe u stvarni doživljaj. Vino dozrijeva na obroncima i Bachuss nas poziva na slavlje. U Avignonu, gradu jakoga vjetra rijeka miriše snom i zagrljajem bogova. " Sur l Pont d Avignon....." pjesma koju sam kao djete čula od majke postaje stvarnost, istina ovog trenutka. Rhona teče, a sunce se kupa u kapljicama koje nošene vjetrom dodiruju naša lica. Plešemo ispod mosta i slušamo priču koju nam priča mistral. Mladi je pastir čuo glas neba i sagradio most koji živi stoljećima i prkosi rijeci i ratovima. Čiji glas je mogao čuti pastir, koja je boginja razgovarala s njim one davne 1177 godine? Koji anđeo ga je doveo s obronaka u grad vjetra, tko mu je pomogao nositi teški kamen do obale rijeke? Uništavan i ponovo građen most je izdržao vrijeme i mjenjao izgled. Kapela iznad njegovog drugog luka, mješavina stilova i epoha me podsjeća na Dianin hram iz mojih snova. Tu u Dianinom hramu na rijeci, na žrtveniku ponovo zamirisa lavanda. Miris se širio zrakom i mješao s mirisima vode i vina. Sinestezija tog doživljaja izmješa sjećanja i stvarnost. Uspomene oživješe novim snom. Svijetlost je ulazila kroz zidove i dodirivala naše misli. Bachuss i Diana zaustaviše vrijeme u sliku koja se zrcalila u rijeci. Zatvoreni u tom doživljaju čujemo muziku našeg stvarnog postojanja. "Je li ovo isto san?" upitah sneno "Slušaj ove tonove, to tvoje srce priča priču o nama." šapnu mi pjesnik. Slika dobi dimenzije, ritam i dinamiku. Osjetih vrijeme u sebi, daleko vrijeme prvih susreta i trenutke budućih. Dijalektika prošlosti i budućnosti, misaona slika sreće koja ne prolazi nego traje i prelazi u prostor nekog davnog vremena. "Je li ovdje počeo san" upitah Dianu "Pogledaj brežuljak. Tamo na obroncima je početak istine koju tražiš" Na padinama brežuljka sjedi mladić i gleda u nebo. Čokoti zrelog grožđa odaju dolazak jeseni. Livada u dolini više nije plava, prošlo je vrijeme branja lavande. U daljini zvoni večernjica. Mladić okrenu glavu ka zvuku. Tamo u zalazu sunca se krije silueta grada vjetra. Njegova želja posta jača. Sanja grad koji još nikada nije posjetio, jer ih djeli velika rijeka koju je teško preći. Osjeća da je tamo sve drugačije, sluti tajnovitost ljepote u kojoj na trnovitim grmovima dozrijeva grožđe, vječno buđenje prirode u jednom novom zlatnom godišnjem dobu. Visok i taman s očima boje kestenja, gorštak mašta veliki grad i ljubav koja možda tamo na njega čeka. Svjetlost, dotaknuta njegovim mislima, siđe s neba i on začu najljepšu melodiju sna. Među tonovima svjetla raspozna ženski glas. " Izgradi most ka gradu" " Kako?" " Donesi prvi kamen na obalu rijeke." " Kamen je težak." " Ne odustaj prije nego što si probao." Mladić krenu prema stjenama. " Moraš početi s druge obale. Tamo su ljudi koji će ti pomoći." " Kako da pređem rijeku?" " Kreni niz obronke. Povedi stado sa sobom. Sviraj u frulu i dozivaj." " Koga?" " Ljubav." Mladić uze frulu i poče svirati najljepšu pastoralu života. Tonovi pokrenuše najfinije niti energije i njegova svirka pređe u slike o njegovom snu. Svijetlost zaustavi vrijeme, trenutak potraja ljepotom boja. "Ljubav moje drage na drugoj je strani, I između nas je rijeka široka. Želim doći do nje ali rijeka je nepremostiva." On se spusti na obalu rijeke. Tonovi njegova glasa postadoše ljestve kojima on zakorači u san. "Silazim u vodu i gazim valove. Moje srce nemirno je poput bujice, ali je voda čvrsta kao tlo pod nogama. Jer me ljubav moja doziva ona je vodu kao i mene začarala" Iznad njega Diana, oblak neke nove svjesti, prati njegov let i put preko rijeke u novi svijet. Granica između neba i zemlje nestade ujedinjenjem nekog čudesnog osjećaja u njemu. Osjeti misteriju nastajanja svijeta u zlatnom godišnjem dobu, sjedinjenje prošlih vremena u trenutku buđenja. Grožđe, koje je ostavio na padinama svoje mladosti, ga pozdravi grmljem pored kojeg je prolazio. Radoznalo dotaknu bodljike koje su se pod njegovim dlanovima uvijale. Miris lavande uzbudi njegova osjetila. "Zar ljeto još nije završilo?" pomisli uzbuđeno. Onda ugleda drvo puno trešanja, pored kojeg su cvali šipci, ispod kojih se širilo polje šumskih jagoda, ljubičica i visibaba. Mladić zastade omamljen zujanjem pčela. U svjetlu zalazećeg sunca, svjetlu koje ne prestaje, vidje kako pada jutarnja rosa koja na laticama cvijeća postaje med. To ga Hesiod poziva na piće u ovom zlatnom trenutku novog rađanja. To je bio njegov prvi ispit poslije zrelosti. Veliki grad se kupa u vremenu koje još nije poznavao. Na kapiji grada ga dočeka narod. Njegova svirka nadjača crkvena zvona. Okupljena masa je klicala i on zavoli narod u gradu punom demona i kradljivaca sna. Glas s neba mu reče: "Tvoj put natrag moraš sam izgraditi." "Hoću li se onda moći ponovo vratiti u grad?" upita znatiželjno mladić. "Moraš ostaviti trag koji ćeš slijediti. Izgradi most kojim ćeš odlaziti i vraćati se." Mladić zasvira baladu o prošlim vremenima. "Lutah obroncima zaborava, dok je lahor odisao dahom tvojih mirisnih trava. pohodio vinograde dok listahu ljetom i pod listom loze se kleo ljubavi svetom. Oj, lozo moj najdraži cvjete čuvaj moju tajnu, brani snove svete." Jedan čovjek se odvoji iz naroda i reče mu: "Tvoja svirka je puna neke skrivene želje. Šta se nalazi na drugoj strani rijeke? " "San o izvoru sreće" odgovori mu mladić "Zar samo san?" "Tamo raste grožđe na čokotima i sazrijeva u jesen, tamo se mjenjaju dan i noć, tamo se priroda u proljeće budi, a u zimi sniva san o umrlom pastiru i pastirici duge plave kose i tamo žive dobri ljudi." "Povedi nas tamo." "Moram izgraditi most." Na nebu zasja nova svjetlost. Diana prosu srebro iznad grada. Mladić krenu ka obali. Kamen koji je podigao je izgubio težinu i on ga lagano spusti pored vode. S druge strane rijeke je jutrilo. Narod se zaustavi uz rijeku. Tamo gdje su vjerovali da je kraj svijeta zasja zlatna kugla na horizontu. Mladić zapjeva pjesmu potajno pročitanu u nekoj zbirci u župnom dvoru, crkve svoga sela. "Crveno cvjeće otvara latice probuđeno toplim poljupcem jutra. Bijeli se lotosi zatvaraju pod svjetlom jutarnjeg svitanja. Na nebu još u sumaglici prošle noći treperi jutarnja zvjezda da dan pronađe put do rijeke" Na drugoj obali se rađao život, ptice uzletješe prema nebu, zlatna kugla krenu na svoj put oko svijeta kojeg do tog trena nije bilo. Narod zadivljen svjetlom koje je dolazilo s druge strane rijeke poče donositi kamenje. "Još samo jedan luk i pobjedili smo rijeku." reče mladić sretno "Niste je pobjedili nego pripitomili." reče mu glas s neba. Sunce je bilo u zenitu, njegovi obronci su mirisali na vino, dobri ljudi njegove prošlosti su pjevali himnu Bachusu i pozdravljali njegov povratak. Mladić pogleda u nebo. Dva plavičasta oblaka spojena u letu zaustaviše njegov dah. Diana i Bachuss u zagrljaju, ujedinjenje dionizisko- apolonijskih osobina prosu ljubav u njegove ruke. Na mostu je stajala žena duge plave kose i očiju punih sna. Mladić krene prema njoj. "Zbog tebe sam izgradio most" "Mislila sam da si zaboravio da voda dolazi iz zemlje" reče mu djevojka gledajući u rijeku. "Gdje nisi ti i tvojih očiju sjaj tamno je meni. I uz jasno treperenje svijeća, tamno je meni. I kraj tihog plamena stada tamno je meni."odrecitira joj mladić ljubavnu pjesmu iz neke daleke zemlje i iz nekog, za njih, već davnog vremena. "Otišao si davno i ja u čežnji za tobom nisam znala moram li krenuti preko rijeke da pronađem početak sna" "Krenimo na izvor" pozva je mladić

subota, 03.05.2008.

