Na godišnjicu Aninog samoubistva sunce se nije uspjelo probiti kroz oblake. Izgledalo je kao da i nebo tuguje za njenim nesretnim bićem. Te večeri sam se sjetila njenog iznenadnog dolaska i iz Lombardije i njenog tadašnjeg raspoloženja. Miris jasmina je u kišnim kapima bio intenzivniji i u mojim misaonim slikama zasja Anino lice u zlatnom okviru Leonardove slike.
"Noćas se neće preskakati Ivanjske vatre" reče mi suprug dok sam postavljala stol za večeru.
Znala sam da osjeća moje misli, da isto misli na Anu iako nismo spomenuli njeno ime.
"Danas sam bila na groblju, odnijela sam joj žute ruže."
"Znam."
"Na grobu je već bio još jedan isti buket."
"Rudloff nam se više nije javio."
"To nije bio njegov buket."
"Jesi li razgovarala sa psihoanalitičarom?" pitao me je pažljivo nudeći mi čašu konjaka.
"On još uvijek traži početak Aninih strahova, miris koji joj je promjenio život."
"Teško je sada bez Ane kopati po prošlosti koja je uvjetovala njenu stvarnost."
"On je otišao u tajnosti u onu kućicu iza željezničke pruge prije nego ju je Rudloff prodao. Tamo je u daskama ispod kreveta pronašao dnevnik. Ana je često bila tamo i tamo je osamljena pisala svoja sjećanja i sakrivala ih i od sebe same. To nije bila bilježnica, nego naslagani papiri koji su već bili malo nagriženi od poljskih miševa. Po tome je zaključio da je ona pisala ne čitajući više napisano. Slagala je papire u tu rupu pod podom i poklanjala svoje misli samo miševima, s njima je i komunicirala pišući."
"Kada je to počelo?"
"Tek zadnjih godina, psihoanalitičar misli da se tek poslije one kišne noći kada je pobjegla od Rudloffja i došla ujutro k meni počela sjećati užasa iz djetinjstva."
"Što se po njegovom mišljenju dogodilo?"
"Poslije te noći, dana i jutra u njegovoj kući Ana je pisala o velikom crnom čovjeku koji je mirisao na duhan. Obećao mi je da će mi kada prouči sve detalje dati te rukopise na čitanje."
"Je li o tome razgovarao s Rudloffjem?"
"Rudloff sada dolazi k njemu na terapiju. Preko njega će možda uspjeti rekonstruirati događaje iz Aninog djetinjstva. Pred par mjeseci je umro Rudloffjev otac i ponio sa sobom mnogo tajni."
"Psihijatri i psiholozi su nekada bili sami opterećeni nesposobnošću otkrivanja istina o ljudskoj duši. Lutali su nepoznatim prostorima i sami nesigurni postajali žrtvama vlastitih slabosti koje su vješto prikrivali." reče moj suprug zagonetno "Sjećam se, bio sam još dječak kada je izbio skandal u našem gradu. Poznati psihijatar je ubio ženu i mjesecima je skrivao na tavanu kuće, dok ljudima nije počeo smetati oduran smrad koji se širio iz njegove kuće. Užasnut tom pričom, potražio sam objašnjenje kod majke, a ona mi je smirujući me rekla, što ćeš sinko to ti je samo psihijatar."
"To je jedan od razloga da si psihoanalitičar predbacuje što nije uspio osjetiti Aninu namjeru, što nije uspio sprijećiti njeno samoubistvo. Njegov otac je umro poremećena duha, Rudloffjev otac je odnio sa sobom istinu o Aninoj nesreći, a on to nije uspio sagledati."
Kiša je lupkala u prozore, miris jasmina se širio prostorom kao da je neka dobra vila željela naše misli usmjeriti ka ljepšem sjećanjima, ali mi nismo bili u stanju promjeniti temu.
"Samoubistvo je apsurd koji još uvijek nije pronašao definiciju. Što je besmislenost smisla života je filozofsko pitanje koje još uvijek nije našlo pravi odgovor. Kakav je odnos između vlastite misli i samoubistva? Priprema li se taj čin u tišini srca kao što se pripremaju i velika djela?"
"Ti misliš da je Ana godinama pripremala taj čin."
