Smijeh, san i nadanje nam je poklonila majka priroda da bi se suprostavili poteškočama s kojima se susrećemo u životu.
Dum spiro spero, u nadi je spas uzdišu mnogi nenadajući se nićemu jer nisu osjetili ljepotu smijeha, sna i istinske nade. Suze su krv ranjenog srca i znače tugu i bol, ali tko se od srca smije taj plače od sreće.
Kaže se da se antički filozofi nisu smijali, da su oni u svojoj ozbiljnosti čovjeka nazivali smijućom životinjom.
Jedan filozof se ipak smijao. Demokrit se smijao i u snu i njega su nazvali smješeći filozof. On se smijao ljudskoj gluposti i iz nje proizlazećim budalaštinama, smiješeći se on je otkrio da je ono što mi danas zovemo milječna staza svijetlost dalekih zvijezda, a drugi su ga zbog toga proglasili luckastim. Predpostavio je da postoje drugi svijetovi, svjetovi u kojima nema sunca ni mjeseca i da postoje svjetovi u kojima su sunce i mjesec veći od naših.
On nije zapisivao svoje misli, o njemu su pisali drugi. Smiješeći filozof Demokrit je, pisanjem drugih o njemu, postao antipod plačljivom Heraklitu. Mudri se ne ljute, oni se smiju ili plaču tvrdili su neki. Ljutnja i bijes su bolesti koje žderu dušu. Demokrit je vjerovao u čovjeka i izlazio među ljude s osmjehom na licu, drugi filozofi su ga zbog toga smatrali luckastim.
Heraklit, poznat i kao mračni filozof, vječni mizantrop, je tvrdio da ljudi, neznajući to, cijeli svoj život odspavaju.
Smijeh je izraz sreće, mudrosti, simpatije, nadmoći ali i ljudske nesigurnosti.
Heraklit se nije smijao i ja poželjeh saznati istinu o njegovom uvijek ozbiljnom licu. Krenuh u svoj svijet zrcala, na misaono putovanje, u daleko vrijeme, ka dalekom Efesu. Jedno od sedam svjetskih čuda još uvijek dominira gradom. Pred Dianinim hramom vidjeh filozofa kako stoji pred žrtvenikom i promatra plamene jezike.
"Sve izlazi iz vatre i širi se njenim plamenim jezicima. Bogovi žive u vatri koja ih je stvorila" reče mi mračnjak.
"Što je vatra?" pitam filozofa
"Vatra je gospodar nad našim sudbinama, ona uvijek zna što čini i uvijek je pravedna u svom djelovanju. Vjerujmo u nju i slijedimo je." govori starac grijući ruke nad plamenim jezicima.
"Kako se može slijediti vatra?"
"Zapali vatru i gledaj njene iskrice, one odlaze u nebo, postaju dio univerzuma, nestaju i iz njih nastaju uvijek druge, nove iskrice. Zapali vatru u sebi i slijedi njen plamen, izgaraj za ideju koja te vodi ka vječnosti."
"Vi ste onaj koji je rekao da sve teče."
"Vječnost je rijeka u koju nemožeš dva puta ući. Trenutak se tvojim postojanjem mijenja i ti slijedi trenutke, ne zaustavljaj se, budi vatra koja nema prošlosti jer prošlost je pepeo na kojem ne niće život. Život je pokret i vječno nastajanje, uvijek novi plameni jezici koji hrle u beskonačnost."
"Čitala sam da se nikada niste smijali, a ja se rado smijem, smijeh je vatra koja me nosi u plave daljine uvijek nove sreće." rekoh smiješeći se starcu.
"Smijeh i plač su blizu, oni su znakovi da duša živi, da vatra u nama gori. Suzma radosti i tuge gasimo prošle trenutke i hrlimo novima. Iza požara ostaju zgarišta koja treba zaboraviti, na njima se više nemože živjeti jer na njima više vatra ne može planuti. Vrijeme je vatra koja plamti ka budućnosti i nikada ne gori unazad."
