dinajina sjećanja

srijeda, 30.04.2008.

Himna ljubavi Bila sam beskrajno tužna napuštajući grad, vraćajući se još jednom sama u monotoniju svakodnevice. Počela sam pisati pjesme. Željela sam u sebi rehabilitirati mladost i sjećanje na davno završeno vrijeme studentskih previranja. Pišući, svaki put sam iznova osjećala prisutnost nečega ne doživljenog u sebi. Stihovi su bili moje nikad izgovorene misli, ljubav koja je tražila izraz, snovi koji su me danonoćno pratili. Pitajući se od kuda dolazi ljepota ja sam slagala pjesme i opraštala se od osjećaja koji sam u mladosti zvala ljubav. Diana se spustila jedne večeri u moj san i ispričala mi priču o rođenju dječaka sa perona. "Jesen je oblačila vinograde mirisima vina. Bacchus pozva Dianu na gozbu. Dinaridi su slavili dobro ljeto i sjećali se kišnog oblaka nad kamenjarom. Suze neba su ugasile žeđ među trsovima. To je bio spasonosni trenutak koji je ljepotu sunca pretvorio u dugo čekani okus pića. Skriveni u oblaku Diana i Bacchus bdiju nad plodovima znoja i šire apolonijsko dionizijski osjećaj kamenjarom u dolini velike rijeke. Dječak očiju boje sna je stajao na peronu male bezimene stanice i čekao da stigne vlak s juga. Neka čudna snaga ga je svaki dan u isto vrijeme tjerala na izvor. Sjedio je često pored rđavog čudovišta i očekivao žednu djevojčicu. Ljeto je već prošlo ali on nije primjetio njen pogled u brzom vlaku koji je nedavno protutnjao pored njega. Diana i Bacchus su ga gledali s neba. "Njegovo biće vrije mojom krvlju" reče Bacchus. "Znam, bila sam s tobom pored koljevke" odgovori mu Diana" smjestio si se u onom vrelom ljetu u ove tople oči" "Ja zaboravljam često na njega u svojim pijanstiva" reče sjetno Bacchus "U tvom odsustvu ja bdijem nad dječakom jer pratim moje utjelovljenje u maloj žednoj djevojčici" odgovori mu veselo Diana "Pitam se jesmo li ih u pravom vremenu probudili iz stoljetnog sna" "Oni žive užasno daleko jedno od drugoga" "Zar misliš da daljina utječe na ljubav" upita ga boginja "Smrtnici umiru zbog nje" odgovori joj bog vina i strasti. "Prije par stotina godina sam pratio Giordana Bruna, bdio nad njegovim životom, ali su demoni onog vremena bili jači od mene. Giordano je umro dokazujući moje postojanje u sebi i tražeći tebe draga moja ljubavnice" "Bila sam tamo i željela sam se udomiti u Morgani, njena boginja je bila jača od mene" odgovori mu sjetno Diana. "Boginja osvete je uvijek jača od nas." "Morgana je u sebi nosila i nešto demonsko, ono što je Giordano nazivao ljudskim neznanjem." "Uspio sam zadržati sjećanje na njega šireći njegove zadnje misli" Bacchus postade preozbiljan za ono što je trebao biti. "Jesi li bio onog dana u veljači na Campo del Fiori" "Naravno, njegova zadnja misao si bila ti boginjo" "Zbog moje slabosti, zbog Aktaiona kojeg sam ubila, zbog ljubavi sam se željela vratiti na Panteon i tamo mirno živjeti." tiho odgovori Diana "Zašto si ponovo sišla s neba?" "Zbog tebe i tvog dječaka, zbog djevojčice duge plave kose, zbog ljubavi koja se ponovo počela rađati." "Misliš li da je dječak vrijedan tvog ponovnog buđenja" "Mislim da Giordanu treba uslišiti zadnju želju" "To smo već učinili" "To nije dovoljno. Susret dječaka i djevojčice na peronu mora dobiti poantu u njihovoj zrelosti" reče mu Diana odlučno." "Hvala ti za san boginjo" rekoh budeći se još uvijek u svijetu koji nije bio moja domovina. Moram se vratiti u grad, moram još jednom sresti njegove oči. Danas bih znala prepoznati osjećaj koji se iza njih krije. Gledala sam prema istoku. Tamo je sunce već krenulo na svoje dnevno putovanje. U međuvremenu je moje vrijeme dobilo krila i ja poletjeh jednog jutra ka gradu. U putnoj torbi koju sam predala na čekingu je bio sakriven cijeli moj život. Morala sam se vratiti da bih stvarno saznala od kuda dolazi ljepota, da bi sve ono što sam napisala dobilo pravi smisao. Prvo veče u gradu sam se odšetala do Taliijog hrama. U buffetu je starac pogrbljenih leđa prodavao knjige. Za stolom pored njega je sjedio dječak očiju boje sna udubljen u čitanje. Sjedoh pored njega. " Znao sam da ćete se danas vratiti" reče mi ne podižući glavu. "Kako?" "Rekla mi je moja Muza" reče on zagonetno Čitao je dalje ne pogledavši me, ali ja sam osjetila da trajemo zajedno u tom trenutku. "Vi čitate "Herojske zanose" rekoh mu tiho "A vi nosite "Pile na ražnju" kao molitvenik u torbici" . Nasmijala sam se da bih prikrila uzbuđenje. "Zar ste večeras sami" upitah znatiželjno "Ja sam uvijek sam" odgovori mi još zagonetnije Tada su se počeli u kostimima spuštati u buffet glumci. Bio je kraj prvog čina. Vesela družina nas je okružila. U ovom hramu sam kao djevojčica sanjala princa ne bjelom konju koji će jednoga dana izaći iz neke od priča i povesti me u život. Princ je uvijek imao snene oči dječaka s perona željezničke stanice bez imena. Tu sam često skrivajući se iza kulisa promatrala majku kako doziva Taliju, bojala se starog profesora čiji glas je često tutnjao hramom, tu sam sanjala život prije života. Talijin hram je bio razkrižje mojih puteva i tu sam se, iako Talija nije moja boginja, uvijek u trenutcima previranja vraćala. Zvono i glas inspicijenta najaviše početak drugog čina. "Zar mi u vlaku prema jugu nismo prešli na Ti" upitah da dobijem na vremenu "Mi smo si već na izvoru govorili ti" "To je bilo davno" "Djeca si uvijek govore ti" "Gdje se danas susreću budući pjesnici?" "U Lapidariju" "Kao nekada u Blatu u smiraju dana?" "Oni su uvijek tamo. Oni i budući filozofi i znanstvenici zajedno tkaju iluziju života" "Mladost je danas drugačija" počeh filozofirati da prikrijem uzbuđenje "I djeca danas misle drugačije." "Oni ne sanjaju život nego žive san" nastavih s filozofskim mislima. "Dođi sutra u Lapidarij, uvjeri se sama" njegov pogled obasja trenutak rastanka. Stajala sam pred katakombama grada uzbuđena kao nekada u maloj kavani. "Imam li hrabrosti zakoračiti u tuđi san?" upitah se. Diana u meni odgovori "Uđi, tvoje vrijeme ima krila. To nije tuđi san, tu ćeš se probuditi u svom." Zakoračih sama u tamu tog subotnjeg jutra. Odabrala sam jutro da bude drugačije nego nekada. Prostor je bio prepun nepoznatih lica i tišine. Za stolom kao, da je došla iz nekog drugog vremena, je sjedila ogromna žena očiju poput srne. Njen glas je dolazio iz daleka, s planete vječne poezije. Sjedoh među mlade buduće poete s pregrštom prošlog života u rukama. "Ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost. Ti koja umiješ s njegova čela čitati bolje od mene njegovu samoću, i koja otklanjaš spore sjenke kolebanja s njegova lica." Osjetih njegov pogled na zatiljku. Neka čudna energija, satkana od misli i sna, prostruji tijelom. "Je li ovo ljubav?" pomislih u kratkoj pauzi glasa žene očiju poput srne. Ona nastavi. "Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol,......" Začuh njegovo šaputanje iza sebe, "Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. I budi blaga njegovom snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči." Srce, u koje uvijek smještamo ljubav, zakuca brže i jače. Diana u meni podignu zavjesu tuge i sunce uđe u ovo subotnje jutro. Okrenuh se, ali njega nije bilo iza mene. "Čiji sam glas čula?" "To te Bacchus poziva na gozbu života"reče mi Diana. "Kuda da krenem?" "Ostani tu " Dianin glas je bio odlučan. Iznenada, kao da je sišao s neba, pored stola pod malim osvjetljenjem, uz ženu očiju poput srne, je stajao moj dječak. " Živiš tamo otkuda pisma ne dolaze. Daleko, dalje no najdalje značenje ljudskih riječi što imenuju daljinu. Tako daleko da samo uvijek i nikad mogu, pomoću misli, da približe tvoju udaljenost." Pogledi su nam se kao i onog davnog dana u vlaku prema jugu, sreli. Njegov glas utihnu. Diana u meni progovori snom. "Grad u kojem si rođen znam iz uzbuđenja. On je čvor linija sreće i sudbine, čvor koji traže moje misli na putu k tebi" Njegov glas mi odgovori. "Toliko si daleko u zemlji iz koje pisma ne dolaze i nikakva pošta ne prima pisma za tebe" Tišina puna uskovitlanih misli zavlada prostorom. Ustala sam i prišla stolu. "Ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim, ti neznaš s kojeg prozora u noćima pozdravljam tvoju zvjezdu i čekam tvoj put k meni." Njegov glas prekine moju misao: "Možda je zapisano u stoljetnom kalendaru ili se dogodilo u trenutku kad si rođena, ali znam da je počelo davno. Možda među zvjezdama....." "Sigurno sam prvim uzdahom već šaptala tvoje ime" "A ja sam među špekulama tražio tvoje oči" "I ako postoji magična ruka sudbine koja Kupidu poklanja strijelice, onda je za nas izabrala onu veliku, nedjeljivu, neuništivu." "A možda je sve samo ljubav" "Dođi, zagrli me u zemlji u kojoj cvate runolist i donesi buket ljubavi i miris uzbuđenja" pozvah ga u zagrljaj "Opusti se. Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše. Tek onda ćeš saznati odakle dolazi ljepota i da li je moj glas budućnost koju želiš." tiho završi naš misaoni duel, moj dječak očiju boje sna. Vratila sam se u zemlju u kojoj cvate runolist sama ali puna misli i sjećanja koja sam voljela. Napisala sam pismo. "Koliko puteva još moramo proći do prvog poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog sustreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom. U zemlji runolista će uskoro biti jesen. Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali voljeti. Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu. Diana " Dolazak ljubavi u moju svakodnevicu, trenutak istinske spoznaje života, je bio u jesen. Kairos, pojava sunca u sivilu željezničke stanice je izbrisalo tragove njegovog kašnjenja. Visok i taman moj dječak s torbom putnom snova na ramenu i osmjehom na licu me na trenutak vratio u ono davno ljeto. "Odakle dolazi voda?" upitah "Iz zemlje" odgovori mi dječak Sjetih se prašnjavog perona i vlaka prema jugu. Njegova poezija i moje sanjarenje o filozofiji života se u tom času spojiše u himnu ljubavi. Kao da je sišao s neba u trenutku dozrijevanja plodova jeseni, njegov dolazak pojača u meni, već nagomilan, osjećaj uzbuđenosti. Poljubac, krštenje zajedništva otvori vrata vječnosti.

utorak, 29.04.2008.

O herojskim zanosima Diana i Aktaion "Da sam plugom orao polja, stado vodio na pašu, njegovao voćnjak ili krojio halje, danas nitko ne bi znao da sam postojao. No ja sam prirodi razotkrivoa tajne da bih hranio ljudsku dušu, da bi je uzdigao na pijedestal vječnosti, ja sam njegovao svoju i tuđe svijesti, podržavao umjetnike u talentu, filozofe u razmišljanju, ja sam mislio i vjerovao u snagu ljudskog uma, ja sam otvorio vrata znanosti koju su neki poslije mene odbacili, zanemarili, potčinili." Giordano Bruno Čitala sam Giordanovu knjigu u kupeu vlaka koji me je nosio na jug. "Njegovo vrijeme je završilo renesansom i počinje se ponovo buditi u novonastajućim znanjem" pomislih čitajući retke napisane prije više od četristo godina. "Vi čitate Giordana Bruna"glas mi se učini poznat. Pored mene je sjedio nepoznat muškarac s glasom koji je u meni budio sinesteziju različitih osjećaja. "A šta vi čitate?" upitah da se dijalog ne prekine. "Pile na ražnju" od Šotole". tonovi njegova glasa me vratiše u nedavni san. "Ja sam nekada davno čitala njegove pjesme." rekoh osjećajući uzbuđenje u cijelom tijelu. "To nije moglo biti jako davno" odgovori mi on šarlatanski. Pogledala sam njegove oči. Bljesak sunca, svježina izvora i miris ljeta prođe mojim osjetilima. Njegove oči su bile drugačije od očiju koje sam sretala na putu između jučer i sutra, trenutak prividnog mira u koji sam se, umorna od traženja, uvijek iznova vračala. Te oči su odavale razlog mog postojanja, sreću trenutka u kojem trajem već stoljećima. "Čini mi se kao da smo se već jednom sreli" rekoh gledajući osmjeh u njegovim očima. "Ako jesmo onda je to bilo u jednom drugom vremenu, u jednom drugom svijetu, na jednom dalekom mjestu. Možda je to bila šuma, jezero ili izvor neke rijeke, možda smo onda zajedno voljeli lov ili sam ja bio jelen, a ti boginja, možda..........." " Ne, ti si bio svjetlo nad svjetlima, središte iz kojeg je počela priča o lovcu i božanstvu, trenutak iz kojeg je nastala spoznaja, ti si aktus purus, prvi pokretač kojeg danas u sebi tražimo i u znanosti negiramo." odgovorih dok mi se iznenada pred unutarnjim očima pojaviše slike. Začuh glas koji me je vrati u prošlost. Moj djed je stajao na vratima vagona vlaka koji nas je vozio prema jugu. Bilo mi je tek pet godina i bila sam užasno žedna nakon duge vožnje uskotračnom prugom koja kao da nije imala kraja. "Jesi li natočila vodu? Vlak kreće za par minuata." "Nisam našla slavinu " "Ne treba ti slavina, ovdje se voda pije s izvora" reče mi dječak tek nešto stariji od mene. "Pokaži mi izvor" "Zar si slijepa, pa stojiš pred njim" Stajala sam pred nekim rđavim čudovištem sa dva kraka. Dječak pokrenu jedan krak i iz dugog poteče voda. Stavila sam bocu pod mlaz. Užasna vrućina tog ljetnog dana pređe u ugodu. "Odakle dolazi ova voda" "Iz zemlje" Gledala sam ga nepovjerljivo. On se smijao i ja sam se počela smijati. Zvižduk lokomotive najavi polazak. S bocom punom hladne vode koja je dolazila iz zemlje utrčah u vagon. Dječak je stajao bosonog na prašnjavom peronu i mahao. Njegove oči su kao dva tračka sunca blještale zenitom. Na povratku se vlak nije zaustavio na toj bezimenoj postaji. Nismo se vračali uskotračnom prugom. Vidjela sam ga u grupi djece koja su čekala da protutnja "brzi" da bi prešli prugu. "Ovdje voda izlazi iz zemlje" rekoh djedu koji je čitao neku veliku knjigu. On me pogleda spuštajući knjigu na koljena i smješeći se reče: "Voda uvijek izlazi iz zemlje" "Kod nas izlazi iz zida" "Kada se vratimo kući pokazat ću ti odakle je voda stigla do našeg zida" odgovori mi djed dižući ponovo knjigu. Njegove oči, dva sunčana tračka najaviše podne. "Odakle dolazi voda?" upitah ga nesigurno "Iz zemlje" reče mi visoki muškarac širokih ramena i očiju boje sna. Prepoznadoh dječaka u čovjeku, dječaka koji je stajao na peronu one male željezničke stanice na jugu u gradu čijeg se imena više nesjećam. To su one iste oči iz sna, onog kobnog nedeljnog podneva i iz sna u koji me je poveo anđeo čuvar. Poželjeh zaustaviti vrijeme jer nisam željela da se ovaj susret pretvori u slučajnost svakodnevice, da i on kao mnogi drugi prođe pored mene i nestane u vrtlogu prolaznosti . Vlak nas je nosio prema jugu, njega u djetinjstvo, a mene u avanturu koja je već davno počela. Dok me vlak nosi prema jugu ja lutam mislima, osjećam zlatne niti iz kojih nastaju snovi i prepuštam se njima. Dobro poznata geometrija prostora nestaje pred mojim očima. Više nema čvrstih oblika, ulice i trgovi se zakrivljuju, dobijaju fantasičnu formu neke nove stvarnosti. Svjetlost me nosi ka istini, sljubljujem se s njom, postajem tračak istine u sebi samoj. Prostor i vrijeme postaju energija mog putovanja, blještavilo boja pretvara gradove i kontinente u osmjeh neba, u moj doživljaj. Cijeli svijet je u tom veličanstvenom trenu moja istina, moje stvarno ujedinjenje s univerzumom. Šta je ovaj visoki, poznati neznanac probudio u meni? Osjetih žeđ, poželjeh vodu sa izvora. Hodnikom ispred našeg kupea je prolazio prodavač pića. Neznanac otvori vrata i pozva ga unutra. Otvorili smo bocu hladnog pića i djelili jednu čašu, jer prodavač nije imao dvije. "Ovo vino raste na brežuljcima moje mladosti" "Mislila sam da bijelo vino nema okusa" "Ovo je naše vino. Grožđe s kamena je zaljevano znojem dobrih ljudi" "Mislila sam da grožđe raste na zemlji" "Voda dolazi iz zemlje. Grožđe je dar neba" Osjetih da se san spušta na moje trepavice. Zatvorih oči. Sanjala sam vrijeme u kojem sam vjerovala da ću stići na izvor i otkriti početak. Probudi me ponovno kretanje vlaka. Potražih stranca. Mjesto pored mene je bilo prazno. Pogledah kroz prozor i vidjeh njegovu siluetu u zalazu sunca. Ime stanice s koje je vlak upravo krenuo nisam više mogla pročitati. Na njegovom mjestu pored mene je ostalo "Pile na ražnju" knjiga koju je čitao. Otvorih prvu stranicu. "Tebi koju ću sretati na raskrižju puteva, na izvorima i u zenitima sna. Tvoja knjiga će biti sjećanje na trenutak, moja neka tebi bude znak da ćemo se sretati na rubu vremena u žurbi odlazaka i dolazaka, na sajmovima želja i da ćemo možda jednoga dana zajedno tonuti u san" Bez potpisa i bez datuma. Knjiga koju sam ja čitala je je nestala s njim.

ponedjeljak, 28.04.2008.