Ljubavna priča 2 Abelard i Heloize "U Dvorani kobnoj, mislima u sivim, Samo kosa tvoja još je bila živa. Pa mi reče: Miruj u smrti se sniva." A.G. Matoš Pariz je u jesen prekrasan. Stigli smo vlakom točno u podne na Gare du Nord. Željeznička stanica i sunce jesenjeg dana, otvori za nas vrata grada i pozva nas da slavimo osjećaj koji se razbuktavao u nama. Grad ljubavi se kupao u podnevnom suncu. Otišli smo taxijem do hotela, ostavili stvari i brzo krenuli u šetnju obalom Seine. Njeni otoci i rukavci čine grad tajnovitim i činilo mi se kao da iz svake kapljice vode nastaje jedna nova dimenzija našeg zajedništva. U jednoj maloj uličici pored Notre- Dame stadosmo pred kućom pariškog kanonika Fluberta. Na kući sjaji bronzana ploča na kojoj su uklesana imena i godina. "Abelard i Heloize godine 1117". "I ništa više." reče moj bezimeni pjesnik "Zar to nije dovoljno?" upitah ga veselo. "Jesi li pročitala knjigu koju sam ti nedavno poklonio " Povijest nevolja" od Abelarda?" "Jesam i etiku i njihova pisma." "Zašto onda pitaš." "Zato jer volim slušati tvoj glas." odgovorih zaljubljeno Sjeli smo u malu kavanu na obali Seine. Voda je tutnjala neku čudnu melodiju. Činilo mi se da čujem ženski glas u tonovima rijeke i povjetarca koji mi je mrsio kosu: "Čemu da se nadam ako izgubim tebe?Čemu i dalje koračati na ovom zemaljskom putu na kojem si mi ti bio jedina potpora. a što mi je ostalo od tebe?Znam da si živ i to mi je jedina utjeha. Mrtva sam za svaki drugi užitak.Tvoja prisutnost mogla bi me ponekad povratiti meni, ali tvoja prisutnost mi je uskraćena." "Tiha si ljubavi moja o čemu razmišljaš?" pjesnikov glas me povrati u stvarnost. "Pričinilo mi se da čujem Heloisin glas u kapljicama vode" rekoh prisjećajući se njenih pisama Abelardu. Sunce je krenulo prema zapadnom nebu. Sumrak je obećavao ljepotu jesenjske noći, naše prve noći u gradu ljubavi. "Možda su Abelard i Heloize jednom sjedili za istim stolom." rekoh ogledajući se u očima boje sna. "Sigurno nisu. Oni su se sastajali u biblioteci njenog ujaka. " "Pijer Abelard je bio njen učitelj." "Tako je zamislio Flubert.Želio je da Pijer njegovoj štićenici približi ljepotu znanja, da je uvede u svijet obrazovanih. " "Istinu sam saznala iz njihovih pisama. Više su se voljeli nego što su učili." "Ljubav je najbolji učitelj." "Ja volim učiti. " rekoh mu ponovo sneno "Abelard je bio briljantan i obljubljen učitelj. Bio je u središtu tadašnje javnosti, slavljena osoba srednjevjekovnih mjerila. Njegova sinteza katoličkih dogmi i grčke filozofije je za to vrijeme bila poprilično odvažna. U svojim predavanjima je pokušavao pronaći misaoni put kojim bi izglačao sukob između Aristotelove i Platonove filozofije sa tumačenjima Patristika." "On je bio protestant prije Luthera" potvrdih njegovu misao "Moglo bi se i tako reći ali su ga oni koji su tada, samo fizički, bili jači od njega tako izmrcvarili, ukrali su mu ponos i on se vratio u koljevku katoličke crkve." reče pjesnik skoro s gađenjem "Ali mu nisu mogli ukrasti ljubav. Heloize je bila i ostala njegova žudnja, njegova čežnja, njegov san koji je do smrti sanjao." rekoh tiho da ublažim gorčinu sjećanja na nepravdu tog davnog vremena. "Tajno su se vjenčali, dobili sina, ali je snaga Fulberta bila, u tom vremenu, puno utjecajnija." "On ih je na koncu rastavio, Abelardu ukrao muškost i prisilio ih da odvojeni žive u različitim samostanima. Njihov sin Astrolab je završio u sirotištu. Njihov život je tim Fulbertovim odvratnim činom, u klasičnom smislu, bio potpuno uništen. Ostala je samo ljubav ta čudesna energija koja ih je sjedinila u vječnost." Bio je to naš prvi posjet Parizu. Očarana gradom o kojem sam do tada samo čitala zaboravih na umor. Lutali smo trbuhom Pariza, večeravali u Le Procopu, doručkovali iznad krovova grada na maloj terasi naše hotelske sobe. Abelard i Heloise su cijelo vrijeme bili nekako prisutni, njihova ljubav je bila moto skoro svega što smo u tom gradu snova poduzimali. To je bila ljubav nad ljubavima, jedina dosad poznata ljubav, koja se uzdigla iznad požude i putenosti, ljubav kao ljubav koja je trajala sjećanjem i uspomenama, svjesno doživljenom zlaćanom spiralom koja slijedeći zakon zlatnog reza sjedinjuje osjećaje i osjetila u točki prividnog mira iz koje suklja ta najvrednija energija koju posjedujemo. Njihova ljubav je potvrđivala njihovo znanje harmoniji iz koje proizlazi ljepota. Ta ljubav rođena u vremenu kada je naučeno neznanje bilo znanje, izdigla se iznad, tada jadne, svakodnevice običnog čovjeka i prešla u vječnost u kojoj smrt postaje nešto tako obično. U jednoj maloj galeriji smo naišli na sliku iz 18-og stoljeća od nepoznatog autora. Naslov "Abelard i Heloize" nas je privukao i mi smo stajali dugo pred tim uljem. Soba u kojoj su se sreli i zaljubili je tamna, samo jedan zrak sunca