Najvažnije područje davanja nije područje materijalnih dobara, već je ono u specifično ljudskoj domeni. Što jedna osoba daje drugoj? Ona daje od sebe, od najskupocjenijeg što ima, ona daje od svog života. To ne znači nužno da ona žrtvuje svoj život za drugu osobu — već da joj daje od onoga što u njoj živi. Takvim davanjem od svog života ona obogaćuje drugu osobu, ona pospješuje životnost drugoga, pospješujući i vlastitu. Ona ne daje da bi primila; davanje je samo po sebi izuzetna radost. Ali, u davanju ona ne može a da je nešto ne oživi u drugoj osobi, i upravo to što je oživljeno reflektira se povratno na njoj. U istinskom davanju ona ne može a da ne primi ono što joj je uzvraćeno. Davanjem činimo i drugu osobu davaocem i oboje sudjelujemo u radosti onoga što je doživljeno. U činu davanja nešto je rođeno i obje osobe koje sudjeluju u tom činu zahvalne su za životnost koja je za njih rođena. Primijenjeno na ljubav, to znači: ljubav je moć koja proizvodi ljubav, impotencija je nesposobnost da se proizvede ljubav. (Erich Fromm: Umijeće ljubavi)
Ovo je ljubavna priča o oslobođenju i misaono- osjećajnom sjedinjenju onih koji se nikada nisu sreli.
On, dvadesetogodišnjak samuje u zatvoru.
Ona, četrdesetogodišnjakinja, dobro situirana, majka četvoro djece, zarobljena u zajedništvu koje je postalo mučilište.
On u samotnim večerima u ćeliji piše pjesme. Jedna od pjesama je dozvolom njegovih tamničara bila objavljena u novinama.
"Jednostavno tako"
U samoći čelije naučih što je ljubav, osjetih je kao buđenje, osjetih je ne radeći ništa, osjetih je u sumracima i tišini mojih dana. Sam, osuđen na samoću, ja zavoljeh sebe u ovoj tišini osjetila, zavoljeh osjećaj postojanja u tijelu bez vanjskih poticaja. Osjećjući se kao poludjela ptica u kavezu, ptica koja samu sebe voli odlućih ovaj čudesni osjećaj pokloniti nekom tko ne zna voljeti sebe.
Volim te
i nije važno gdje si
niti tko si
svejedno mi je da li
uopće postojiš
nevidljiva,
nepoznata
Šapućem ti
Ja te volim
jednostavno tako
tek toliko da sam opet
mogao reći
Volim te
Ta je pjesma kao kamen bačen u vodu uzburkala osjećaje u četrdesetgodišnjoj ženi i ona je napisala odgovor:
Nepoznatom autoru !
Zahvaljujem ti na pjesmi i riječima koje već dugo nisam čula. Probudio si moje uspavano srce, vratio ljepotu davno zaboravljenog sna. Nešto se čudesno dogodilo u meni, nešto kao osjećaj oslobođenja, sve moje tuge su se izgubile u trenu kada sam pročitala tvoje riječi upućene meni nevidljivoj i nepotnatoj.
Hvala ti na ljubavi tako lijepo poklonjenoj.
I oni su se počeli dopisivati, a njihova pisma su skupljena u knjigu koju davno pročitah, knjigu nazvanu "Život proživljen s tobom".
Da, treba imati hrabrosti otvoriti vrata osamljenosti i osjećajne iznemoglosti i koraknuti u novi san, bez obzira na mogućnost poraza. Uvijek negdje samuje jedno iznemoglo srce i traži izlaz iz labirinta straha i boli. Uvijek negdje čeka neka ispružena ruka spremna da vrati ponuđeni joj stisak. Samo treba znati osjetiti kada i od kuda dolazi ljepota.
I zato ja danas osjećam, ljubavi moja, da između tvoje i moje ulice postoji blještavi izlog galerije uvijek novih želja, a unutra na policama leže naše prošlosti i naši davni snovi obilježeni s ceduljicama
"Ne procjenjivo"
A onda bacam pogled na policu s knjigama i smiješi mi se Fromm s knjigom "umijeće ljubavi" i pitanjem "Imati ili biti?" Osmjehujem se i šapućem:
Jutros je nećujna kao nježnost
kraj mog uzglavlja skupljala snove
personificirana želja
proteklih godina.......
Osjetih sunce na obrazu
i nestajanje granice između
sna i dana koji se rađa.....
nećujna kao nježnost
s buketom novih snova
silueta nećeg nestvarnog
odlaskom ostavi samo
Ljubav pokraj kreveta
Post je objavljen 25.05.2008. u 05:05 sati.