Ljubav na izvoru "O čemu razmišljaš?" upita me pjesnik dok smo sjedeći u vlaku napuštali grad na Seini. "Vlakovi nose u sebi moje uspomene" "Misliš na trenutak kada si saznala da voda dolazi iz zemlje"pjesnik će zagonetno "Mislim na ljubav!" "Ljubav se ne misli, ona se osjeća!" "Što sada osjećaš?" upitah gledajući se u njegovim očima "Sada, sada će ozeleniti polja, sada će djevojke zavoljeti sne; zemlja će pokazati svoje nasmješeno lice. Ljeto je stiglo ljepotom cvjetnog ogrtača. Šuma zeleni lišćem stabala i listićima grmova, pobjeđena zima napušta naš dan. Dječak je sretan......" "To mi je poznato" rekoh prekidajući mu rečenicu "To je moja stilizirana Carmina Burana" reče pjesnik. "Dječaka dotaknu strijela i Amor ga djevojci povede. Kao Venerin nadničar, on zaboravi tugu i jad. Ljubav je jedini danak koji on plaća sad" završih stih "Jesi li sigurna da smo sjeli u pravi vlak?" upita me pjesnik. Pogledah kroz prozor. Sunce se rađalo iza brežuljaka naše mladosti. "Noćas smo zaobišli zemlju runolista" rekoh dok se vlak zaustavljao u željezničkoj stanici grada u kojem spava mala kavana i miriše naš trg cvijeća. Veliko kristalno ogledalo, moj vjerni prijatelj iz vremena djevojačkog previranja zazrcali sreću. Stajala sam u sobi djetinjstva i u dubini zrcala prepoznah boginju. "Ti još uvijek tražiš izvor" upita me ona blagim glasom. "Moram saznati istinu o snu koji već godinama budna sanjam" "Saznala si već više od onoga što smiju znati smrtnici" "Kako to misliš?" "Ti si već bila u vremenu poslije tebe, doživjela kraj i početak, otkrila si novu stranu svijeta" "To je samo nastavak priče. Povedi me u vrijeme kada su bogovi stvarno hodali zemljom." "To znaš iz knjiga." "Je li to stvarno bilo tako kako je napisano?" "Oni koji su pisali su više vjerovali od tebe. Ti tražiš istinu početka, nevjeruješ u ono što nisi doživjela." "U mojoj glavi je zbrka od svih mitova koji su se isprepleli u priče i u moj život. Želim saznati istinu, doista vidjeti izvor iz kojeg istjeće ljubav. " pomislih glasno. Kao da je osjetio moju misao odjednom se u sobi, s ogromnim buketom crvenih ruža, pojavi nasmješeni pjesnik. Dok sam stvaljala cvijeće u vazu osjetih miris mora. Pogledah prema velikom kristalnom ogledalu. Iz njega mi se nasmješi kraj Mediterana, iza kojeg se nazirala zemlja Magne Mater. U odbljesku sunca prepoznah grad iz kojeg je u Rim donešen kamen, simbol njenog postojanja. Myra, grad u Likiji, veliko drvo, posvećeno boginji lova, veliki amfiteatar, i grobovi ugrađeni u stijene. Trag sunca, koji se spustio sa zapadnog neba, postade most ka prošlom vremenu. "To nam Sofija daje znak da ponovo krenemo ka vratima vremena" rekoh pjesniku. "Možda ćemo ovoga puta saznati istinu" uvijek spreman na moje misaone pustolovine odgovori mi pjesnik. Svijet, u koji smo tog predvečerja ušli, je bio pun tajnovitog svjetla i energije koju smo nazvali ljubav. "Diana je održala obećanje i povela nas je ka početku." rekoh mu uzbuđeno " Stigli smo stvarno u vrijeme kada su još bogovi hodali zemljom" "Znaš li tko je ovdje bio biskup u četvrtom stoljeću našeg vremena?" "Sveti Nikola, zaštitnik djece, onaj koji mi je svakog šestog prosinca donosio darove" rekoh sjećajući se prekrasnih zimskih večeri moga djetinjstva. "Pogledaj ovdje još uvijek stoji Diani posvećeno drvo i mi se nalazimo možda u njegovom vremenu." "Ne dragi moj pjesniče mi smo bliže početku sna." rekoh mu zadivaljena prizorom trentka. Na obroncima iznad platoa na kojem se smjestio grad je zelenila šuma. Dva goluba su, kao i uvijek pri putovanjima, kružila iznad nas. Djevojka koja se ukaza na rubu šume je na ramenu nosila luk i strijele. Njena duga plava kosa je viorila u vjetru. Iz šume izađe mladić u odori lovca. "Nije nas valjda opet dovela na izvor da bi ponovila priču o Aktaionu." reče nestrpljivo pjesnik "Tu nema izvora i nema Nimfi, a dole je more koje se u daljini spaja s nebom" šapnu Diana u meni. "Dobro večer djevojko" reče lovac Djevojka ga je gledala s nevjericom. "Vi ste stranac u ovom šumarku." "Lovim da bih preživio" reče mladić "Od kuda dolazite?" "Iz daleka, s jednog drugog mora. Iz grada u kojem vlada glad i tirani" Djevojka se zagleda u njegove oči i njenim licem se prosu osmjeh. "Kako vam je ime?" "Orion" "Mene zovu Artemis" reče mu tiho. "Čuo sam za vas, vi čuvate šume, branite životinje i ubijate lovce" Artemida se zagleda u njegove oči. "Vi ste drugačiji, u vašim očima je skriveno Sofijino svjetlo." Mladić se nasmješi i oko njih zasja čudesno svijetlo. Vidjesmo ljubav kako zatvara krug oko njih. U toj prozračnoj kugli se doista sjediniše dva srca u jedno biće. Artemida i Orion zagrljeni krenuše prema obali. "Zaboravimo lov dragi moj Orione" reče mu zaljubljeno djevojka. "Ljubav ne podnosi ubijanje draga moja Artemda." Stajali su zagrljeni na obali i voljeli trenutak. U stopu, kao zla kob, ih je pratio Apolon, njen brat blizanac. Ljubomoran zbog ljubavi sestre, koju je osjetio u zraku, on smišlja osvetu. Kada je mladić ušao u more očekujući djevojku za sobom, brat zaustavi sestru na obali. "Već dugo se nismo natjecali u strijeljanu" reče joj iznenada "Da, nismo, ali ja sada nemam vremena, ljubav me zove u zagrljaj mora" reče mu sestra "Samo jedan strijel" reče joj brat molećivo, zaklanjajući joj pogled prema moru. Orion je plivao prema pučini. Artemda nestrpljivo reče bratu: "Uredu samo jedan strijel" "Ja sam kavalir, ti napni luk prva. Cilj je ona daleka plutača na pučini" Artemida napne luk, strijela poleti prema plutači i pogodi cilj. U pobjedonosnom trenutku ona začu krik umirućeg Oriona. Zaljubljena boginja shvati prevaru Apolona i pretvori umirućeg ljubavnika u sazviježđe na jesenjskom nebu. Njegove oči u kojima je prepoznala Sofijino svjetlo zasjaše na horizontu. "To su Jakovljeve ljestve kojima se Dante uspinjao raju." reče pjesnik "U tvojim očima je Sofija sakrila svjetlo s izvora" rekoh mu zaljubljeno. "Ova priča je izmišljena od onih koji su pisali mitove" reče Bacchus "Oni su vjerovali u našu snagu" odgovori mu Diana "Jesi li ti stvarno bila zaljubljena u Oriona" upita je bog vina zaljubljeno "Ti si u to vrijeme drugovao s Thaliom i stvarao početke svijeta za tvoje utjelovljenje" "Znači istina je" "U njegovim očima sam vidjela Sofijin znak, prepoznala daleko svjetlo početka" "Cijela priča je prekratka, da bi to stvarno bila ljubav" reče joj Bacchus uvrijeđeno "Željela sam da žena i njen pjesnik shvate gdje je izvor" "Što ti sada vidiš u mojim očima?" "Vidim neosnovanu ljubomoru." "Neosnovanu?" "Orion je bio zanos u trenutku osame, sreća jednog sumraka ovjekovječena na jesenjskom nebu, a ti si dragi moj ljubavniče ljubav." "Koliko, koliko si ih imala, tih trenutaka osame?" "Čitaj mitove, prouči mitologiju pa ćeš saznati šta su smrtnici u stanju izmisliti" "Orion je istina" "Ti si sada već polako dosadan" "Ja sam samo malo lud i još uvijek zaljubljen" "Žena i pjesnik čekaju na nastavak obećanog puta po prošlosti" "Nauči ih da sami traže istinu" "Pa oni znaju mitove, morali su ih učiti u školi, mi im moramo pokazati onaj dio istine koju pisci nisu saznali, a povjesničari je se već tisućama godina ne dotiću" "Hoćeš li im odati tajnu Olimpa i Panteona?" "Zar ne misliš da je polako vrijeme da se rehabilitira Giordano Bruno?" "On je rehabilitiran" "Da to su učinili crkveni oci, ali u čovjekovom srcu ti isti njeguju još uvijek strahove" "Draga moja boginjo ti hoćeš promjeniti svijet" "Mi trajemo kao velika tajna od njegovog postanka, zar nije došlo vrijeme da i sebe rehabilitiramo" "Mi smo bogovi i tako smo vječni" "Mi smo samo misao o bogovima, nas su oblikovali pisci, ovjekovječili slikari i skulptori, a puk je vjerovao u našu a ne svoju moć" "To je nekima odgovaralo" "Da istim onima koji su spalili Giordana Bruna." "Tko je bio Orion?" "Opet ti s tvojom banalnošću razbijaš trenutak" "Tko je bio Orion?"reče tvrdoglavo zaljubljeni Bog "Lovac iz Böotie, ljubavnik boginje svitanja, zanos trenutka, sreća jednog sumraka, zaljubljenost koja se već tisućama godina ponavlja u srcima mladih, slučajni susret na rubu šume, susret koji se zbog ljubomore moga brata nije pretvorio u ljubav" "Jesi li ga ubila" "On je otišao tajno, kao što je i došao u moj trenutak. On je bio prije tebe i došao je ponovo tobom u moj život, ti si postao ljubav, ali to sam ti već rekla" "Čije oči sjaju na jesenjem nebu?" "To su oči neba, osvjetljene svjetlom nad svjetlima, nad njima bdije Sofija" "Svjetlo nad svjelima, skriveno iza ogrtača zemlje, izašlo iz tame neznanja i postade Zeus, Jupiter i Bog?" "Da dragi moj ljubavniče, to je na koncu za puk postao veliki Bog zbog kojeg su gorile lomače" "Mislim da je stvarno došlo vrijeme da se probudimo iz ovog dugog sna." "Mi ga sanjamo zajedno i on je najljepša priča koju još nitko nije napisao. Ja jedino želim da tvoje i moje utjelovljenje, žena i njen pjesnik osjete naše postojanje u sebi, da dokažemo da Giordano nije uzaludno umro nasilnom smrti" "Šta će onda biti s nama?" "Mi ćemo onda stvarno živjeti u njima i prestati lutati vremenom" "Njihova tijela su prolazna" "Zar ne osjećaš da mi ne posjedujemo tijela, zar nisi shvatio zabludu u kojoj nepostojimo već milionima godina. Naša tijela su samo slike i ako se stvarno ne udomimo u prolaznosti njihovih tijela ostaćemo slike i skulpture koje će i dalje krasiti muzeje i galerije" "Tu postajem malo sebičan i pitam se što će biti s nama poslije njih." "Mi smo misao, energija koja ne nestaje, mi smo ostali poslije svih propadanja svijetova izdigli se poslije svih velikih praskova, mi smo energija koja uvijek iznova stvara život." "Što je s drugim božanstvima, što je s Muzama........" "Ti i ja smo preslabi za cijeli svijet, mi smo dio cjeline, zajedno s njima smo ono nepredvidivo i ne izračunjljivo u miniverzumu ljudskog uma." Dianin glas je bio nježan i odlučan u isto vrijeme. "Sjećam se mojih dugih diskusija s tvojim bratom. On zastupa racionalnost punu prividnog mira, a ja sam za opuštenost i san. On teži potpunoj samospoznaji, a ja volim misteriju onog nepredvidljivog u sebi." zagonetno će Bacchus "Jedan starac je prije Giordana umro za ideju tvrdeći da su aplonizijsko- dionizijski osjećaji dio čovjekove čudi, a ne volja bogova." diana ga potsjeti na Sokrata. "Često smo sjedili podno Parnasa i tkali osjećaje mislima i snom. Tvoj brat je s Muzama stvarao poeziju misli, dok je Afrodita prosipala ljubav u Erosove sne. Ja sam uvijek tražio tebe da bih shvatio magiju moje razuzdanosti. Kada si one davne večeri dojahala u moj život sjediniše se sve niti univerzuma u prekrasnu simfoniju ljubavi." "Tisućljećima čekam na ovu rečenicu." reče sretno Diana Diana nam je pokazala gdje se nalazi izvor pričajući mi priču o nesretnoj ljubavi. Pogledah u njegove oči. Tu zablista toplo vrelo mog sna i moje srce progovori: "Ima u univerzumu mjesto, mjesto između zemlje, mora i svjetla nad svjetlima, mjesto s kojega se vidi i čuje sve, mjesto na kojem se sve miriše i sve osjeća, mjesto na kojem je ljubav najviša svećenica, to je mjesto nad mjestima, od tamo smo krenuli u ovu pustinju koju nazivamo stvarnost." Pjesnik me smješeći se upita. "Gdje je to mjesto?" "Mi ga svojim postojanjem stvaramo" "Šta je bilo prije nas?" "Bio je kaos" "A onda je nastao univerzum i mi u njemu" "Ne, mi smo dio njega, mi smo početak" "Vratimo se u stvarnost" reče mi pjesnik nepovjerljivo "Šta misliš gdje smo sada?" "U tvojoj priči." "Objasni mi kako smo stigli u priču" "Možda smo negdje u svjesti prekoračili granicu brzine pa stvarno lutamo vremenom u oba smjera" "Možda smo stvarno nesvjesno otkrili tako dugo traženu vremensku mašinu" "Ali ja ne osjećam kvantizaciju" "Ne možeš je osjetiti kada još nismo stvarno naučili što je to" "Do maloprije smo bili u sobi tvoga djetinjstva i stajali pred velikim kristalnim ogledalom. Objasni mi kako smo ušli u svijet zrcala" "Vjerujući" rekoh mu nesigurno jer sama nisam znala pravi odgovor "U što?" "U ljubav, jer ljubav je jedina energija koja ne poznaje entropiju, ona uvijek iz sebe same raste, ona se ne nagomilava, ona je sama sebi izvor" "Ali na vratima bajki stoje uvijek zli duhovi koje treba pobjediti i dobri u koje treba vjerovati" "To je ono što smo kao djeca učili da bi postali dobri ljudi. Sjećaš li se da su bajke uvijek završavale pobjedom dobrih" "Vjerovanje uvjetuje pobjedu heretičnog vjerovanja, da bi povjerovali u dogme" "Zbog toga jer nismo povjerovali u dogme smo voljom onih koji su bili jači protjerani iz zamišljenog raja" "Zar to nije bila volja Božja?" upita me pjesnik smješkajući se "To je ono još neobjašnjeno u nama, to je ono što je stvaralo mitove i bajke, ono što je isprepleteno u svim dječjim bajkama u svim religijama pa i našoj, osjećaj straha od nepoznatog. To nepoznato uvijek umrtvljuje osjetila, koči želju sputava ljubav, traži žrtve." "Žrtvovanje je ružna riječ" "Priča kaže da je Krist čovjek žrtvovao sebe da bi mi živjeli, ali on je došao poslije nas." "Zašto je to učinio" "On je samo dio priče koju su stvorili drugi da ne otkrijemo istinu početka, da prestanemo pitati i odgovarati, da ne stignemo do izvora, da ne otkrijemo ono što je Giordano Bruno ipak spoznao" "On ima bezbroj oblika, on je multiplicirana istina koja živi u svim narodima" "On je bio i prije nego je rođen u štalici, on se udomio u čovjeku za čovjeka, on je beskonačnost koja traje u konačnosti tijela koje su ubili moćnici vremena da mogu dalje vladati pukom" "On je ljubav, energija kojom smo pobijedili dan i ušli u svijet zrcala" rekoh mu tiho.

nedjelja, 27.04.2008.

Ljubav je ono što sam ja Što sam, tko sam ja? Neshvatljiv slučaj kao svaki slučaj. Gdje je bilo gnijezdo mojih praotaca? Iz čijeg sam krila poletjala na ovo dugo putovanje snom? Promatram povijest, cijeli jedan život, milioni života kao na dlanu Neznana i znana lica, stranac na vratima svijesti, tuđi djedovi a možda su mogli biti moji, možda su ipak moji svi smo mi iz istog gnijezda poletjeli u svemir. Tko sam ja? U garderobi prirode mnoštvo kostima. Kostim pauka, galeba, poljskog miša. Svaki kao saliveni poslušno se nosi dok ne dotraje i slično požutjelom listu prekrasne breze postane prah iz kojeg je satkan, sičušna struna koja zauvijek, nevidljiva treperi u vjetru života. Nismo mogli birati ni ja nisam birala, ali se ne žalim. Mogla sam biti manje poseban slučaj. Mrav iz mravinjaka, pčela iz zujećeg roja, samo djelić pejsaža kidan vetrom. Netko mnogo manje sretan, odgajan za krzno, za praznični sto, ili nešto sto pliva ispod povečala. Drvo uraslo u zemlju, kome se približava požar. Stabljika gažena slijedom neshvatljivih događaja. Tko se krije u mom postojanju? Lutam alejama vremena i vidim u vjetru miris jeseni. Listopad i ja, nedjeljivost od rođendana. Moje buđenje je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća, purpurom drveća, dozrijevanjem grozdanog trsja i najavom zime pune hladnoće. Danas slutim da će zima koja dolazi biti blaga i bez snijega. Stoljetni kalendar obećava sjemenju razbuktalo proljeće, a ljetu plodove zimskog sna. Ova jesen je, kao svih prijašnjih pedeset i nešto, ponovo dovela Bakusa u vinograde na obližnjim brežuljcima. Osjećam Dionizijski trenutak uživanja u sukobu sa smirivanjem prirode, dobro poznati osjećaj me vodi prema mirisu još neobrane loze. Sudbina mi je bila naklonjena. Obdarila me sjećanjem na sretne trenutke. Bacih pogled na kalendar, smješi mi se listopad iz perivoja satkanog od karanfila u bojama s bezbroj nijansi. Kako su karanfili dospjeli u jesensku sliku ove čudne godine mog postojanja? "To je jedna druga priča." šapnu mi glas sudbine, moja boginja Diana smješeći se iz kristalne kugle mog života "Koliko legendi se krije u tvom postojanju?" "Bezbroj, ali svaka nosi u sebi znak ljubavi." "Ljubav je moto tvog postojanja." "Ona je jedina energija koja samu sebe stvara, ne mijenja oblik i traje. To je ono što se nesmije materijalizirati, nesmije iskorištavati niti krasti na tuđim izvorima." "Zar su i karanfili znak ljubavi?" "Oni su znak čežnje za njom." Odjednom ugledah izvor i nagu kupačicu pored vode. Njena duga plava kosa je lelujala vjetrom. Miris ruža se širio predvečerjem. Iza ružinog grma ugledah nepoznate radoznale oči. Ovčice su polagano lijegale po travi. Mladić sa frulom u ruci je zadivljeno gledao nago tijelo. Boginja osjeti pogled i pastir nestade, a njegove čeznutljive oči postadoše dva crvena karanfila. Dianthus caryophyllus, postade s vremenom znak svih žudnji iskazanih revolucijama, misaonim previranjima, a često i njihova potvrda. Prohujao vihorom vremena u kristalnoj kugli se odvija film i ja vidjeh karanfile u zapučcima različitih uniformi i odjela, bukete crvenih očiju u rukama djevojaka i na grobovima umrlih pjesnika. Danas je Diana prosula oči ljubavi u jesenski pejsaž mog postojanja i pretvorila ga u hram u kojem osjetih vječnost. Jedna nova revolucija se nazire u mom snu, revolucija koja nagovještava ljepotu trenutka. Danas znam tko sam, a mogla sam biti ono što sam - ali bez čudjenja u sebi, a to bi značilo, neko sasvim drugi. Bolje je ovako. Sjedinjene njenih i mojih misli, isprepletena poezija pjesnikinje i Dinaje. Wislawa Szymborska, njena misaonost, protkana gorčinom saznanja o bespomoćnosti suvremenog čovjeka da humanizira odnose među ljudima. Njeni me stihovi uvijek iznenađuju i ja nehotice vidim sebe i svijet uvijek drugačije. Wislawa je moderna Šeherzada koja mi uvijek pomaže da pobjedim moju bespomoćnost u ovom globaliziranom svijetu, da ostanem ono što jesam jer ona mi poručuje da je život doista jednostavan i lijep. Dinaja

subota, 26.04.2008.

Ljubav i Homo Ludens Čitala sam i još uvijek dočitavam zadnji roman Hermana Hessea "Igra sa staklenim perlama". 2400-ta godina je još uvijek budućnost, pa nas Hesse već desetljećima svojim tekstom budeći Homo Ludensa u nama uvodi u nama nedohvatnu budućnost i otkriva nam igru kao jedinu mogućnost da se stare vrijednosti ponovo ožive. Njegov Magistar Ludu, ima dvostruko značenje, sjedinjuje igru i školu, igru i život. Svijet igre, koji svijesno napuštamo odrastajući, je čudesan svijet maštarija i snova. Homo Ludens je dio nas, iz njega smo izrasli i krenuli u svijet odraslih zaboravljajući ga povesti sa sobom na to dugo putovanje. On drijema u nama, čeznutljivo iščekuje da ponovo prihvatimo igru, da osjetimo život i ljubav u izvornom obliku. Tada se budi i djete u nama, djete koje igrajući se uči i pro tome ostaje iskreno, spontano, slobodno i otvoreno u biću, sretno u životu, uvijek spremno za prihavaćanje i uzvraćanje ljubavi. Igra je bila i ostala važan dio razvoja kulture. Iz nje su se razvili ritualni plesovi, teatar, balet, sport, a upravo u tim oblicima pokreta sudjeluje cijelo biće sudionika. Igrajući se, u davna vremena naši praoci su u sebi razvijali svojstva umijeća ljubavi i života i ta svojstva su pohranjivana u naš genetski kod. Homo Ludens, se počeo priznavati krajem 18-og i u 19-om stoljeća. Vrijeme industrijske revolucije je odteretilo čovjeka i dalo mu mogućnosti bavljenja sobom samim i svojim željama, težnjama, omogućavalo mu osmišljavanje slobodnog vremena. Mi smo prije 2000. godina osuđeni i žigosani pečatom prvog grijeha počeli smo zaboravljati tijelo, suzbijati osjetila i gušiti osjećaje. Iako je igra cijelo vrijeme bila osnova u razvoju homo sapiensa do homo fabera, bila je potisnuta iz čovjekovog ponašanja i njegovih osobnosti. Homo Ludens nije opterećen prvim grijehom, on čista srca i slobodne duše osjeća instinkte, živi osjećaje, voli život i sebe u životu, on igrajući se sa samim sobom stvara čovjeka u sebi, čovjeka otvorena, velika srca. "Budi uvijek dijete veselja i sreće jer što više rasteš i brige su veće" upisao mi je djed u "Spomenar" kada sam još bila mala djevojćica. Tada nisam razumjela tu poruku. A danas? Postoji duboko u meni jedno mjesto, do kojeg stižem slijedeći misaonu zlaćanu spiralu, u čijoj su se zadnjoj točki smjestile, božje oči, oči kojima vidim i osjećam sebe i univerzum. To mjesto je točka mog prividnog mira, u središtu duše i tijela, točka koja me definira kao svjesno biće i omogućuje mi da vidim kako se tijelo i duša sjedinjuju u treptajima najfinije energije, nastale velikim praskom koncentrirane svjetlosti, koja se razlila kad je nevidljiva ruka "stvoritelja" zlatnim srpom požnjela snop tame i kad se, dotada ničim, prosulo sjeme života iz kog će se roditi svemir. Ta mala zrnca svjetlosti, postadoše sunca koja će rađati život u galaksijama kojih su majka i čije su sjeme. Na jednom malom nevažnom zrncu sunčane prašine, u zabačeom kutku svemira, zače se klica iz koje će niknuti biće koje će postati negova svijest. U središtu tog bića zablistaše "oči božje" i prodriješe u tamu do samog njenog korjena, do još ne otkrivenog izvora energije, do njenih vječnih titraja koji su spleli tijelo i dušu u jedno jedino i neodvojivo od sebe. Kada pronađem to mjesto u meni se budi Homo Ludens i ja tada prestajem biti marioneta u teatru života, tada postajem sudionik i svjesno spoznajem trenutak u kojem želim progovoriti o svemu što mislim. Tada više ne vrednujem vrijednosti nego značenja, spavam manje, a sanjam više, jer tek tada spoznajem da mi svaka minuta u kojoj sam zatvorila oči krade 60 trenutaka svijetla, svaka minuta u kojoj sam isključila uši oduzima 60 trenutaka zvukova koji me hrane ljepotom postojanja. U tom komadiću života spoznajem i ljubav i tada svu mržnju i sva nesretna stanja crtam na komadiću leda i čekam izlazak sunca. Uspinjem se ka vrhu planine i spoznajem da sreća nije u oblacima nego na stazi kojom kročim i tada govorim ono što osjećam i uistinu činim ono što mislim. Živim trenutak kao da je poslijednji, homo ludens u meni mi dozvoljava da budem čuvar ljubavi na vratima sna iz kojeg se ne želim probuditi. Slušam glas onih koji me vole i pamtim riječi da bi ih slušala u beskraju trenutka kada se otaplja led mojih tuga i nesreća. To je glas istine, simfonija univerzuma koja mi priča da sutra ne postoji i da ni jučer više nije važno. Trenutak je jedina istina, jer sljedeći je samo moja misaona varka, a sutra možda nikada neće doći. Dugo to nisam znala i čekala sam neki pogodniji trenutak. Danas spoznajem istinu i ako je ne prihvatim, onda ću sigurno žaliti što u ovom trenutku spoznaje nisam rekla da volim, što nisam pružila usne na poljubac, tijelo u zagrljaj, ruku za pomirbu. Gledam očima djeteta i osjećam da je ovo što vidim ono najintimnije i najiskrenije u meni, gledam sebe i u ovom trenutku u sebi spoznajem tajne univerzuma, u trenutku koji postaje vječnost. Sada znam da me se nitko neće sjećati po mojim tajnama i neizgovorenim mislima. Ovo je trenutak u kojem govorim istinu i šapućem žao mi je zbog svega do sada neizgovorenog, molim oproštaj za grubosti i zahvaljujem za ljubav, ljepotu i sve lijepe riječi.

petak, 25.04.2008.

O ludama i ljudima Što je uzrok da moje oči vide izlazak sunca? Zašto se igla na kompasu uvijek okreće prema sjeveru? Zbog čega se dva istovjetno nabijena elektrona uvijek odbijaju? Kako i od kuda znaju moje oči, igla na kompasu i elektroni što im je činiti? "Ono što sačinjava esenciju nebesa, zemlje, zraka i vode, te ono što obuhvaća tvoj život, ja kćer mudrosti, njena ljubav, sve to nosim u svojim grudima." šapće mi majka svjetla nad svjetlima. "Ti si čvrstoj materiji udahnula život i tako je učinila sudionikom božjeg sna." "Život je pokret, titranje fotona, koji spajaju dvije sile u jednu i tako nevidljivi trepereći, slično vjesnicima neba, šire vijesti o nastajanju druge sile koja uvjetuje tvoj život na plavom planetu." vidjeh Sofijinu misao u odbljescima svijetla, "Koja je to sila?" "U njoj se krije tvoja peta protega." Sofija će nježno. "To je sila za koju znam da postoji, ali je nemogu osjetiti." "Mjereći duljinu svjetlosnih valova, izračunavajući njihovu frekvenciju, čovjekov um je stjecao i znanje o njoj. Dokazano je da je svjetlost satkana od bezbroj nijansi boja koje mi, bez upotrebe staklene prizme, ne vidimo. Prelazeći u svom valovitom gibanju od crvenih preko plavih do ultraljubičastih tonova, ta bijela ljepotica igra, s prirodom koju stvara, ali i s našom spoznajom o tome, tajnovitu igru i uvlači nas u svoj svijet, poziva nas na traženje izvora iz kojeg je sve u nama i oko nas nastalo." sjetih se lekcije iz škole. Promatram tračak svijetla koji je prošao kroz staklo na mom prozoru i osvjetljava jednu sliku na zidu. Pretpostavljam da je svijetlost do sudaranja sa staklom bila val pun malenih iskrećih čestica, prolazeći kroz male pore stakla kao čestica postala ponovo val i udarajući o staklo slike vraća se kao val u moje oči. Tu na ulazu u moju svijest ona se ponovo raščlanjuje i tako dodiruje moje moždane ćelije i stvara sliku u mojoj glavi. Slika je lijepa, boginja lova pred svojim hramom blješti obasjana sunčevim svijetlom. Zatvaram oči. Ulazim u vječno svijetlo mog malog univerzuma. Slika je još uvijek tu. Vidim boginju pogleda usmjerenog u daljinu, prepoznajem njen profil, razlikujem boje pejsaža koji je umjetnik vjerovatno gledao svojim unutarnjim okom i osvjetlio svojom unutarnjom svijetlošću. Otvaram oči, sunčani trag još uvijek obasjava sliku, ali sada vidim i svoje lice u slici. Reflektirani zraci sunca su se zaustavili na meni i ja se odjednom nalazim pored boginje pred njenim hramom i u ovom trenutku postajem dio pravremena. Sunce u Efezu sija istom snagom i oživljava prostor ispunjen prošlošću. Boginja me poziva u okrilje sna o njoj i ja ponovo vidim starca tužnog lica koji je tvrdio da sve teče. Svijetlost koja je putovala svemirom tisućama svojih godina je u ovom trenu dotaknula moje oči, spustila se na moj obraz i zaobilazeći moje tijelo stvorila njegovu sliku kao sjenku na pjesku ispred hrama. "Zašto ovaj trag sunca nije prošao kroz mene?" pomislih "Zato što svijetlost na svom putu stvara i tamu. Sukobivši se sa tvojim unutarnjim svijetlom ona dokazuje zakrivljenost prostora i potvrđuje dinamički entitet tvog vremenprostora. Ti se svojim postojanjem suprostavljaš njenom valovitom ustaljenom putu. Stvarajući svoje vrijeme ti produljuješ vrijeme njenog spuštanja na pijesak." odgovara mi Sofija nijansama boja. Kao i uvijek sam budna sanjala, slušala sam misli koje su se gomilale na mom misaonom Olimpu. Vratih se trenutku napuštajući Efez i boginju. Sofijin glas utihnu. Osjećam sukob znanja i vjerovanja u sebi, vidim svoja različita lica u labirinutu zrcala u mojoj glavi. Bljesak se u mojim očima iznenada oblikova u prozirnog vjesnika neba zlaćane kose i krila. Prisjetih se vremena kada sam vjerovala u anđela čuvara i sveku večer se molila. Anđele moj dragi moj čuvaru blagi, puno tebi hvala što me čuvaš mala. Čuvaj me dok živim da ništa ne skrivim. Anđeo čuvar zvijezde pod kojom sam rođena, mi treptajima struna potvrđuje ono što sam mislila. "To je svjetlo slično titranju svijeće u daljini. Kada gledam zemlju iz oblaka čini mi se da vidim polje puno krijesnica." "Kako nas razlikuješ od krijesnica?" "One svijetle samo u ljetnim noćima i samo na određenim mjestima. Njihov sjaj je svjetliji, ali manji. Skupljene u roju sliče na tepih. Vi svijetlite cijelu godinu i brojniji ste. Neki od vas samo tinjaju, a neki gotovo blješte. Kada netko od vas umre njegovo svijetlo poleti u nebo." tiho mi govori anđeo. "Tada se naše zvijezdano tijelo spaja s univerzumom." pomislih "To je trenutak kada postajete dio vječne svijetlosti. Vaši valovi se sljubljuju sa strunama te vječne energije, tada se vaše misli vraćaju izvoru, koji vi još niste otkrili." anđeoski glas satkan u tonove simfonije univerzuma iznosi još nedokazane istine. "Unutar svijetlosti se skriva peta protega, još uvijek ne objašnjena i ne dokazana snaga koja upravlja mojim životom." sjetih se jedne davne teorije o elektromagnetizmu. Anđeli i ljubav čine petu dimenziju Sjetih se malene djevojčice, koja je rođena slijepa, gluha i njema. Helen Keller je pored gluhoće i sljepoće svojih osjetila spoznala da predmeti i pojave imaju imena. Njoj su predmeti oko nje i pojave u prirodi na samom početku približavane dodirom, a onda tako opisivane u nijansama boja i tonovima zvuka i ona ih je pamtila i počela gledati svojim unutarnjim očima i slušati unutarnjim ušima. Uspjela je svojom voljom i mislima uspostaviti most sa svijetom u kojem je živjela. Njeno unutarnje svijetlo joj je ucrtavalo put ka svjesnoj spoznaji. Sama je kasnije pisala o tome napominjući da joj je sve te procese njen mozak, postajući organizator u suigri njene svijesti i podsvijesti, do kraja objašnjavao. Helen je spoznala svojim unutarnjim osjetilima jedinstvo svijeta u kojem nesmije nedostajati niti boja niti tonova bez obzira na to dali ih ona poznaje ili ne. Naučila je uživati u crvenilu neba pri zalazu sunca i blještavilu duginih boja na nebu poslije kiše. Krenuh na misaono putovanje mojim malim univerumom. Pokušah ono pročitano i naučeno uistinu vidjeti i čuti. Ulazim u prostore mojih ćelija i čini mi se da tu susrećem ostatke nekih uljeza, koji još samo nagovještavaju njihovo nekadašnje postojanje. "Tko su ti uljezi u mom postojanju?" pitam anđela u sebi. "To ti se smiješe ostatci onih predaka iz kojih sam nastala." U mojim zrcalnim neuronima uistinu zablještaše osmjesi. "Taj osmjeh me potsjeća na osmijeh mačke u Alicinoj zemlji čudesa, osmjeh koji je još jedini ostao kao sjećanje na mačku." pomislih " to je opet ono što već davno znam" "U svakoj tvojoj ćeliji postoji takav osmjeh i iz svake ćelije sja jedno drugo svijetlo i spaja se u spektar tvoje unutarnje svijetlosti." smješi mi se anđeo. U tom trenu osmjesi postadoše energija, svijetlost u kojoj prepoznah obrise različitih oblika lica i uistinu začuh smijeh. "Svijetlost koju vidim u sebi je dvojnost znanja i umjetnosti, nešto kao susret Einsteinovih misli i Picassovog talenta." gledala sam kao začarana čudesnost onoga što sam, do ovog trena, znala samo teoretski. Osjećam se kao dijete kaosa i spoznajem da je raspad mojih atoma uvijet moga razvoja, moje vječne težnje ka istini. Nema ničega do mijene i stalnih tragova kaosa iz kojeg nastojim pobjeći. Jedino što mi preostaje je slijediti pravac kojim sam krenula i ulaziti sve dublje u tajnovitost zakona univerzuma. Moje unutarnje svijetlo osvjetljava moje prostorvrijeme i postaje samo za mene vidljivi spektar boja. Lomi se na kristalima mojih ćelija, smiješi mi se mojim unutarnjim suncem i postaje misao. Mislim ljubav, i kao u svijetu zrcala vidim sebe i svijet u nijansama još nedefiniranih boja. Znam da su to boje, ali im još neznam ime. Valne dužine njihovog nastajanja su tako male da još nisu mjerljive. Uspoređujem ih sa poznatim spektrom duginih boja. Ove moje, nastale u mojim mislima su drugačije, ne pronalazim riječi kojima bi ih opisala. Prisjećam se rečenice: "Svijetlost skriva u sebi tajnu iako njome rasvijetljavamo puno drugih tajni." Zamisao vala koji se širi nije dovoljna da bi se objasnilo što se uistinu događa kada tama nestaje i moje oči prepoznaju prostor u kojem se nalazim. Dupla uloga te ljepotice, onog davnog duplog bića iz kojega je nastalo sve, je prvi i posljednji i najviši princip, neizgovorljiv i neimenovan. Ona koja samu sebe stvara, meni omogućava vizualnu spoznaju, ali mi još uvijek ne razjašnjava tajnu svog početka. Zamišljam davni simpozijum znanosti kao gozbu bogova i Einsteina u liku Zeusa koji je stvorio duplo biće da bi im služilo. To duplo biće uskrslo iz tame neznanja zavlada ljudskom svijesti. Pretvoreno u energiju ono je čvrstoj materiji udahnulo život. Kada nešto kao svijetlost ili atom mogu biti u isto vrijeme i val i čestica, onda ja u mojoj glavi nesmijem tražiti samo ono što pripada fizičkoj stvarnosti. Svijetlost tada postaje simbol i ja ju pretvaram u osobnu metaforu. Ono što su za fizičare atomi, to su za umjetnike metafore iz kojih oni izgrađuju svoje svijetove i više ne gledaju predmete valjskim očima i slikaju ih samo onako kako ih vide njihove unutarnje oči. Moje unutarnje svijetlo pretvoreno u misao postaje jasna slika puna novih dimenzija. Sve do sada spoznato kao materija postaje energija i ja se prepuštam mogućnostima koje mi moja duša i moj mozak nudi. Uistinu spoznati znači povezati realnost vanjskog svijeta s unutarnjim doživljajem. Poznato i viđeno sjediniti sa svojom misaonom slikom i u tom virtualnom svijetu prepoznati zrcaljenje univerzuma. Uđoh u svijet sjena. Moje tijelo je još uvijek kao tamnica iz koje promatram samo sjene stvarnosti. Sjene mojih ideja me pozvaše pozivaju na dvoboj. Doživjeh nešto kao rat sila u sebi Sjene mojih neizgovorenih misli zaigraše pred mojim unutarnjim očima. Vidjeh metafizičke pokrete kao ples sijena u mojoj duši. Igra svjetla i tame moje svijesti najavi oluju spoznaje. Neko novo stanje se nazire u mojim mislima. To osjećaji, godinama skriveni u dubini moje podsvijesti, blješte zenitom i sjene polako nestaju. Ulazim u svijet ideja koje se kao zvijezde na vedrom noćnom nebu pale pred mojim očima. Odjednom ugledah moje misli isprepletene u ljepotu ljepšu od duginih boja i ne dozvoljavam više getoiziranoj znanosti da mi oduzme njen čar. To je peta dimenzija zablještala u mojoj glavi i ja vidim svijet mojim unutarnjim očima, svijet obasjan svjetlom proizašlim iz plesa sjena mojih stanja. Tada se prisjetih prastare pjesmice iz vremena kada sam samo vjerovala, ali nisam osjećala ljubav. "Postoji netko Postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim netko neznan, a znan što ljubav dahom svojim tebe u meni, mene u tebi, u život od snova tkan, u potok što srećom žubori i o ljepoti trenutka tiho mi zbori. Postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim, netko neznan, a znan, nevidljiv, a kristalno jasan, prozirnih krila i zlaćane kose, srcu nečuno glasan. Da postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim, lubavlju osjetljiv, srcem vidljiv, dušom spoznatljiv. I ja evo šapućem tebi u sebi i meni u tebi Anđele moj dragi, čuvaru moj blagi, hvala ti za sreću, ljubav i san."

