dinajina sjećanja

Ljubav slomljene žene

Ovo je jedna od priča iz zbirke tekstova o mojoj prijateljici koja je otišla zauvjek
Jesen se polako svojim bojama uvlačila u parkove grada. Svako jutro dok sam autom prolazila pored purpurnih stabala osjećala sam nostalgiju za vremenom koje odlazi u nepovrat. Bio je moj zadnji dan rada u Bobinoj ordinaciji i taj put koji sam godinama već prolazila mi se tada činio ljepši nego inače. Često sam pokušavala s Anom razgovarati o tom istom putu koji je i ona prolazila na putu u terapiju. Zanimalo me što ona osjeća gledajući buđenje i umiranje prirode, dali je ikada poželjela krenuti tragom svijetla koje nas je spajao sa tajnama našeg postojanja. Nedavno dok smo poslije terapije, u našoj maloj kafeteriji ispijale nezdravu kavu i pušile zabranjene cigarete sam joj rekla:
"Jesi li primjetila kako su ove jeseni boje u parku nekako intenzivnije?"
"Moram se koncentrirati na vožnju, nemam vremena za uživanje u prirodi."
"Nije stvar u koncentraciji na vožnju, ti si jednostavno izgubila interes za ljepotu malih stvari."
"Onaj park je ogroman, to je cijela šuma u kojoj se sigurno kriju vukodlaci." reče mi ona iznenađujuće veselo.
"U tom parku ima jedno mjesto na kojem smo nekada zajedno slušale tišinu ili svaka za sebe čitale jednu od filozofskih knjiga. Sjećaš li se naših užasno dugih subotnjih poslijepodneva kada smo uz prskanje vodoskoka pokušavale uhvatiti kapljice zamišljajući da su dijamanti od kojih ćemo praviti ogrlice i prstenje........."
"Rađe se sjećam naših šetnji po Bahnhofstrasse u Zürichu. Često smo stajale pred Tyfaniem i imitirajući Audri vjerovale u princa koji će nam jednoga dana pokloniti prsten s najvećim dijamantom. Ponekad smo smogle hrabrosti i ušle u radnju i probavale nakit. Imale smo sreću da nas je onaj stari gospodin stvarno simpatizirao i igrao s nama igru bogatih budućih žena čiji će muževi jednoga dana doći i kupiti upravo ono prstenje koje smo mi odabirale."
"Kako se osjećaš?" pokušah iskoristiti njeno dobro raspoloženje
Ona je nastavila svoju priču kao da nije čula pitanje.
"A onda sam ja jednoga dana došla s Rudloffom u radnju. Stari gospodin me je prepoznao, ali kao i uvijek diskretan to nije dao do znanja. Bila je naša prva godišnjica braka i Rudloff mi je želio pokloniti prsten. Kada sam ga dovela pred Tyfani promatrala sam njegovo lice. Očekivala sam ljutnju, iznenađenje, odbijanje da uđe unutra, ali on je bez emocionalnog šoka podnio taj moj hir i ušao sa mnom u najelegantniju i najskuplju radnju u gradu. Stari gospodin je izvadio među ostalima i onaj isti prsten koji sam ja u našem vremenu probavala"
"Onaj s ogromnim diamantom."
"Da, najprepoznatljivijeg Tyfania. Rudloff je uzeo prsten i stavio ga na moj prst i nepitajući koliko košta ja rekao starom gospodinu da ga kupuje."
"Ja se više ne sjećam točno koliko je koštao, ali.........."
"Pedeset tisuća franaka je moj suprug tog dana ostavio u Tyfaniu."
"Još ga nikada nisam vidjela na tvojoj ruci."
"Nosim ga samo u specijalnim prilikama. Dijamant je prevelik i smeta me."
"Kako se osjećaš." ponovih pitanje koje je bila prečula da prekinem izljeve njenog sarkazma.
"Odlično, glava me već dugo nije zabolila. Možda bi bilo dobro napraviti pauzu s terapijom. Moram se i ja osamostaliti."
"Što ti je rekao Bobo na zadnjem pregledu?" upitah je gledajući je direktno u oči. Znala sam da nije otišla na pregled, da je jednostavno poslije terapije otišla kući, a onda nazvala i ispričala se svojom zaboravljivosti.
"Rekao mi je da su mi se mišići opustili, da je vratna kralježnica pokretnija i da mogu prekinuti terapiju." lagala je gledajući me u oči.
"To znači danas si bila zadnji put kod mene?"
"Da, ali nisam znala kako da ti to kažem. Rudloff mi je ponudio da mu budem tajnica i da u slobodnom vremenu za njega pišem pisma jer je njegova sadašnja nepismena. Tvornica u kojoj je suvlasnik se širi, a time i njegova korespondencija mora biti perfektna."
Otišla je skoro bez pozdrava, samo obećavajući da će me uskoro nazvati.