"Mislim da je crv koji je nagrizao njen život bio u njenom srcu, a ne u njenim mislima. Samoubistvo nije misaoni čin, on je čin egoističnog "Ja", onog "Ja" koje živi u dubini Freudove sante leda."
"Ali ona je isplanirala do u detalje oproštaj, pisala pisma, odabirala cvijeće i mirise, odnijela sve to u cvijećarnicu, naznačila datum predaje."
"To još uvijek nije dokaz da je njen čin osnova razmišljanja. Moguće je da se tog dana dogodilo još nešto što ju je dovelo u afektno stanje duha, nešto što je pospješilo sva njena ogorčenja, nešto što je probudilo neki do tada zatomljeni osjećaj."
"To je Camus napisao davno, a danas se znanstveno dokazuje postojanje egoističnog uma u svakome čovjeku. To je ono što muči i psihoterapeute. Samoubistvo njihovih pacijenata nije samoubistvo napisano u nekoj melodrami nego dokazuje priznanje da je život prevazišao pacijenta, da je on nagonski osjetio besmislenost čak i same terapije."
"To je izgnanstvo iz života bez povratka, to je premijera bez reprize, premijera koja pri prijašnjim probama nije probudila duh sna potrebnog za život."
Razgovarali smo dugo u noć, upletali smo se u područje koje smo poznavali samo iz literature i tako osvježavali sjećanja na trenutke kada smo tek počinjali živjeti. Ana je dobrovoljno otišla iz te pustolovine i prisilila nas da ponovo razmišljamo o apsurdima svakodnevice.
Drugi dan je ponovo zasjalo sunce i sve se činilo nekako ljepšim. Pacijenti su dolazili u terapiju nasmijani. Ljeto je zamirisalo čistim zrakom poslije jučerašnje obilne kiše. Cijeli dan je prošao u nekom nadanju da je jučerašnji dan donio i neko rješenje o uzroku Aninog samoubistva.
Odmah poslije sprovoda psihoanalitičar se zdušno bacio na istraživanje detalja iz Aninog zbrkanog života. Rudloff mu je nakon dugog nećkanja dozvolio da uđe u njen atelje. Satima je sjedio i pregledavao slike koje su uredno složene po datumima nastajanja odavale uspone i padove njenih stanja. Najviše ga je zanimalo vrijeme poslije onog jutra u njegovoj vili. Znao je da se tog jutra Ana sjetila nečega vrlo važnog.
I uistinu je bilo tako. Sa jedne slike mu se smješila, kao dječjom rukom nacrtana velika lutka plavih uvojaka. Kada mi je pokazao sliku sjetila sam se da sam kao mala djevojčica posjedovala takvu lutku. Mogla je hodati, okretati glavu i izreči riječ "mama". Ana je takvu lutku vidjela u izlogu, ali zbog siromaštva njenih roditelja nije ju mogla dobiti. U njenim zapisima pronađenim u kućici iza pruge je pronašao i njene misli o tome.
"Mama mi je rekla da je lutka preskupa, da ju smijem samo gledati u izlogu. Odlazila sam kriomice svaki dan do glavne ulice i u izlogu promatrala lutku. Jednom mi je prišao neki gospodin, tada mi se činio užasno star, i pitao me zašto svaki dan stojim pred izlogom. Kada sam mu rekla razlog pozvao me je u svoju kuću gdje ću se moći igrati s takvom lutkom. Pošla sam s njim. On je imao auto i mi smo se dugo vozili. Njegova kuća je bila u parku i imala je velike prozore i veliku terasu."
Na drugoj slici je bio muškarac visok i snažan sa lulom u ustima.