četvrtak, 24.04.2008.

O smijehu i ljudima U čemu je stvar? Smješili se Mona Lisa ili ne? Ta poznata renesansna slika pomaže istraživačima mozga pri rješavanju i objašnjavanju fenomena spoznaje osjećaja koji se ocrtavaju na mimici ljudskih lica. Promatram sliku i čini mi se da je osmjeh tu, a onda ga odjednom u sljedećem trenu više nema. Izgleda mi kao da se petstogodišnja dama umorila. Promatram njene oči i čini mi se da u njenom pogledu osjećam ironiju ili je to možda neka skrivena, zla misao. Da li je ona tužna ili prestrašena? Možda suosjeća sa uzbuđenjima njenih promatrača. Činjenica da nam izraz lica neke osobe odaje njene osjećaje je navela povjesničare umjetnosti da pokušaju otkriti tajnu tog pestogodišnjeg osmjeha. Dan u kojem se nikome nismo nasmješili je izgubljen dan. U filozofiji prvih gnostika je smijeh povezan sa nastajanjem svijeta. Bog se sedam puta nasmijao i pri njegovom sedmom osmjehu se rodila Psiha, koja je izvorište zanosa i ugode u tijelu. Opjevani smijeh bogova kod Homera je osnova iz koje su kasnije, u dionizijskom kultu, proizašle tragedija i komedija. Dionizije, bog vina i zaštitnik teatra se smije i narod se smije s njim, smiju se ljudima i bogovima. Stoljeća i epohe su se smjenivali, smijeh je opjevan, opisan, o njemu se filozofiralo. Dvadeseto stoljeće s Bergsonom i Plessnerom potvrđuje smijeh kao jedanu od bitnih oznaka čovjeka kao svjesnog bića i jedne od bitnih odrednice kojom se razlikujemo od životinja. Za Bergsona smijeh ima sociološku funkciju. Pri smijehu se isključuju svi negativni osjećaji, kaže Bergson u svom eseju o smijehu. Smijeh je tu, on čeka skriven u nesvjesnom dijelu našeg uma, a onda se širi i vlada, zaposjeda i određuje i odjednom se tijelo, do tada samo korisnik, pretvara u izvor energije. Smijeh je nešto kao erupcija vulkana kojom se umjesto lave oslobađaju unutarnje napetosti. Uvodeći pojam "elan vital", kao pozadinu živućih procesa, Bergson objašnjava egzistencijalni antagonizam između života i mrtve tvari. Smijeh je svojstvo života, koje se iznenada javi kao "kazna" i ne dozvoljava tijelu da se ukoči, da pređe u stanje čvrste, nepokretne materije. Plessner objašnjava smijeh na osnovi neprekidnog uzajamnog djelovanja tijela i duše. Po njemu se u nekim životnim prilikama gubi jasnoća u odnosu tijela i duše i u čovjekovom tijelu dolazi do uneravnoteženosti. Životna energija se počne širiti neusklađenim ritmom pa poljuljana tjelesna ravnoteža troši sve više i više energije. To može potpuno zavladati čovjekom, ako u njemu nepostoji urođeni nagon za uspostavljanje ponovne ravnoteže, a to je za Plessnera smijeh. On smatra da zahvaljujući tom urođenom nagonu, u čovjeku pobjeđuje nasmješeni čovjek. Terapija smjehom je pokušaj da, u trenutcima opuštanja, radosti i unutarnjeg zadovoljstva, isključimo racionalno u nama. To nije ispad, ne znači potpuni poraz našeg "ja", nego samo njegovo vremensko isključivanje. Svatko se može smijati, potreban je samo skok u ono nerazložno u sebi. Doživjeti ono veselo ništa, u sebi, znači ostvarenje gigantske slobode duha. Tada u jednom djeliću vremena, doživimo trenutak odvajanja duše od tijela, trenutak vječnosti u konačnosti tijela. Smijmo se ljudi, smijeh je znak da živimo ovaj čudesni život, smijeh je obaveza da taj život stvarno bude i slobodan. U zadnjih četrdeset godina se smijeh etablirao kao terapija u medicini. Ustanovljeno je da se smijehom oslobađaju i stimuliraju hormoni i neurotransmiteri u mozgu. Sa sigurnošću se danas tvrdi da ljudi sa smislom za humor lakše svladavaju svakodnevni stres od onih koji se neznaju smijati. Njihova misaona usredotočenost je puno jača nego kod onih koji ne razumiju šalu. Smijeh je tjelesni siguronosni ventil i protuteža duševnoj i mišićnoj napetosti. Neurolozi, pokušavaju rasvjetliti tajnu nastajanja smijeha i uspjelo im je otkriti središte u mozgu koje potiče smijeh pri gledanju viceva u slici. Naučnici se nadaju da će uskoro uspjeti pronaći i središte iz kojeg izlaze poticaji za nastajanje ugodnog osmjeha na licu. Bilo kako bilo smijeh od srca, uvijek izaziva romor nervnih ćelija u mozgu koji je mjerljiv i grafički dokaziv. Terapija smjehom vuče svoje korjenje iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Poticaj za istraživanje smijeha kao terapije je dao američki novinar Norman Cousins, koji je poslije postavljene dijagnoza neizlječive bolesti kralježnice odbio uzimati lijekove protiv bolova, izašao iz klinike, zatvorio se u hotelsku sobu i odlučio se smijati. Čitao je viceve i gledao humorističke filmove. Smijeh je opuštao njegove mišiće, pokretao male zglobove kralježnice i na koncu počeo smanjivati bolove. On je bio izlječen, a znanost , nazvana gelotologija, po grčkom gelos - smijeh, je počela istraživati taj fenomen. Terapija smjehom je na početku moguća samo u grupi. Terapeut mora biti školovan i posjedovati osjećaj za humor. Izazvati smjeh u jednoj grupi, podrazumjeva dobru dramaturgiju i svaki put novi scenario. Kada se nagomilana energija sudionika pretvori u smjeh, smije se cijela grupa i novonastala energija se pretvara u izlječujuću . U Švicarskoj je za Expo 02 pored Yverdona napravljen projekt pod nazivom " Izvor smijeha u labirintu smijeha". Cijeli projekt je višestrano usmjeren ka poboljšanju ljudskog zdravlja. Labirint je izgrađen od metar visokih tuja i nalazi se na jednom strmom brežuljuku pored grada. Na padinama su posađene margarite. To je čudesni vrt u čijem se središtu nalazi okrugli trg radiusa od četiri metra. U sredini trga je postavljeno okruglo ogledalo u čijem je podnožju smješten zvučnik. U polju margarita se nalaze razbacane još četiri tonske stanice. Izvor smijeha je u centru trga pored ogledala, dok iz ostalih zvučnika s vremena na vrijeme izlaze tonovi različitih smjehova. Izazvana smijehom publika ulazi u labirint i slušajući smjeh iz izvora, traži put ka njemu. Zarazni smijeh prelazi na publiku i ona tako smijući se dolazi do izvora i može promatrati u ogledalu svoje lice koje se smije. Činjenica da smjeh dolazi iz zemlje, iz izvora iznad kojeg je okruglo ogledalo, izaziva asocijaciju da je smjeh skriven u zemlji, ali u isto vrijeme i u cijelom univerzumu. Publika pozvana smjehom dobrovoljno ulazi u labirint i nije važno da li ona shvaća smisao projekta, važno je da se počne smijati slobodno i opušteno. Jeste li se danas već smijali? Niste, onda je zadnje vrijeme da to učinite. Nasmiješite se sami sebi, smješite se i mislite na nešto lijepo, na neki san ili dragu osobu. Smiješeći se, ugoda se širi vašim tijelom i vi s tim ugodnim osjećajem, šaljete mozgu znake, koji prevodeći te znake na jezik svojih neurona, spoznaje da postoji razlog za dobro raspoloženje i djeluje na vaše duševno i fizičko stanje. Pokrećite svjesno vaše mišiće za smijeh , mislite dalje na najsretniji trenutak u vašem životu i mozak će uključiti program dobrog raspoloženja u vama. Zrake sunca istovremenu pomažu mozgu pri ustrojavanju programa dobrog raspoloženja u vašim glavama. One ubrzavaju stvaranje serotonina, hormona sreće koji u mozgu potiće procese za dobro raspoloženje. Izađite na sunce i punite spremišta dobrim raspoloženjam.Tada će vam se, stvarno, činiti da smijeh uistinu dolazi s neba. Smjeh je zarazan, širi se kao dobroćudni virus, možda bi vrijedilo pokušati smijući se izazvati pošast koja bi ovladala svijetom.

srijeda, 23.04.2008.

Ljubav i Kairos "Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam prije mnogo godina pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj." "Zašto mi danas recitiraš Sandberga?" "Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene" "Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni" "Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulcama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni" "Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini da si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba" "Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao." "Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba" "Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju" "Molim te govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno ljubav " "Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostvo ljubav." Naši razgovori o ljubavi se uvijek pretvaraju u poeziju, a treptaji oka u vječnost koja nas grli rukama Kairosa. U svakodnevici pod pojmom stvarnost podrazumjevamo sve oblike subjektivnog tumačenja pojma "realnost", njeno neposredno preslikavanje, posredno logično prihvaćanje ili neposredno, osobno doživljavanje svijeta oko nas bez obzira na njegovu realnost uvjetovanu prirodnim zakonima. Tako kaže filozofska definicija tih dvaju pojmova, ali prirodni zakoni su još uvijek nedovoljno razjašnjeni. Iz sinteze Aristotelove filozofije i kršćanske religije su proizašli problemi i pitanja koja još uvijek nemaju prave odgovore. Jedno od tih pitanja je dali pored svijeta koji mi spoznajemo kao stvarnost, moja, tvoja, naša stvarnost, postoje još beskonačno mnogo paralelnih svijetova u kojima se odigrava jedna druga stvarnost u kojoj mi neznajući to isto tako sudjelujemo. Možda se doista istovremeno nalazimo i u paralelnim univerzumima i sudjelujemo u njihovim širenjima. Možda smo doista samo strune koje trepere i sudjeluju u za nas još nećujnoj simfoniji univerzuma i svojim mislima spajamo galaksije u čudesni beskraj o kojem sanjamo. Možda doista posjedujemo astralana tijela, o kojima se za sada samo nagađa, koja nas doista pretvaraju u pustolove koji lutaju među zvjezdama. Možda smo postojali i u vremenu kada su bogovi hodali zemljom i sudjelovali u teleportaciji, bili samo energija iz koje je naša stvarnost postala naša. U nedogled se redaju pitanja na koja tražimo odgovore i pri tome zaboravljamo trenutak, treptaj oka u kojem jedino stvarno postojimo. "Ne dozvolimo da nam prošlost postane jedina realnost. Zamjenimo nedohvatni Kafkin zamak s dvorcem u kojem se rađa novi život u vječnosti naših misli." reče mi pjesnik jedne večeri dok smo, uz tihu muziku i svjetlost svijeća, pokušavali osmisliti trenutak. "Pa mi to činimo. Upravo zbog toga je moja ili tvoja stvarnost puno više od prošlosti i budućnosti. Ona obuhvaća moje unutarnje stanje iz kojega proizlazi doživljaj trenutka, tebe i mene u treptaju oka, u tonovima muzike, u stihu poezije, u doživljaju pročitane knjige. A svaki novi trenutak je uvijek u doživljaju drugačiji, čudesniji, on je treptaj oka u kojem više nema onog prošlog. Razlika između povijesti i poezije je u tome da povijest nema mogućnosti osobnog interpretiranja, ona samo prepričava događaje. Mi živimo poeziju jer poezija posjeduje različite mogućnosti izraza u odnosu prema stvarnosti." pokušah zaključiti razgovor u svitanje. Pjesnik je nastavio glasno razmišljati. "Ne smijemo dozvoliti da nas egzistencijalni interes pretvori u automate koji dobro obavljaju svoj posao i samo poštuju, a ne sudjeluju u nastajanju etičkih normi društva. To bi onda bilo stanje jednostavnog djelovanja a ne življenja. Tada bi stvarnost uistinu postala samo preslikavanje svijeta u kojem živimo, bez mogućnosti osobnog sudjelovanja u ljepoti njenog izvođenja. U nama postoje potencijali koji stvarnost mogu kititi pridjevima poetska, intelektualna, prozaična i tako nema kraja nabrajanju. Zainteresiranost ili nezainteresiranost za sebe sama, je osnova iz koje gradimo sliku svojeg postojanja." "Nezainteresiranost je ravnodušnost prema sebi samome pa tako i prema trenutku. Ja mislim i osjećam, dakle moje misaono i osjećajno "ja" misle i osjećaju i uopće nije važno da li sam ja, u tom misaono- osjećajnom procesu, stvarno zadovoljna. Moja misao i moj osjećaj ne trebaju dokaze, ja ih ne tražim u sebi, ja ih osjećam jer oni same sebe dokazuju. Ako mi moja misao ili moj osjećaj postaju neugoda, stvara ju u meni negativnu energiju koja često rezultira samodestruktivnošću, tada moram otkriti uzrok te neugode." nastavih glasno razmišljati dok se sunce pojavljivalo na istoku "Zainteresiranost i čuđenje uvijek vodi nekom cilju. Kada počnem teleološki misliti tada se upuštam u igru sa samim sobom. Moje misli postaju pozitivna energija bogata izrazom i stvarnost, trenutak prestaje biti povijesno nabrajanje činjenica, nego postaje poezija. Tako više ne dokazujem svoje postojanje niti egzistenciju koja me obavezuje, nego živim etiku, estetiku i ljubav. Besciljno lutanje po sjećanjima često izaziva tugu, ali takvo isto lutanje po budućnosti budi strahove i nezadovoljstvo." pjesnik potvrdi moje misli. "Moja misao je moja stvarnost, a ona nesmije biti jednostavno razmišljanje, nego mora u sebi skrivati tajnovitost mojih kreativnih mogućnosti. Svijet je otvoren i velik. Tu ispred našeg prozora je njegov početak, a njegov kraj je negdje u nama, u mojim i tvojim mislima, osjećajima, željama i snovima. Ja nosim, kao Atlas, cijeli nebeski svod na ramenima." rekoh mu sretna. I u tom treptaju oka se prisjetih stiha, jedne prekrasne pjesme, koju sam u mladosti znala na pamet: " Netko ima čuperak do uha, netko do nosa, ali ima jedan čuperak plavi, koji se stalno mota po mojoj glavi. Kako u glavi da bude kosa? Lepo u glavi. To nije moj čuperak plavi, nego jedne Sanje iz petog A.........." "Zato je poezija kraljica emocionalnosti, ona je bogatstvom svog izraza, puno prije znanosti, unosila stvarnost u naše glave. Mi se danas pitamo, čitajući znanstvene knjige, dali je moguće da je ljubav samo neki iznenadni skok kvanta energije u atomima našeg mozga. I čini nam se da je to nemoguće. Mi ljubav još uvijek povezujemo samo sa srcem, jer nam se čini da je tamo osjećamo, ali mnogi još uvijek nisu naučili misliti srcem. Misao je materijalizirani osjećaj, bez misli nebi bilo ni osjećaja." nadoveže se pjesnik na moje recitiranje Pretvorimo ljubav u "stvarnost". Stvarnost je u nama i kada to osjetimo, postali smo doista sudionici vremena. Mi vidimo, čujemo, osjećamo, mirišemo, kušamo, ali ne spoznajemo stvarnost onakvu kakva ona jest. Sve što mi preko vanjskih osjetila primimo pretvara se u našem mozgu u naše misaone slike, kojima mi stvarnost inepretiramo. Tako nastaje cijeli svijet u našim glavama, koji je za svakog od nas drugačiji. I mi ne možemo drugačije, naš mozak jednostavno tako funkcionira. Emocionalni um nam daje mogućnost za uljepšavanje misaonih slika, pa tako možemo ublažiti, nekad okrutnu, stvarnost našeg misaonog uma. Naša kreativnost i sloboda emocija nam omogućava distanciranje od slika svijeta koji u nama budi strahove, nesigurnost i nezadovljstvo. To ne znači da treba živjeti s iluzijama nečeg nestvarnog i nedohvatnog. Pravilno tumačenje misaonih slika, koje nastaju u našoj glavi, je umjetnost koja nastaje sjedinjenjem naše emocionalnosti i misaonosti. Pretvorimo Ljubav u viziju stvarnosti, u misaonu sliku trenutka sreće, u dobrog Kairosa kojem gledamo samo lice. Njegov pramen kose će milovati naša lica i trenutak do trenutka postajati naša stvarnost kojoj smo promjenuli ime u LJUBAV. Objavljeno 26. 03 2008 na blogspot.com Komentirali su: maslackica draga Dinaja, teško pratim tvoje postove jer me nedostatak vremena i nemogućnost korištenja neta onda kad bi mi to odgovaralo spriječava... ponekad malo preletim i teško ostanem ravnodušna a da ne napišem koji komentar... ljubav i je prava onda kad ju gledamo očima stvarnosti... kad vidimo i mane osobe koju volimo i kad ju volimo baš takvu kakva ona uistinu, u stvarnosti, je... ljubav koja živi samo u snovima, zna nas učiniti slijepim ovisnicima, a takva ljubav nosi sa sobom neizbježnu bol... prava, stvarna ljubav je ona zbog koje se smiješimo čak i kad je osoba koju ljubimo udaljena od nas... ali stvarna... pozdrav topli 26. März 2008 14:29 dinaja Draga Maslačkica, hvala na posjeti. U zadnjih par dana sam saznala da je teško ostaviti komentar na blogspot.com, zbog povečane sigurnosti. Osuđeni smo na strpljenje, jer nežalost ima destruktivnih umova. Tvoj komentar me je u svakom slučaju obradovao, svaki komentar me obraduje jer onda znam da su moje misli probile barijere "nemogućnosti" i dospjeli do onih čije misli se sjedinjuju s mojima. Stvarnost je jedino što imamo i njoj trebamo omogućiti da postane ono što želimo.......... 26. März 2008 15:39 Anonym vjerujem konstruktivistima - svako gradi, konstruira svoju spoznaju, dakle i svoju stvarnost ... a čuđenje i sumnja su vrijedne no podcijenjene intelektualne emocije ... ru 26. März 2008 20:48 Anonym Draga Dinaja! Potrajalo je. Morala sam više puta pitati Ru da me ne podući nego da mi "nacrta" što da radim. Meni je sve to mehanički i bez Ru ne bih uspjela. Sama se ne bih sjetila ključnog koraka. Ostavila sam ti komentare na dva posta unatrag. Ovaj sam preletila. Kratko, ja bih čak stvarnost zamjenila jačom riječi: istinom, a zatim bih dodala još dvije koje nedostaju uz istinu kad se govori o ljubavi: dobro i lijepo. Tako bi trebalo biti, a kad nije tražimo u literaturi i povjerujemo da je moguće. Srdačno, ..........lucija9 26. März 2008 23:35 dinaja @ draga Ru, kada se radi o Ljubavi bez čuđenja i sumnje u sebe samoga, bez otvorenih unutarnjih očiju, očiju srca, očiju kontemplacije, naših najvrednijih očiju, mi nismo u stanju prepoznati Kairosa, (a legenda kaže kada proleti više ga ne možeš zaustaviti jer je na stražnjoj strani glave čelav.) Ljubav se rađa u sretnom trenutku spoznaje i prelazi u naš najvredniji osjećaj. Ljubav raste u nama našim misaonim treningom, kontemplacijom, koja je zbog upotrebe u katoličanstvu, izgubila u našoj svijesti svje pravo značenje. Loyola ju je u svojim "Duševnim vježbama" upotrebljavao za smirenje duše, ali kada se vratimo njenim početcima, onda spoznamo da je kontemplacija doista misaoni fitness i da vježbajući oživljavamo dušu i održavamo je cijeli život mladom spremnom za čuđenje i sumnju, za LJUBAV 27. März 2008 04:14 dinaja @ draga Lucija, hvala na tvom trudu da stigneš u moj svijet. Dobro došla. Tvoj prijedlog o pojačavanju osjećaja Ljubav riječima istina, dobrota i lijepota je uistinu konstruktivan. Hvala! Čitaoci će sigurno zahvaljujući tvom komentaru osjetiti što se krije u mojoj riječi "stvarnost". Ru je napisala svatko si "konstruira" svoju stvarnost i to je jedno od bitnih djelovanja univerzuma misaono-osjetilno- osjećajnog u nama. Tražiti istinu u sebi je put ka ostvarenju sna.......hvala ti Lucija 27. März 2008 04:28 dinaja Drage Maslačkica, Ru i Lucija hvala vam što ste vašim prisustvom i komentarima osmislile moje misli i mom "blogu" dale šansu da doista postane otok odmora za umorna srca.

utorak, 22.04.2008.