Zadnji dan s Bobom i kolegicama je prošao poprilično veselo. Izašla sam iz ordinacije s pregrštom cvijeća i bezbroj želja za sreću.
Prvih par mjeseci u mojoj novoj ordinaciji su bili puni novih poznanstava, novih slučajeva i izazova. Ana se nije javljala. Na proslavu otvorenja nije došla, poslala je cvijeće i jednu zgodnu kartu na kojoj je napisala:
"Iz svakog atoma šutnje može niknuti zrelo voće novih spoznaja."

Pustolovina samostalnosti u koju sam se upustila je bila puna dvoumljenja, krivih odluka i ponovljenih pokušaja, novih hipoteza i konačnih dokaza da je odluka koju sam donijela bila dobra.
Moj privatni život se potpuno promjenio. Srela sam mog današnjeg supruga i uživala u životu u dvoje.

Jednog dopodneva dok sam se opraštala od jedne pacijentice u ordinaciju je ušla Ana. Stajala je nesigurna kao djete i ja osjetih sažaljenje.
"Trebam ponovo terapiju. Sada je gore nego ikada do sada."
"Od kada traje?"
"Već skoro godinu dana."
"Znaći dvije godine si bila mirna."
Nije odgovorila. Gledala me svojim tužnim očima i ja sam ju morala zagrliti. Dogovorile smo par termina, a ona mi je na odlasku gurnula u ruku lijepo uvezane papire na čijem omotu je pisalo
"Dnevnik moje migrene i mog života".
Dok sam čitala prve stranice činilo mi se da ulazim u izmišljenu dramu nekog meni nepoznatog pisca.
"Kako da nazovem ovo vrijeme umiranja, počinje njen dnevnik, kako da nazovem ovaj dan koji može biti danas i jučer u sutra. Svaki dan je to odurno nikad ne prolazeće danas iako bi ga samo oni koji zauvjek odlaze i žele ga zadržati i usporiti smjeli tako nazvati. Ja umirem već godinama ne od bolesti nego od ljubavi, umirem u svakom beskrajnom danas koje je bilo jučer i sutra u isto vrijeme.
Sve je počelo onog davnog danas kada je Roland svojim odlaskom otvorio vrata neba i kada me je nad njegovim grobom prvi put zabolila glava. Činilo mi se kao da je on leteći ka nebu sa sobom ponio moju svijest ostavljajući moje tijelo da bude svjedokom jedne nesretne ljubavi. Otišao je tiho i bez pozdrava, otišao je one prve noći dolazeći k meni i ostavio moje tijelo u grču vriska iz kojeg se još nisam opustila. Jedino ponekad u snu u blještećoj kugli zasja njegov lik i tada osjećam njegove ruke na mom tijelu i opuštam se i letim do buđenja u kojem me dočeka utvara novog danas. Njegov lik polako blijedi jer su mi oduzete sve njegove fotografije, ali njegov dodir, njegov zadnji zagrljaj u trenutku potpunog smirenja mi nitko nemože oduzeti. Možda je to moja svjesno odabrana golgota, ali ja neželim napustiti, kako moja terapeutkinja kaže, Migrenino carstvo, jer onda gubim i njega."