"Visoki muškarac me je uveo u kuću i pokazao mi sobu u kojoj je bila takva lutka, a onda me poveo u park. Rekao je da ću se smjeti igrati s lutkom ako budem dobra djevojčica i ako nikome ne odam tu našu tajnu. U parku je bio vodoskok. Rekao mi je da se prvo moram okupati u vodi da budem čista da bih se igrala s lutkom. Skinuo mi je haljinu i gaćice polako me je prao. Ja sam se smijala jer me je škakljao. A onda me je odjednom položio na travu i počeo masirati, raširio mi je noge i polagano me počeo milovati. Bilo je ljepo. Neki čudan osjećaj se širio mojim tijelom i ja sam se umirila. On me je počeo ljubiti. Njegov jezik je ušao u moje tijelo i ja sam se odjednom popiškila. To ga je naljutilo i rekao je da moram oprati njegovo lice. Učinila sam to, a on je počeo prati mene uvlačeći prste u mene. To je počelo boliti i ja sam zaplakala. Prekinuo je pranje i zapalio lulu. Ostavio me je da ležim na travi. Miris duhana je ulazio u moj nos. Kada sam se pokušala dignuti naredio je da ostanem ležati i da raširim noge. Mislila sam na lutku s kojom ću se poslije toga smjeti igrati i raširila sam noge. On se spustio k meni i puštao dim među moje noge. Bilo toplo i lijepo. Njegovi prsti su su se igrali sa mojim tijelom a on je puštao dim u moje tijelo. To je bilo jako lijepo i ja sam zaspala. Kada sam se probudila bila sam obučena i ležala sam na krevetu u sobi s lutkom. On mi je rekao da sada moram kući i da ćemo sutra nastaviti igru."
Slika koja je slijedila je sličila na Picassovu Gurenicu.
"Drugi dan sam otišla sva uzbuđena do izloga i gledala lutku. Gospodin je ponovo došao.
Neki novi, do tada nepoznati, miris se izmješao s mirisom duhana."
Dok sam čitala Anine zapise osjećala sam gađenje prema čovjeku koji je malu djevoćicu iskoristio za svoj blud.
"Taj čovjek je bio Rudloffjev otac." rekoh psihoanalitičaru pri našem sljedećem susretu.
"To je još uvijek ne dokazana predpostavka."
"A Ana?"
"Ona je tek ono jutro shvatila da je miris od kojeg bježi miris Rudloffjevog znoja i miris sperme njegovog oca. Njena migrena je počela u onoj tragičnoj noći kada je poslije mnogo godina ponovo osjetila miris muške sperme. Rolandova smrt ju je spriječila da zavoli fizičku ljubav."
Nekoliko zapisa smo pročitali zajedno. Gospodin o kojem je Ana pisala je trajao nekoliko mjeseci u njenom životu. Ona je miris duhana iz lule povezivala sa ugodom i neugodom. Na početku veze s Rudloffjem je miris njegovog tijela povezivala s ljepotom osjećaja koji je on budio u njoj ljubavnom predigrom. Kasnije je, u želji za vlastitim zadovoljstvom, svršavao ostavljajući joj samo miris sperme i miris smrti. Njen nos je počeo reagirati, njen mozak mirisa je stvarao osjećaj odbojnosti prema tom mirisu.
"Rudloff i ja nismo uspjeli. Naš brak je rezultat naših nezrelih duša. Jučer sam se probudila sa užasnom glavoboljom. Noć je bila puna utvara i sjenki nečeg novog, nepoznatog i poznatog u isto vrijeme. Nije to bilo ono poznato migrenino carstvo iz kojeg se nisam željela probuditi. To je bilo carstvo mirisa. Prvi puta sam u snu osjetila miris od kojeg bježim. Bježala sam iz sna, a on me je slijedio. Opaki miris znoja i sperme se uvlačio u moj mozak. Oluja koju je izazvao u mojoj glavi je bila drugačija od onih prijašnjih. Kada sam se probudila bolila me glava i vrat i ramena, noge su mi bile kao oduzete, tijelo u grču ekstaze. U snu sam doživjela ljubavni akt s nekim nepoznatim. Poželjela sam nazvati prijateljicu, otići k njoj da mi tijelo oslobodi grča, otiči psihoterapeutu da mi objasni san. Ništa od toga nisam učinila. Krevet pored mene je bio prazan. Kada sam sišla u dnevnu sobu Rudllof mi je rekao da su ga probudili moji urlici i da više nije mogao zaspati. Otišao je na posao, a ja sam ponovo prilegla nadajući se ulasku u migrenino carstvo. Željeni san nije dolazio. Miris duhana i sperme se širio spavaćom sobom. Otišla sam u kupaonu da sperem sa sebe osjećaj i odagnam miris koji me je progonio."
Na sljedećoj slici je bila žena koja je u zagrljaju držala malu djevojćicu.
