Kuc, kuc!
"Sveti Petre otvori mi vrata!"
"Tko to stoji pred vratima raja?"
"Ja sam, Ljubav."
"Čija ljubav?"
"Samo Ljubav"
Svet Petar odškrinu vrata i proviri.
"Što tražiš ovdje?"
"Utočište"
"Utočište?"
"Neznam kuda da krenem."
"Pa ti si se trebala udomiti na zemlji."
"Ali ljudi su me protjerali..........."
"Za ime Boga, zbog tih par zločestih ljudi ti napuštaš svoju svetu dužnost i poriv zbog kojeg si otišla tamo."
"Nisu me samo par ljudi protjerali, nego svi narodi planete."
Sveti Petar otvori širom vrata i izađe iz raja.
"Što se u ime Boga dogodilo?" upita ju zabrinuto i u tom trenu spazi da Ljubav nije stigla sama.
"Ti ne dolaziš sama. Koga to vodiš sa sobom?"
"To su moje kćeri, Pravda, Suosjećanje i Istina."
"Zar su i one protjerane?"
"Da, među stanovnicima planete više nema mjesta za nas."
"Ali i prije su stanovnici planete zemlja, griješili, vodili ratove pa ipak nisi bježala od njih."
"Ljudi su uvijek griješili i ratovali, ali su tada još vjerovali u moju snagu, spoznavali je kao osnovu svojih života. Sada je vjerovanje u njima dogorjelo kao voštanica. Nije ostao niti tračak njenog svijetla u njima. To je razlog sveti Petre da ja i moje kćeri nemamo što tamo više činiti."
"Šta je razlog toj promjeni?"
Ljubav pruži ruku prema dolje gdje se u sunčavoj svjetlosti nazirala plava planeta i na njoj jedan crna mrlja.
"Ona crna mrlja je uzrok svemu."
Sveti Petar uperi svoj pogled u mrlju.
"Ja tamo vidim grad i oko njega bezbroj spomenika."
"To su spomenici mržnji."
"Ah da, sada te razumijem, ali zar nisi pokušala spriječiti širenje tih spomenika."
"Lutala sam planetom od zemlje do zemlje i pokušavala pobijediti mržnju, ali ona se širila brže od mene. Gdje god sam stigla ona se već širila."
Zavlada trenutak šutnje, a onda sveti Petar izusti.
"Što misliš kako bi bilo da se Spasitelj još jednom spusti na planetu?"
"Ah ne sveti Petre, ovaj put ga nebi pustili na planetu bez dokaza osobnosti, nebi mu dali hranu ni prenoćište bez novca, nebi ga raspeli na križ, nego bi ga ismijavali."
"Ali mora postojati nešto što je u srcima ljudi na planeti zamjenilo Ljubav."
"Kaže se da ju je zamjenila pohlepa."
Tužna pogleda apostol propusti Ljubav i njene kćeri u raj i zatvori vrata.
U tom trenu se na nebu zapališe četiri nova svijetla četiri simbola čovječnosti.
Ovo je jedna od mnogobrojnih priča sakupljenih u antologiju o svjetskoj revoluciji duše.
Čitajući tu Sloterdijkovu knjigu prisjetih se sebe iz vremena poezije i oluje ruža.
Ne osjetivši Ljubav u sebi i ja sam tražila njeno postojanje u njenim lažnim simbolima. Zavaravala sam samu sebe nekom neobjašnjenom tugom i vjerovala da sam rođena pod nesretnom zvijezdom. Gutala sam ljubavne romane i pisala ljubavnu poeziju mojoj "izgubljenoj" ljubavi.
Sjećam se trenutka kada sam promjenila obrazac u svom poimanju stvarnosti. Šetala sam sama trgom cvijeća prisjećajući se susreta u vlaku.
Moja vizija ljubavi te večeri oživi u svim njenim nijansama. Ljubav o kojoj sam pisala, koju sam sanjala i živjela sama. Osjetih je u povjetarcu i mirisu tek dolazeće jeseni, vidjeh je na nebu među zvjezdama, prepoznah je u sjeni koja me pratila, u letu noćne leptirice oko svjetiljke na trgu cvijeća. Smješila mi se iz izloga knjižare. Zaustavih se.
"Giordano Bruno ili zrcalo beskraja", priča o njegovom dnevniku, sročena u svjedočanstvo njegovih zadnjih dva mjeseca života je konačno bila tiskana.
Misli se vratiše unazad u kupe vlaka kojim sam krenula u avanturu. Giordano Bruno je nekako uvijek prisutan u trenutku kada se emocije u mom tijelu pretvaraju u osjećaje, pojavi se uvijek na raskrižju mojih želja. Njegova vizija ljubavi postaje dodirljiva mojoj svjesti.
Zar mu stranac iz vlaka nije sličan? Zar on nije utjelovljenje čovjeka koji je zaokružio renesansu? Zar mi on nije otkrio tajnu vode i poveo me na putovanje vremenom? Je li to uvijek isti čovjek?