Ljubav i vrata vremena Tin Ujević HYMNODIA TO MOU SOMATI- pjesma mom tijelu O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo: tvoju visinu, dužinu i širinu, u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo, i u dnu njega nespokojstvo vječito, virovitu dubinu. To što spaja te tri crte znači: Vrijeme, četvrtu od protega u kojima se život kreće, i jadnu zbilju stvaranja: ljudsko sjeme po kojem porod i bivanje uvijek postaje veće. O moje tijelo! I ti si čestica eterskoga mesa, a tvoja građa predstavlja čudesnu zgradu kosti; ne slavim te — no u tebi su i zvijezde i nebesa, prah zemlje, sjaj sunca; sav život, pun i prosti. Dok misaono lutam mojim vremenom pred mojim očima se uvijek ukaže ulje na platnu nedavno viđeno na internetu. Prekrasan pastuh prolazi kroz vrata vremena. Vidim ga u njegovoj punoj ljepoti i vidim dimneziju prostorvremena u koju ga je umjetnik smjestio. Prekrasna životinja u pokretu, okrenuta repom prema meni. Odjednom vidim njegovo lice iako se nije okrenuo. Čini mi se da je prilegao iako još uvijek korača u svojoj punoj ljepoti sredinom slike. Zid, u njegovoj novoj dimenziji, gubi čvrstinu i obrise, sljubljuje se s prostorom i postaje vrijeme kroz koje je pastuh krenuo. Prostor se pod konjskim pokretom zaobljuje i prelama pred mojim očima. Istina stoji iza oblika i slika postaje simbol istine o vremenu, ona ga proglašava i pretpostavlja. Iako izgleda kao priviđenje, kao djelo krvnika koji je razrezao živo tijelo i razbacao komade po nekoj ravni, ja znam da su prividi nesavršeni i da samo mucaju istine koje skrivaju. Tražim prauzor ove pojave i zakon njenog redosljeda u ovom mom, samo naizgled, idealno jednostavnom svijetu. Zabranjujem sebi naslućivanje i ulazim u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi. Moja misaona, ideokinetička slika se sjedinjuje s platnom. Sjedam na pastuha da bih osjetila prelamanje prostora u svjetlosti istinske spoznaje. Postajem pjesnik koji stvarajući naslućuje i istovremeno sve naslućeno pretvara u metaforu koju pamti. Prisjećam se vremena oluje ruža i stiha u kojem sam tražila postojanje ljepote izvan sebe i šaputala sam postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim. Privid je samo izgovor za one koji neznaju da je vrijeme živo i da raste u nama i sa nama. Shvatih da nemogu vidjeti sebe razlomljenu i raskomadanu u staklenoj prizmi istine, ali spoznajući tri osnovne protege moga tijela sjedam na u kočiju kojom univerzumom moga uma jezde nebeski vranci i prolazim kroz vrata vremena i spajam se sa četvrtom, da bih onda osjetila prasliku njenog postojanja, slijedila njene zakone i dozvolila petoj da mi potvrdi moje naslućivanje. Bljesak moje unutarnje svjetlosti, zahvaljujući čudesnom sokolu moga vida, gledaocu ideja i brojka pet, taj prisni broj njenog bića, postaju za mene vidljivi. Zaboravljam prolazne, za naše oko vidljive oblike i sljubljujem se sa idejom, s njenom rajsko kristalnom, istinskom objavom. Slika pred mojim očima je kristal u kojem se lomi svijetlo spoznaje, ideja o mnogoprotežnosti svijeta koja iz pupoljka izrasta u najljepši cvijet moga uma. Tada spoznajem da ideja nije u vremenu, da vrijeme bez ideje o njemu nebi ni postojalo, da bi ono onda uistinu bilo malo prošlost, više sadašnjost i beskrajna budućnost. Vrijeme bi tada imalo granice, ali granica nema, one su samo izmišljotina ljudskog uma.U zakrivljenom prostoru ulja na platnu se te granice gube, beskrajno nebo je produžetak slikarove vizije o vremenu, pastuh samo simbol za misaonu varku o čvrstim tjelima i njihovim određenim granicama postojanja. Moja misao se sjedinjuje s umjetnikovom idejom i ja ulazim u skrivene univerzume ljudskoga uma. Sve mi tada postaje blisko i moje. Kairos stavlja moje biće na vagu i ja uravnotežena stojim na vratima velikog vremena, zavirujem u beskonačnost. Ja promatrač, publika velikog svjetskog teatra, zadivljena trenutkom istine postajem sudionikom u stvaranju te veličanstvene gala predstave. Ovim trenutkom uistinu napuštam ono već viđeno i prepuštam kormilo nebeskim vrancima koji jezde univerzumom moga utjelovljenog uma. U zrcaljenju vremena sam se već prestala sjećati i počela svjesno živjeti svaki novodolazeći trenutak. U mreni zaborava moja stvarnost postaje redoslijed iznenađenja, iskrenje ljepote i spokoja. Gledam svijet iz perspektive mojih pet protega i tako ga uistinu i osjećam. Pred mojim očima se gube ustaljene geometrijske forme Platonovih tijela, nestaju kocke, kvadrati, osmorokutnici, nestaju iz moga poimanja kao i četiri osnovna elementa zemlja, vatra, zrak i voda. Jesu li to bile samo pretpostavke i dovijanja nekadašnjih umova, proizašla iz nedostatka znanja u vremenu njihova nastajanja? Ono što sam nekada vjerovala da znam je prekrio veo zaborava i ja sada dozvoljavam prirodi da mi ispriča svoju priču. Propisi iz kojih proizlaze njeni zakoni su proizašli iz nje same i mijenjaju se iz trenutka u trenutak, određuju sami sebe i postaju tijek rijeke života. Tek sukobima i iznenadnim ljubavima u najsitnijim česticama prirode izrasta njeno najljepše umjetničko dijelo, život. Kao da je odjednom virtuoz zasanjao d-mol-akorde Bachove sonate, ili kao da vjetar svirajući razbija maglu neznanja i dozvoljava da vidim jasne obrise stvarnosti. Zaustavljam misao u središtu zbivanja i odjednom vidim poznate geometrijske oblike kao akorde sonate, prepoznajem govor prirode koja mi priča sjedinjenim jezicima fizike, filozofije i muzike. Ponovo vidim pastuha u pokretu i razumijem da iz postojanja ne proizlazi posjedovanje, jer je sve uvijek u nastajanju, a ne u postojanju. To su ona dva davna svijeta o kojima sam čitala, jedna iskra sjećanja zablješti u mom umu. Shvatih da stojim upravo na vratima između ta dva svijeta. Iza mene se prostire svijet nepromjenjivosti postojanja, a ispred mene se širi svijet stalno nastajućeg. Nalazim se na mostu između jave i sna, između svijeta materije i ideja. To je svijet ljubavi, svijet an+ela, svijet u koji se utapam i osjećam vrijeme u sebi. Osluškuju čudesne tonove oblaka koji dolaze s juga, trag proljeća u odlasku i ljeta u dolasku, jedini put u koji vjeruju da ih ne proguta tuga. Dok dan nestaje na zapadnom nebu ljubav odjeva purpurnu haljinu, kiti kosu zvjezdanom prašinom i nebeskim cvijetovima jer teško je živjeti bez utjehe, tugu dijeliti sa morskim mjenama, čekati seobu ptica kao jedini znak vremena. Ljubav procvijeta ljepotom lavande i opijena mirisima šapata kojima su pozdravljali ljeto, okupana pjenušavom kupkom sreće, grijana suncem na pješćanom žalu milovana maestralom, slavljena pjesmom galebova, zrcaljena u očima, ogrnuta čežnjom, ljubav postade istina, kao znak indijskih žena pečat sreće, tih i neizbrisiv znak vječne ljepote, ljubav okrunjena vjerovanjem postade himna ljudske dobrote. Iza sebe sam ostavila svijet koji neovisno o meni i vremenu postoji i nemijenja se. On je jednostavno tu i misli da traje u svojim propisima i zakonima. U njemu su jednakost i različitost, ljepota, pravednost i osobnost nepromjenjivi. Prihvaćam tu igru i upravo tu na granici jave i sna i prihvaćam da je stvarnost izmjenično djelovanje stvarnoga i mogućega. "Gdje se nalazi to moguće?"pitam sjećanje skriveno u mreni zaborava. "Mogućnosti su izvan vremena i prostora, one su skrivene u energetskim poljima iz kojih izrastaju, isto kao što je kolaps kvantnog stanja izvan vremena i prostora." začuh šapat mojih uspavanih neurona. "Ali kolaps kvantnog stanja se događa u određenom djeliću vremena....." sinu mi u trenutku. Pogledah još jednom ulje na platnu, ali ovaj puta mojim unutarnjim očima. Prostor oko pastuha se zakrivi u kuglu koja ga je u sebi nosila. Kugla se poče okretati i njegovo tijelo se zrcalilo u tom prozračnom prostoru i pod sunčevim zrakama mjenjalo oblik. Unutrašnjost kugle poče titrati raspadajući se u polja mogućnosti iz kojih su izrastali suncem obasjani uvijek drugi djelovi tijela. Izgledalo mi je kao da promatram galop konja u labirintu različito zaobljenih ogledala. Čas je bio mali, čas veliki, zaokružen u desnu pa u lijevu stranu vidjeh njegovo tijelo u horizontali i vertikali, glavu okrenutu prema meni u isto vrijeme dok je njegovo tijelo ležalo na dnu kugle. Odjednom su njegove noge bile gore skoro paralelne sa njegovim licem. Kugla se okretala i prostor oko nje se sve više zakrivljivao, nebo se širilo, a zid se pod zrakama svjetla topio u energetska polja iz kojih su blještali novi tonovi boja. To je bio trenutak u kojem sam osjetila razliku između razumnog razmišljanja i nerazumne osjetilne spoznaje koja je prelazila u istinu. Između mene i ulja na platnu više nije bilo prepreka koje se uvijek pri razumnom razmišljanju postavljaju. Ja i slika smo postali jedno, činilo mi se da smo se stopili u doživljaj vremena. Uvjerenja, koja sam ranije razmišljajući sticala i vjerovala da su znanje, sam često i mjenjala, ali ovo što sam sada doživjela je bila istina koju sam osjetila. Više nije bilo slike koju promatram, ušla sam u cjelinu spoznaje i postala dio nje. Moje sjećanje se polako počelo vraćati, razumno razmišljanje također. Pred mojim očima je ponovo bilo samo ulje na platnu i umjetnikova vizija vrata vremena. Pokušah opisati osjećaj koji je treptaj oka vladao mojim umom, ali za njega nemam riječi. Mogla bih ga možda odsanjati na violini ili o njemu napisati pjesmu, ali sada znam kako se osjećao Niels Bohr, kada se u univerzumu njegova uma počela zrcaliti slika multidimenzionalnog svijeta, "sjedio je kao idiot, njegovo lice je djelovalo prazno, ruke su visile pored tijela i nije se moglo reći dali taj čovjek uopće vidi i čuje. Nije pokazivao ni tračak života u sebi. Iznenada se nasmješio, njegove oči zasjaše i on progovori: "Sada sam razumio!" Sada i ja razumijem, osjećam u sebi ono u što sam kao dijete samo vjerovala. Objavljeno na blogspot, 20. 02. 2008 i ovako su Miško i Vedran komentirali: Miško … Tao kaže: "Nije istina da Vrijeme prolazi, ono neprekidno traje: samo mi prolazimo kroz Vrijeme" ...Primjećujem da te Vrijeme zanima, neuhvatljiva je to misao. Ako smijem, preporučio bih knjigu "Tertium organum" od P.D. Ouspensky. Nekako slutim da si je čitala, ali ako slučajno nisi, pročitaj: otvara vidike i odvodi um u nepoznato...i na kraju, vjerovatno se svijet, ovakav kakvog mi doživljavamo, kad se sasvim ogoli, svede na elektromagnetske valove u kojima kvanti skaču mijenjajući položaje ... uh, na koje si me misli navela prije jutarnjeg trčanja! Lijep pozdrav! 20. Februar 2008 08:02 dinaja … čitala i upravo se spremam objaviti tekst "Škola trenutka", Tao kaže da mi trajemo u vremenu, a nova znanost nam kaže da mi proizvodimo vrijeme trajući u trenutku. 20. Februar 2008 08:09 vedran … Divan je Vaš opis "onih stanja" kada se ruše barijere koje gradi svjesni um, a sjvesno i nesvjesno se stapaju u jedno. Slično kao u meditativnim stanjima ili onima koja prethode utonuću u san...Iz takvih stanja dođoše nam mnoge spoznaje, a jedno svoje takvo stanje nastojao sam Vam riječima opisati u svom komentaru ispod prethodnog posta. Kao da ste moj jučerašnji komentar popratili ovim novim postom, pogotovu njegovom završnicom. Jako lijepo pišete, nadahnjujuće...užitak je čitati. Lijep pozdrav! 20. Februar 2008 16:29 dinaja … Dragi Vedrane, odličan je osjećaj znati da te netko razumije i zbog toga se divno dopisivati s vama. Ja lutam svijetom između svjesnog i podsvjesnog i pokušavam to misaono- osjetilno- osjećajno pretočiti u riječi razumljive rečenice.Koliko sam shvatila iz opisa na vašem blogu vi ste elektroničar. Kada razmišljam o petoj dimenziji sjedinjujem u sebi osjećaj ljubavi i unutarnje svijetlo koje mi taj osjećaj objašnjava. Znate li vi nešto više o Kaluzinom pokušaju pronalaska pete dimenzije? 20. Februar 2008 16:46 vedran … Draga Dijana, vjerujem da Vi mnogo toga bolje razumijete od mene. Koliko stignem, rado čitam Vaše napise i sve što pročitam nekako mi je poznato. Svaka Vaša rečenica mi je bliska i uspijeva zatitrati strune razumijevanja u meni. Da, elektroničar sam po struci, ali se već dulje vrijeme ne bavim profesionalno elektronikom, onako kako mislim da bih trebao i u tom smislu nazadujem. Samo bi mi bolji imovinski status omogućio razvoj u željenom smijeru, ali kako stvari stoje ovdje u Domovini i u mom osobnom životu, sumnjam da će to više ikad biti moguće. Nakupile su se i određene godinice...No, dobro je, ne bih želio da pomislite kako se žalim...Uistinu je dobro. O Kaluzinom pokušaju pronalaska pete dimenzije ne znam mnogo više od čisto informativnih fakata. Matematikom i teorijskom fizikom se nikad nisam bavio i uvjeren sam da mi u tom smislu manjka znanja. Pratio sam ponešto od napisa na hrvatskom i engleskom jeziku od teoriji superstruna i kao iformaciju primio tezu o četiri osnovne dimenzije makrosvijeta - prostora i vremena, te dodatnih šest ili sedam dimenzija koje nisu toliko lako dostupne našem kognitivnom i emocionalnom sustavu spoznavanja.... Eto, toliko ovom prilikom...Srdačan pozdrav! 20. Februar 2008 21:36 dinaja … Dragi Vedrane, hvala vam na odgovoru. Čitajući vaše misli pričinja mi se da "Sićušna plava iskra" živi i osjeća "teoriju" što je puno važnije od teoretiziranja. 21. Februar 2008 04:30

ponedjeljak, 21.04.2008.

Svitanje sna Zoran se probudio ovo jutro puno ranije nego obično. Noć je još grlila gradić, a vrh planine je bio u maglovitom oblaku. Krenuo je prema proplanku i zaustavio se u perunikama. "Uranio si mladiću." začu čudesan glas "Želim u planini dočekati svitanje." "Povedi me sa sobom pokazat ću ti put do vrha." "Ti si cvijet, učitelj kaže da si izrasla iz mojih suza. Kako ćeš mi ti pokazati put?" "Ja sam vila duginog sjaja i glasnik bogova. Perun me je stvorio munjom i doveo iz dalekog svijeta da ovdje spajam dugom zemlju i nebo." "Perunika je ime Perunove žene" "Ona nosi ime u moju čast." "Kako si se našla među ovim cvjetovima?" "Došla sam zbog tebe, kao što sam ti jednom u snu pokazala put ka vrhu planine." "Onda je prekrasnu dugu, most ka nebu stvorio starac duge sjede brade." "Tko je bio pored tebe u brodiću?" "Djevojka očiju boje svitanja i kose boje purpura jeseni." "Uberi cvijet, on je znak tvoje ljubavi." U tom trenu se sunce pojavilo na horizontu. Bijela golubica izroni iz sunčevog traga i poleti k njemu. Mladić ubere plavi cvijet. Perunika otvori latice do kraja i iz njene krune se na svilenim krilima uzdignu prekrasna mlada žena očiju boje svitanja sa sunčanim svjetlom u kosi koja se preljevala u boje jesenjeg purpura. Iznad nje zasja duga i djevojka mu pruži ruke. "Pođimo, duga će nas odvesti ka vrhu." "Ja ne mogu ići tim putem. Moram hodati planinom, moram propješačiti cijeli put, sretati opasnosti i medvjede koji će me braniti, vjeverice koje će me hraniti, spavati na lišću i slušati ptice i cvijeće, razgovarati s njima." Mlada žena se osmjehnu sjećajući se vremena kada je na tom istom putu pratila pjesnika iz grada sa pet bunara. Pred njenim očima se prosuše slike tog dugog putovanja u povijest puka. "Već je jednom jedan sličan tebi krenuo tim putem. Pratila sam ga tada neprimjetno jer on nije tražio mene. To je bilo vrijeme previranja, doba kada su ovom planinom lutali vukovi i lavovi i žderali povijest puka kojem je on svim srcem pripadao." "Vukovi i orlovi će se skrivati od mene, lavova više nema u ovoj planini. Ja moram stići do njenog vrha, ovaj put bez krilatog konja i dugina sjaja, moram se uspeti liticama do sunca da bi pleme ponovo povjerovalo u san Ivanjske noći." S planine se spusti povjetarac i mlada žena začu glas koji ju je vodio kroz povijest nastanka svijeta. "On je riješio prvi zadatak ne znajući da ga promatram. Ostani uz njega i budi blaga njegovoj mladosti, ali zapamti on mora snagom svog bića stići do vrha." "Krenimo, duga će nam svojim sjajem ucrtati put." reče djevoka Zoranu "Ti nisi samo vila duginih boja, ti si bijela golubica koju sam sretao na hridi." "Ja sam treća golubica iz prastare priče o potopu i praocu koji je spasio svijet." "Nikad nisam čuo za treću golubicu. Postoji samo jedna koja je najavila kraj potopa." "Bilo nas je tri. Prva je poletjela prerano i vratila se ne našavši znak kraja velike vode, druga je donjela maslinovu grančicu i najavila da voda opada." "To je bila golubica mira" "Ne, ona je bila samo znak sna o konačnom miru. Mene je poslao starac duge sjede brade kada je spuštao dugin sjaj na planetu i rekao mi: "budi vjesnik između mene i plemena, budi ptica i žena, pronađi onoga koji će svojom ljubavi potvrditi moje postojanje u svijetu, koji će snagom svojih misli, a ne prevarom čovjeka dospjeti do vrha planine. Tek kada se rodi djetešce i izraste u mladića velikog srca, kada pleme ne padne na koljena iz straha nego iz povjerenja u njegovu snagu, tek tada si ispunila svoju zadaću i možeš mu postati ljubavnica i žena." "Kako ćeš prepoznati takvog čovjeka?" "Po njegovim djelima." Vjetar zapuha jače i veliki zlatni oblak se spusti nad planinu. "Mislim da se sprema oluja." brzo reče djevojka "Moramo pronaći sklonište dok ponovo ne zasja sunce." Zlaćani oblak je promjenio boju, zatamnio nebo i prve kapi kiše su počele padati na njihova lica. Na livadi ispred njih se pijavi stado izgubljenih ovčica. "Zar ste ostale bez pastira?" upita ih mladić. Kao da su ga razumjele one zablejaše sve u jedan glas. "Pođite s nama." pozva ih mladić i one jedna za drugom uzdignutih glava krenuše za mladim parom. Kiša je padala sve jače. Mokri do kože oni stigoše do ulaza u špilju. "Tu ćemo se skloniti dok oluja ne prođe." reče djevojka ulazeći u tamu jazbine. Mladić je zastao i propuštajući ovčicama prolaz promatrao olujno nebo. Činilo mu se kao da vidi siluetu starca duge sjede brade na poludjelim oblacima. Vjetar je urlao u starim borovima. Nebom su se kotrljala kola boga gromova i bljesak munje se spajao sa odjekom njegovih kotača. "Moja majka bi rekla da je ovo sudnji dan." pomisli mladić ulazeći za zadnjom ovčicom u špilju. Nedaleko je zavijao vuk. Na vratima špilje se pojaviše srna i srndać, ostarjeo jelen, vjeverice sa lješnjacima i medvjed i medvjedica gurajući pred sobom otpalo lišće. Neki zalutali pas, podvijena repa im se pridruži. Kiša je padala cijeli dan. Sunce se više nije pojavljivalo. Mladić trljajući kamen o kamen zapali vatru da se ogriju. Odjednom u špilji zasja svjetlo. Kao u snu pojaviše se vile prosipajući travu za ovčiće i srne, iz njedara su vadile kruh, sol, med i vodu za piće. Od osušenog lišća napraviše postelju i zapjevaše uspavanku. U daljini se čulo još uvijek zavijanje vukova i kreštanje orlova dok su mladić i djevojka tonuli u san. Vile su bdile nad usnulima do svitanja. Mladića probudi miris cvijeća i mlade trave. Pored njega na ležaju je bio samo obris tijela djevojke koje više nije bilo. "Ostao sam sam." pomisli izlazeći iz špilje. "Ti nikada nećeš biti sam." reče mu bijela golubica spuštajući se na stijenu pored njega. "Zašto si otišla dok sam spavao?" "Da bi bilo svitanje." reče mu djevojka duge kose boje jesenjeg purpua. Iza vrha planine se pojaviše prvi zraci sunca i na nebu zasja duga. "Kiša je prestala, nebo nam se ponovo smješi" mladić začu glasove probudjelih životinja. "Moram krenuti dalje, ka vrhu. Tamo je sunčani grad do kojeg želim stići." reče mladić djevojci. "Ti si u Ivanjskoj noći već bio tamo." "Da, ali tada sam tamo stigao na krilatom konju. Sada moram tamo stići svojom voljom." reče mladić i krenu prema suncu. Iza njega su se penjale životinje. Ptice su kružile nad njihovim glavama i pjevale simfoniju sna. Mlada djevojka nestade zajedno s duginim sjajem. Mladić je hodao na čelu povorke rubom bezdana, skliskom liticom planinskom. "Ne smijem pogledati i ponor, moram gledati u plavetnilo neba, moram slijediti trag sunca." pomisli ne odustajući od namjere. "Hodaj za mnom, ja ću ti pokazati usjeke u stijenama." odjednom se ispred njega pojavila divokoza. "Što će biti sa ovima iza mene?" "Oni slijede tvoj trag." Uspinjali su se dugo. Sunce je već bilo prešlo zenit kada se iznenada pojavio zlaćani oblak i zagrlio cijelu povorku. "Izgubili smo se u planini" pomisli mladić. "Moram se zaustaviti . Ovdje je opasno za njih, mogli bi pasti u provaliju." "Ne zaustavljaj se, idi dalje, oni će te slijediti." začu poznati glas vjetra. "Ne vidim više divokozu ni usjeke u stijeni." "Idi dalje kroz oblak, slijedi zlaćani trag." Mladić je hodao po mekanom sagu kao da sanja. Svjetlucavi kristali su činili luk kroz koji je prolazio praćen onima koje više nije vidio. Izlazeći iz zlatnog omotača on se odjednom nađe na platou punom svijetla. Okrenuo se da vidi povorku koja ga je slijedila. Jedan za drugim su iz magle izlazili mladići njegovih godina. Dvanaest stasalih vršnjaka se zaustavi pored njega. "Kako ste stigli ovamo?" "Slijedili smo tvoje misli." "Iza mene su bile ovčice, srne i vjeverice, iznad mene su pjevale ptice. Vas nisam primjetio." "Došli smo nošeni vjetrom i tražeći tvoj trag zalutali u zlaćanom oblaku." "Od kuda ste krenuli?" "Sa obale mora." "Tamo sam i ja odrastao." "Mi smo odrasli u različitim gradićima, susreli smo se jedne noći dok smo slijedili svako svoju dobru vilu. One su nas odvele na proplanak iznad tvog gradića i pokazale nam tvojih suza djelo. Među perunikama smo čuli tvoje misli odlučili te slijediti do sunčanog grada." "O čemu vi pričate. Vi ste čuli misli starca duge sjede brade, kao što sam ih i ja nekada davno slušao." "Ne Zorane, to što smo mi čuli je bila tvoja želja da se san Ivanjske noći ostvari. Dok smo stajali među perunikama prišao nam je stranac koji se predstavio kao učitelj. On nam je ispričao priču o tvom rođenju i o bjeloj golubici koju srećeš u svitanje." "Mislim da više ništa ne razumijem, ali dobro sada smo stigli u sunčani grad i sačekajmo da vidimo što će se dogoditi." Tek sada je mladić pogledao oko sebe i vidio da se nalaze u prozirnoj kupoli iz koje su se vidjele sve strane svijeta. Sunce se smiješilo iznad i ispod njih, mjesec je bio nacrtan u svim njegovim rastućim i opadajućim fazama, zvijezde su svjetlucale svuda oko njega. "Ovo je planeta o kojoj sam čitao u "Malom princu", ovdje sunce izlazi i zalazi u isto vrijeme." reče uzbuđeno. Dvanaest mladića posjeda oko njega. "Ovdje nema trave ni cvijeća, ovdje ne raste voće i ne miriše more, nema vjetrova ni godišnjih doba. Ovdje je samo trenutak u kojem trajemo mi i naša želja." mladić je mislio glasno. "Ovo je sigurno Perunov hram" reče jedan od dvanaestorice "Zar vi vjerujete u Peruna?" upita znatiželjno mladić "On je poslao vile koje nas brane i vode kroz život." "Što je sa anđelima čuvarima?" "Oni su vile, Perunove kćeri, kaošto si ti Perunov sin." "Sada polako mladići. Mislim da ste nešto pobrkali. Moj otac je direktor škole u gradiću, a ja sam samo učenik koji je, vođen nekom čudesnom energijom, odlučio uspeti se na vrh planine da bi se ostvario san plemena." "Ti si rođen da puk ponovno osjeti ljubav i da se vrati zaboravljenom korjenju." "Tko vam je to ispričao?" "Jedna vila na proplanku, a i učitelj to nije negirao." "Učitelj uvijek govori u nepoznanicama. Meni se nekada čini kao da je došao iz nekog drugog svijeta, da je među nama samo u prolazu, na izvršenju zadatka." "Što misliš, jeli ovo Perunov hram?" upita najuporniji od dvanaestorice. "Ovo je planeta na kojoj sunce izlazi i zalazi u isto vrijeme." odgovori mu mladić još upornije "Gdje se nalazi?" "Iznad vrha planine, iza zlaćanog oblaka kroz koji smo prolazili." "Pa onda smo se našli u Perunovom carstvu."uskliknuše dvanaestorica Mladić pogleda u daljinu i vidje plavu planetu kako se okreće oko sunca, kako nestaje i ponovo se javlja. "Perunovo carstvo je puno veće od ove planete."suprostavi im se mladić. "Ti si vidio Peruna, kako izgleda?" "Kao starac duge sjede brade i kao učitelj i kao ti i kao ja." Mladić zašuti na tren a onda nastavi misliti glasno. "Ovdje na vrhu svijeta vidim cijeli svoj život kao na dlanu. Osjećam svoje rođenje i odrastanje, čujem tonove sna, vidim svoje misli i osjećam daljinu, beskonačnost u ovom trenutku spoznaje." Prozirna kupola u kojoj su stajali poče rasti i širiti se. Neka čudesna toplina se širila oko njih. Iako nije bilo cvijeća mirisi proljeća, ljeta, jeseni i zime dotaknuše njihove nosnice. Našli su se, ne shvaćajući to, iz vrata vremena i postanak svijeta se kao film odvrti pred njihovim očima. Dvanaestorica je zapanjeno promatrala igru čestica i energije, prelaženje jednoga u drugo i promjenu oblika iz kojih su se redale slike dobro naučenih lekcija o povijesti čovječanstva. U isto vrijeme je Zoran u svim tim promjenama sudjelovao. Postajao je val i čestica, energija, jedna jedina i vječna uvijek nastajuća energija koja ga je opijala, hranila, branila. Prozirna kupola je rasla i u sebe uvlačila sunce, mjesec i zvijezde. Širila se i na koncu zagrlila sve planete. Zoran osjeti smirenje, njegovo tijelo mu se ponovo vrati. Kupola se počela smanjivati i na koncu se zaustavi nad plavom planetom. Dvanaestorica su doživjeli njegovu metamorfozu kao promatrači. "Pogledajte, ovo dole je naša zemlja." reče mladićima nijemima od čuda. Kupola je postajala sve manja i oni se nađoše na proplanku iza gradića. Dvanaest mladića su, još uvijek šuteći, stajali u polju perunika i promatrali Zorana kako odlazi prema moru. Svitalo je. Bijela golubica sleti na hrid pored umornog mladića. "Ova noć je bila najdulja u mom životu." pomisli Zoran dok je djevojka očiju boje svitanja nestajala u prvim zracima sunca.