Krv mi se ledila dok sam čitala te prve retke njene ispovjesti. Shvatila sam da je Bobo imao pravo kada me je nagovarao da ju prisilim da plače i govori. Poznam je već petnaest godina, a ona dulje prelazi taj križni put zbog par trenutaka sreće u snu iz kojeg se onda ne želi probuditi i ostaje zatvorena u svojoj boli. Zapalila sam cigaretu i nastavila čitati.

"Rudloff je iskrsnuo iz tame jedne noći u jednom plesnjaku kada sam se plešući umarala da, kada dođem kući, što lakše zaspem. Pušila sam jednu cigaretu za drugom, usput pila vino da bih bila sigurna da će me zaboljeti glava i da će se u tom mamurluku Roland pojaviti u snu. Rudloff mi je zapalio zadnju cigaretu i pozvao me na svježi zrak. U njegovom glasu se u isto vrijeme osjećala molba i naredba. Pošla sam za njim, kao u transu. Otpratio me je do kuće i pozvao da se sutra ponovo nađemo. Te noći sam spavala bez snova i ujutro sam nekako sretnija ustala. Ubrzo je zazvonio telefon i Rudloff me pozvao na izlet jer je bila prekrasna sunčana nedelja. Redali su se vikendi i sreća. Kada me je zaprosio pristala sam bez razmišljanja. Vjenčanje je bilo organizirano u velikom stilu bogatih ljudi. Kuća koju je Rudloff kupio za naš budući život je bila dotjerana po ukusu njegove mame i u njoj ništa nije nedostajalo. Ja sam trebala biti zadnji ukras u njoj rekao mi je poslije naše prve bračne noći. A onda je došlo to prokleto danas iz kojeg jedino mogu pobjeći kada uđem u migrenino carstvo."

Ostavila sam dnevnik i počela razmišljati o sutrašnjem susretu s Anom. Kako početi terapiju?
Što napraviti da opet u trenucima kada joj bude malo bolje ne nestane? Postalo mi je jasno zašto su je dodiri na početku prošle terapije bolili, zašto se primjenom klasičnih metoda nemože opustiti. Ona se u stvari onda nije željela opustiti.
Drugo jutro dok sam otvarala prozor da provjetrim ordinaciju sunce se tek naziralo na istočnom nebu. Okrenuta prema suncu Ana je sva u crnom stajala na travnjaku ispred kuće. Činilo mi se kao da razgovara sa sunčanim tragom. Par minuta kasnije je pozvonila na vratima.
"Kako si spavala?" upitah je umjesto pozdrava
"Ovu noć bez Rolanda." prvi put je izgovorila njegovo ime uvjerena da sada znam tko je on.
"Tko je bio Roland?"
"Moja prva ljubav i moj prvi muškarac."
"Umro je u tvom zagrljaju."
"U današnjoj noći pred osamnaest godina pri našem prvom ljubavnom činu."
"Današnji dan ti puno znači."
"Izabrala sam ovaj dan moje punoljetnosti u boli da bih ponovo došla k tebi. Molim te pomozi mi inače ću ostati potpuno sama."
"Što je s Rudloffom?"
"Zaljubljen, nesretan i ljubomoran on još uvijek čeka na moje buđenje iz ovog osamnaestogodišnjeg sna."
"Zna li istinu?"
"Pronašao je pisma, slike i moj tadašnji dnevnik koje sam godinama skrivala od njega. Jednoga dana me je tajno pratio i našao na Rolandovom grobu svu u suzama. U svom bjesu mi je zabranio odlazak na groblje."
"On stvarno nije normalan."
"Ja nisam normalna. Ubrzo nakon vjenčanja jednostavno više nisam podnosila njegove dodire."
"Što je bilo odlučujuće da se to dogodilo?"
"Njegova tvrdoglavost u odluci da nam ne trebaju djeca. Govorio je da smo mi sami sebi dovoljni, a ja sam željela djete."
Povela sam je u sobu za tretmane. Na cedulji koju mi je jučer predala je stajalo Bobinim rukopisom napisano "Nastavi tamo gdje si pred tri godine stala. Nemoj ići od početka."