Pred očima mi zasja ponovo lice čovjeka iz vlaka. Oči ne varaju, one sjaje istinom. To u oči dječaka sa bezimene željezničke stanice, oči koje sanjam već godinama.
Kupila sam knjigu. Čitajući je sam shvatila da cijelo vrijeme budna živim djevojački san. Giordano je svjesno otišao na lomaču ne dozvolivši da mu ukradu san.
"Ja sam još samo umoran. Ja sam još samo prazan." piše Giordano na Badnju veče svog zadnjeg Božića. "Još sedam dana do početka novog stoljeća, a možda mora proći još četristo, a možda i osamsto godina da ljudi razumiju ono što sam ja vidio, a više nemam vremena to i dokazati."
Osjetih ljubav u ideji koju nosim u sebi. Njegove misli su bile upućene nama, generaciji koja će četristo godina poslije njega lutati svjetom i dočekati početak novog milenija. U nama su skrivene mogućnosti kojima, ako ih pretvorimo u trenutak spoznaje, uistinu možemo rehabilitirati Giordana.
"Kakovi će oni biti?" pita se Giordano. "Čovjekova duša ne nestaje, ona živi u drugima. Ja ću onda biti duh, a moja duša danas piše tom čovjeku. Ovo je moj testament koji će preživjeti stoljeća. Ostavljam svoju viziju u nasljedstvo svim dušama sličnim mojoj. Trudit ću se da bude čitljiva za oči onih koji će lutati snovima u besanim noćima, onima koji će kao i ja budni sanjati."
Čitajući njegove zadnje misli ja više nemogu razlučiti san od zbilje. Zar je stvarno potrebno još četristo godina da Brunova istina postane priznata teorija?
"Tko ste vi moji sudci i krvnici. Jeste li ikada čuli pjesmu ljubavi, pjesmu koja nečujna ozvučuje cijeli svijet. Ja sam slušao tu melodiju i pokušao je slijediti svim svojim snagama. Upravo zbog toga su sve pjesme, koje sam nekada tebi pisao Morgano, danas misao o Diani, mojoj jedinoj istini. Boginjo, uvjek kada sam na tebe mislio, čuo sam simfoniju univerzuma, govorio je vjetar, govorilo je sunce i govorili golubovi po krovovima. Sada dok mislim na tebe misao je i put k meni samome. Ti si u mom srcu, a ja sam sam dio tebe ti si moja sudbina i moj san, ti si ja."
Osjetih uzburkanost sna u sebi, sna koji živim već godinama. Moja misao postade emocija u koju se slio dobro poznati lik dječaka sa željezničke stanice i osjećaj žeđi pređe u žudnju za novim susretom.
"Kada se ponovo vratim u život neću biti svećenik niti filozof, kada se vratim bit ću ljubavnik, tvoj ljubavnik draga moja Diana. Sve što sam ti napisao uzimam sa sobom, kao sakrament, kao molitvu, jer ona koju sam čekao nije došla."
"Morgana ga je izdala, ona je bila samo prolazno stanje, zabluda koja je u njegovim zadnjim trenutcima izgubila sjaj." pomislih čitajući njegove zadnje rečenice
"Kraj je stigao. Zadnje sate života ću odživjeti otvorenih očiju. Vidjet ću naslaganu brezovinu i popeti se na nju i vidjet ću kardinala i prepoznati u njemu moju smrt. Poslije vatrometa, kada me zaokruži vječna tama moje oči će ostati i sjati kao zvjezde koje će potsjećati da sam bio.
Leti mali galebe, leti k njoj, onoj koju ću uvijek tražiti i najviše voljeti. Reci joj da će moja slobodna duša letjeti stoljećima kada sutra jutrenjem poleti iz pepela. Neka me dočeka jednog podneva na raskršću želja. I neka u ruci drži knjigu "Herojski zanosi". Jedino će ona znati da sam to ja."
Knjiga koju sam imala u vlaku, knjiga koju je stranac ponio sa sobom je znak da smo to mi, ti i ja dragi moj u vrtlogu vremena uvijek ti i ja u prošlim i dolazećim epohama sna.
Iznenada osjetih da moram znamenja ljubavi pronaći u sebi. Dok ovo pišem prisjećam se i svojih tadašnjih stanja.
Spoznah svoj sretan trenutak i pokušah pronaći drage osmijehe u mojim ćelijama. Ljubav me gleda očima boje sna, treperi strunama dobro poznatog glasa i postaje uistinu moj sretni trenutak.
"Vrati nam odbjeglu Ljubav!" kličem univerzumu pokušavajući iskoristiti ovaj sretni trenutak.
"Ona se mora vratiti sama, mora čuti da se vaš jezik promjenio, da ste prihvatili njena znamenja, da ste počeli upotrebljavati prastare metafore kojima ste joj odavali čast." odgovara mi duša univerzuma.
"Ti si glasnik neba, ti si onaj anđeo s kojim često razgovaram." pitam pogleda podignuta k nebu.