subota, 19.04.2008.

Sanjar Čovjek, on je prošlost, vrijeme koje raste i postaje povijest, u kojoj jedino mogu sresti samo čovjeka. Tu na hridima iza sedam brda, u snu koji još traje, vidim rođenje. U kamenjaru gorštačkog neba na slamici od ljubavi rodio se dječak kojem su odmah prorekli buran život. Nesreća je bila u rukama primalje koja mu je prekratko prerezala pupčanu vrpcu i na taj način usmjerila njegov san ka plavim daljinama i tisućljetnom lutanju istinama. Najveća ideja je i najveća opasnost i on je živio opasno tvrdeći da se najveća izdaja osjeti u uništavanju sebe samoga. Krenuo je među puk da dokaže ljubav koju je porodom osjetio. Godine su se nizale i on je tražio istinu u svjedočanstvima svog postojanja. Zavirivao je u već napisano kada je njegov njegov horizont krajem krvavog godišnjeg doba bio uzdrman. Pred njim se otvorio ponor tamo gdje mu se činilo da počinje san. Žurio je u svim pravcima, što dalje u prošlost i što iscrpnije u budućnost. Između njega i puka se tkao sve gušći, neprozirniji zastor. Golema tjeskoba koju je osjećao je pretvorila presudni događaj njegovog života u posve sporednu zgodu. Ljubav rođena da sjedini čovjeka i sudbinu je bila istjerana iz trenutka. Posvuda je bilo onih koji su budućnost osjećali kao svoju povlasticu, a prošlost kao neograničenu ispričnicu i tuđi grijeh. Mjenjali su se likovi u kojima se pojavljivao da zaustavi tijek vremena, da promjeni budućnost, ali oni kojima se obraćao ga nisu prepoznavali. U zanosu dobre volje, spreman na žrtve i samozataju postajao je vitez ljubavi kojemu je nebo i zemlja bila domovina. Bio je beskrajno radostan tražeći mjesto prividnog mira, trenutak prelaza u spokojne prostore novoga u sebi i oko sebe. Postajao je mjesečeva luda, bezbrižni spavač vjerujući da i u snu sudjelujeu širenju univerzuma. Trajao ja kao mali princ u koroti za nestalim zvjezdama koje su ostavile mračno bespuće. Bio je udovac umrlih zvijezda i u tom mraku ga uhvatiše i odvedoše na sud. U njegovoj optužnici je jedna prošlost optuživala drugu. U vremenu prije Krista su ga otrovali, u vrijeme rađanja religije su ga raspeli na križ, u vremenu tihih lomača su ga spalili, u vremenu revolucija su ga giljotinirali, vješali, ubijali metkom. Oni koji su ga zatvorili oduzimajući mu ljepotu proljeća nisu imali sredsvo ni moralnu moć ubijanja, oni su mu "samo", neznajući što čine, ukrali fizičku slobodu. Optuživao ga je Pitagora zbog ujedinjenja vjere i znanosti, Dante koji je oblikovao vječnost kao obzorje ljubavi, Dostojevski koji je u Miškinu stvorio zemljaskog anđela, a u Stavroginu njegov pad. Ljubav i moć u sukobu jedne jedine i u isto vrijeme svih ljudskih sudbina. To je ono što ga je dovelo na optuženičku klupu, nevidljivo istkana sudbina idiota i samoubice. Njegov najveći protivnik je bilo prostaštvo, prezir prema vječnosti i odbijanje čovjekove uloge u Apsolutnom, a najopasniji protivnik njegovog sna je bila jednolikost, zamka kojom se na zemlji ukida neponovljivost, čudo pojedinca koji tu vječnost nosi u sebi. A on, sanjar sna koji je poželio podjeliti s čovjekom, je čovjeka smatrao neponovljivim, unikatom u beskraju njegova sna. "Čovjek se polako približava sudbini skakavca; da bi postojao mora sve opustošiti." uzviknuo je tužno kada su ga jednog svitanja izdali oni u koje je vjerovao. Njegovu ideju su nazvali opijumom za mase, a on je štitio čovjeka u ime vječnosti, tvrdeći da je on, čovjek, njen jedini stvaraoc, sudionik i suradnik. Pitagora stoji na kuli iznad velikog grada, kuli koja već stoljećima raspoljava dan i govori onima koji ga danas ne slušaju jer ga nikada nisu ni slušali: "Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa Kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji." I stojeći, uvijek uzdignute glave i srca puna ljubavi, pred porotom svog života, on sanjar, on heretik trenutka, u kojem nije htio zaboraviti prošlost da bi budućnost stvarno sjala podnebljem u kojem je rođen, on se branio Sokratski i izgovorio rečenicu koju svi pamtimo: "Tako radostan i tako raznolik svijet — to je moj san. Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem; jer bez toga sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla." Godine tamnovanja je provodio dočekujući svitanja i bijelu golubicu koja se zorom spuštala na prozor njegove zatvorske sobe. Snaga njegovog uma i ljubav koja je sazrijevala u njegovom snu kao da su zaustavili vrijeme i tih nekoliko kvadrata njegovog samovanja pretvorili u sunčani grad. Jutra su trajala osam godina kojih uopće nije bilo, osam ukradenih godina je pretvoreno u trenutak u kojem je on bio pobjednik. Gledao je srcem i sunce je ušlo u tamu stvarnosti koja ga je okovala vlažnim zidinama. Bijela golubica mu je u kljunu svako jutro donosila visibabu kao znak da njegovo proljeće još uvijek traje. Jednog svitanja je uzdignute glave zastao na izlazu iz tamnice i pružio ruku ka suncu. Bijela golubica sa cvijetom u kljunu se spustila na njegov dlan. "Kreni u ovaj dan srca puna ljubavi i sna. Nemoj zaboraviti ovaj trenutak, ali oprosti čovjeku njegovu nevjeru. Proljeće te još uvijek čeka." šapnu mu mlada žena nestajući u zracima sunca.

petak, 18.04.2008.

Ljubav, ta tajnovita peta protega Shvatih da san nije zastoj u životu, nego jedna od njegovih najčudesnijih faza. San pliva misterijom i graniči s nadnaravnim, on nije pomanjkanje ili navala krvi u mozak, nego je istina promatrana kroz staklenu prizmu iluzija. Iako ne poznajem tvar od koje su satkani snovi, ja osjećam kako postajem san, moj san i shvaćam da manje sanjam dok spavam nego kada sam budna. Ljubav, ta tajnovita peta protega, satkana od mojih snova je manje komplicirana od znanstvene teorije o njoj. U tišini uvale moga djetinjstva se nebo rumeni znamenjem ljubavi. Vidim misao o ljepoti života isprepletenu sa svjetlosti koja bdije nad mojim snom. Na tisuće morskih konjića treperi pred mojim očima. Dostojanstveno razigrani zavijutci plešu i ja u njihovim treptajima prepoznajem sjemenje iz kojeg izrasta sveti gral, srce u čijem središtu svjetlucaju oči boje sna.Velika svjetlost nedefiniranih boja se uvlači u moje unutarnje oči. Stojim na pozornici života, a snenost me odvodi u kraljevstvo metafizike gdje susrećem anđele i svoje rađanje u zagrljaju apsolutne ljubavi. Stvarnost, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najljepši poklon koju sam rođenjem dobila u nasljeđe. Naučivši vjerovati, ljubiti i opraštati, ja ulazim u astralnu dimenziju svjesti i živim san istinskog sanjara. "Uistinu se može i budan sanjati." čujem svoju misao u titrajima morskih konjića. Zlaćane spirale se spajaju u iluzije prošloga života. Kao na fimskoj vrpci moje misaono- osjećajne kinoteke prohujaše godine u kojima nisam uistinu živjela. "San je ljepši jer on nije debeli pokrivač noćne tame, on je koprena isprepletena od jutarnjih mirisa." titraju moje misli i ja se sjedinjujem s mirisima. Postajem lepršavi veo i osjećam kako najdublje skriveni, do sada nespoznati unutarnji strahovi postaju činjenice s kojima se mogu boriti. Oslobađam se još jedne dvojnosti, san i zbilja se organski spajaju u trenutak u kojem trajem i okrunjeni svjetlom nad svjetlima, stvaraju kristalni labirint mog istinskog postojanja. Živim trenutak i granice se gube, a onaj, do sada tako skučeni horizont, moj mali svijet zatvoren u odjeću mojih misli, se širi, prelazi u osjećaj, postaje moj doživljaj i dobija za mene novo značenje. Anđeo čuvar, proziran, zlaćane kose i krila me pozva na zvijezdu pod kojom sam rođena. Zatreperiše oči neba, spušta se zvjezdani trag, ja se uspinjem njime kao Jakovljevim ljestvama i ulazim u još nepoznato, tajnovito stanje duše. "Ovdje ćeš sresti san na samom izvoru." strune spletene u nijanse anđeoskog glasa mi otvoriše velika vrata neba. Michelangelova slika "Nastajanje svijeta" zasja pred mojim očima i ja se stapam s njom. Moja lijeva polutka mozga se sjedinjuje s nacrtanom desnom. Anđeo se smješi, a luda u meni izaziva eksploziju boja i moja svijest postaje jasna slika mojih čežnji. Osjećam sukobljavanje znanja i vjerovanja, čujem žubor koji se širi sa izvora, prve tonove nastajanja simfonije sna. Pred mojim očima se otvara velika bijela Jakovljeva školjka. Moj anđeo čuvara sav u bijelom, zlaćane kose i krila, se preobrazi u boginju ljubavi, mladu ženu koju sam cijeli život tražila u snovima. Mit o njenoj ljepoti oživi pred mojim očima. Poželjeh postati ona i kao dobroćudni virus proširiti tu zarazu svijetom. "Neka bude svijetlo." začuh glas sa početka priče. I svijetlo zasja ljepotom mlade žene. "Ja sanjam tvoj san o ljubavi. Misliš li da će me i drugi prepoznati i prihvatiti" anđeoski glas prostruji mojim osjećajima . "Ti si utjelovljenje moga sna, da bih te spoznala moram još malo sanjati." pričini mi se da glas dolazi iz moje glave. Tu na granici između univerzuma i svijeta iz kojeg sam krenula na ovo putovanje, ja više nisam ona ista koja je pristajala na čvrstinu materije i vjerovala u apsolutnost vremena i prostora. Sukobi znanja i vjerovanja se sjediniše u spoznaju. "Ušla si u moj san i sada ostani u njemu." začuh ponovo titranje struna. "Došla sam tražeći izvor sna." govorila sam glasom anđela. "Došla si nošena tvojim anđelom čuvarom, jer jedino on zna put ka meni. Pogledaj onaj plavićasti oblak, u njemu se krije tajna početka." ljepotica sna pruži svoje ruke ka nebu. Nađoh se u plavičastom oblaku istine o početku novoga vremena. Oborenih glava sjedeći uz vatru muškarci i žene su pjevali Božićne pjesme. "Oni slave tvoje rođenje." rekoh zadivljena "Varaš se, oni slave samo rođenje." istina zatutnji iza mojih misli. "Tko se onda rodio?" upitah znatiželjno "Rodio se san." "Čiji san?" "Moj" "Ispričaj mi san" zamolih to još uvijek svjesno nespoznato u sebi. "Bila jednom jedna djevojčica, rođena da bude duša svijeta, da svojom snagom ujedini ljude i ostvari moj san." moja podsvijest započe priču. "Zar to nije bio dječačić u štalici?" upitah znatiželjno "To je bilo puno prije njega." "Ali prije njega je bilo mnogo bogova." "On je bio samo moja želja da ljude ujedinim u vjerovanju, da im pokažem da je Ljubav jedina energija koja ih održava, razmnožava i širi. Htjela si čuti priču o početku sna?" "Kako se zvala djevojčica?" "Ljubav." prepoznah tu svetu riječ u titrajima struna i pred mojim unutarnjim očima se prsti Adama i Boga još jednom spojiše i iz tog dodira zasja nova svjetlost. Iz njenih valova izroni lik prelijepe mlade žene, u čijim očima prepoznah boje svitanja i sumraka. "Tako zamišlja puk stvaranje svijeta." začuh ponovo već poznate tonove. "Ja osjećam da je bilo drugačije, Ljubav je energija koju svatko tumači i osjeća na svoj način. Tvoje tijelo je slika koju pronalazim u univerzumu osjetilno- osjećajnog u sebi, moj doživljaj ideje umjetnika, ali mene zanima san, ta peta protega u meni, Ljubav " izustih već pomalo nestrpljivo "Ljubav, željena, iskorištavana, odbačena i protjerana. Ostarjela ljepotica i još uvijek razmažena mlada ljubavnica, već tisućljećima podnosi laži i oprašta prevare. Tragedija je u tome da se energija početka pretvorila u suprotnosti koje se ujedinjuju u harmoniju, a Mržnja i Ljubav su toliko slične da su sukobi među njima neminovni. To je zabluda sa početka sna. Tama i svijetlo iako u vječnom sukobu proizlaze jedno iz dugoga. Kada je protjerana Ljubav potražila utočište na početku sna, na nebu zasjaše njene oči. Ona Vas ipak nikada nije zauvjek napustila. Njen sjaj vam najavljuje danje svijetlo i tamu noći, ona vas budi i uspavljuje, ona s Vama i živi i sanja." strune trepere snom. "Ali mi to drugačije tumačimo." progovori ponovo znatiželja u meni. Oko mene zatitraše nove nijanse boja, a trepereći tonovi duše svijeta se spojiše sa mojim mislima. "Jedino oni koji osjete uistinu ljubav, samo oni koji uistinu spoznaju njenu snagu i njenu dobru ćud, mogu živjeti u mom snu. Oni su sposobni zaustaviti tijek kobne rijeke vremena i preludij apokalipse pretvoriti u simfoniju sna." glas Ljubavi me je hranio moje čuđenje. Šutjela sam, al Ljubav nastavi. "Jednom sam preobražena u siromaha lutala zemljama i tražila Ljubav. Kucala sam na vrata bogatih kuća i prosila Ljubav. Izbezumljeni pogledi domaćina su odavali njihovo neznanje. Bacali su novčiće u moj šešir i brzo zaključavali ulaze u svoje hramove. Zaustavljala sam se pred crkvama poslije misa posvećenih meni i pružajući ruke molila malo ljubavi. Vjernici su me gledali s nepovjerenjem i odlazili. Molila sam prolaznike, oni su me slali u bordele, molila seljake na poljima oni su mi davali pola svoje užine, ali nitko do jednoga djeteta nije upitao što ja to uistinu tražim." "Tko te je upitao?" "Bilo je to jednog davnog proljeća u zemlji na obali Mediterana. Djevojčica se vraćala iz škole. Pojavila sam se pred njom iznenada i ona nespremana, ali sabrana pogleda moje halje i upita prije nego sam uspjela progovoriti: "Jesi li ti siromah?" "Jesam." "Jesi li gladan?" "Nisam, ljudi su me nahranili." "Ti prosiš da bi preživio." "Ne, ja prosim da bih dokazao život." Djevojčica me pogledala svojim toplim očima i upitala: "Što onda prosiš?" "Ljubav." odgovih tada već radoznala "Ljubav? Ah znam, ljubav je najvrijednije što posjedujemo, ona nas je stvorila, zbog nje mi živimo." odgovori mi bez razmišljanja djevojčica. "Tko te je to naučio?" "Moj djed to kaže." U očima prelijepe mlade žene su se zrcalile boje sna. "Živi svoj san i trajat ćeš vječno u mom. Gledaj očima srca i prepoznat ćeš ljubav u nekim očima koje ćete pozvati u neki novi san." Titraji neba su bivali sve tiši. Priča o Ljubavi koju sam slušala na rubu svjesti mi otvori još jedan prozor spoznaje. Sve u što sam do sada samo vjerovala i sve ono što sam godinama učila se stopi u znamenje koje zasja u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u meni. Iz njegove najdublje točke, zasja novo svijetlo. Osjetih kako se simetrija moga tijela, njegova desna i lijeva strana lome i sljubljuju u novu cjelinu. Tijelo više nije niti prostor niti vrijeme nego, iz njihovog sjedinjenja u točki mog prividnog mira, proizašlo osjećanje jednog novog osjećaja. Moje misli, slične velikom valovitom oceanu sna, izbaciše na obalu svijesti veliku školjku iz koje, kao na jednoj davno viđenoj slici, izroni dječak očiju boje sna. Velike tamne oči, nijansama sna zatitraše pred mojim unutarnjim očima i ja osjetih kako se mojim tijelom širi novo spoznata protega. Kao da sam iznenada ušla u neki novi svijet, predamnom se ukaza zrcaljenje mojih skrivenih želja. Počeh živjeti želje.

četvrtak, 17.04.2008.