"Jednom sam se jako kasno vratila kući majka je pitala gdje sam bila i kada sam joj ispričala, bila je zgranuta i zabranila mi je odlazak pred izlog. Rekla je da moram brzo zaboravit to što sam doživjela, da nesmijem nikome pričati o tome, da je to veliki grijeh koji se može oprostiti samo ako ga se više nikada ne sjetim. Moja dobra mama je mislila da će me na taj način osloboditi osjećaja koji je u meni već počeo tinjati. S vremenom sam zaboravila lutku i gospodina, ali zatomljeni osjećaj je ostao. Danas znam da onda nije bilo nasilja nada mnom, bilo je samo nešto nedozvoljeno, nešto što je uništilo moj život."
Zadnja slika koju je nacrtala je bila velika vatra iznad koje se dižu k nebu žena bez pola lica i muško tijelo koje se uvijek javljalo u njenim snovima.
"Zapalit ću vatru od pinija, čempresa i starih kestena. Miris Lombardije će me odnijeti u snove. Ivanjska noć je noć ljubavi i smrti.
Dok promatram rađanje sunca i njegova toplina dodiruje moje obraze je se sljubljujem s tračkom nade konačnog buđenja. Sjedit ću na ovom mjestu dok ono ne krene na počinak.
Noćas će se dogoditi alkemijsko vjenčanje, ja ću preskočiti vatru i odletjeti u nebo da tamo pronađem onaj drugi dio sebe, Rolanda i ljubav. Učinit ću kao što su učinili pobunjenici života, revolucionari ljudskih duša. Posut ću se benzinom i preskočiti prag boli kojoj još uvijek nisam pronašala ime."
To je bio zadnji zapis napisan Aninom rukom.
"Zar je moguće da je Ana uspjela sama i svjesno uči u vatru?"mislila sam glasno,
"a možda je želja, da sretne Rolanda, bila jača."
"Na kojeg Rolanda mislite? Pa ona je zapalila pinije, čemprese i stare kestene da bi s mirisom Lombardije otišla u nebo. Taj tajnoviti Roland je možda i rješenje tajne njenog odlaska. O njemu dosad nije pisala, njega nije slikala, on se više nije pojavio u njenim snovima. Što mi znamo o njemu? Nitko, do Ane ne zna kako on izgleda, a nitko pa ni Ana, nezna njegovo ime."
"Što misli policija?"
"Oni su zaključili slučaj. Ispitivali su me o Ani i njenoj bolesti, zapisivali podatke o njenim stanjima, konzultirali starog profesora i Rudloffja. Sve je dokazivalo da se ona u noći ljetnog solsticija ubila sama. Nisu pronašli niti jedan dokaz da je još netko sudjelovao u tome. U kućici i oko nje nije bilo ničijih tragova do njenih." tužno reče psihoanalitičar
Dodatak uz pozdrav dragoj Rusalki koja me je svojim dodatkom potaknula na nastavak ove tužne priče:
Iznad vrha planine se podignu oblak. Vjetar donese miris kiše.
"Danas će biti oluja."
"Moramo se skloniti, ovdje bi moglo biti opasno."
Vjetar uzburka i nebo i more. Grmljavina i bljesak munje se sjediniše u simfoniju neke davne priče.
"To se sprema veliki potop" mladić zagrli djevojku čvršće.
Suze neba dotaknuše njihova lica i oni tek sada primjetiše da se sunce skrilo.
"Dole u luci čeka na vas brod. Krenite prema pučini i budite strpljivi." začuše glas vjetra.
"Što će se dogoditi?" upita mladić
"Sjeti se priče iz Biblije."
"Ali oni su imali djecu i veliki brod i poveli su životinje sa sobom."
"To je priča koju su izmislili ljudi. Kreni ka luci." glas je bivao sve bliži
Zagrljeni, djevojka i mladić se počeše spuštati ka moru. Strma hrid se pretvarala u blagu padinu. Njihovi koraci su sličili letu leptira, a oblak koji ih je pratio bio je pun energije koju do tada još nisu osjetili.
"Jesmo li stvarno ovo mi?" mladić je čuo djevojčin glas, osjećao njenu blizinu ali ju više nije vidio
"Znam da sam ja i da si ti, ali neznam što se događa s nama." reče u vjetar očekujući odgovor neba.