"Poslije vas je se jedan filozof smiješio i u snu."
"Dok sam ja promatrao ljude razmišljajući o njima, Demokrit se smijao njihovom neznanju."
"On je kao i vi ostavio znanje u naslijeđe."
"Mi smo učili od onih prije nas, a poslije nas, sve do Vaših dana, mnogi su pokušali pobiti naše istine. Plačući Heraklit i nasmijani Demokrit su suprotnosti koje već tisućljećima čine harmoniju univerzuma. Sjedinjeni u pokretu mi palimo vatre umova i rasplamsavamo vrijeme u njima, mi ih još uvijek hranimo istinama o sjedinjenju neba i zemlje, sjedinjenju tame i svijetla, sna i života."
"Tko je otkrio postojanje zemlje i neba?"
"Oni koji su počeli vjerovati u bogove, oni su otkrili da postoji zemlja i priroda. U mitovima je ispričana cijela filozofija tadašnjeg prirodoslovlja. Univerzum je bio pun tajni i u njegovim zakonima su živjeli bogovi."
"Za vas je vatra stvarala bogove, a drugi su vjerovali u boga vatre, u boga sunca, boga univerzuma, svemoćnog Zeusa i sve tako do naših dana dok se nije javio stvoritelj i zavladao ljudskim umovima kao jedini i apsolutni bog."
"Homer i Hesiod su otvorili put ka stvaranju misaonih slika iz kojih smo mi počeli stvarati znanost koja se stoljećima objašnjavala voljom bogova."
"Vrijeme je donosilo trenutke u kojima su se rađali Thales, Parmenides i Heraklit, pa onda trenutke Demokrita, Platona , Euklida i Archimeda, a za njima su slijedili Kopernik, Kepler, Newton i Einstein."
"Tri tisuće godina poslije nas su Newton i Einstein dokazali istine, u koje smo mi vjerovali čitajući Homera, dokazali su da su naši snovi na samom svitanju civilizacije bili prve stepenice ka otkrivanju stvarnosti. " pričinilo mi se da sam vidjela osmjeh i suze radosnice na licu starca koji je otkrio dinamiku.
Smijeh je zarazan i ja sam se počela smješiti. Nad Efesom je sunce u zenitu. Hram stoji u svoj svojoj veličini. Tražeći istinu, ja sam ušla u prošlost. Ljudi su tu i nisu tu, oni prolaze pored mene nošeni nevidljivom rijekom vremena. Starac sjedi mirno pored žrtvenika i promatra plamene jezike.
"Vatra je stvorila ovaj grad."
"Kako iz vatre može nastati grad?"
"Pitao jednom jedan čovjek boga podno Parnasa gdje da sagradi grad. Kreni prema moru, odgovori mu bog, i tamo gdje vidiš ribu i vepra zajedno sagradi grad. I čovjek krenu ka moru. Ogladnio ulovi jednu ribu, zapali vatru i počne je peći. Vjetar, rasplamsa vatru i prevrnu zdjelu sa uljem i ribom, vatra se proširi do obližnje šume i potjera vepra ka moru. Kada je vatra šumu pretvorila u pepeo, čovjek je vidio vepra kako jede njegovu ribu. Na zgarištu nekadašnje šume čovjek poče graditi Efes."
"Tko je bio taj čovjek?"
"Otac moji praotaca. Kasnije će doći drugi i vatrom uništiti grad i hram. Ostat će zgarište i sjećanje da sam ja rekao da sve teče i mijenja se, da samo mijena stalna je." suze na njegovim obrazima su blještale suncem koje se spuštalo ka zapadu. "Napusti ovo vrijeme suza, vrati se u svoj trenutak i osmjehom pozdravi dolazak sljedećeg."
"I ovo je bio moj trenutak, trenutak spoznaje prošlosti." rekoh gledajući hram.