"Ja sam samo osmijeh u tvojim ćelijama. Ljubav je osjećaj osjećaja koji moraš sama naučiti misliti."
"Pokušavam je misliti, ali misao o njoj još nema odjeka u mom srcu." priznah tužno.
"Što se događa u tvom srcu kada misliš na mene?" odjednom se djedov glas mješao sa tonovima univerzuma. Pričinilo mi se da čujem dva glasa spojena u simfoniju sna.
Zatečena tim ja sam šutjela. Pokušah osjeti osjećanje tog osjećaja. Moja unutarnja ura je otkucavala prolaznost trenutka i ja osjetih neučinkovitost mojih ćelija. Nađoh se u praznom prostoru, osjetih sukljanje tamne energije, nagomilavanje tamne tvari i širenje mog malog univerzuma.
Moram pronaći metaforu za Ljubav, stvoriti misaonu sliku i osmisliti taj osjećaj u sebi da bih ga mogla uistinu osjećati. Tišini prekinu glas iza mojih misli.
"Nauči se suosjećati s osjećajem koji se nekada nekontrolirano širi tvojim tijelom i tvojim mislima. Ja čujem tvoje misli i one me potsjećaju na tonove ljubavnih šansona, potsjećaju me na pročitane ljubavne romane, ali ti još uvijek nisi pronašla jezik kojim bi sama taj svoj osjećaj i opisala. Slušaj otkucaje tvog unutarnjeg sata i u stankama između njih spoznaj udaljenost između tebe i osjećanja tog osjećaja. Akordi tvojih struna skladaju harmoniju tvoje podsvijesti, a ti dozvoljavaš tvojoj svijesti da tu harmoniju pretvori u podvojenost duše iz koje se uvijek stvara kaos iz kojeg želiš pobjeći. U zemlji istinske Ljubavi žive Narcisi, koji nesvjesno ljubeći sebe spoznaju taj osjećaj i onda ga znaju cijeniti i dalje širiti i poklanjati."
"Ali narcizam je negativna konotacija ljubavi" pokušah se suprostaviti.
"Ja ne govorim o narcizmu, nego o Narcisu savršeno lijepom i savršeno čednom mladiću. Narcis je bio sanjar koji se izdvajao iz sivila ostatka svijeta. Želeći vodom iz rijeke ugasti žeđ u njemu sa rodila jedna nova žeđ. On se nije zaljubio u odsjaj svoga lica, nego u zrcaljenje svoje duše. Znao je da ona postoji, osjećao je njene treptaje, ali zrcaljenje lica u mirnoj vodi ga je zbunjivalo, a nije znao da ustvari vidi svoje srce u protoku vremena. Bježeći od sivila života on se zaustavljao na obali kobne i varljive rijeke vremena koja odaje prolaznost i promicanje godina. Gledajući u njoj zrcaljenje života pred njegovim očima nestade sivila i on vidje kako život postaje valovita rijeka u kojoj se pod sjajem sunca prelamaju boje. Promatravši sa obale viziju svog sna, osjeti da ju ljubavna čežnja mijenja, on se naginje nad vodu i ugleda svoj lik u rijeci života pa se tako usamljen zaljubljuje u krhku sliku i pruža ruke da je pomiluje. On se nezaljubljuje u sebe kako to mnogi tumače nego u priviđenje, bestjelesnu nadu, u lice koje nije bilo lice nego njegova duša na valovima rijeke vremena, zaljubljuje se u ljepotu osjećaja koji je u tom trenu osjetio. Dok je promatrao zrcaljenje lika u vodi zbog njegove čednosti se i vjetar zaustavljao da mu ne pomuti sliku. Pruživši ruku da to priviđenje ljubavi pomiluje, slika se izgubi u valovima vode. Neželeći izgubiti osjećaj ljepote, gledao je lik i ljubio ljepotu nepokrećući se. Ljubav je osjećanje osjećaja, koji se ne pojačava dodirom, ne dokazuje poljupcima i milovanjem. Ona je sama sebi dovoljna i kad je ona uistinu tu sve druge ljepote proizlaze iz nje same." toplina u tonovima glas probudi u meni nove želje.
Sada stojim na trgu cvijeća i promatram veliki oblak nepomičan i zlatan koji se kao svileni baldahin nadvio nad ovaj suton. U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira na vrhu svijeta čini mi se kao da se u njemu krije tajna početka sna koji već godinama budna sanjam. Čovjek koji samo vjeruje, tamo iza oblaka traži rajsko carstvo za smirenje duše, ali ja sam nemirni sanjar koji u tom oblaku naslućuje čudesnu snagu svog postojanja. Pružam ruke i one postaju krila koja me nose u plave daljine istine, na izvor početka. Iz oblaka mi se nasmješi bjelja od snijega, prozirna kao kristal od nevidljivog sunca obasjana, moja Ljubav.
Post je objavljen 01.05.2008. u 04:17 sati.