pada na njihova lica. Na podu razbacane knjige, cijeli svijet pod njihovim nogama, ispred njih prozor i Sofija koja ih poziva da je slijede. U najtamnijem uglu sobe njihova sudbina, kanonik Fulbert promatra poljubac i zagrljaj. Abelard, koji je svojom filozofijom želio sjediniti kršćanstvo sa istinama proizašlim iz čovjekova uma, u tom kobnom trenu pada u nemilost kantora. "Kantor ih je odvojio, ali nije uspio prekinuti vezu koja ih je spajala." rekoh gledajući zadivljeno u lice zaljubljene mlade žene. "Heloiza je donijela svog umrlog ljubavnika u samostan i tu ga pokopala. Njena smrt ih je ponovo spojila. Kasnije su njihovi ostatci zajedno pokopani u Parizu " završih tužnu misao. Sjedili smo u maloj kavani na obali Seine nedaleko od kanonikove kuće. Zamišljala sam Pariz u njihovom vremenu. Slike koje se javljaju u mojim mislima, a povezane su sa srednjim vjekom, su tamne, bez blještavila, bez perspektive i svjetlosti. Slika koju smo vidjeli u galeriji mi nije izalazila iz glave. Neke misli davno pročitane pređoše u slike na horizontu. Sunce zastade na tren i na ulici ispred nas se odvi igrokaz. Mladić u crvenoj odori i mlada žena u dugoj plavoj haljini stajahu pred nama. Širina njenog struka je odavala stanje u kojem je bila. "Moramo otići iz grada." reče Abelard "Kuda možemo poći" zapita ga Heloize "Idemo u Bretanju, u maleni gradić Palet. Tamo je još uvijek koljevka u kojoj sam rođen u nju možemo položiti naše dijete i neko vrijeme se tamo i skloniti." Njegove misli su bile zbrkane i nisam ih mogla slijediti. To je bilo vrijeme njegove najveće slave. Posjedovao je filozofsku školu, u kojoj je sjedinio mudrost i teologiju i mnogo učenika koji su ga sljedili. Težio je slavi i novcu, predavao se požudi i čežnjama, volio je svoje misli i ženu koju je podučavao. Heloisa zastade na tren i reče mu. "Uništit ću ti slavu dragi moj ljubavniče." "Ja te volim." reče joj Pijer nježno "Prokletsvo će pratiti naš brak." reče ona tiho "Bog i Flubert očekuju da te oženim, zbog ljubavi i djeteta." "Ti nisi rođen samo za mene, ti si stvoren za sve ljude, da ih podučavaš, da širiš znanje. Filozof se ne smije ženiti. Ne idu zajedno žena i nauka, učenici i kućna posluga, stalci za pisanje i zipka, knjige i preslice, pisaljke i vretena. Zar ćeš zaljubljen u filozofiju i teologiju moći podnositi dječju vrisku. Ti se nemožeš baviti filozofijom samo onda kada imaš slobodnog vremena. Sjeti šta je rekao Seneka." reče mu bolnim glasom Heloisa Mladić je zagrli i reče: "Treba sve napustiti da bi se bavili filozofijom, da bi smo prionuli uz nju za koju ni jedno vrijeme nije dovoljno veliko." "Neka nas združuje ljubav ljubavi moja, a ne obaveza." Heloisin glas je doista treperio kao simfonija sna. I oni krenuše prema zapadu. Njihove siluete su nestajale u sumaglici jesenje večeri. Moj bezimeni pjesnik zapali cigaretu i otpi gutljaj pernoa. "Poslije poroda su se vratili u Pariz i po nagovoru i obećanju koje je Abelard dao kanoniku se oženiše. Jedino što su željeli je da njihovo vjenčanje ostane tajna, da on naizgled ostane slobodan za svoju nauku i učenike koji su ga slijedili."reče pjesnik "Ali to je bilo za ono vrijeme nemoguće. Flubert je objavio njihovo vjenčanje." prisjetih se tog pogubnog detalja "Braneći slavu i čast svog ljubavnika Heloize je otišla u samostan, a razjareni kanonik je kaznio mladića oduzimajući mu muškost." "Njihova ljubav se tek tada razbuktala. Ostala su pisma kao svjedočanstvo neuništivosti pravog osjećaja." rekoh otpijajući cognac "I njihov zajednički grob, na groblju Pere Lachaise." ispivši piće završi pjesnik Drugo jutro smo krenuli na groblje. Najpoznatije groblje na svijetu osvanu ogrnuto tišinom i suncem. Dvjesto godina umiranja poredanih u aleje čempresa i kestenova i među njima naknadno donesena devetsogodišnja ljubav. Priča se da Pariški mladenci, dan prije vjenčanja, dolaze na njihov grob i zaklinju se na vjernost. Stajali smo tu dugo bez riječi, oborenih glava i jedino je stisak ruku govorio ono što smo osjećali. Iznad nas su letjeli bjeli golub i golubica. To su Diana i Bachuss pomislih sretno. Sjetih se Pitagore i njegove riječi zazvoniše u mojim mislima. "Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i Francuskoj i ponovo vratiti ovamo do Apolonovog svetišta. Muzika koju osjećamo dušom i vidimo očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesnosti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji." Golub i golubica se spustiše na grob. Kroz krošnju obližnjeg drveta se probi trak sunca i pade na naša lica. " Da li je ovo trag istine pao na nas." upitah tiho. Golubovi poletješe prema suncu i nestadoše u plavetnilu jutarnjeg neba. " Ili su možda samo sni." grleći me odgovori mi on još tiše. Neka nas ljubav spaja dragi moj pjesniče, ljubav, a ne obaveza.

petak, 02.05.2008.