"Jesi li s Bobom razgovarala o Rolandu?" upitah još uvijek nesigurna kako ću početi terapiju.
"Ne, razgovarali smo o "slomljenoj ženi" i njenoj autorici. Rekao mi je da sretni ljudi nemaju prošlosti jer ona progoni samo izmučene, tužne i nesretne. Moja prošlost je puna neizgovorenog i ja sam tek sada osjetila potrebu da pričam o njoj."
"Zašto si prošli put odustala?"
"Rudloff je odlučio da mi treba stručnija pomoć od tvoje." reče ona spuštajući pogled.
"Gdje te je poslao?"
"Zar nisi pročitala moj dnevnik?"
"Nisam još stigla do kraja."
"Tek kada sve pročitaš moći ćemo dalje razgovarati. Sada mi molim te opusti vratne mišiće."
"Rekla si da si odlučila govoriti, ono što si napisala nije prava slika onoga što osjećaš. Ono su samo konture u kojima skrivena počiva istina tvojih strahova. Ne mogu ti opustiti mišiće ako te nesmijem dotaknuti."
"Ti si se udala." prekinu mi misao
"Da."
"Jesi li bar sretna?"
"Dođi jednom s Rudloffom k nama na večeru."
"Vi morate prvo doći k nama. Sada te mogu pozvati. Rudloff nije podnosio moje neudate prijateljice."
Zamišljala sam Rudloffa kao visokog odrešitog muškarca koji svojom pojavom već budi strahopoštovanje.
"Kako ustvari Rudloff izgleda?" počeh misliti glasno
"Ne mogu ga opisati, jer on nesliči ni na koga. Jednostavno ga moraš upoznati." reče mi Ana zagonetno.
Preda mnom na terapeutskom krevetu je ležala žena za koju sam vjerovala da je poznam ali svaki novi trenutak je otkrivao neku novu tajnu njenog bića. Sjela sam iz uzglavlja i dotaknula njenu glavu. Ona zatvori oči i stisnu vilicu.
"Pričaj mi o Rolandu." rekoh da bih spriječila daljnje napinjanje mišića.
"Igrali smo se zajedno u pjesku na dječjem igralištu u najsiromašnijem djelu grada. Stanovali smo vrata do vrata u velikoj kući punoj jeftinih stanova. Moj i njegov otac su radili zajedno u ljevaonici željeza tvornice željezničkih lokomotiva. Majke su nam bile neobrazovane domaćice. Odrastali smo na rubu velegrada u smogu tvornice i sanjali da ćemo jednoga dana na sunčanom brdu izgraditi dvorac s perivojem i rađati sretnu djecu."
Na njenom licu se pored zatvorenih kapaka pojavio osmjeh. Dotaknuh njene vratne mišiće. Bili su mekani kao baršun. Počela sam ih polagano rastezati. Njena glava je ležala na pojim podlakticama i ja sam mogla izvoditi male pokrete u zglobu između Atlasa i lubanje.
"Krenuli smo zajedno u srednju školu. Iako smo željeli postati gimnazijalci morali smo se zbog financijskih prilika u našim obiteljima zadovoljiti trgovačkom školom. Roland je govorio da je to samo prolazno stanje, da ćemo kada se zaposlimo krenuti u večernju gimnaziju i kasnije studirati. On je želio studirati fiziku, a ja filozofiju. Čitali smo slične knjige i dugo u noć razgovarali o budućnosti koja je tamo u velikom gradu iza smoga, na sunčanim brežuljcima bogatih čekala na nas."
Anna je zašutjela i ja osjetih kako joj se mišići lica ponovo napinju.
" Pričaj mi o prvom poljupcu." poželjeh je ponovo vratiti u san
Ona se ponovo nasmješi.