Tonovi koji su na početku bili poznata grmljavina postadoše nepoznata muzika kojom su njihovi koraci dobivali novi ritam. Dok su ulazili na brod oblak ih je potpuno zagrlio i sakrio horizont na kojem su se smjenjivali dan i noć.
S neba su kapali kristali, neka čudna mješavina muzike i sna. Mladić se sjeti knjige koju je nedavno pročitao.
"Jeli ovo materija od koje je stvoren svijet?" pomisli glasno
"To je materija tvoga sna." vjetar se udaljavao i oblak s njim.
"Znam da si tu pored mene, ali te nevidim očima kojima sam do danas gledao." reće mladić milujući joj obraze koji su bili nježni kao svila košulje koju mu je sašila majka za diplomski ispit.
"Vidiš me srcem." djevojkin glas je bio blizu i daleko u isto vrijeme
"To je priča o "Malom princu", ali srcem se ne gleda."
"Čime me onda vidiš?"
"Mislima."
"Što još vidiš osim mene?"
"Vidim bezbroj kristala koji mjenjaju oblike i postaju životinjice, biljke i lijepi cvjetovi. Vidim polja puna pšenice i makova, vidim šume i čujem cvrkut ptica."
"Mi smo daleko na pučini. More nas nosi u neki novi san. Okreni se, tamo gdje je bila luka i hrid i planina, tamo su samo oblaci."
"Iza oblaka je ostao anđeo čuvar." tužno će mladić
"Nije, on nas prati na ovom putovanju u nepoznato.Tamo je ostao početak sna. Mi smo ovdje da bi anđeov san postao zbilja."
"Kako smo stigli ovako daleko, što se dogodilo s našim očima" mladić upita djevojku
"Postali smo misao o sreći, postali smo ljubav za kojom mnogi čeznu, energija iz koje je sve nastalo." odgovri mu osjećajući toplinu njegovih dlanova na svojim ramenima.
"Što se događa tamo odakle smo krenuli?"
"Ti to bolje vidiš od mene, ti si sunce na istoku i ljepota zapadnog neba, zbog tebe smo i krenuli na ovaj put."
"Jeli ti žao?"
"Tek kada se vratimo na hrid, kada ponovo zasja sunce, kada se nebo vrati iznad vrha planine, znat ću jesi li ti san koji traje već stoljećima."
"Slušaj pjesmu, ovo nas univerzum poziva na slavlje ljubavi."
"To su ladarice koje dolaze uvijek u Ivanjskoj noći da ljubav pronađe put ka pravim srcima."
"Za mene su to Plejade koje su služile mojim bogovima."
"Ja sam lutao "Planinama" i sanjao legende."
"Ja sam lutala šumama i ubijala znatiželjne lovce, pratila Odiseja na njegovim putovanjima, hrabrila Giordana Bruna u njegovim razmišljanjima."
"Ti si onda Boginja lova i ne spadaš u ovu priču."
"Ovo je noć našeg sjedinjenja."
"Kako znaš da je noć?" upita je zaljubljeno mladić
"Osjećam ljubav. Vidim vatru iznad koje se sjedinjuju naša srca."
"Ivanjska noć je na početku ljeta, a mi smo bili na hridi u proljeće."
"Četrdeset dana je padala kiša na zemlju s neba." glas djevojke je dolazio s pramca.
Mladić odjednom vidje kako se njena duga kosa u boje zalazećeg sunca. Na horizontu zasja duga. Velika bjela ptica sletje na jarbol.
"Ti si sada stvarnost." šapnu mladić grleći je ponovo."Golubica je bila san i želja da ljubav jednoga dana ponovo siđe s neba."
Vjetar donese miris lavande u cvatu. Duga pokrenu svoje boje i napravi most između broda i neba.
"Ovo je znamen sjedinjenja između nas i vas." šapnu im vjetar "Dugu stvaljam u oblak da bude zalog za moje postojanje u vama."
"To je svjetlo koje nas poziva u svoj kristalni dvorac, daje nam znak da ponovo izgradimo državu sunca u kojoj će jedini gospodar biti ljubav." šapnu djevojka........
Post je objavljen 22.05.2008. u 04:16 sati.