Ljubav i pjesnik univezuma Kada utihnu osjetila i tijelo uroni u zaborav, kada pokreti zamru, a srce još uvijek tuče i mozak sniva sne o prohujalim vremenima, čovjek više ne osjeća postojanje u prostoru, a sudbonosni trenutak postaje vječnost. Njegovi proprioceptori, sićušni, po cijelom tijelu rasuti senzori izgubivši kontakt sa mozgom, neposjeduju više puteve kojima bi svijesti najavljivali težinu, položaj i pokret tijela. Tijelo je, slično lutki od slame, prepušteno hirovitosti svijesti i podsvijesti, igri svijetla i tame duševnih stanja, osuđeno na bespomoćnost i čekanje kraja, dok spoznaja svega toga lebdi u bestežinskom prostoru iz kojeg onda čovjek samo svojom svjesnom voljom pronalazi puteve ka zvijezdama. Univerzum uma je ono što se ne osjeća ušutjelim osjetilima, to je ono u što se misli, on tada postaje čovjekovo stanje i njegova qualija, on je čovjekovo sjećanje i pamćenje prošlih stanja i njegova veza sa svijetom u kojem još uvijek živi. Možda je onda čovjek uistinu bliži izvoru spoznaje, možda on istinski osjeća prisutnost te čudesne energije u sebi i živi svaki trenutak kao što mi živimo dane, mjesece i godine. Moj život je postao poezija posla kojim se bavim. Sjedinivši u sebi dokazane činjenice i pojavnosti sna o osmišljavanju plesa u tijelu koji sam uistinu počela osjećati mojim utjelovljenim umom, ja pokušavam razumjeti pjesnika svjetle samoće. Njegova pezija je protkana spoznajom nepostojanja i postojanja, neosjetlinosti, ali osjećajnosti fizičkog tijela i spoznaje posjedovanja utjelovljenog uma. Hrvatski pjesnik Nikola Šop je odživio dvije potpuno različite faze života u kojima je svjesno trajao i na jedinstven način oblikovao svoje prostore i vrijeme. Tako nam je ostavio u naslijeđe dva opusa svog imaginarnog poetskog svijeta. Na početku je dotaknut Muzom i energijom s Parnasa lutao djetinjstvom i pisao o jednostavnim svakodnevnim stvarima, bakinim naočalima, mrtvom pijetlu ili o vodopadu koji postaje rijeka vremena koje protiče pored njega. Još mlad je, kao i mnogi drugi, vrijeme tražio izvan sebe. Njegova poezija je puna nježnosti, iznenađenja i proturječja jer on je stidljivi sugovornik i smioni sekundant zamišljenim putnicima ka zvijezdama i zadivljeni zaljubljenik univerzuma. Ljubav, energija koja nas uistinu spaja s univerzumom, se osjeća u svakoj njihovoj misli. Kod Giordana Bruna je boginja lova personificirana ljubav, njegova svjesna spoznaja postojanja Stvoritelja u njemu i univerzumu. U njegovom djelu "Herojski zanosi", koje je napisao u poetskim dijalozima, Giordano je zgusnuo Ljubav tu najčudesniju energiju u izgovorene misli. Nikola Šop u poslijeratnim pjesmama misaono luta beskrajem svojih sjećanja i svoga znanja. Zaobilazeći tako Demokritovu mračnu spoznaju osjetilima, on direktno iz svog misaonog labirinta spoznaje uzbudljivu pojavnosti prostor- vremena. Šop je, na žalost, uistinu pisao o onome što je proživljavao. Na samom početku rata 1941. godine, kada su na zemlju s neba umjesto zvjezdane prašine padale njemačke bombe, on je bježeći od smrti skočio s balkona i teško povrijedio kičmu. Četrdeset dugih godina je, neosjećajući više tijelo, proveo vezan uz postelju. Tada u njegovoj poeziji nastaje zaokret prema novoj, astralnoj fazi. Smrt u šopovom univerzumu ne postoji, jer je u sjedinjenju duhovne i materijalne zbilje postala suvišnom, pa on tako negira i jedan od najvažnijih činova kršćanske drame, spasenje. Pjesnik gubi vezu sa silom teže i za njega se i materija oslobađa sile teže, ona prestaje biti svojinom bilo koga. Jedino je Ljubav, ta nevidljiva ali uvijek prisutna Anima Mundi, duša svijeta i materije, pokretač, posrednik i posjednik. Izgubivši osjetila za spoznaju tijela i prostora Šop je postao misaoni šetač univerzumom i Platonovom geometrijom, putnik ka zvijezdama, pjesnik vječnog bestežinskog stanja. Lebdeći u vakumu svoje sudbine, svjestan da se svaka orijentacija, uvijek odnosi na prostor i vrijeme on je počeo u svom misaonom beskraju misleći osjećati prostor svoga tijela. Tako nastaje Šopova kozmologija, univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u njemu, njegova druga poetična faza. Pozivajući se na Platonova geometrijska tijela i Einsteinove teorije o vremenu- prostoru on stvara svoju sliku svemira i tamo traži istinu o svom postojanju. Šop se je uvijek želio podići sa zemlje i dodirnuti neke više prostore postojanja. Gubeći odnos prema tijelu, prostoru, vremenu i pokretu, on traži tu energiju u metafizici svoga uma. On poetski gradi "Kućice u svemiru". Prisjećajući se geometrije i grčkih klasika, Šop se u stvaranju svog imaginarnog prostora odlučuje za geometrijske arhetipove, kocke i kugle. Misaono ulazi u ta idealna Platonova tijela, u vrhovna načela organiziranja prostora. Prostor nastaje pokretom, pa on luta svojim misaonim labirintom i sjeća se pokreta i vidi njihove odbljeske u labirintu svojih zrcalnih ćelija. On uistinu piše o prostoru kao da ga sam stvara i ja jednostavno vjerujem da je on u gluhoći svoga tijela i svojoj samoći uistinu čuo korake gluhog kola svojih najsitnijih ćelija. On je sigurno misaono plesao gluho kolo arkadijskog kamenjara iz kojeg je izrastao. Kocka i kugla su istodobno i ludički instrumenti, pa je on s njima prelazio čitavu amplitudu stvorenih prostora, od svemirskih prostranstava i misaonih slika do konkretnih kocki za kockanje i kugli za boćanje. Možda je u mislima budio Einsteinovog Boga u sebi i pozivao ga na kockanje, i istovremeno igrao boće sa običnim čovjekom. Klizavost kugle mu vraća davno umrle korake, on ih osjeća iako se već dugo nije pomaknuo s mjesta. On povezuje kocku i kuglu kao simbole tijela i duše, tijela i univerzuma njegovog misaono- osjećajno- osjetilnog uma. No svjestan svoje nemoći u njegovoj poeziji je uvijek pomalo prisutna ironija koja osvjetljuje i omekšava njegove slike i govor, nježnost njegova izraza karakterizira sve njegove misaone odnose. Sjećanje je ono što nam omogućuje nadogradnju znanja, pa je Šop, povezujući Platonove ideje s Einsteinovim pojmom beskonačnosti, ujedno potvrdio i svoju težnju da spozna cjelinu, beskonačnost u konačnosti svoga tijela. Uskraćen za korak, njegovo tijelo je umrlo prije njega, spoznavši konačnost on je misaono koračao i svojom poezijom prodirao u beskonačnost i misterij univerzuma. Spoznavao je prostore vanjskih i unutarnjih duševnih procesa, ulazio iznad i ispod praga svijesti, ulazio u Demokritov svijet iza stvarnosti i pisao o podsvijesti, o dubinama i slojevima duše. Šop je, misleći svoje oduzeto tijelo, spoznavao i čini se osjećao njegov prostor i nazirao vrijeme. Zatvoren u kapsuli svog