Ljubav i Arkadija
Svijest i san izmješani, u sudbinu vječnog traženja istine o početku, daju onome što smo nekad nazivali životom novo značenje. Ovdje na vratima vremena je sve osunčani san iz kojeg , svojim mislima, sudjelujemo u stvaranju simfonije univerzuma. Vječnost i beskonačnost, zgusnute u trenutak, nude nam pravo odabira i mi tako, osjećajem, postajemo Sijamski blizanci. Više ne gledamo očima i ne slušamo ušima, ne dodirujemo dlanovima i ne ljubimo usnama. Ušli smo u svijet još uvijek znanstveno ne dotaknut, u svijet ljepote sna i spoznali mnogo protežnost našeg postojanja.
Tada osjetih da Arkadija doista postoji u mojoj svjesnoj spoznaji.
Na padinama surovog kamenjara nekog davno pročitanog svijeta na nas je stoljećima čekao bog pastira. Kada smo stigli, tamo gdje rijetki dolaze, njegova svirka je podignula zavjesu iza koje se u magli ljudskog neznanja, skrivala zemlja u bojama zalazećeg sunca. Zrak je bio pun tonova frule i pjesama o ljubavi, zrak koji će nas dodirivati vječnim mirom, poezijom i srećom.Ta poetična varijanta raja, koja je godinama u toplim bojama crtanog kiča ulazila u naše živote i postajala simbolom osobnih težnji, u tom trenu dobi nove dimenzije. Shvatih prevaru u onome čemu smo stoljećima davali atribute ljepote, čime smo se zavaravali i težili, lažnoj iluziji tuđeg sna.
Polibije, rođen i odrastao na surovoj zemlji u kamenjaru Peloponeza, vidi Arkadiju egoističnim očima svoga srca. On ne piše o gladi i siromaštvu, ne o znojem natopljenom kamenu, nego o pjesmama i pjevanju koje su se kao zlatna nit provlačile njegovim djetinjstvom. Zar to nije uistinu ono što je Vergil ovjekovječio u svojim stihovima.
Ta Arkadija ne postoji na geografskim kartama. Ona je poetična mješavina između snova i mitova, u njenom su se srcu, ovijena tajnom nastanka, smjestila vrata vremena.
U Arkadiju sam ušla onog sretnog dana kada sam treći put putovala prema jugu. Tu sam naučila da voda dolazi iz zemlje i da je grožđe zaljevano znojem dobrih ljudi. U njoj nije bilo pastira s frulama, a pjesma koju sam tada čula je više sličila na pjesme ratnika nekog do tada nepoznatog plemena. Tonovi muških glasova su mi ledili krv dok se sunce crvenilo zapadom.
"Kad se dvoje vole iz malena,
to je ljubav nezaboravljena.
Kad se vole dva goluba bjela,
džaba govor čitavoga sela.
Nije blago groši i dukati,
već je blago što je komu drago"
"Ovo su ljubavne pjesme mog naroda" reče mi pjesnik
"Kako pjevaju kada idu u rat?"
"crna zemljo, prikrij moje tilo,
da ne nosim vojničko odilo. " odpjeva pjesnik gledajući u vrh planine i nastavi.
"Iza tog vrha stiže sudbina ove zemlje" reče mi sjetno "Od tamo bog šalje sunce i kišu, ali nekada i zle ljude"
"Što vidiš tamo danas" upitah
"Sjajna zvizda poleti pa stade,
ona nešto o ljubavi znade" zapjeva pjesnik u višeglasju s onima koje nisam vidjela.
"Srce moje, što te stoji jeka,
došla draga iz svita daleka"
Stojeći na mjestu sjedinjenja osjetih ljubav i vidjeh Vergilove simbole čežnji i žudnji za slobodnim i sretnim svijetom.
"Bože mili,
mila li pogleda,
kad me dragi očima pogleda" reče Ljubav u meni.
Njegove ruke na mom ramenu skinuše tajnu pripadanja s mog srca. Korak nam se sjedini u ritam pjesmi koje nas ponesoše ka planini. Na podnožju planine ugledasmo vatru i sjene rođenja dječaka. Odjednom se s vrha spustiše pastiri i zapjevaše.
"Oni slave njegov dolazak" šapnu mi pjesnik
"Čiji"
"Kraj jednog i dolazak novog, spokojnog, zlatnog doba"
"Oj pastiri čudo novo, jestel ikad vidjeli ovo.U jaslicam prostim rodio se bog,koji s neba siđe radi puka svog." sjetih se djetinjstva i Badnjih večeri.
Za mene je novo zlatno doba počelo. Vidjeh zvjezdu koja prosu svjetlo na nas i začuh puk kako pjeva:"U jaslicam prostim rodio se Bog, koji s neba siđe radi puka svog."
"Puk povjerova u arkadijsku sreću, ali se ne oslobodi prvog grijeha. Zanesen sjajem repatice povjerova da je put ka Arkadiji ucrtan u zvjezdama, da je sreća u snazi nećeg nedodirljivog i on se te snage počeo bojati, počeo joj se podavati." šapnu mi pjesnik
Diana, Bacchus i Sofia su stajali i razgovarali pored jaslica.
"To su tri kralja" pomislih sjećajući se priče. Puk ponovo zapjeva.
"Još mali, u štali, to stvorenje svatko slavi, štuje, dići jer on je spasitelj i otkupitelj."