"Bilo je to u proljeće. Sjedili smo na klupi u parku i slušali kako se ptičice spremaju na počinak. Nebo se crvenilo zapadom, a zrak je mirisao probuđenom prirodom. To je bilo ono zadnje proljeće pred naše završne ispite u trgovačkoj školi. Do te večeri smo bili samo djeca koja su se prestala igrati i počela osjećati promjene na tijelima i u srcima. Sjedili smo prvi puta šuteći, prvi puta su riječi izgubile značenje i snagu. Nebom su se počele prosipati zvijezde, proljetni povjetarac je dodirivao naša uzbrkana srca. Zadrhatala sam. Njegova ruka se spustila na moje rame. Pogledi su nam se sreli, drhtaji pojačali. Roland je spustio svoje čelo na moje. Osjetih njegov dah na obrazu. Trenutak je prešao u vječnost. Osjetih njegove ruke na ramenima, dlanovi su krenuli ka vratu i završili u mojoj kosi. Prvi put ne razmišljajući podigoh svoje ruke i dotaknuh njegova leđa. Njegovim tjelom je strujio isti drhtaj koji sam osjećala u svome. Naše školske torbe su kao i uvijek do tada ležele među nama. Ustali smo da prekoračimo tu granicu djece u nama. Njegovi dlanovi se spustiše ponovo na moja ramena. To je bio stisak koji je moje srce uzdigao u grlo. Zabacih glavu da mu vidim lice. Gledao me je očima sna i ja stisnuh dlanove čvršće na njegova leđa. Tijela nam se dotaknuše u zajednički drhtaj i ja zatvorih oči."
Gladala sam njeno lice, dok su niz obraze tekle suze. Ramena su joj opuštena ležala na krevetu, glava svom težinom na mojim podlakticama, a vratni mišići su igrali igru s vršcima mojih prstiju. Iako u ekstazi sjećanja njeno disanje je bilo ujednačeno, prsni koš se u pronađenom ritmu sreće širio i sužavao, ruke su joj ležale pored tijela sa otvorenim dlanovima. To je bio trenutak njenog potpunog predavanja u moje ruke.
"Kada sam osjetila njegove usne na mojima nisam znala što treba učiniti." nastavi Anna tihim glasom "Nisam znala trebam li otvoriti ili zatvoriti usne. Ugoda tog dodira je trajala, jer u njemu nije bilo nasilja ni prisile. Roland je nježno dodirivao moje usne dok se one same od sebe nisu otvorile u prvi poljubac našeg života."
Tišina, poslije ljepote izgovorenog, se širila oko nas. Jutro koje sam rezervirala za prvi tretman se bližilo kraju. Ana otvori oči i uspravi se na krevetu.
"Osjećam se kao hipnotizirana, ali sretna." reče mi negledajući me. "Ovo je prvi puta da sam s nekim o tome razgovarala."
"To je ono što vidiš u blještećoj kugli Migreninog carstva."
"Da i onda se više ne želim probuditi, želim zauvjek ostati u parku pod zvjezdanim nebom, želim da taj prvi poljubac nikada ne prestane, da ne pređe u trenutak umiranja."
"Nemoj sada misliti na taj trenutak ostani u parku."
"Danas je godišnjica umiranja, a ne buđenja." njen glas je opet bio onaj stari. Ana pogleda na sat.
"Moram se požuriti, Rudloff će uskoro doći na ručak. Hvala ti za ovo jutro."
"Pokušaj zadržati ovaj osjećaj u sebi, pospremi ga u sjećanje jer se dogodio u javi, a ne u snu."
Ustala je krenula prema izlazu.
"I nije me zabolila glava." reče ne okrenuvši se.