imaginarnog svijeta on putuje na Pegazu, pa lebdeći u beskraju svog sna, on je odjednom čuo simfoniju univerzuma. Spoznao je da u svakome od nas uistinu postoje dvije osobnosti, jedna lijeva i druga desna, da smo mi uistinu duplo biće u kojem spavaju Jungovi arhetipovi, anima i animus, da smo kao pupčanom vrpcom povezani s velikom polutkom svemira iz koje se razvila Svijest. Njegov mozak je ostao nepovrijeđen i on je u vječnom dijalogu sa samim sobom i univerzumom počeo svjesno spoznavati razliku između dvije moždane hemisfere i svoje dvije osobnosti. Lijevom hemisferom dominira logos, desnom pathos. U njegovoj lijevoj hemisferi se zrcali desna iz koje je nastao svijet. Šop pruža ruku i postaje imaginarni Adam, otac vremena, pa iz njegove lijeve hemisfere ističe vrijeme u kojem je trajao. Šop je više slušao svojim unutarnjim uhom koje je povezao sa energijom sna i svijesti univerzuma. Ljubav, duša svijeta je treperila u univerzumu njegova uma, a njegov mozak je mislio i osjećao njegovo nepokretno tijelo i sjedinjavao ono razumno i emocionalno u njemu, omogućio mu spoznavanje i razlikovanje svjesnog i nesvjesnog, istraživanje na sebi i sjećanje na okolinu i održanje misaono- osjetilno- osjećajnog odnosa s ljudima, životinjama, biljkama i neživom prirodom. Tako je za Šopa, ono što je za mnoge nedostižno, postalo lagano i on je ono svijesno i nesvjesno, preverbalno i verbalno, sve skrivene slojeve duše slušajući svojim unutarnjim uhom i gledajuć unutarnjim okom izvukao na površinu, na dohvat ruke kojom je pisao. U poeziji Nikole Šopa istim intenzitetom poetske riječi doživljavamo fizikalni univerzum i univerzum njegovog utjelovljenog uma koji je nadživio tijelo. Teško je prihvatiti gubitak tijela, ali je još teže o tome pisati. To mogu samo oni koji su uistinu pokretnim misaonim slikama održali pokret u svom sjećanju i pomoću njega mogu stvarati svoje poetične prostore. "Što ukoči ljuljanje moga mlina?" pita se pjesnik u Mrtvim mlinovima. Iz dubokog sna ga je probudila tišina i nepokretnost vode, mrtvilo njegovih osjetila kojima je on misleći vraćao dušu. "Ko srebrena lepeza smrznut je mlaz." piše Šop i budi u sebi Ljubav da vrijeme ponovo poteče. Otvorivši prozor sna dozvolio je borovima da čuvaju noć u pustoši i bjelini samoće jer dugo mu dugo nitko neće doć. Pjesma ga budi iz sna i on vidi u snijegu anđeoske same stope. "Tko je to noćas, a da nije svratio, prošao neznano kraj moga mrtvog mlina. Tko je to bio?" Ostale su samo pognute breze i svečana tišina. On vidje svoju dušu bijelu sličnu vezu zavjese koju suton njiše. "O Bože molim ti se za ljepotu njenog tijela, za miris vječni kojim u rosi tvoje cvijeće diše. Na prstima mojim drhti balzama puna žara. Balzama što ga sakupi roj uskrsnih pčela" Ne želeći zaboraviti osjećaj dodira pjesnik je trnce, popratnu pojavu kljenuti, nazivao balzamom. On stihovima budi svoje tijelo i moli ga da zasja svježinom gorskih vrela, da to tijelo odjećom skriveno u šum lana, svojim dubokim osjetilima zauvijek umrtvljenim i osuđenima da nijema i slijepa služe njeno tijelo, ponovo progledaju i progovore. "Pokretom nevidljivim si skinuo s mene tijelo i pred tobom je nag zatreperio moj duh." To je vapaj nesretnika koji je pronašao put da sve svoje tuge i tajne pretvori u šum jezika koji kao simfonija univerzuma treperi u trentku i postaje veza ka njegovom velikom umu. Ja danas slušam njegove riječi i uistinu postajem tajanstveni prisluškivač njegove ispovijesti i čini mi se da sudjelujem u njegovom trenutku. Srce, tog velikana snova, je utihnulo jednoga dana, Nikola Šop nas je napustio 1982. godine i krenuo u beskraj za svojim davno umrlim tijelom. Za Nikolu Šopa smrt nije bila nepovratna, pa time ni tragična. Rub univerzuma nije bilo ograničenje koje lomi svjetlost, nego sredstvo koje je svija, to je beskonačnost koja se širi u oblini, a naći se na rubu, za njega je značilo približiti se mogućnostima apsolutne intimnosti, povratka u sebe. U njegovoj astralnoj svijesti koja se sjedinila s univerzumom najveća blizina bića se nalazi najdalje, ali najkraći put vodi najvećom zaobilaznicom tog beskraja. Nikola Šop se stopio sa početkom, na rubu univerzuma u desnoj polutki velike Svijesti je na njega čekalo njegovo umrlo tijelo. Poezija, koja svjedoči njegovo vjerovanje u beskonačnost i vječnost, je ponavljajuća sfera gdje sve kruži i vraća se k svome početku. Čitajući danas Šopa ja se ponovo vraćam u mitsko vrijeme vječnog ponavljanja. Pjesnik je poezijom svoje duše, najčudesnijom energijom, dušom materije svojih snova, stvarao vrijeme u kojem je četrdeset godina uistinu trajao. Sic transit gloria mundi. Mjenja se slava svijeta, napisali su drugi kada je Šop tek posthumno priznat kao hrvatski pjesnik i uzdignut na Parnas hrvatske poezije, ali za mene je on pjesnik univerzuma, najveći sanjar vremena i prostora, duša koja nije poznavala granice ni države, duša koja sigurno još uvijek stanuje u malim kućicama svemira. Tko stoji na vrhu Vrha svemirske Kugle? Šopov pijetao! Dragutin Tadijanović, Svi moji haiku Ili je to ipak svjetleća zvijezda Šopova vječnog uma, vječna, neuništiva energija našeg postojanja, LJUBAV.

četvrtak, 01.05.2008.

Ljubavna priča 1 Kuc, kuc! "Sveti Petre otvori mi vrata!" "Tko to stoji pred vratima raja?" "Ja sam, Ljubav." "Čija ljubav?" "Samo Ljubav" Svet Petar odškrinu vrata i proviri. "Što tražiš ovdje?" "Utočište" "Utočište?" "Neznam kuda da krenem." "Pa ti si se trebala udomiti na zemlji." "Ali ljudi su me protjerali..........." "Za ime Boga, zbog tih par zločestih ljudi ti napuštaš svoju svetu dužnost i poriv zbog kojeg si otišla tamo." "Nisu me samo par ljudi protjerali, nego svi narodi planete." Sveti Petar otvori širom vrata i izađe iz raja. "Što se u ime Boga dogodilo?" upita ju zabrinuto i u tom trenu spazi da Ljubav nije stigla sama. "Ti ne dolaziš sama. Koga to vodiš sa sobom?" "To su moje kćeri, Pravda, Suosjećanje i Istina." "Zar su i one protjerane?" "Da, među stanovnicima planete više nema mjesta za nas." "Ali i prije su stanovnici planete zemlja, griješili, vodili ratove pa ipak nisi bježala od njih." "Ljudi su uvijek griješili i ratovali, ali su tada još vjerovali u moju snagu, spoznavali je kao osnovu svojih života. Sada je vjerovanje u njima dogorjelo kao voštanica. Nije ostao niti tračak njenog svijetla u njima. To je razlog sveti Petre da ja i moje kćeri nemamo što tamo više činiti." "Šta je razlog toj promjeni?" Ljubav pruži ruku prema dolje gdje se u sunčavoj svjetlosti nazirala plava planeta i na njoj jedan crna mrlja. "Ona crna mrlja je uzrok svemu." Sveti Petar uperi svoj pogled u mrlju. "Ja tamo vidim