"Taj isti puk ga iz straha i neznanja izdaje, zatajuje, raspinje na križ i čeka da se dogodi čudo." pjesnik će tužno
"On umire opraštajući onima koji ne znaju šta čine." sjetih se Golgote
"To je bilo puno prije Giordanovog pogubljenja" progovori pjesnik
"A puk je stoljećima tražio Arkadiu koju je Bruno našao u Diani" odgovorih
"Traži je još uvijek izvan sebe. Očekuje je iza vrha Matokita u oblaku koji donosi kišu za vinograde, u suncu dozrijevanja trsja u raspelu koje nosi svećenik kada blagosiva žito" tužno će pjesnik
"Lipo ti je liti uraniti,
još se lipše Bogu pomoliti." začuh pjesmu iz daljine.
Krenusmo prema vrhu planine.
"Tu se dogodilo čudo" reče mi pjesnik.
Sofija, majka mudrosti i stvoriteljica sna o živućoj materiji nas je pratila. Njeno svijetlo posta put ka vrhu svijeta. Zastadosmo pored križa promatrajući trag svjetlosti koji naše misli nosi u beskrajne visine. U dolini velike rijeke puk pada na koljena jer ponovo vjeruje da su se, grijehom čovjeka, zatvorena vrata raja ponovo za njega otvorila. Zrak zamirisa smrću koju smo stoljećima oplakivali korotom i slavili uskrsnućem. Veliko svjetlo se uzdignu iznad nas.
"Puk još uvijek nije shvatio da ovdje život dolazi iz zemlje" šapnu mi pjesnik.
"Povedi me na izvor"
"Cijela zemlja je izvor, bezbroj ponornica se sljeva u vrulju"
"Gdje je vrulja"
"Tamo gdje čuješ tišinu"
Pogledah u dolinu. Močvara oživi pticama i tišinom davnog sna. Osjetih nakupljanje neke nove energije u sebi, sreću na izvoru. Veliki prasak mog novog rođenja.
To je bio trenutak u kojem se oslobodih licemjerstva. U zlatnom smogu daljine, na izgled nedohvatna, Arkadija sniva svoje buđenje u srcima onih koji se istinski zaustave u trenutku sreće.
Spoznah što znači biti arkadijski slobodan, sreća se rađala u meni i ja osjetih kako nestaju granice i kako su u meni sjedinjuju sva sazvježđa.
Zemlja Pana, pastirska zemlja slobodna i nepoznata, zemlja sreće i mira, zemlja koju nosimo u sebi i tek kada vidimo svoj "kič toplih boja zalazećeg sunca", osjetimo ga u dodiru i pogledu spoznajemo da je Arkadija naša stvarna domovina.
"Nije nam se ukazala Gospa" rekoh smješeći se
"Pogledaj bolje, ali moraš gledati očima srca."
Na obroncima planine se čula pjesma.
"Grabovino pozeleni rano,
da po tebi ovaca čuvamo.
Znaš li dragi di ja čuvam ovce,
ako neznaš ti ćeš čuti zvonce"
Krenusmo za pjesmom.
"Na obroncima se sunoćava" reče pjesnik.
Pogledah prema vrhu.
"Gore je još sunce"
"Sunce je uvijek iznad nas, ono nas prati da ne zalutamo u tišini sna"
Purpur neba se spusti u san i mi se u kiču trenutaka nađosmo u našoj Arkadiji. Nađosmo se među bogovima i pastirima.
Gallus, nesretan poeta traži svoju izgubljenu ljubav. Pan, bog pastira svira u frulu i doziva pjesnikovu nesretnu ljubav. Sva zemlja ječi od frule, a Gallusova ljubav je nečuje. Silvan, Pan i Gallus, sjedinjenje božanstava i čovjeka, ljubav u tonovima muzike i mirisu šume. Gallus nestaje kao što je i došao, ali ljubav ga, kao sjena, slijedi u neku novu stvarnost. Tu se prisjećamo prošlih vremena i živimo trenutak nošeni novom istinom o svom raju u kojem slobodni beremo voće sa drva spoznaje i ne bojimo se prvog grijeha. Ljubav, najljepša simfonija univerzuma, izmješana sa zvukovima vjetra, zatvara krug mora i zemlje na beskonačnom plavom nebu iznad nas.
"Hvala ti" rekoh mu sretna
"Hvala na čemu?"
"Što si me doveo u tvoje djetinjstvo, u zemlju dobrih ljudi."
"Želio sam da shvatiš da se Arkadija nalazi daleko od gradova u kojima vlada samo goli život. Ona je osjećaj u kojem je skrivena koljevka svijeta, početak prije početka, trajanje koje počinje s one strane vrata vremena, trenutak između kaosa i svijetlosti, majka koju treba braniti i voljeti." odgovori mi pjesnik glasom punim sna.
"Da nestane misao o njoj nestala bi zauvjek ljepota istinskog postojanja. Ona traje u nama, u našoj žudnji i mi smo se danas vartili na početak susreta i uistinu našli na izvoru sna." odgovorih promatrajući bljesak svjetla na nebu.
Prepoznah zvjezdu repaticu u plavoj daljini bespuća. Tonovi frule se pojačaše.
"To pastiri svirkom slave dolazak jednog novog zlatnog doba" pjesnik mi šapatom potvrdi misao.
Dva bjela goluba se spustiše k nama.
"Ovdje, na ovom mjestu izgradite svoju državu sunca, hram u koji ćete se uvijek moći vraćati umorni od putovanja svakodnevnim životom." začuh glas Ljubavi.
"Reci mi kako?"
"Slijedi Sofijin trag." šapnu mi Ljubav
|