Ljubav i veliki svjetski teatar Sretna sam da sam ušla u ovaj prekrasni virtualni svijet sanjara i da mogu s vama podijeliti svoje misli i sudjelovati u vašim razmišljanjima. Danas vam se želim predstaviti, opisati vam svijet iz kojeg sam krenula na ovo dugačko putovanje koje nazivamo život. Na fotografiji smo moja mama Vesna Starčević, moj suprug Zdenko Jelčić i ja Dijana- Dinaja. Fotografija je snimljena 09. 11. 2006, na promociji moje knjige "Umijeće svakodnevnog pokreta". Hvala Vedranu koji mi je smanjio fotografiju, a ja sam je uspjela smjestiti u tekst. Naravno da se zahvaljejm i Mišku koji mi je pomogao moj logo foto, boginju lova Dianu, objaviti na komentarima. Ovaj virtualni svijet je doista SVIJET u kojem se osjećam ugodno i srećem prijatelje. Hvala onima koji su potaknuti jučer napisanim tekstom već napisali svoje mišljenje, pod rubrikom komentari sam vam napisala ovo: Pročitala sam još jednom pjesmu Wyslawe Szymborske, "Utisci iz kazališta", ona gledaoc, doista piše o onome što se događa na kraju, kada se gledalištem zaori aplauz........piše o šestom činu, činu koji nije režiran o činu koji se odvija na rampi između glumaca i publike........... tada uskrsvaju umrli i klanjaju se rukom položenom na ranu od noža, klanjaju se obrubljene glave, smješe se samoubice.........Držeći se ruke smješe se žrtva i đelat, buntovnik i tiranin...... Publika aplaudira, a oni se smješe i klanjaju...............na sceni se gazi vječnost vrškom zlatne cipelice, rastjerava poruka obodom šešira, nepopravljiva spremnost da se sutra počne iznova......istinski uzvišeno je spuštanje zavjese........trenutak tišine, a onda žamor, mi gledaoci odlazimo, svatko u svoju dramu, tragediju, komediju u svoju veliku gala predstavu koju nazivamo Život................oblačeći kapute obično zaboravljamo osjećaj koji nas je prožimao proteklih dva sata.............ne razmišljamo o liku s kojim smo se identificirali, o riječima koje smo željeli u tekstu promjeniti jer nas je podsjetio na naš život, mi se vraćamo životu kao da se ništa nije dogodilo............i nismo svjesni da smo u Talijinom hramu ipak proživjeli katarzu, čišćenje duše, da smo doista kupili trenutke potpunog buđenja, spoznaju svojih zatomljenih emocija, strahova, želja................. Vaši komentari draga Ru, Koraljka, Barbara, Vitae, mi potvrđuju da su naši životi, svaki za sebe doista velika gala predstava, premijera bez reprize.............a LJUBAV najviša scećenica u državi sunca kojom sami upravljamo...........Platon, Morus, Campanelle, njihove Utopije žive u nama, mi ih, često nesvjesno, svakodnevno oživljavamo. Čitajući vaše misli u svitanjima, doista mi se čini da ulazim u države sunca, smješe mi se vaše misli kao knezovi dobrote, sklada i ljubavi.............svako jutro "netko" jedna nova misao pokuca ne vrata moga srca i uvuče se u moj um kao sjećanje na pročitano i ja nosim u sebi vaše želje, osjećam ih kao svoje, učim iz njih............OVAJ VIRTUALNI SVIJET je pozornica na kojoj se izmenjuju trenutci, mi smo glumci koji svoje osjećaje, misli želje stavljamo pred publiku, a li i mi smo u isto vrijeme publika koja od virtualnih GLUMACA uči................. Hvala vam što sudjelujete u mojoj "velikoj gala predstavi. Vama koji se danas javite ću sigurno odgovoriti i sjedinjujući zajedničke misli dalje razmišljati..........." W. Szymborska Utisci iz kazališta Ali istinski uzvišeno jeste padanje zavjese i ono što se još vidi kroz nisku pukotinu: tu jedna ruka po cvijet seže, tamo druga hvata odbačeni mač. tek tada treća, nevidljiva, obavlja svoju dužnost steže ma za grlo. Odrasla sam iza svjetla pozornice. Moja mama Vesna Starčević je akademska glumica koja je od samog otvaranja bila član Dramskog Kazališta Gavella u Zagrebu. Još kao mala djevojčica sam često sjedila iza pozornice i s druge strane doživljavala čarobni svijet pjeska i pjene kazališne svakodnevice. Danas znam da sam imala sreću odrasti, sazrijeti, naučiti voljeti i živjeti u svijetu iza zrcala stvarnosti. Kao što nevidljiva ruka sudbine često puteve sjedinjuje, tako sam odrasla i zrela svoj svijet ponovo sjedinila sa čudesnim svijetom koje mnogi doživljavaju samo iz gledališta. Jedne davne jeseni sam se udala za akademskog glumca Zdenka Jelčića. Ostala sam samo promatrač onoga što se događa na daskama koje život znače, ali sam udisala i udišem još uvijek ljubav prema Taliji i osjećam da mogu pisati o ljubavi koju ta božica širi i ispred i iza svjetala pozornice. Ljubav je san i java, ljubav ta čudesna droga, čije je sjemenje pružajući ruku Bog prosuo na zemlju. Grijana suncem uma, zalijevana suzama tuge i sreće LJUBAV, niće svakoga svitanja novim cvjetovima. Njeni pupoljci ne poznaju godišnja doba, ne ubija ih hladni vjetar s planine, ni ledena ruke zime, nisu ljepši u proljeće, ne mjenjaju boju u jesenskim maglama, oni su znakovi vječnog ljeta u našim srcima i šarena kulisa velikog svjetskog teatra koji nazivamo život. Teatar djeluje terapeutski. Pobuđuje i oslobađa u nama emocije, pročišćava osjećaje, uvodi nas u svijet neiživljenog, svijet želja, tuge i srama, u svijet neizgovorenog, nedorečenog, skrivenih nesreća, svijet boli prouzrokovane nagomilanim i neobjašnjenim strahovima. Sjedeći u publici ponekad poželimo sudjelovati, podijeliti s glumcem odgovornost prikazivanja lika u kojem smo se prepoznali, izaći na scenu i biti dio igre te svojim riječima promjeniti sadržaj djela, usmjeriti radnju, osloboditi i usmjeriti svoju, u tom trenu, spoznatu negativnu energiju. Kazališna umjetnost je, kao i svaka druga, autokratska. Mnogima se čini da glumac uvijek više zna od onoga što oni kao gledaoci mogu i smiju znati. Glumac živi ono što igra i usmjeravajući svoju emocionalnu energiju budi u sebi izvore svih onih energija koje u "običnom" čovjeku ponekad ostaju uspavane cijeli život. Glumac je, na sceni, zarobljen likom koji igra, ali on je u isto vrijeme kreativan i slobodan u djelovanju. Pozornica, njegov mali univerzum, ga oslobađa od društvenih normi. Lik kojem on posuđuje dušu i tijelo, živi u njemu, a njegova emocionalna snaga, u tom kratkom vremenu, živi i u gledaocu. To je energija koja nekim, još ne objašnjenim, putevima djeluje na samoorganizaciju tijela koje onda živi osjećaje. Glumac može plakati, smijati se, može pasti u zanosu igre, a da pri tome ostane neozljeđen. Kada glumac umire na sceni to može biti, stvarno, proživljavanje jedne male prolazne smrt. Njegov emocionalni um postaje pri tome njegov anđeo čuvar. Čaroban svijet u kojem glumac, čovjek od krvi i mesa, postaje lutka od slame budi u gledaocu novu stvarnost, u kojoj on zaboravlja čovjeka u glumcu. Tek kada zavjesa padne i upale se svjetla, gledaoc zaboravlja lutku i aplaudira čovjeku. Energija glumčeve kreativnost, koja lebdi u zraku, premošćuje rampu i još nekoliko trenutaka djeluje na publiku. Glumac vlada trenutkom svijesti publike i taj trenutak bi trebalo znati zaustaviti i pamtiti. Napuštajući teatar, gledalac napušta i svijet svoje, predstavom probuđene, samoosjećajnosti. Prepušten svom logičnom umu, on brzo zaboravlja osjećaj koji ga je za vrijeme predstave prožimao, a u njemu se ponovo budi osjećaj da je čovjek od krvi i mesa. Glumac napuštajući scenu, ne zaboravlja osjećanje osjećaja i postaje jedan od protagonista u velikom svjetskom teatru, najvažnijoj premijeri njegova života, svjestan da je to jedina premijera bez reprize. Mnogodimenzionalnost glumačkog uma je dokaz da čovjek kao vi i ja, svi mi možemo puno više od svog običnog, svakodnevnog djelovanja u društvu. · U čemu je glumac jači od nas? · Iz koje podloge on izvlači svoju životnu snagu? · Zar se njegove tjelesne ćelije udružuju drugačije od naših? · Zar je u njegovom tijelu proces samoosjećajnosti savršeniji od našeg? On je prije svega kreativan, a kreativnost proizlazi iz osjećaja koji prelaze u izraz i postaju dobroćudni virus umjetnosti, koji se širi glumčevim tijelom, prelazi u glas i zaražuje publiku. Na pozornici se događa ono što je režiser zamislio i što je glumac odradio, bez da su prije toga pitali i tražili odgovor od gledaoca. Glumac govori i tijelm i tako obogaćuje jezik lika koji utjelovljuje, on je u stanju i osjećaje boli i tuge pretvoriti u umjetnost. U teatru se šutnja čuje, vide strahovi, prepoznaju zle namjere, ljubav u teatru doista postaje živa, ona nas dodiruje svojim nježnim rukama i mi u tim trentcima doista osjećamo njen izvor u nama samima. Iako nam se čini da smo u teatru samo pasivni promatrači zbivanja na sceni, naši osjećaji, probuđeni likovima i radnjom, žive, vole, mrze, smiju se i plaču. Slušajući tišinu na sceni, čujemo i svoju unutarnju šutnju, postaje nam jasno da nam veliki dio života prolazi u podrazumjevanju, okretanju glave i šutnji. Glumac na sceni postaje uljezom u našu samoosjećajnost. On kida lance našoj okovanoj svjesti pa strasti u tim trenucima nahrupe u naš život. Gledajući teatarske predstave naučila sam trajno spoznavati svoje osjećaje, biti popustljivija prema njima, ali sam usput naučila poštivati i osjećaje drugih. S godinama sazrijevanja sam počela uistinu razumjevati govor moga i tuđeg tijela. Danas osjećam i mogu usmjeravati procese samoosjetilnosti, samoosjećajnosti, samorazumjevanja i samoodgovornosti za cvjetanje cvjetova ljubavi. Krenite jutros samnom na putovanje tijelom, otkrijmo zajedno, svaki svoju riznicu emocionalnog pamćenja, svoje strahovima i nezadovoljstvom zatomljene životne ritme, ritam hoda, govora, smijeha, opustjelu livadu svoje svijesti na kojoj su počeli nicati cvjetovi tuge i boli. Te cvjetove treba sasušiti u sebi. Stvorimo si pri tome ideokinetičku, misaonu sliku sreće koje smo u ovom trenu postali svjesni. Probajmo je, ne govoreći o njoj, izraziti osmjehom, sjajem u očima, pokretom ruke koja miluje dragi nam obraz, osjećajem na usnama, mirisom pupoljaka sna. Udahnimo duboko ljubav u ovom trenu buđenja i LJUBAV će, kao prekrasna misaona slika uskrsnuti pred našim unutarnjim očima. Pamtimo tu sliku jer ona nas oslobađa i čisti, od svih, vidljivih i nevidljivih, nepotrebnih duševnih i mišićnih napetosti u svakodnevnom životu. Na putu do umjeća osjećanja tog najvrednijeg osjećaja moramo spoznati ono što nas koči, oduzima nam energiju, stvara neugodu, izaziva bol i tugu. Ne samo strah, bol i tuga, nego i osjećaj unutarnjeg nezadovoljstva je važan čimbenik, za nastajanje takvih prepreka u protoku naše životne energije, brana iza kojih se nagomilava negativna energija i uzrokuje otupljelost osjećaja i ne prepoznavanje ljepote koja se širi u velikom svjetskom teatru. Teatar kao terapija, ima svoja pravila po kojima, ako ih slijedimo, zatomljene emocije preobražavamo u svjesni osjećaj, pokret i na koncu glas. Stvorimo si svoj teatar suzbijenih i potlačenih emocija, počnimo tražiti uzroke neugoda, unutar nas samih, probudimo stare i stvorimo nove osjećaje u sebi. Onda možemo s njima, kao glumcima, pokušati usmjeravati emocionalnu energiju, pretvarati je u kinetičku i izvoditi pokrete, straha, nezadovoljstva i bijesa. Tu se ne radi o akrobatskom iscrpljivanju tijela, nego o osvješćivanju svega onoga što se u nama nataložilo da bi spoznali da teatar ne moraju stvarati samo glumci, umjetnost samo umjetnici, te da su u svima nama skrivene kreativne mogućnosti. Oživjela emocija, svjesno spoznati osjećaj koji se šir tijelom je mjerna jedinica naše kreativnost, umjeća našeg življenja. Oživljeni osjećaji se pretvaraju u energiju koja teče i širi se našim tijelom, postaje dobročudni virus koji zaražava našu dušu. Kada ih oživimo, ne treba ih se bojati, nego procesom samoosjetilnosti, otkriti njihov izvor. Da to su ponekad utvare koje smo zatomili u podsvijest. Tim utvarama treba dati svoju krv, a onda ih oblikovati u željeni emocionalni izraz. Ako se taj osjećaj pretvara u ugodu, treba ga njegovati, doživjeti ga u potpunosti dajući tijelu slobodu, da lakoćom i ljepotom pokreta, snagom našeg osmjeha, izrazom naših očiju postane vidljivim izrazom naših osjećaja. Tako uspostavljamo unutarnju dinamičku ravnotežu koja bez našeg daljeg utjecaja djeluje na proces dinamičke samoorganizacije našeg tijela i postaje sunce u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama. Ako osjećaj izaziva neugodu, zaustavlja disanje, grči mišiće, izaziva bol tada razmislimo o okolini u kojoj radimo, društvu u kojem se krećemo, obitelji, prijateljima, partneru. Obnovimo teme o kojima razgovaramo, probleme na kojima radimo, raščlanimo misli koje se pri tome gomilaju, ne prestajući analizirati protudjelovanja tijela koje se javljaju pri tim sjećanjima. Tako ćemo uspjeti otkriti i razlikovati uzbuđenja koja nas svakodnevno prate i koja ponekad svjesno suzbijamo. U osobnom teatru suzbijenih i potlačenih osjećaja se smijemo ponašati i djelovati onako kako želimo, možemo naučiti u potrebnim životnim situacijama, iskazati naš bijes, tugu ili sreću. Uskladimo li misao i želju s onim što osjećamo, usklađujemo osobne ritme i pretvaramo ih u ostvarenje želja. Kakvo će to ostvarenje biti, ovisi o raspoloženju koje je u nama izazvao protok davno zatomljenih sjećanja. To je put na kojem pretvaramo svoj osobni teatar u teatar želja, koje su potisnute odgojem ili društvenim normama postale potsvjesno opterećenje za našu svijest i naše tijelo. Te, davno u zaborav, potisnute želje objašnjavaju naše nesigurnosti i naša neraspoloženja. Oslobodivši želje iz okova zaborava pretvaramo ih u osjećaj ugode, postajemo svjesni neiskrenosti prema sebi samome, lažnosti života u kome živimo i ulazimo u pustolovinu novonastajućeg, ostvarujući ono, što smo mislili da je, neostvarivo i nenadoknadivo u nama. Glumac stvara za nas svijet ugode. Mi aplaudiramo njegovom emocionalnom umu, divimo se njegovoj kreativnosti, a da pri tom nismo svjesni svojeg unutarnjeg bogatstva. Mi i glumci možemo zajedno, procesom osobne spoznaje, stvarati svijet pun ugoda. Glumac prodaje svoju dušu na "Kraljevu", sajmu naših želja. Sreće, zlatne srebrne, sreće...... i ringlšpil života se vrti. Kupujemo "sreće" i zaboravljamo ih odlazeći svaki u svoj život. Sreća spava u nama, nekad u obliku, nekog sjećanja, a uvijek se budi ljepotom trenutka.

srijeda, 16.04.2008.

Sedam vila Ladarica Za Rusalku "Kao dijete sam najrađe kroz priče ulazila u povijest domovine. Lutala sam šumarcima i slušala veselo čavrljanje vila i poistovjećivala se s njima. Spoznavala sam da sila ne žudi za pravdom i da nevolja nema zakona. Kada sam osjetila prve ljubavne rane, potražih lijek u vilinskom svijetu naše renesanse. Odživjeh tu prvu bol puno življe i na neki način sretnije." pomislih slušajući ponovo tonove već skoro zaboravljenog sna "Osuđeni da budete na granici između dva neba vi ste sa čežnjom gledali u daljinu izlaza i zalaza sunca, a tuđi bogovi su tutnjali vašim životima." začuh glas vjetra i slika kojoj sam se kao djete divila i koje sam se bojala ukaza se pred očima. To je slika djevojčice, omiljene svetice u dalekoj zemlji, na drugoj strani mediterana u gradu Merida. "Sveta djevojčica", tako je nazivahu, je imala samo 12 godina. To je bilo daleko vrijeme kada se tek rađalo vjerovanje, vrijeme kada su kršćani još bili proganjani. Roditelji, kršćani, sakrili su je pred progoniteljima, ali hrabra mala, bosonoga, usred zime je pobjegla i došla sama pred suca pa rekla samo jednu riječ: "Vjerujem!" "U što li je ona vjerovala?" pomislih još jednom "U djetešce rođeno za ljubav." glas vjetra mi odgovori Mučili su je na žervici, trgali tijelo, sjekli udove. Legenda kaže da je, u trenutku smrti, njena duša poletjela kao bijela golubica i vinula se u visine. Nazvali su je Eulalija, što znači "ugodna govora". Nevina djevojčica je vjerovala u snagu, u energiju koju nazivamo ljubav. Odletjela je u nebo u carstvo sna i ona postade znak ljubavi, bijela golubica koja ružama poklanja miris sna, boju ljubavi i umiranja. Njeno ime su kasnije crkveni oci izbrisali iz popisa svetaca. Bijela i prozirna golubica sa buketom mirisnih ruža se spusti na moju ruku. Sanjajući početak shvatih da smo se priklonili sjaju vjerovanja u blješteće figure koje su najljepše izražavale zanose sna, ali u isto vrijeme utirale postojanje u zemaljskom svijetu. Mistični dragulj, vrijedan i nedohvatljiv, sakriven u tami dalekog neba, blješteća aureola dobrote i straha je postala naša sudbina. Stoljeća su tekla nepovratnom rijekom naših zabluda. Cijeli naš život je bio trčanje za suncem koje je svoj najljepši sjaj poklanjalo zapadnom nebu. Zaboravili smo da svjetlost dolazi sa istoka, da je i Europa kćer podneblja izlazećeg sunca. Nekom čudesnom igrom sudbine smo se našli na granici između svjetla i tame, u zenitu velikog svjetskog sna. Nesigurni u porijeklo nismo mogli spoznati ljepotu koja se, kao svileni tepih satkan od miliuna čvorova prostirala ispred nas. Možda zbog toga jer smo se odrekli vjerovanja u početak mi lutamo snovima i tražimo istinu i veličamo postojanje i borimo se za priznanje. Tu između dva neba, danas dok nacija žudi zapadnom, ja ponovo ulazim u vilinski svijet djetinjstva i tražim izvor vjerovanja. Sunce na izvoru otvara kapije svijeta koji smo poželjeli zaboraviti. Geografija mog rođenja me prizemljava na brdovitom poluotoku. Stojim na mjestu s kojeg je naše davno pleme ugledalo beskonačnost. Zima prelazi u proljeće, sunce ostaje dulje nad uvalom i najavljuje dolazak ljeta. Golubice me slijede na mom putovanju u daleku prošlost. "Ovdje je Panteon mojih praotaca. Na vrhu planine u zlatnom oblaku počiva naše davno vjerovanje." "Pođi niz planinu, dole je tvoj život. Tamo se moraš probuditi." Zaustavih se u trenutku buđenja podno planine i začuh u vjetru glas istine. "Ovdje ćeš pronaći ključ prapočetka vašeg postojanja. Ovdje se sjedinjuje nebesko i zemaljsko carstvo u kojem si rođena." "Kako ću to osjetiti?" "Zatvori oči i uši i gledaj i slušaj srcem." Poslušah vjetar. S vrha planine se k meni spusti neki nepoznati osjećaj. "Što li je ovo što osjećam?" pomislih "To vi nazivate anđeosko - ljudsko poklapanje, ali to je dokaz i obećanje u isto vrijeme." "Dokaz i obećanje?" "Dokaz da je tvoja misao došla s neba i obećanje da ćeš se kao misao jednom ovamo vratiti." "Zar je ovo centar univerzuma?" "Ovo je centar kotača u kotaču svemirskog vremenskog stroja. Ovdje ćeš čuti misli svojih pradjedova i prepoznati dobre duše umrlih očeva." "To su anđeli." "Ne, to su vile i vilenjaci, oni su znamenja tvoje prošlosti." Tražeći vile lutam Mosorom, Biokovom, Velebitom i susrećem začarane vile na Tulovim gredama, zastajem na Crljenim stinama više Brista, u omiškoj klisuri, odmaram se u vrtu Velebitskih vila na otoku Jabuka, a onda putujem do Stubice gdje se, u viru Koritnjaku, vile uvečer kupaju u kamenom koritu. Kada se zatamni nebo zimskim mjesecima, vidim ih u oblacima, vidim zvjezdanu prašinu i blješteće oči neba, vidim zvjezdanu maglu i u njoj vječno sjajećih sedam Atlasovih kćeri. "To su Plejade." šapnuh u vjetar "Ne govori glasno, ja čujem tvoje misli." odgovori mi vjetar "To nisu Plejade, ovošto ti vidiš su Perunove kćer." "Ali ja sam drugačije učila." "U Japanu ih zovu Subaru." "Kako se zovu Perunove kćeri?" "Ladarice" "Sedam vila Ladarica koje proljećem nestaju sa horizonta i od Jurjeva do Ivanja hodaju selima i slave s pukom davna sjećanja. Ivanjska noć je kruna tog slavlja, u njoj se ugnjezdila jedna jedina misao." "Slušaj svoje misli i otkrit ćeš tajnu početka." vjetar mi dotaknu obraze. "Slušam misao i osjećam ljubav. Ona je simbol koji se širi na cijeli puk, simbol u kojem su skrivene sve njegove slabosti i sve njegove ludosti." "Sjeti se priče koju si kao djevojčica najrađe slušala." Prisjetih se priče o vilinskim pjesmama koje zamame djevojku i ona postane vila. Sjećam se da sam kao djevojčica poželjela čuti tu pjesmu i nestati u vilinskom svijetu. Često sam prije spavanja prisluškivala vjetar i nadala se. Prevarena snom, jutrima sam vjerovala da sam bila dio priča koje sam slušala. Kasnije sam slušala kako zavija bura i sanjala mornara sa dalekih mora. Tiho sam mu šaptala: "Kad burom zapjeni more, u morskom dimu eno vila, koje hitrom nogom stružu vodenu površinu; eno ih na obali, gdje divlje plesove izvode i tužne pjesme izmeću. Kada one po buri pjevaju ne izlazi na more, moj nepoznati dragane." Poželjeh još jednom krenuti u oblake da s njima i vjetrom putujem svjetovima. Osluškujem vjetar, tu vilinsku pjesmu, smrtnicima nerazumljivu. U toj mukloj pjesmi čujem glas koji mi priča: "Vile su bića u oblaku, one ga čine, u njemu stanuju i njime upravljaju." "Tko su vile?" upitah vjetar "Vila je duša neba, ona se krije u kiši , odaje se gromovima i sjaji munjama" "Perun je Bog gromova i munja." "Vile slijede njegovu volju, tutnje nebeskim širinama, ali se u olujnim noćima spuštaju u šume da sačuvaju njegovo zemaljsko znamenje." "Hrast je posvećen bogu Perunu" pomislih "Kreni ka jednom starom hrastu, tamo će ti se ukazati vile." "Kakvog će biti oblika?" "Biti će lijepe i pjevat će vilinske pjesme. Zapjevaj s njima i one će te povesti u oblake." "Ivanjska noć je jedina noć kada se Ladarice spuštaju na zemlju."sjetih se priče "Kreni u noć"šapnu mi vjetar Nebo je blještalo srebrom i osvjetlilo mi put ka starom hrastu. Krijesnice su istkale tepih kojim sam nečujno hodala. Sve Ivanjske noći su se skupile u ovu jednu i ja se nađoh u beskraju sna. Ladarice se spustiše vjetrom na tepih pored mene. Zapjevale su kao što su pjevale i prije nego je nastao svijet. Osjetih preobraženje u sebi. One pružiše ruke i povedoše me u plave daljine. "Vi ste nekada bile bijele golubice." "Kao golubice smo Perunu donosile medovinu iz dalekih pčelinjaka. Na tom putu smo prolazile kroz vrata vremena i susretale mornare na dalekim morima. Otkrivale smo tajne tuđih svjetova, ali smo se uvijek vraćale na vrh planine da bdijemo nad vama." "Zašto ste otišle među zvjezde?" "Razočarane ljudima koji su promjenili vjeru, bježale smo u zaborav. Među očima neba smo našle mir iz kojega možemo promatrati one koji su nas napustili." "Zašto ste se vratile u ovoj noći?" "Ivanjska noć, rijedak znak nekadašnjeg vjerovanja, nas uvijek poziva na zemlju" Neumoljiv u blistanju zalazak sunca je, kao na oštrici mača, slomio razdaljinu. Blaga kao vrbik se spustila noć. Tamu razbijaju samo crveni kovitlaci usplamtjelih lomača. Staviše mi vjenčić od cvijeća u kosu i mi se spustismo iz daljina, da pjevajući obilazimo gradiće i sela onih koji su zapalili vatru. Zaustavismo se u malenom gradiću podno Biokova, punom sna i plamena oko kojeg iskri ljubav. Plesale smo tu duboko u noć i ja osjetih vraćanje izgubljenim ili možda samo zaboravljenim korjenima. Iz daleka se čula svirka trstenice, već davno zaboravljene, panove frule. "To pastir svoju dragu doziva" pomislih sjećajući se legende zbog koje sam kao djevojčica plakala. Ladarice zastadoše na tren osluškujući zov. Jedna se odvoji i zapjeva sama prekrasnu baladu o ljubavi. Svirka trstenice se približavala. Iznenada se pred mojim očima, kao na pozornici, legenda pretvori u igrokaz. Mladi pastir i pastirica sjede na pojilištu pored livade pune usnulog cvijeća. Pastirica uspavljuje stada prekrasnom pjesmom o zalazu sunca. Pastir promatra njeno lijepo lice i ljubav se kao svjetlucavi oblak ovije oko njega. Smjenjuju se večeri i oni dolaze i odlaze, pastiričine pjesme postaju himne rađanju ljubavi. Ali večeri jedne pastir sjedi sam i čeka, mjesec na svom dalekom putu obasjava suze na njegovom obrazu. Slušajući tišinu pastir usnu dok je stado nemirno, bez uspavanke, oko njega bdjelo. Ladarice se spustiše u njegov san i rekoše mu istinu. "Pastirica je prelijepo pjevala i mi smo je povele s nama." "Hoću li je ikada više vidjeti?" zapita on "Jedne večeri dok budu sjale krijesnice i puk bude slavio svoje zaboravljeno korjenje prepoznat ćeš je među nama." Kada je zlatilo sunca smjenilo mjesečevo srebro pastir krenu sa stadom prema planinskom pašnjaku. Lutao je nesretan i sam, stado je tugovalo s njim. Prolazilo je vrijeme, smjenivala se godišnja doba i on se jedne večeri vrati na mjesto gdje je nekad bio sretan. Uz pojilište je izrasla trstika koje tu nikada nije bilo. Odrezao je trstiku i u trenutku kada ju je podigao u vis puhnuo je vjetar, a iz trstike se začuo pastiričin glas. On od te trstike napravi sviralu kakvu dotad nikada nitko nije vidio. Svirao je one pjesme koje mu je pastirica pjevala i dugo, dugo su pastiri ne videći ga slušali čudnu, gotovo božansku melodiju koja je dopirala negdje iz dubokih klanaca, gustih šuma, neosvojivih visova. Kada bi se začula melodija, oluja bi prestajala, vjetar bi umuknuo, stada bi se smirila. Svirka je bivala sve bliža i odjednom umjesto igrokaza pred nama se ukaza prekrasan mladić s panovom frulom u rukama. Ladarica zapjeva još umilnije. Stado koje je slijedilo pastira zastade i polijega. Dok su ovčice snivale pastir i pastirica zaplesaše vilinski ples. "Tko je on?" "Pastir koji je tražio ljubav." odgovori mi vila pored mene "Ali to je bilo davno, to je legenda." "On je zbog ljubavi postao Silvan, bog šuma i pastira." "Ja sam ga uvijek zamišljala kao čudovište s kozjim nogama." rekoh iznenađena "To su smislili ljudi koji su ga samo čuli, a nikada nisu vidjeli." Pastir, pastirica i vile potiho pjevuše. Osmijesi im sjaje na licu poput zlaćanih zvijezda. Vjetar se poigrava s njihovim kosama dugim, mekim, svilenim. Počelo je jutriti. Vatra je dogorjeva, a Ivanjsku noć smjenjuje običan dan. Vile zaustavljene suncem u pokretu, sakriše pjesme u njedra. Haljine im, kao zmije svoje žrtve, obavijaju tijela. I stežu ih. Stežu ih sve jače i jače. Osmijesi izblijediše. Zavlada muk. Sedam bijelih golubica poletješe u nebo. Vile nestadoše u oblacima. Kroz cijelu šumu ponovo odjekuje samo ljudska riječ, tiho kao lopov svima se uvlači u srce i krade ono najvrijednije. Ono jedinstveno, ono naše jedino. Krade snove i vizije, krade želje. Krade ono što jesmo. Riječ nas poistovjećuje sa vjernicima. Svi postajemo isti. Čini nam se da razlike nema. Izdali smo san i sada molimo priznanje. Stoji grad na hridi južnoga mora, aristokratska republika u kojoj dio dotadašnjeg puka ulazi u palače, preuzima vlast i odijeva se svilom i satenom. Zatvorivši se zidinama odvojiše se od doline koja ih je hranila. Osluškujem vjetar i čujem jadikovku kamena. "Vratite mi dušu da budem ono što sam bio kameno nebo puku kojeg kao i mene osudiste. Odvojiste me od majke, od kamenjara, od doline sna, od vrulje koja me pojila, od cvijetova koji me hraniše, od vila koje me svojim stopalima milovaše. Isklesaste me u obruče koji puk podijeliše, u kipove čije oči ne plaču, izgradiste sa mnom tamnice i ceste što tuđu vojsku podnose i suze majki za sinovima što u rat odlaze. Vratite me na planinu da slušam vilinske glasove, vratite me u klisure da rijekom do ušća odlazim vratite me na izvor da me vrulja dodiruje da opet osluškujem vjetar koji me stoljećima klesao. Kameni grad je moja zla sudbina i presuda, kameni kip kazna koju strpljivo podnosim. Vratite me u gorje da opet budem ono što sam bio kameno nebo puku kojeg kao i mene osudiste, dozvolite mi da ponovo pijem kišu, jer ovako vašom rukom isklesanog i ona me više ne voli. Vratite me zvjezdama da kao golubice na mene slijeću, da se kao vile po mojim hridima do lomača ponovo spuštaju. Vratite mi dušu da ponovo budem ono što sam bio kameno nebo puku kojeg ste kao i mene osudili." Na blagim padinama Mediterana, izvan kamenog obruča koji moli za pomilovanje, ostadoše pastiri i stada, dobri ljudi koji su sadili lozu i veselili se njenom dozrijevanju. Stoljeća prolaze i tračak sunca zasja nad gradovima. Epoha pomilovanja sna otvara plemenu još jednom vrata povratka ka izvoru. Najpoznatiji pisac iz aristokratske republike je prije "Sna ljetne noći" vratio vile među puk, a najpoznatiji renesansni građanin grada sa pet bunara je u" Planinama " susretao vile koje su mu pomogle da opjeva ljepotu trava na padinama i svježinu izvora, pjevanje ptica i ljepotu sna koji mi danas živimo. Vratio nas je u ono vrijeme, kad ljudi bijahu dobri, a vile im pomagaše polja žeti, travu kositi,korov plijeviti, stoku hraniti, kuće graditi i ljubav osjećati. To je bilo vrijeme bez tuge, jedno je bilo srce svih ljudi, jedna volja, jedan običaj, jedan zakon. Kamen je pjevao o suncu. Pozdravljao vjetrove koji poznavahu toplinu njegovih obraza i rast trave u njegovim vrtačama. Tonuo je u san uz uspvanku bure i kiše, budio se suncem i krikovima galebova zalutalih u njegov san na obroncima velike planine. Vile je grlio svojim nevidljivim rukama i slušao njihovu pjesmu u nesanim noćima. Oživljujući kamen i dozivajući vile pjesnici renesanse su poželjeli probuditi Europu iz Trnoružicinog sna, poželjeli su da se rodi princ koji će je svojom ljubavi vratiti na početak. Ali ljudi zatvoreni u zidine, nesposobni da čuju jadikovku kamena iznevjeriše vile, nezaustavljivi u svojoj pohlepi krenuše ka sjaju neke nove istine, koja se još uvijek krila iza sjaja pozlećenih oltara u odorama onih koji su nametali neznanje da bi utrli porijeklo. Galebovi još uvijek slijeću na kamenu kosu tražeći u vjetru toplinu nekadašnjih vjerovanja i na kamenu susreću sudbinu prodanih duša. Šume nisu propjevale iako su pastiri frulama dozivali vjetar sa planina. Zlatno doba se nije vratilo. Ratovi se nastaviše i vila nestade, izmakoše nekud, možda u neku tuđu galaksiju. Njihova pjesma je zauvjek utihnula. Samo se Ladarice u Ivanjskoj noći, kada žrtvovano drvo gubi krv u visokim plamsajima, vraćaju puku. Tama je tada krotka kao daljina i onda se ulice sjećaju da su nekada bile poljane. Te noći samoća prebira brojanicu od rasutih zvijezda i oni koji vjeruju čuju vilinsku pjesmu. "Neke su ostale u planini" šapnu mi vjetar "Gdje u Planini?" "Na vilinskom jezeru" "Kako ću naći jezero?" "Na južnoj planini podno Vaganskog vrha se u zelenomodrim tonovima prelijeva neobično bistra voda. Osebujnost tog malog jezerca je u tome što mu uvijek, i ljeti i zimi,vodostaj jednak i što mu voda nikad nije zamućena. Po tome ćeš ga prepoznati." "A vile ga čuvaju?" "Čim se prvi sumrak spusti na planinu, na njegovoj se obali okupe vile, uhvate se za ruke i zaplešu svoj ples. A onda se pjevajući prihvate posla i čitavu noć čiste jezersku vodu, otpuštaju je ili pak nadoljevaju u jezerce. Kad ga u svitanje ozari sunce, jezero je opet čisto kao suza, a razina vode ni viša ni niža negoli je bila minulih dana. A vile jašući jelene odlaze u planinu da se nahrane košutinim mlijekom." ispriča mi vjetar do sada nepoznatu legendu. Počeh razgovarati s vjetrom koji mi odaje tajne o početcima.