grad i oko njega bezbroj spomenika." "To su spomenici mržnji." "Ah da, sada te razumijem, ali zar nisi pokušala spriječiti širenje tih spomenika." "Lutala sam planetom od zemlje do zemlje i pokušavala pobijediti mržnju, ali ona se širila brže od mene. Gdje god sam stigla ona se već širila." Zavlada trenutak šutnje, a onda sveti Petar izusti. "Što misliš kako bi bilo da se Spasitelj još jednom spusti na planetu?" "Ah ne sveti Petre, ovaj put ga nebi pustili na planetu bez dokaza osobnosti, nebi mu dali hranu ni prenoćište bez novca, nebi ga raspeli na križ, nego bi ga ismijavali." "Ali mora postojati nešto što je u srcima ljudi na planeti zamjenilo Ljubav." "Kaže se da ju je zamjenila pohlepa." Tužna pogleda apostol propusti Ljubav i njene kćeri u raj i zatvori vrata. U tom trenu se na nebu zapališe četiri nova svijetla četiri simbola čovječnosti. Ovo je jedna od mnogobrojnih priča sakupljenih u antologiju o svjetskoj revoluciji duše. Čitajući tu Sloterdijkovu knjigu prisjetih se sebe iz vremena poezije i oluje ruža. Ne osjetivši Ljubav u sebi i ja sam tražila njeno postojanje u njenim lažnim simbolima. Zavaravala sam samu sebe nekom neobjašnjenom tugom i vjerovala da sam rođena pod nesretnom zvijezdom. Gutala sam ljubavne romane i pisala ljubavnu poeziju mojoj "izgubljenoj" ljubavi. Sjećam se trenutka kada sam promjenila obrazac u svom poimanju stvarnosti. Šetala sam sama trgom cvijeća prisjećajući se susreta u vlaku. Moja vizija ljubavi te večeri oživi u svim njenim nijansama. Ljubav o kojoj sam pisala, koju sam sanjala i živjela sama. Osjetih je u povjetarcu i mirisu tek dolazeće jeseni, vidjeh je na nebu među zvjezdama, prepoznah je u sjeni koja me pratila, u letu noćne leptirice oko svjetiljke na trgu cvijeća. Smješila mi se iz izloga knjižare. Zaustavih se. "Giordano Bruno ili zrcalo beskraja", priča o njegovom dnevniku, sročena u svjedočanstvo njegovih zadnjih dva mjeseca života je konačno bila tiskana. Misli se vratiše unazad u kupe vlaka kojim sam krenula u avanturu. Giordano Bruno je nekako uvijek prisutan u trenutku kada se emocije u mom tijelu pretvaraju u osjećaje, pojavi se uvijek na raskrižju mojih želja. Njegova vizija ljubavi postaje dodirljiva mojoj svjesti. Zar mu stranac iz vlaka nije sličan? Zar on nije utjelovljenje čovjeka koji je zaokružio renesansu? Zar mi on nije otkrio tajnu vode i poveo me na putovanje vremenom? Je li to uvijek isti čovjek? Pred očima mi zasja ponovo lice čovjeka iz vlaka. Oči ne varaju, one sjaje istinom. To u oči dječaka sa bezimene željezničke stanice, oči koje sanjam već godinama. Kupila sam knjigu. Čitajući je sam shvatila da cijelo vrijeme budna živim djevojački san. Giordano je svjesno otišao na lomaču ne dozvolivši da mu ukradu san. "Ja sam još samo umoran. Ja sam još samo prazan." piše Giordano na Badnju veče svog zadnjeg Božića. "Još sedam dana do početka novog stoljeća, a možda mora proći još četristo, a možda i osamsto godina da ljudi razumiju ono što sam ja vidio, a više nemam vremena to i dokazati." Osjetih ljubav u ideji koju nosim u sebi. Njegove misli su bile upućene nama, generaciji koja će četristo godina poslije njega lutati svjetom i dočekati početak novog milenija. U nama su skrivene mogućnosti kojima, ako ih pretvorimo u trenutak spoznaje, uistinu možemo rehabilitirati Giordana. "Kakovi će oni biti?" pita se Giordano. "Čovjekova duša ne nestaje, ona živi u drugima. Ja ću onda biti duh, a moja duša danas piše tom čovjeku. Ovo je moj testament koji će preživjeti stoljeća. Ostavljam svoju viziju u nasljedstvo svim dušama sličnim mojoj. Trudit ću se da bude čitljiva za oči onih koji će lutati snovima u besanim noćima, onima koji će kao i ja budni sanjati." Čitajući njegove zadnje misli ja više nemogu razlučiti san od zbilje. Zar je stvarno potrebno još četristo godina da Brunova istina postane priznata teorija? "Tko ste vi moji sudci i krvnici. Jeste li ikada čuli pjesmu ljubavi, pjesmu koja nečujna ozvučuje cijeli svijet. Ja sam slušao tu melodiju i pokušao je slijediti svim svojim snagama. Upravo zbog toga su sve pjesme, koje sam nekada tebi pisao Morgano, danas misao o Diani, mojoj jedinoj istini. Boginjo, uvjek kada sam na tebe mislio, čuo sam simfoniju univerzuma, govorio je vjetar, govorilo je sunce i govorili golubovi po krovovima. Sada dok mislim na tebe misao je i put k meni samome. Ti si u mom srcu, a ja sam sam dio tebe ti si moja sudbina i moj san, ti si ja." Osjetih uzburkanost sna u sebi, sna koji živim već godinama. Moja misao postade emocija u koju se slio dobro poznati lik dječaka sa željezničke stanice i osjećaj žeđi pređe u žudnju za novim susretom. "Kada se ponovo vratim u život neću biti svećenik niti filozof, kada se vratim bit ću ljubavnik, tvoj ljubavnik draga moja Diana. Sve što sam ti napisao uzimam sa sobom, kao sakrament, kao molitvu, jer ona koju sam čekao nije došla." "Morgana ga je izdala, ona je bila samo prolazno stanje, zabluda koja je u njegovim zadnjim trenutcima izgubila sjaj." pomislih čitajući njegove zadnje rečenice "Kraj je stigao. Zadnje sate života ću odživjeti otvorenih očiju. Vidjet ću naslaganu brezovinu i popeti se na nju i vidjet ću kardinala i prepoznati u njemu moju smrt. Poslije vatrometa, kada me zaokruži vječna tama moje oči će ostati i sjati kao zvjezde koje će potsjećati da sam bio. Leti mali galebe, leti k njoj, onoj koju ću uvijek tražiti i najviše voljeti. Reci joj da će moja slobodna duša letjeti stoljećima kada sutra jutrenjem poleti iz pepela. Neka me dočeka jednog podneva na raskršću želja. I neka u ruci drži knjigu "Herojski zanosi". Jedino će ona znati da sam to ja." Knjiga koju sam imala u vlaku, knjiga koju je stranac ponio sa sobom je znak da smo to mi, ti i ja dragi moj u vrtlogu vremena uvijek ti i ja u prošlim i dolazećim epohama sna. Iznenada osjetih da moram znamenja ljubavi pronaći u sebi. Dok ovo pišem prisjećam se i svojih tadašnjih stanja. Spoznah svoj sretan trenutak i pokušah pronaći drage osmijehe u mojim ćelijama. Ljubav me gleda očima boje sna, treperi strunama dobro poznatog glasa i postaje uistinu moj sretni trenutak. "Vrati nam odbjeglu Ljubav!" kličem univerzumu pokušavajući iskoristiti ovaj sretni trenutak. "Ona se mora vratiti sama, mora čuti da se vaš jezik promjenio, da ste prihvatili njena znamenja, da ste počeli upotrebljavati prastare metafore kojima ste joj odavali čast." odgovara mi duša univerzuma. "Ti si glasnik neba, ti si onaj anđeo s kojim često razgovaram." pitam pogleda podignuta k nebu. "Ja sam samo osmijeh u tvojim ćelijama. Ljubav je osjećaj osjećaja koji moraš sama naučiti misliti." "Pokušavam je misliti, ali