"Ne, ovo je samo iluzija, tvoj san iz kojeg se moraš probuditi da bi uistinu osjetila dinamiku života i rijeku vremena bez povratka."
"Kako sam dospjela ovamo?"
"Slijedila si misao, jedinu energiju koja uistinu oblikuje tvoj trenutak."
"Znači ja sam ipak u mom trenutku."
"Ti jesi u svom trenutku, ali ja i hram i grad, mi smo iluzija tvoje svijesti, nas je oblikovalo tvoje znanje o nama."
"Ali ja Vas uistinu vidim i čujem Vaš glas."
"Željela si ući u dubinu mojih misli, misleći na mene ti si krenula u prošlost, tvoja misao se spojila sa tamnom energijom, dotaknula si tamnu materiju i tvoja misao, brža od svijetlosti, otkriva tajne koje priroda već milijunima godina ljubomorno čuva."
"Vi ste tvrdili da su elementi od kojih nastajemo izvan nas, da su oni u vječnom pokretu i da pokretom stvaraju sve. Govorili ste o pokretu koji mi ne vidimo, ali pokret je taj koji nas stvara. Poželjela sam vidjeti taj pokret, pokret kojim sam nastala i kojim rastem, pokret kojim mislim, sazrijevam i starim."
"To je tajna prirode u kojoj se kriju dva neriješiva problema, vječna promjena i svjesna spoznaja. Ne slušaj mene, slušaj moju misao, spoznaj njene pokrete i spoznat ćeš da je sve u vječnoj mjeni, spoznat ćeš vatru koja nikada neće prestati goriti. Sve je jedinstvo, sve je dijelić procesa univerzuma, vječno živuće vatre iz koje smo nastali."
"Nemam osjetilo kojim bih mogla vidjeti pokrete vaših misli niti osjetilo kojim bih mogla slušati vatru vaših riječi." rekoh nesigurno
"Tko neočekivano neočekuje, neće to neočekivano nikada ni pronaći. Ti si krenula na misaono putovanje da bi pronašla razloge moje vječne tuge i ti si sada razlog toj tuzi." na njegovom licu se pojaviše suze.
Osjetih njegovu tugu u sebi. To moji zrcalni neuroni odslikavaju njegove misli u mojima. Tijelom se proširi čudesna toplina, kao da me dodiruju plameni jezici. Zatvorih oči i postadoh vatra, moje tijelo se kao plameni jezici gibalo na vjetru istine. Začuh glas ćelija u sebi, osjetih njihov ples, njihovo dugogodišnje gluho kolo dobi tonove i ja prepoznah starenje u sebi.
"Zaigraj ponovo s njima jer one su ono što ti nazivaš životom." glas filozofa me vrati u trenutak.
"Kako ste znali što osjećam?" upitah začuđeno
"Ti si mi to svojom spoznajom dozvolila. Tvoja i moja misao su se srele nad žrtvenikom i plamenim jezicima poletjele u nebo. Vidio sam tvoju misao u njenom nastajanju."
"Gdje ste ju vidjeli?"
"Tamo gdje si ti vidjela moju tugu, u zrcalu duše. Ti si spoznala da ako ne kreneš u dubinu sebe same nikada nećeš sresti ono neočekivano. Znanje se ne stiće očima jer istina je skrivena u tamnim dubinama svijesti."
"To su one slike o kojima je govorio Demokrit, to je put od istine do njenog odraza u našim mislima."
"Dok sam ja sumnjao u čovjeka, Demokrit je vjerovao u njega, ali naše misli su se, uprkost tome, negdje u univerzumu srele i iz njih je proizašlo ono u što vi sada počinjete vjerovati. Velikani vaše epohe su spojili moj pokret i njegove ćestice u zagonetku ljepote i predali je kao snagu vašem umu. Ti želiš pronaći istinu i izabrala si dobar put, tek u sebi samoj ćeš otkriti tajne naših davnih snova."
Post je objavljen 31.05.2008. u 04:24 sati.