utorak, 15.04.2008.

Ljubav i dan poslije "Ovo zadnje umiranje svijeta je bilo drugačije od svih prijašnjih" probudi me Dianin glas. Pored mene je na prekrasnom krevetu od latica cvijeća ležao još usnuo moj bezimeni pratilac. Prostor u kojem sam se probudila je bila bijela odaja sa mramornim žrtvenikom u sredini. Svjetlost je dolazila iz visine kojoj nije bilo kraja. Na žrtveniku je bilo prosuto cvijeće i ugodan još nepoznati miris se širio zrakom. "Kako to misliš?" začuh nepoznati ženski glas "Draga moja Ifigenija, ti to ne možeš znati. Rođena si poslije zadnjeg stvaranja svijeta" odgovori veselo Diana "Šta je danas drugačije?" upita znatiželjno svećenica "Ovaj put su nedotaknute ostale misli" odgovori Diana "Kako to znaš?" "Osjećam ih, dodiruju me. Misli su se uzdigle iz pepela kao što se jednom uzdigao Feniks. Pri prijašnjem prasku je ostala samo neoblikovana energija koja se morala ponovo nabijati, oblikovati i pretvarati u svijest. Bila je to energija bez sadržaja. Crvi, gliste i insekti su gmizali pepelom. Pokušala sam se udomiti u jednoj glisti, ali prošli su milioni godina dok sam preko nje mogla komunicirati. " "Tko spava u hramu?" upita znatiželjno Ifigenija "Moje zadnje utjelovljenje i njen bezimeni pjesnik. Prije smrti svijeta su uspjeli zajedno prekoračiti vrata vremena jer su bili ujedinjene suprotnosti, Apolonizijsko- Dionizijska simbioza, posljednja iluzija stvarnog života prije sudnjeg dana. Oni nose u sebi vrijeme i oni ga mogu stvarati dalje." odgovori joj mirno Diana. "Tamo gdje je bila aleja kamenih statua je danas velika pustinja od pepela. Nad njom se digao magloviti oblak pun kristalne svjetlosti u bezbroju boja. Sofija skrivena u njenom beskraju je u njih udahnula život sinhronizirjući suprotnosti u harmoniju novonastajuće stvarnosti. U Panteonu je danas prvi sabor. Geja i Uran bezposleni slušaju novonastajuću simfoniju univerzuma. Kronos proždrljivo čeka da zavlada spoznajom, Kairos, brži od vjetra, nudi svoj pramen i uskovitlana snaga, jača od najačeg reaktora prošlog vremena, spaja niti od kojih su satkane misli u nove dimenzije. Trenutak nove vječnosti je počeo draga moja Ifigenija" završi sretno Diana. "Jesi li sigurna da će njih dvoje pobijediti Kronosa?" zapita ju jednom davno spašena svećenica. "Oni nisu proždrljivi. Dok su stajali na vratima vremena nisu željeli besmrtnost i spoznali su ljubav. Ja znam puno više o njima od njih samih. Ja vladam i njihovom podsvjesti u kojoj su skriveni ideali o suptilnoj ljubavi koja ruši sve prepreke i oblikuje uvijek nove istine o stvarnom postojanju. Ona je plod slabosti koja je prešla u snagu emocionalnog uma, a u njemu spava nježnost gorštaka i intelekt tisućljetne biblioteke. Njihov spoj je skrivena jačina metode pretjeravanja, poništavanje i u isto vrijeme ostvarenje božjeg postojanja. Okupani vodom sa izvora života u dnu Parnasa, dotaknuti muzama oni su postali svjedočanstvo tisućljetne zemaljske ljubavi." odgovori joj Diana "Oni nisu bili na izvoru Kastralske vode." pobuni se Ifigenija "Njihov trg cvijeća je tamo gdje su nekad živjele muze, gdje su Pitije proricale sreću i nesreću, gdje je spaljena istina o mom postojanju. To je mjesto gdje su spoznali protegu vremana i mirni dočekali smak svijeta." Dianin glas je dolazio sa svih strana prostor vremena u kojem sam se budila. Pored mene na krevetu od latica cvijeća, koje su jučer kitile moju kosu, se budi moj bezimeni ljubavnik. Dianin glas još uvijek traje. "Ona je bila jača od Dafne i nije dozvolila da joj ljubav promjeni oblik. Nije se bojala osjećaja. Iako okrunjena vjenćićem od cvijeća ona je ostala tijelom i srcem žena." "Ali oni više ne izgledaju kao ljudi prije smaka svijeta." reče Ifigenija "Ljubav ih je oblikovala u najljepše fotografije iz njihovog vremena. Hamilton je ovjekovječio ljepotu ljudi u svojim umjetničkim fotografijama. Njihova tijela su postala simbolom jasnoće i mira u ljubavi spoj svjetla i sjene koji će se oblikovati njihovim mislima." odgovori Diana "Gdje je nestao Bacchus?" iznenada upita Ifigenija "Siguran da sam ljubav spasila od umiranja otišao je proslaviti ponovni početak sna. Mora dotaknuti zemlju da ponovo nikne loza, da zamiriše vino da bi se ponovo slavilo krštenje." reče Diana mirno. Jutro miriše nekim meni nepoznatim opojnim mirisom. Nad nama plavetnilo neba i galebovi. Lovorovo stablo i grm bunike me podsjeća na vrijeme prije vremena iako je miris koji se širi drugačiji od svih dosad poznatih mirisa. "Nalazimo se na pupku svijeta." pomislih gledajući u izvor bistre vode. "Koliko je sati?" upita me pjesnik trljajući oči. "Sat ustajanja je već davno prošao" odgovorih mu nježno. "Ovaj san je trajao dugo. Osjećam se drugačije nego inače." reče rastežući se "Šta misliš koji je danas dan?" "Čini mi se da sam izgubio vezu sa satima, s redom godina i poretkom svjetova." Iz kapljica rose sa novoprocvalog cvijeća oko nas uzdignu se oblačić i u tragu sunca mi vidjesmo treperenje poznatih niti neke daleke, ali poznate svjesti. Trenutak vječnosti je počeo svoju igru s nama. Mi osjetismo vrijeme i prostor u sebi, ali to nije bilo ono dobro poznato jutro u kojem je zidni sat otkucavao šest puta i u kuhinji mirisala svježe skuhana kava. Na granici spoznaje, u svijetu punom poznatih i nepoznatih mirisa, odzvanjali su tonovi neke nove muzike i ja više nisam bila sigurna jesam li budna ili sanjam. Dobro poznate stvari oko nas, koje smo uvijek buđenjem sretali i svojom sigurnošću im nametali svojstva nepomičnosti, ovog jutra su bile drugačije. "Jučer sam ponovo poslagala knjige u biblioteci po epohama i knjiga koju sam čitala je sinoć ležala na stoliću pored kreveta. Bila je to zadnje kupljena knjiga "Kreativni univerzum". Na radnom stolu je ostalo otvoreno računalo na kojem sam pisala studiju o pokretu. Njegove knjige su bile naslagane na podu pored fotelje, Ken Wilberove knjige o svjesnosti i holonima. Na stolu u vazi je mirisao njegov zadnji poklon, buket cvijeća za Valentinovo. Jučer smo slavili dan ljubavi." misao puna slika mi prođe kroz glavu. Gdje se nalazimo danas? Gdje su nestali svi oni nepomični plodovi naše predodžbe o stvarnosti? "Sanjala sam divan san. Neznam više točno pojedinosti, ali bio si ti i bila sam ja i bio je neki naš zajednički prostor i neke strane riječi i neki drugi jezik" rekoh uzbuđeno. "Pričaj mi" reče on još uvijek pospano "Znaš li ti šta znači riječ knjiga ?" Pogledao me začuđeno i reče " Svaka ti čast, prerano je za moje moždane vijuge." No to je, kao i obično, bio izazov za njega. Ustao je i krenuo prema suncu. Njegova silueta je nestala na tren, a onda se iznenada ponovo pojavi pred mojim očima. "Knjiga je ono što su nekada stanovnici planete zemlja upotrebljavali za trening mozga i oblikovanje misli." odgovori mi mirno. "Ja sam noćas, u snu, imala knjigu u ruci i ti si je imao i bilo ih je puno poredane u zraku oko nas" "Kako su izgledale?" "Različito." "Znam" reče on mirno " bile su nepokretne i čvrste i pune znakova koji su imali različita značenja" "Sjećam se da smo upotrebljavali riječ čitanje" "Da to je glagol iz davnog vremena kojim se sticalo znanje" "Knjiga koju sam noćas čitala se zvala "Kreativni univerzum" Pogledao me je iznenađeno. Osjetih njegovu misao u mojim mislima. "Kreativnost je bio potencijal kojem su samo neki u onom vremenu težili. Bilo ih je izabranih, određenih i njihove misli su ostale kao svjedočanstvo u našim misaotekama." naše misli se sjediniše u tonove koje smo više osjećali nego čuli. "Mračnu spoznaju daju osjeti, a istinsku spoznaju daje mišljenje. Najprije djeluje osjetilna mračna spoznaja, a zatim na njezino mjesto dolazi istinska osjećajna spoznaja. Osjetila samo klize po površini pojava. Za dosezanje istinske spoznaje potreban je um. Ne uči se očima i ušima nego dušom." osjetismo, u sunčevom tragu koji je padao na nas, simfoniju prošlosti. Da ovo je ono isto mjesto na kojem sam jednom u snu srela tužnog filozofa. Sjetih se plamenih jezika na žrtveniku i starca koji mi je pričao o povijesti njegova grada i o mračnoj i istinskoj spoznaji. "Iako uvijek nasmješen, Demokrit je govorio o mračnoj i istinskoj spoznaji. Ovo što osjetih je bila njegova misao." rekoh za sebe "Slično misli i mračni Heraklit: Oči i uši ljudima su loši svjedoci ako imaju barbarsku dušu" pjesnikov glas nadoveže moju sljedeću misao. Sjedili smo pozdravljajući jutro puno novih boja i tonova. Još uvijek nisam bila sigurna jesam li budna ili je to samo san. Dianine riječi su još uvijek bile u mojim osjetilima. Koje je ovo doba u kojem vremenu se budim, koje vrijeme sam sanjala. Jučer je sve bilo dodirljivo i moje, a danas imam osjećaj i misao, imam ljubav i prekrasan pejsaž u kojem je sve vidljivo i nestvarno u isto vrijeme. Zatvorih oči i misao me povede u njegov zagrljaj. Želja za dodirom posta misaona stvarnost. Njegove ruke na mojim ramenima, usne u poljubcu, treptaj srca, njegov dah, sve je to bilo isto kao i u snu. "Molim te skuhaj mi kavu." rekoh tiho ne otvarajući oči "Probudi se ljubavi moja sunce je već davno krenulo prema zenitu" začuh njegov glas. Otvorih oči. Moj bezimeni pjesnik je sjedio pored mene, njegove ruke su bile na mojim ramenima, zraka sunca se spustila na moj obraz, ali prostor u kojem smo se nalazili nije bio onaj iz sna. "Vrijeme je da krenemo." "Kamo?" "U misaoteku, zar si zaboravila da moramo pronaći još neke misli o nastajanju informacija koje nas hrane" "Jučer smo razgovarali o fiziologiji okusa i zajedno čitali Brillat- Savarina" odgovorih mu mirno "Čitali?" "Zar nismo?" Njegov pogled je odlutao prema horizontu. Znala sam da pokušava sakriti misli da me ne povrijedi, ali još uvijek nisam spoznavala razliku između sna i jave. No njegova misao ipak dotaknu moju spoznaju. "Čitanje je već davno zaboravljeni glagol, nastao u vremenu između Demokrita i nas." Koliko vremena je pošlo između jučer i danas? Ponesena mišlju o onome što je Diana jutros govorila osjetih trajanje u sebi. Vremena uopće nema, to je samo neka davno izmišljena iluzija. "Šta znači davno?" "To tvoje jučer je davno" osjetih njegovu misao. "Vratimo se u jučer" "Iz njega smo otišli tražeći trenutak" "Je li ovo sada trenutak?" "Ovo je ljubav, a to je vječno postojanje u trenutku" njegova misao je ovoga puta bila odrešita. "Zašto onda govoriš o vremenu?" "Vrijeme je iluzija, a iluzije su lijepe." Odjednom osjetih trak istine u sebi. Putovanje iluzijama je bio naš davni san. Neka sretna konstelacija zvijezda nas je u sretnom trenu povukla u središte kreativnosti. Spoznah da je univerzum uistinu postao naš dom. "Krenimo u misaoteku" pozvah ga glasom koji više nije bio moj glas. "Mi smo već u njoj." njegov glas je bio muzika koja me je pozivala na snove. Svuda oko nas su bile prosute latice cvijeća, meki tepih satkan od niti naših snova. "Feniks se digao iz pepela" "To je bila iluzija neromantičnih, draga moja boginjo " "Tu su nekada bile statue." sjetih se ponovo Dianinih riječi. "Da to je bilo onda kada su ljudi stvarno bili prestali vjerovati u čvrstinu materije. I to nisu bile statue nego ljudska iluzija o njima" "Ali ja sam ih vidjela" zatvorih oči i misao me povede u aleju poznatih, pa onda još dalje u prošlost mojih snova. Jutro na trgu cvijeća i dobro poznati miris svježeg kruha dotaknu moja osjetila. Na Campo del Fiori ugledah lomaču i galeba koji poleti k meni. Mimohod poznatih lica pretvori ovaj trenutak u evoluciju spoznaje. Sve je zgusnuto i sažeto u ovom sada i sve traje već milijardama godina. "Ti si sanjao o novom teatru, želio si promjeniti spoznaju i svjest glumca. Tražio si metodu kojom bi osmislio trenutak, kako bi ga pretvorio u doživljaj, oblikovao u istinu, predstavio kao život." "A ti si osmišljavala pokret i maštala utopiju njegova umijeća." Željeli smo promjenuti svijet, a on se sam od sebe promjenio. Ušli smo u trenutak i živjeli već onda neku novu, još nedokazanu istinu. "Kada je to bilo?" upitah "Jučer " njegov glas je dolazio iz jednog nepoznatog pravca. "Gdje si?" "Pronašao sam novu stranu svijeta. " odgovori mi veselo Krenuh za glasom koji je još uvijek uzburkavao moju krv i pretvarao je u šampanjac.Trg cvijeća je mirisao eteričnim snom. On je sjedio za stolom na terasi neke male kavane. To je bila ista ona kavana iz vremena studentskih nemira, ona mala kavana u najstarijem i natamnijem dijelu grada, sličila je i na kavanu iz Mrtvih voda, ali je ipak bila drugačija. Mjenjala je oblik pod crvenilom neba i zrcaljenjem u plavetnilu vode koja nas je okruživala. U trenu mi se učini da vidim obrise Dianinog hrama, ruševine Apolonovog svetišta, lomaču na Campo del Fiori, zvonik crkve u Combry i staklenu kupolu od sedam prstenova na čijem se vrhu zrcalila slika o nastajanju svijeta. Svijest univerzuma pruži svoju ruku prema pjesniku. On omamljen ljepotom trenutka dotaknu njene prste vrhovima svojih prstiju. "Ecce Homo" začuh misao, a iz zrcala sna me gledalo lice s debelim tamnim brkovima. "Homo u liku boga filozofa, u liku opuštenosti duše i snazi uma." odgovorih tmurnom filozofu koji je nekada davno nijekao egzistenciju stvoritelja. More, iako je mirisalo osekom, je još uvijek bilo puno plime, a galebovi su pozdravljali svjetlost koja je trajala nijansom pred zalaz sunca. Osmjeh na njegovom licu me podsjeti na sutone koje smo do jučer voljeli. Voljeli smo trenutke između juga i zapada, trenutke koji su uvijek trajali prekratko. "Tamo odakle sam došla je još uvijek jutro" rekoh mu promatrajući nastajanje novog svijeta. S neba je kapalo predvečerje iako sam ja bila sigurna da smo tek pozdravili svitanje. "Da tamo će biti uskoro podne, pa sumrak, a onda noć i tamo će se to mjenjati i ponavljati. Ovdje sunce nikada ne zalazi, ovo je moj i tvoj prostor, mi ga stvaramo svojim postojanjem i željom za njegovim trajanjem." "Ali to nije stvarni, životni prostor" pitala sam diveći se pejsažu koji se pred mojim očima oblikovao u već viđenu sliku raja. "Stvarnog životnog prostora nema, prostor je kao i vrijeme samo naša iluzija. To je ono što mi svojim postojanjem u trenutku stvaramo." Nebo iznad nas je plavilo konstantom trajanja. Miris predvečerja nas je opijao uvijek novom energijom svjesne spoznaje tog trenutka. Visoko iznad nas je kružio galeb i jedino njegovi krici su parali tišinu. Ovo trajanje je znak vječnosti, to je ono što se već milionima godina naziva život. Nečija misao mi zaustavi dah: "Čovjek je jedino živo biće koje je svjesno svoje prolaznosti." Zar je potrebno u ovakvom trenu misliti na prolaznost? Ja se, puna sjećanja, pitam šta je prolaznost? Trg cvijeća, nova strana svijeta koja nam je otvorila horizont trajanja, je svjedočanstvo istovremenosti koje teoretski nema. Na ovom istom trgu je praotac Heraklita sagradio Efez, tu je bio Dianin hram, na njemu je gorila lomača u vremenu neznanja, na njemu smo dočekivali zore sticajući znanje, na njemu se jednom zrcalio kameni grad, on je bio mjesto sudnjeg dana, tu je bljesnuo veliki prasak. On je otok i hram, hrid o koju se razbijaju valovi spoznaje, nad njim više ne zalazi sunce nego traje trenom prepunim ljepote. "Kada krenemo u sutra, hoćemo li ovaj prostor ponijeti sa sobom, ili ćemo ga ostaviti onima koji dolaze za nama?" "Oni će stvarati svoj prostor. Kada mi krenemo ovdje više neće biti male kavane, niti hrama, niti zalaza sunca. Neke druge misli će ovdje stvarati svoj svijet." odgovori mi pjesnik. Naše misli su stvarale plavičasti oblak u kojem se kristalilo svjetlo. Odjednom je pored nas za stolom sjedio čovjek upalih očiju i crne kose. Obučen u odijelo koje je odavalo eleganciju epohe previranja i mjenjanja paradigmi, epohe koja je bila puna nadanja i novih vjerovanja. Njegove misli dotaknuše moja osjetila. Sinestezija osjećaja me vrati u neki daleki trenutak u kojem sam sanjala Combray i pokušavala prepoznati onog anonimnog spavača koji se dugo, dugo budio. Zar to nije bio trenutak u kojem sam se sama jutros našla? "Morao sam vam se pridružiti." reče tiho sa akcentom stranog jezika koji smo voljeli slušajući ljubavne šansone. " Vaše misli su izazov za mene. Dok sam tragao za izgubljenim vremenom, bojao sam se neminovne smrti pa iako se u to vrijeme naslućivala dimenzija vremena, ja ju onda nisam spoznao." "Ali vi ste stvorili prekrasan svijet svjesne spoznaje, svijet u kojem se osjećaj osjeća, u kojem osjećaj gleda, čuje, miriše i govori." "Ja sam onda nesvjesno, pišući, žalio za neiskorištenim trenutcima. To je bilo vrijeme bolne istine o gubitku vremena, spoznaja o njegovoj prolaznosti. Moja sjećanja na sretno djetinjstvo, na trenutke istinskog pripadanja više nisam mogao vratiti, ali sam njima stvorio svjedočanstvo o nepotrebno potrošenom vremenu. Život je za mene bio samo strah od smrti" "Vaše vrijeme je bilo rađanje kvanta i relativiteta, bilo je početak shvaćanja da je energija neuništiva, da samo mjenja oblike, vaše vrijeme je bilo početak i teorija koju mi danas svijesno živimo." "Medicina nije bila razvijena, mene je uništio bronhitis i pucanje apscesa na plućima, ali i moj strah, svjesna spoznaja prolaznosti i nepovratnosti. Ugušio sam se u prostoru koji nisam stvarao, nego samo koristio." "Tražili ste vrijeme izvan sebe iako ste ga opisivali osjećajući ga." "Toga nisam onda bio svjestan." "Slušajući unutarnjim ušima vaše misli mi smo naučili živjeti vrijeme i prostor, zavoljeli trenutak, počeli osjećati okuse, mirise i boje." "Osjetio sam vaše misli, dotaknule su me i vratile mi sjećnje na Illiers." "Mislite Combray?" "Combray je san o Illiers-u gdje sam provodio sretne praznike kod tete Amiot." "Vi ste tamo otkrili svoju stranu svijeta kao mi danas" "Ali za razliku od mene vi ste to svjesno spoznali" reče stranac tužno. "Ovo je trenutak koji bi mogli nazvati vječnost" "Ne samo nazvati, ovo je trenutak u kojem je sažeto cijelo moje traženje, sav moj strah, sva moja tuga i ljubav." odgovori stranac gledajući u neboVrijeme je trajalo u nama. Pejsaž je sličio velikom vrtu pored mora iz jedne od slika velikih majstora impresionizma. Trenutak u svom trajanju je sve pretvorio u maglovitu sjenu u kojoj se arhitektura samo nazirala, ali bila dovoljno snažna da znamo gdje smo i šta vidimo. Trg cvijeća, mjesto s kojeg smo krenuli u život je i mjesto gdje smo se uvijek ponovo vraćali. Ova čudesna svijetlost razbija fasade, gradi mramorne stepenice prema moru, uzdiže fontane, sadi cvijeće i sve pretvara u besmrtnu ruševinu ljepote u kojoj se uvijek ponovo susrećemo. "Brodovi su masivni, sagrađeni kao zgrade i činilo se da su i jedno i drugo, kao neke manje Venecije unutar velike- kad su povezani pomičnim mostovima s grimiznim satenima i perzijskim sagovima, nosili žene obučene u brokat trešnjine boje ili u zeleni damast, duž balkona obloženih raznobojnim mramorom. " gledajući u daljinu reče stranac. "I više se ne zna gdje završava zemlja, a gdje počinje more, što je još palača ili već lađa, jedrenjak, galija." nadovezah se na njegovu misao. "Zatvoren u sobi, našeg raskošnog stana, sanjao sam ovaj trenutak potpunog mira i ljepote." "A mi smo ga doživljavali kroz vaša djela" odgovorih mu suosjećajući s njim. "Mislio sam da je čovjek biće koje ne može izaći iz samoga sebe, koje druge poznaje u samome sebi i ako protivno govori onda laže. Danas, sjedeći ovdje, u vama spoznajem svoju želju. Nijekao sam osobnosti i tvrdio da je individualni izraz nešto općenito. Diveći se impresionistima želio sam biti njihov psiholog. Odbacivao sam obrise i arhitekturu osobe u prostoru i vremenu i proučavao element po element materije od koje je osobnost sazdana. Ja nisam bio jedan jedini čovjek, već od sata do sata gusta kolona ljudi, u kojoj je prema trenutku, bilo strastvenih, ravnodušnih, ljubomornih." citirao je svoje davno napisane misli. "To je bio razorni proces u kojem ste postali samo čvor u tkivu vremena, u kojem je osnova bila istkana od osjećaja prošlosti, a niti isprepletene od emocija sadašnjosti." sama od sebe se moja misao nadovezala na njegovu. "Osjećam da ste uistinu čitali moje knjige." reče tiho "Vidiš da smo ipak čitali" rekoh pjesniku "Da nisi uistinu osjećala napisano, danas nebi znala o čemu stranac misli" glas mu je bio blag ali odrešit. "Moje vrijeme je bilo prostorno i ja sam čekao trenutak da me dotakne sreća sjećanja, a onda sam te trenutke produbljivao i razvijao." "Vi ste posjedovali vrijeme u čistom stanju." "Osjećao sam se suvremenikom stoljeća, želio sam izbjeći smrt koja je samo banalna pojava memorije. Umrijeti znači ne imati više uspomena, znači dozvoliti vremenu da ti pobjegne." "Mi smo od vas naučili da posjedovati vrijeme znači posjedovanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Živjeti u isto vrijeme u jednom, drugom i trećem što znači osjetiti vrijeme u sebi i u isto vrijeme biti izvan njega" govorila sam tonom koji je podsjećao na odgovaranje na postavljana pitanja u školi. "To je ovaj trenutak istinskog buđenja, vaša strana svijeta koju ste zajedno otkrili" reče on malo uzbuđeno. "Zar ovo nisu ona dugo tražena vrata vremena? Iza nas je ostao svijet čvrste materije i vjerovanje u nju. Ispred nas je svijet ideja i pravih istina. Nesmijemo učiniti grešku i sagraditi grad koji će drugi moći uništiti, niti biblioteku, ni aleju statua." jedna iskra u nijansama novih boja mi zablješti u mislima. Trenutak je trajao ljepotom. Pjesnik, stranac i ja smo sjedili kao stari znanci i uživali u vremenu koje nas je zatvorilo u neku nepoznatu dimenziju. "Želite li nešto popiti" poznati glas prekinu moje misli. Pored nas je stajao čovjek bez godina iz trgovine snova. "Čaj i madeleine bi stvarno pasali u ovaj trenutak" reče moj bezimeni pjesnik. "Koji čaj želite?" upita mirno čovjek ne odajući da smo se već jednom sreli "Ruski" odgovori mu pjesnik ne razmišljajući dugo "Bilo je to jedne zimske večeri, kada sam se premrznut vratio kući. Mama mi je ponudila čaj i male tortice u obliku Jakobovih školjkica" reče sjetno stranac Čovjek nam donese naručeno. U ovalnoj zdjeli su bile lijepo poredane male slatke Jakobove školjkice. Iz šoljica se širio miris čaja. Porcelan je bio bijel sa zlatnim rubom uz koji je sitnim kičastim slovima pisalo "Misaona Proustiana". Stranac stavi jednu Madeleine na žličicu i umoči je u čaj. Kada je žličicu prinio ustima promjeni se izraz njegova lica. Tisuću puta sam do sada već pročitala citat iz Combry-a u kojem on opisuje osjećaj koji se širio njegovim tjelom pri kušanju toga do tada nepoznatog okusa. Gledala sam strančevo lice i osjetila emociju koja se mišlju pretvarala u osjećaj.To je bio trenutak u kojem spoznah snagu misaoteke. Osjetih snagu njegovog emocionalnog uma kojom je kvantizirajući svoju misao unosio u moj um cijelo jedno literarno djelo. "Zašto ne kušate kolačiće?" upita me tiho uživajući još uvijek u okusu "Ne želim pokvariti osjećaj koji ste mi ovim trenom poklonili" odgovorih mu sretno. "Osjetili ste u sebi postojanje boginje koja vas prati vremenom, osjetili ste tijelo koje postoji bez konvencionalnog razuma." "Da spoznah to anonimno i nepoznato lice čije su noge i ruke pune usnulih uspomena.""To je galija puna skrivena blaga." "To je vrijeme i prostor, ova nova strana svijeta, ovaj prekrasni trenutak na trgu cvijeća u misaoteki." Tišinu je razbio val udarajući o hridi otoka. Šum koji smo čuli postade mjerilo koje je, rušeći naše nekadašnje utiske, pokazivalo da se vertikalne udaljenosti mogu stopiti s horizontalnim. Naša stvarnost je dobivala nove, uvijek ljepše, oblike. Shvatismo da nema estetskih radosti koje nam dolaze od čistog razuma, ljepota se ne gleda, ona se osjeća. "Umjetnost je bez sumnje neposrednija vizija stvarnosti." odgovori stranac na naše razmišljanje. "Mi osjećamo vrijeme i dane koji dolaze u prekrasnim nijansama boja." reče moj bezimeni pjesnik. " mi slušamo simfoniju univerzuma i lutamo šumama, dok nas ljepota drveća dodiruje poljupcima koji postaju duša horizonta koji se širi" "Vi ste krenuli iz Dianinog hrama bogati osjećajem jednog prekrasnog sna. Ponijeli ste sa sobom sjećanja i ljepotu zajedništva, neprekinutu nit u beskraju postojanja." zaključi stranac. "Jesmo li mi stvarni ili smo uistinu postali samo naše misli?" rekoh promatrajući pjesnika i stranca upalog lica. "Tvoje tijelo je satkano od svilenih struna koje se trepereći na zapadnom suncu prelijevaju u konture meni dobro poznatih oblika. Tvoja kosa je duga i plava, ali u njoj se kriju kristali puni nijansi boja koje svijetle kao najljepši dijadem oko tvoga čela." njegov glas je bio sličan muzici koja me je vraćala u san. "Ja znam da si to ti, mogu te dotaknuti, osjećam miris tvoje kože, vidim san u tvojim očima, ali više nisam sigurna jesi li ti ipak samo slika u mojoj glavi, zrcaljenje u mojoj duši ili se to tvoja duša oblikuje pod zracima sunca u meni dragi lik." Pjesnik pogleda stranca koji se smješio slušajući naš dialog. "Opišite nam svojim pjesničkim jezikom kako mi izgledamo. Vi nas sada prvi put vidite." "Ja vas više čujem nego što vas vidim. Siluete vaših tijela su skrivene i mislima koje kao srebrene strune titraju pred mojim umom. Ništa slično još nisam osjetio, vi ste za mene novo iskustvo novoga vremena koje je prohujalo bez mene. Nešto, za mene neobično se događa i ja se samo prisjećam da sam kao mladić učio o novoj dimenziji koju sam tražio u svojim mislima, pokušao opisati, ovjekovječiti u djelima. Dok sam lutao tamnom materijom u vremenu prije smaka svijeta susretao sam misli koje su bile odrešitije i sigurnije od mojih. Kada je došlo do zgušnjavanja energije oko velike komete koja je poletjela prema planeti osjetio sam olakšanje, znao sam da sam konačno pronašao izgubljeno vrijeme. Ono što se može objasniti nije poezija, a ovi trenutci s vama su neobjašnjivi. Ja vas vidim u mirisu vaših tijela, čujem vaše glasove u mislima koje blješte u iskricama svijetla koje ne prestaje. Vi ste uskrsnuće mojih snova o ljubavi koju nikada nisam uspio do kraja opisati. Čini mi ste da ste ono duplo biće iz kojeg smo nastali. Dva tijela u jednom, u kojem su izmješana sva sjećanja na one koje sam poznavao i opisivao. Jedino su vaše misli drugačije od onih koje sam sretao." "Dakle mi smo ipak samo misli." pomislih tužno "Vi ste osjećaj koji se širi, postajete dodirljiva qualija o kojoj su znanstvenici godinama pisali, vi ste vrijeme koje se otrglo Kronosu i postalo uistinu doživljaj koji osjećam." odgovori mi tiho stranac. "Ali to smo ipak mi, naša tijela su naša svijest o tijelima, naši pokreti su naša svijest o njima. Mi dišemo, naša srca kucaju, mi pijemo čaj i osjećamo okuse i mirise, mi smo postali uistinu svijest o nama samima." zakljući pjesnik.