misao o njoj još nema odjeka u mom srcu." priznah tužno. "Što se događa u tvom srcu kada misliš na mene?" odjednom se djedov glas mješao sa tonovima univerzuma. Pričinilo mi se da čujem dva glasa spojena u simfoniju sna. Zatečena tim ja sam šutjela. Pokušah osjeti osjećanje tog osjećaja. Moja unutarnja ura je otkucavala prolaznost trenutka i ja osjetih neučinkovitost mojih ćelija. Nađoh se u praznom prostoru, osjetih sukljanje tamne energije, nagomilavanje tamne tvari i širenje mog malog univerzuma. Moram pronaći metaforu za Ljubav, stvoriti misaonu sliku i osmisliti taj osjećaj u sebi da bih ga mogla uistinu osjećati. Tišini prekinu glas iza mojih misli. "Nauči se suosjećati s osjećajem koji se nekada nekontrolirano širi tvojim tijelom i tvojim mislima. Ja čujem tvoje misli i one me potsjećaju na tonove ljubavnih šansona, potsjećaju me na pročitane ljubavne romane, ali ti još uvijek nisi pronašla jezik kojim bi sama taj svoj osjećaj i opisala. Slušaj otkucaje tvog unutarnjeg sata i u stankama između njih spoznaj udaljenost između tebe i osjećanja tog osjećaja. Akordi tvojih struna skladaju harmoniju tvoje podsvijesti, a ti dozvoljavaš tvojoj svijesti da tu harmoniju pretvori u podvojenost duše iz koje se uvijek stvara kaos iz kojeg želiš pobjeći. U zemlji istinske Ljubavi žive Narcisi, koji nesvjesno ljubeći sebe spoznaju taj osjećaj i onda ga znaju cijeniti i dalje širiti i poklanjati." "Ali narcizam je negativna konotacija ljubavi" pokušah se suprostaviti. "Ja ne govorim o narcizmu, nego o Narcisu savršeno lijepom i savršeno čednom mladiću. Narcis je bio sanjar koji se izdvajao iz sivila ostatka svijeta. Želeći vodom iz rijeke ugasti žeđ u njemu sa rodila jedna nova žeđ. On se nije zaljubio u odsjaj svoga lica, nego u zrcaljenje svoje duše. Znao je da ona postoji, osjećao je njene treptaje, ali zrcaljenje lica u mirnoj vodi ga je zbunjivalo, a nije znao da ustvari vidi svoje srce u protoku vremena. Bježeći od sivila života on se zaustavljao na obali kobne i varljive rijeke vremena koja odaje prolaznost i promicanje godina. Gledajući u njoj zrcaljenje života pred njegovim očima nestade sivila i on vidje kako život postaje valovita rijeka u kojoj se pod sjajem sunca prelamaju boje. Promatravši sa obale viziju svog sna, osjeti da ju ljubavna čežnja mijenja, on se naginje nad vodu i ugleda svoj lik u rijeci života pa se tako usamljen zaljubljuje u krhku sliku i pruža ruke da je pomiluje. On se nezaljubljuje u sebe kako to mnogi tumače nego u priviđenje, bestjelesnu nadu, u lice koje nije bilo lice nego njegova duša na valovima rijeke vremena, zaljubljuje se u ljepotu osjećaja koji je u tom trenu osjetio. Dok je promatrao zrcaljenje lika u vodi zbog njegove čednosti se i vjetar zaustavljao da mu ne pomuti sliku. Pruživši ruku da to priviđenje ljubavi pomiluje, slika se izgubi u valovima vode. Neželeći izgubiti osjećaj ljepote, gledao je lik i ljubio ljepotu nepokrećući se. Ljubav je osjećanje osjećaja, koji se ne pojačava dodirom, ne dokazuje poljupcima i milovanjem. Ona je sama sebi dovoljna i kad je ona uistinu tu sve druge ljepote proizlaze iz nje same." toplina u tonovima glas probudi u meni nove želje. Sada stojim na trgu cvijeća i promatram veliki oblak nepomičan i zlatan koji se kao svileni baldahin nadvio nad ovaj suton. U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira na vrhu svijeta čini mi se kao da se u njemu krije tajna početka sna koji već godinama budna sanjam. Čovjek koji samo vjeruje, tamo iza oblaka traži rajsko carstvo za smirenje duše, ali ja sam nemirni sanjar koji u tom oblaku naslućuje čudesnu snagu svog postojanja. Pružam ruke i one postaju krila koja me nose u plave daljine istine, na izvor početka. Iz oblaka mi se nasmješi bjelja od snijega, prozirna kao kristal od nevidljivog sunca obasjana, moja Ljubav.

Dimenzije ljubavi Svima koji su jučer posjetili moj svijet umjeto odgovora ostavljam "Dimenzije ljubavi" kao most ka mom današnjem tekstu. "Ostanite mi zemlji vjerni, moja braćo, ostanite vjerni snagom vaše kreposti. Ljubav koju poklanjate i vaša svjesna spoznaja služe smislu zemaljskog života. Molim i preklinjem vas, nemojte napuštati zemaljsku stvarnost i nesmotreno leteći u visine udarati o zidove vječnosti. Ah, uvijek je bilo previše izgubljene kreposti" očuh djedov glas. "Tek onda kada drvo rastući pusti u zemlju duboke korijenje, može krošnjom treperiti i sezati ka suncu." odgovrih mu kao što sam to činila u mladosti " Što se više povežem sa stvarnim životom to ću moći više sanjati. San nije suprotnost javi, nego prijatelji i moje zajedništvo." "Ako ja nekome, koji nije nikada ronio u uzburkanom moru i nikada nije, u vrijeme pasjih vrućina, bio istiski žedan, kažem riječ voda to za njega tada ostaje samo prazna riječ. Smisao riječi svjetlost može shvatiti tek onaj koji je stajao pod golim suncem u zenitu, kada njegovi zlatni zraci sve drugo izbljeđuju i zasjenjuju. Isto tako da bi shvatili simbole i poruke iz filozofije, moramo osjetiti okuse i mirise, vidjeti sve boje zemaljskog života." odgovori mi djedov glas. "Znači li to da sada poslije ovog putovanja zlatnim rezom mogu bolje spoznati ono što nazivam životom?" "Vratite uništenu krepost zemlji, vratite ju tijelu i životu. Ona će dati smisao zemaljskom životu, ljudski smisao." glas istine nastavi citirati Niztschea. "Tako je govorio Zarathustra, ali ja još uvijek nisam pronašla put kojim bih trebala krenuti da bih to ostvarila. Ovdje u ovom snu sve izgleda dohvatljivo i lako. Što će se dogoditi kada se uistinu vratim trenutku?" "Prije svega moraš shvatiti da je smisao života u tebi samoj, upravo u onoj točki koju si sama otkrila, u točki tvog prividnog mira." djed je govorio mirno ali odrešito. "Smisao je u čovjeku samom, smisao je u zemaljskom životu jer ga je stvoritelj tu spustio i sakrio, kao što je sakrio jezgru badema ili lješnjaka u ljusku. Stostruko je krepost već protjerana iz života, ostavljajući u našim tijelima samo ludilo za snom. Stostruko se krepost iskušala i ponovo izgubila u vjerovanju u nešto još neobjašnjeno. Čovjek je do sada bio neuspjeli pokušaj njenog utjelovljenja." "Tko je po tvom mišljenju stvoritelj?" postavi mi još jednom ono isto davno pitanje "On je energija koju smo poetski nazvali ljubav. On je pjesma nad pjesmama, ljepota svitanja, uzdah vjetra u sutonu, zvijezda koju tek sanjamo jer je svjetlost te daleke zvijezde još uvijek samo na putu ka nama." "Što je sa inkarnacijom?" ustraje djed "Misliš li na njenu mistiku ili na ono što je ljudski um smislio o njoj? On je rođen kao čovjek da bi kao Bog opraštao grijehe koje mi, da njega nije bilo ne bi ni činili. No ti svojim pitanjem otvaraš novo poglavlje u mom vjerovanju i ono se opet povezuje sa znanjem. Tu se radi o tajnama prirode i filozofiji prirodnih znanosti koje su nam već davno počele otkrivati misteriju početka. " "Ti mi govoriš o energiji i tako pobijaš postojanje materije, ali nemoj nikada napustiti more dvoumljenja, pronađi kompas na pučini dosadašnjeg neznanja, da bi uistinu uplovila u luku spoznaje." "Ja se nalazim na uzburkanom oceanu i uz pomoć napisanog tražim odgovore na tisućljetna pitanja. Rekao si da osjećaš sumnju u mojim mislima, sumnju koja gasi moje unutarnje svijetlo, ali ti si me naučio da onaj koji si prestane postavljati pitanja, taj prestaje živjeti. Iz beskonačnog i nemjerljivog oceana novih ideja poželim katkada uploviti u luku vjerovanja i na kopnu dogmi mirno živjeti, ali onda me obuzme čežnja za novim spoznajama i ja ostajem vječni morepolovac u ostavštini naše prošlosti koja nam tek najavljuje budućnost."odgovorih mu Nietzcheanski. "Mnogi, slični tebi, su se kao brodolomci vratili u okrilje apsolutnosti njegovog postojanja."odgovori mi djed tužno "Dok znanost pobija apsolutnost, čini mi se da je dosadašnja filozofija slična kuli Babilonskoj, koja se uzdiže i želi dostići carstvo nebesko, a na zemlji se brkaju ljudske misli i postaju očajni, neutješni rezultat mudrosti." "Onda mi objasni tajnovitosti prirode." pitanjem me poticao na razmišljanje "Priroda sa svojim zakonima i još neotkrivenim tajnama je izazov za ljudski um, ona ga jednostavno uvlači i u pokušaje traženja dokaza o egzistenciji svevišnjega. Adam se i zbog toga rodio. Onaj tko je predan prirodi, taj je u toj predanosti bliže istini. Ako se Adam rodio da prirodi podari čistoću, mladost i djevičanski sjaj, ja želim osjetiti zemlju u svoj njenoj čistoći, njenoj mladosti i djevičanskom sjaju. Želim planetu vratiti na početak sna, na izvor prvog pokreta, u raj bez prvog grijeha i bez kasnije nastalih strahova. Želim osjetiti zov iz njene dubine, čuti eho njenih želja, biti njena tajna stvarnost u srcu egzistencije, inkarnacija u trenutku rađanja svjetla. Plava ljepotica je za čovjeka trebala postati ljubav, rađanje i sloboda, bez početka i kraja, jer čovjek je zbog nje postao čovjek, on je zbog nje tu, ona je u njemu, jer čovjek se kao i ona u njegovom najdubljem sam stvara i potvrđuje." rekoh pobjedonosno. "Nemoj nikada zaboraviti da postoji tisuću još neotkrivenih staza ka vječnosti, tisuće neotkrivenih bolesti koje uništavaju san, niti da je još uvijek najtajnovitija priroda ljudske misli i sam čovjek kao centar svijeta, kao vječni promatrač misterije početka. Jedino on može stvarati institute za otkrivanje tih bolesti i ozdravljenje sna, a planeta, na kojoj živi, je jedino mjesto u univerzumu gdje može to i ostvariti." mirno mi odgovori djed. "Ovdje, samo ovdje gdje sam rođena, živim u zajedništvu s onim što je rođeno, što raste i umire u tišini ove prirode. Berući voće sa drva spoznaje čovjek je spoznao i svoju prolaznost. Uvjerena sam da je moje zajedništvo s prirodom neusporedivo i nezamjenjivo i da ništa što je ljudskom rukom stvoreno, ni najplemenitija umjetnička djela pred kojima se klanjamo i koja molimo, nemogu zamjeniti ovaj život u sjedinjenju s prirodom." rekoh sjećajući otkrivanja zagonetke ljepote. "Vrati se životu, ali nemoj nikada zaboraviti san. Uđi u svijet vesele znanosti koja će te, ako uđeš otvorena srca, odvesti na izvor spoznaje." još jednom me pouči djedova misao. "Spoznaja je ipak još neotkriveni metasvijet." "Postani ti poslanik mira i spokoja pobratimi lica u univerzumu. Zatvori zauvijek ona vrata iza kojih vodi put istočno od raja." djed se smješio zagonetno. "To je već pokušao najbolji pjesnik našeg stoljeća i nije u tome uspio." "Ne boj se! Nisi sam! ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom. I ono sve što ti bje, ču i što sni gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom. Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive!" djed mi odrecitira prve stihove pjesme. "Kako ću prepoznati one koji žele isto što i ja?" Djed nastavi, "Mi smo svi prešli iste putove u mraku, mi smo svi jednako lutali u znaku traženja, i svima jednako se dive. Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti. I pamti da je tako od prastarih vremena. I svi se ponavljamo, i veliki i čisti, kao djeca što ne znaju još ni svojih imena." djed zašuti očekujući moj odgovor. "Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti, u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi, pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?" upitah ga stihom iz iste pjesme. "Ovdje u svijetu mira i spokoja, moje se zvjezdano tijelo isprepliće s tijelima onih koji su mi sudili i s onima koji su me kažnjavali. Susreo sam misli moga brata koji me je izdao i osjetio zvjezdano tijelo žene koju sam kao mladić iznevjerio, ali uprkost tomu, jedino što ovdje osjećam je ljubav i spokoj. Ovdje u ovom svijetu više nema strahova, nema mržnje, tu su uistinu sve misli isprepletene u jednu jedinu energiju, ljubav." začuh smjeh u njegovom glasu. "I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele, i sni su naši sami iz zajedničkog vrela. I hrana nam je duše iz naše opće zdjele, i sebični je pečat jedan nasred čela. Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša, a naša krv, i poraz svih , u klanju, opet je samo jedna historija duša. Strašno je ovo reći u uho oholosti, no vrlo srećno za očajničku sreću, da svi smo isti u zloći i radosti, i da nam breme kobi počiva na pleću." "To znači da bi mi već ovdje na planeti trebali sjediniti misli i zaboraviti različitost u tijelima i izgledima, prepoznati sve protege kojima smo obdareni i već ovdje naučiti upravljati svojim zvjezdanim tijelom." tek sada shvatih poruku iz davno pročitane pjesme. "Ljubav je satkana od najsitnijih struna naše svijesti, isprepletena bezbrojnim dimenzijama, ona je jedina energija koja spaja mikro i makro svijet. Ljubav je metasvijet, ona je most između tebe i mene, jedina protega u kojoj susrećeš sebe i univerzum." njegov glas mi potvrdi odluku koju sam donijela u radionici "svjest pokret". "Onda mi ispričaj jednu ljubavnu priču koja ne potsjeća na jeftine susrete u trenutku zanosa, priču u kojoj je glavna junakinja ljubav, a da u njoj nema muškarca i žene, priču bez intriga, zapleta i sretnog završetka." Djedov osmijeh je postao još ljepši. "Dok sam bio s tobom, čekao sam sretni trenutak da ti ispričam jednu priču o ljubavi, ali nisam stigao, predugo sam čekao i prerano otišao od tebe. Tu priču pronađi u Peter Sloterdijkovoj antologiji o revoluciji ljudske duše"