ponedjeljak, 14.04.2008.

Ljubav na granici sna i jave "Dianina duša u tebi je kao svjetlost, a svijetlost ne poznaje satove. Prolaznost naših dana i noći moru i hridinama ne znači ništa, ali i geofizika ima svoju dušu i vrijeme će jednoga dana stati, jednoga dana dok ti budem cvijećem kitio kosu trenutak će tada postati vječnost." muzika njegovih riječi je dodirivala srce. "Gdje si me doveo" upitah sretna zbog njegove blizine "Na početak sna" reče mi tiho moj bezimeni pjesnik "Vratili smo se na trg cvijeća." "Tu ćeš najbolje osjetiti suptilnu simfoniju neba" Neki dosada nečuveni tonovi zatvoriše krug oko nas. Nađosmo se u prviputa zajedno na vratima vremena. Sunčani zraci su se razbijali kroz kristalnu prizmu superstruna koje su treperile pred našim očima. Pred našim očima se zakrivljivao trg cvjeća. Vidjeh pupoljke kako postaju cvijetovi u vazama koje su imale bezbroj strana i na tisuće oblika. Tijela žena i djevojaka su me potsjećala na viđene Picassove slike. Činilo mi se da se predamnom šeću djevojke iz Avignona. Moj bezimeni pjesnik je sličio na razbijenog lutka, ali njegove ruke su stavljale treperuće pupoljke u moju kosu. Vidjeh i sebe u vrtlogu trenutka. U kristalnoj kugli se moje tijelo lomilo pod blještećim zracima i ja vidjeh svoja leđa i profil i zatiljak. Jedino što nisam uspjela vidjeti to su moje oči kojima vidjeh sve drugo. U tom trenu shvatih da je svijet uistinu nevidljiv, da je sve ono što smo vjerovali da vidimo samo iluzija našega neznanja. Našli smo se središtu zbivanja, u točki prividnog mira, na kraju zlatne spirale, u srcu velikog praska i gledali smo božjim očima. "Vidim te u pokretu i vidim tvoje tijelo onakovo kakvo ono uistinu je." šapnu mi pjesnik "Ti sličiš na razbijenog lutka." rekoh promatrajući njegove ruke u mnogoprotežnosti dok je odabirao još jedan pupoljak da mi ga stavi u kosu. "Tvoje oči me promatraju, ali one nisu samo ispod tvog čela, vidim ih i iznad tvoga uha i u isto vrijeme vidim tvoju kosu kako ti pada niz leđa i tvoj osmjeh iznad tvoga struka. Znam da si to ti, ali si ista i ipak drugačija u istom trenu." "Što osjećaš?" "Lepršavost postojanja, Einsteinovu formulu pretvorenu u istinu iz koje proizlazi četvrta, peta, x- ta protega. To što sad osjećam je uskovitlano more čiji se valovi razbijaju u moju svijest o tebi." Pružih ruke ka dragom licu i dotaknuh zatiljak, a dok su me njegove snene oči promatrale ja prepoznah njegov profil okrenut prema mladom i nasmješenom suncu. "Uistinu smo ušli u vrijeme." rekoh prihavaćajući igru trenutka. "Ušli smo u spoznaju."reče veselo pjesnik stavljajući zadnji pupoljak u moju kosu. "Ovako je teško živjeti. Naša svijest još nije spremna za to." "Dozvoli vremenu da se sjedini sa tvojom svijesti. Ovo je trenutak istinskog rađanja, onaj isti trenutak kada se u onom davnom vremenu iz svijesti univerzuma ljubav spustila na zemlju." Ljubav opipljiva i lijepa uzdignu naše misli u magloviti oblak neke nove stvarnosti. Naš trg cvijeća se širio pred mojim očima i negdje u daljini spajao s plavetnilom horizonta. "Bojiš li se?" upita me sjetno "Zašto bih se bojala? I čega?" "Pogledaj u daljinu. Šta vidiš na horizontu?" Iza svjetlosti u crvenilu zapadnog neba prepoznah sjene velikog kamenog grada. "Pa ti si me vratio 3000 godina unazad" uskliknuh začuđeno "Ne ljubavi moja, mi smo u godini 2126" "Kako smo stigli u ovaj trenutak?" "To se dogodilo kada sam ti na vratima vremena cvijećem kitio kosu. Zakoračili smo u vječnost i pred našim očima se ponavlja povijest univerzuma." "Zar smo već jednom bili u ovom trenutku?" "Da ali onda nismo znali da smo to mi." "Stonehenge pored Salisbury-a su daleko od nas u jednoj drugoj zemlji. Kako ih mogu na toj razdaljini vidjeti?" "To što vidiš je njihovo zrcaljenje u trenutku. Sunčana zraka se u ovom trenu prelama na njima i sada taj kameni grad blješti u svim uglovima univerzuma, ali ga vide samo oni koji su prošli kroz vrata vremena." "Zašto se to dogodilo?" "Sjećaš li se šta nam je Einsteinova misao rekla u alei statua" "Da ćemo doživjeti novi veliki prasak" "Danas je po proročanstvu iz našeg stoljeća sudnji dan" "Stjene kriju u sebi tajnu njihovog nastajanja. Neki smatraju da su postavljene tako da se u odnosu na pad sunčeve svjetlosti iz njih mogu računati kalendari" "Znanost je ušla u dušu materije, dotaknula otok vječnoga mira i spokoja, zatresla naše postojanje, uzburkala suštinu, pokrenula do sada nepoznatu energiju, uskovitlala planete i jedan veliki komet leti prema zemlji i trebao bi udariti točno u Stonehenge. Zbog ubrzanja komet nagomilava oko sebe energiju koja lomi sunčevu svijetlost i preslikava mjesto na kojem će se dogoditi prasak." "Jesu li gradioci kamenog grada mogli tada izračunati datum padanja kometa?" upitah ga mirno. "Ideja ti je odlična, ali za to nema dokaza" "Nema dokaza niti da se jedno proročanstvo stvarno ispunilo" Jedno veliko svjetlo, okruglo i puno prekrasnih boja se pojavi na horizontu. Zvijezda iz neke daleke galaksije se spuštala k nama. Vječnost i ljepota trenutaka mi zaustavi dah. Sjetih se stare poslovice "Umire samo ono što je lijepo". Iz aleje kamenih statua se izdignu misao vidljiva i snažna. Nebo zapjeva himnu slobodi i životu. Moja kosa posuta laticama cvijeća zamirisa snom. Zvijezda u padu se odjednom zaustavi. Trenutak straha potraja kao i misao o strahu. Pred našim očima se prosu fontana svjetla. Raspuknuta zvijezda otvori novu epohu postojanja. "Kada jedan elektron zatitra zatrese se cijeli univerzum" pjesnikova misao dotaknu moju svijest "Koliko svjetova postoji, koliko života imamo?" pomislih. Odjednom osjetih da nam se misli dotiču. Vidjeh do tog trena neviđeno, prepoznah ono što mi je Heraklit, tužni filozof govorio pred Dianinim hramom. Moja i pjesnikova misao se sjediniše u zrcalima moje svijesti. Sjetih se Pitagore. Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji. Putovat ćemo svjetovima i vremenom, vraćati se uvijek na isto mjesto, razgovarati i nećemo znati da smo to uvijek samo mi. Vidjeh kako se ruše planine, kako rastu rijeke i slijevaju se deltom u beskraj. Oko nas se zatvoriše oceani. Trg cvijeća postade otok prividnog mira dok je oko nas tutnjao kraj svijeta. More se razbija hridinama otoka. Jedan galeb kruži nad nama i klikće svoju vječnu pjesmu. U zraku se osjeća miris oseke. Sunce tone i ostvalja trag sreće prošloga dana u našim osjetilima. Svjetlost se pred našim očima iskri tisućama boja. Umorni, ali sretni mi tonemo u san. Sutra, sutra ćemo.

nedjelja, 13.04.2008.

Ljubav i trgovina snova Na zapadnoj strani Camarga u bizarnom pejsažu laguna i kanala leži usnuo, kao u Trnoružičinom snu, srednjovjekovni gradić Aigues Mortes. Iza grada se širi Mediteran, more koje ga je nekada dodirivalo, a danas se naslagama pijeska odvojilo od njega. Ostali bijeli otoci, koji dotiču zemlju natopljenu krvlju, su sol koja je u nekom davnom vremenu krila miris smrti. Dvadeset kula i deset kapija razbijaju zidine kojima je grad okovan. Na sjevernom uglu tog kamenog opasača stoji sama, čuvarica grada, kula Constance. U vremenu kada je more svojim valovima još dodirivalo grad Constance je bila svjetionik. Tu na Hesiodovim vratima pakla je rijeka tisućama godina slagala pijesak i pomicala obalu sve dublje u more, ali u isto vrijeme je svojim rukama grlila grad. Ušli smo u grad kroz njegova najveća vrata, ostavljajući za sobom deltu rijeke, močvaru i konje nesedlane na kojima smo par sati ranije pozdravljali barske ptice i slušali tišinu. U zagrljaju zidina kriju se male kale pune proljetnog sunca, malih kafića i radnji punih suvenira. Šetamo gradom dok dan ide svome kraju. U izlozima iza blještavih stakala skriva se povijest mrtvih voda. Zaustavili smo se pred izlogom malog butika u najmanjoj i najskrivenijoj uličici grada. Sunce na zapadu se kupalo na staklu i mi zaneseni igrom boja koje su, igrajući se sa našim očima, skrivale i otkrivale poredane figurice. Izgledalo je kao da statuice plešu, kao da se pokreću i pokretom nam pričaju neku legendu grada. Zaneseni tim prekrasnim plesom mi uđosmo u prostor. Vrata su bila teška i zvuk zvona najavi naš ulazak. Iz mraka na kraju prostora se pojavi starac iza čijih, nekada crnih, teških obrva naslutismo osmjeh dobrodošlice. "Dobar dan, dobri ljudi" reče nam on veselim glasom. "Dan već polako ide kraju" reče moj bezimeni pjesnik "U ovom prostoru je već stoljećima isto vrijeme, moje vrijeme" odgovori starac zagonetno. Zar smo u ovoj dalekoj zemlji pronašli novu stranu svijeta, pomislih zbunjeno. Odaja u koju smo stupili je bila skoro prazna. Uz zid je stajala samo jedna klupa, ispred nje stol, a u uglu drvena škrinja. Čovjek koji je stajao pred nama je izašao iz prostora kojeg uopće nije bilo. Iza otvorenih vrata pred kojima je još uvijek stajao je bio samo zid. Sjetih se priča o dvorcima sa tajnim prolazima i skrivenim izbama, koje su služile kao skloništa za proganjane. "Željeli bi vidjeti šta se krije u vašoj radnji" rekoh mu da opravdam naš ulazak. "Gledajte " reče starac mirno i ugasi svijetlo. Zraci sunca na zidovima ostavljahu sjene naših tijela i ples nekih nepoznatih utvara koje se počeše isprepletati s nama. Do tada ne viđena svjetlost dotaknu naše misli, polutama odaje pređe u vatromet boja. Dubina, širina i visina prostora nestadoše i mi osjetismo put vremena, iznenadno kotrljanje našeg unutarnjeg sata unazad. Smjenjivala su se godišnja doba obratnim redosljedom. Proljeće s kojim smo stigli u grad pređe u zimu, iza koje se pred našim očima pojaviše tople boje jeseni, zabljesnu nas toplina ljeta pa onda opet bi proljeće.Iznenada se u maloj odaji ispred nas pojavi kula Constance u svojoj punoj veličini. Blješteći u suncu, obavijena tajnom svoje unutrašnjojsti, izgledala je veličanstveno. Na njenom tornju je sjedila bijela golubica. Odjednom se otvoriše kapije i mi se nađosmo u prostoru punom vlage i zgusnutog teškog zraka. S vrha je padao mali zračak svjetla na djevojku duge kose i upalih obraza. Starac, koji više nije imao godina, mi reče: "Ja sam čuvar stoljetnih snova koji su hranili Mrtve vode, a da bi ih vidjeli morate prestati vjerovati u čvrstinu materije, prostor i vrijeme, prestati gledati očima, slušati ušima. Jedino očima srca možete postati dio ove priče koja još nije završila. Ovdje je sve samo san." Marija Durand je 38 godina zatvorena u zidinama zbog sukoba s crkvom, zbog ideje, zbog zabranjenih misli, zbog vjerovanja u energiju koja ju je hranila. Na zidu ćelije uklesana riječ "Resistence", odaje čvrstinu njene osobnosti. Petnaestogodišnja djevojka stavlja, zbog Boga u sebi i vjere u njega, svoj život na kocku, odbijajući dobrovoljni povratak u okrilje katoličke crkve. Constance postade njen dom i dom njoj sličnih žena. Zidovi, debeli šest metara, zatvoriše mlado tijelo u prostor bez sunčevog svijetla. Njen san o slobodi duha pređe u vječno svijetlo njenih misli, energije koja nam u ovom trenu bojama priča istinu o njoj. Tamnica Constance, crna rupa, neboja u kojoj blješti lice mlade žene, njena tuga i ljubav, prekinuta bračna sreća i njen unutarnji put ka slobodi dotaknuše naša osjetila. Njene misli se proširiše ovim malim prostorom u najmanjoj uličici Mrtvih voda. Mlada žena pruži ruke prema meni, a iznad nje se pojavi crni oblak, snaga velikog vladara koji pokušava zgnječiti njen san. Iz oblaka bljesnu munja. Hugenoti popadaše na koljena. Crvena boja se prosu prostorom. "Danas je dan njenog hapšenja, 17. aprila. 1730." reče nam mirno čovjek bez godina. "Njena mladost je ovoga toplog proljetnog dana prešla u bezutješnu tamu i vlagu kule koja je prije njenog vremena bila svjetlo zalutalim mornarima." "Zar ste nas vratili toliko godina unazad?" upitah prestrašeno "Željeli ste vidjeti šta prodajem. Ušli ste u moj svijet bez nagovora, slijedeći vaše misli." Prosuta crvena boja promjeni nijansu, pređe u plavu boju križa kojim su Hugenoti označavali svoje vjerovanje. Kronos još jednom uskovitla energiju oko nas. Davno prošla Bartolomejska noć zasja na zidovima butika u kojem je sve mirisalo na ljubav koja nikad ne prestaje. Grad na obalama Seine se kupa u ljetnom suncu. Ukaza se Louvre u kojem su u tom davnom vremenu živjeli kraljevi. Katarina von Medici, kraljica majka u svojoj okrutnosti žene gladne moći i u strahu od njenog gubitka, je i inicijator te krvave noći. Sunce obasjava povorku koja hrli na slavlje, duplo slavlje. Vjenčanje, ljubav između hugenotskog princa iz Navare i sestre katoličkog kralja, ljubav koja je trebala izmiriti zaraćene strane i ujediniti njihova vjerovanja. Hugenotti su klicali i pozdravljali odabranicu iz drugog tabora, ženu čija majka je promatrala ceremoniju očima krvnika. Pariška noć u kolovozu 1572 je mirisala na tek početi san, u vrtovima Louvra su cvjetali ljiljani, a bijeli golub i golubica su kružili nad tek oženjenima. Toplinu ljeta i ljepotu noći razbiše zvukovi zvona s crkava, zvona koja nisu pozivala na molitvu, nego na pokolj. Ista ona zvona koja su zvonila za vjenčanje najaviše trenutak smrti tisućama koji su vjerovali. Stajala sam pored bezimenog pjesnika, njegova ruka na mom ramenu, ljubav u dodiru i strah zbog istine koju doživjesmo nas sjedini sa snom koji smo proživljavali. Crvena boja, simbol ljubavi i ubistva, pređe u nijansu trulih višanja. Ispred nas se prosuše tijela onih koji su tražili istinu izvan Rima. Pariška krvava svadba zaledi naše misli. Vidjeli smo gradove u plamenu, Francusku koja se kupa u krvi nedužnih i Katarinu von Medici kako se smješi. U igri svjetla i tame na zidovima boutika su se stoljeća smjenjivala, progoni nastavljali, vrijeme je ponovo krenulo svojim pravilnim tokom. "Marie Durand je u vremenu previranja živjela svoje revolte u Kuli i dočekala kraj progona". šapnu mi bezimeni pjesnik. Na zidu zasja trag umirućeg sunca. Na mostu kule stoji Marija s komadićem papira u ruci. "Danas je 13 aprila 1768" reče nam tiho čovjek bez godina " U rukama drži potvrdu o pomilovanju. Ona je konačno slobodna." "Zar je već prošlo trideset i osam godina?" upitah preplašeno "Prošlo je dvjesto devedeset i šest godina od pariške krvave svadbe, draga moja boginjo" odgovori mi umjesto čovjeka pjesnik. Gledala sam zadivljeno zalaz sunca nad Mrtvim vodama i siluetu Marije starice koja je slomljena tijela, ali uzdignute glave napuštala naše vrijeme. Marie Durand se vraća tamo odakle je s tek petnaest godina krenula, na imanje svojih roditelja, vraća se na početak sna. Cijeli jedan život satkan u par trenutaka zalaska sunca, u malom butiku u najskrivenijem kutu Mrtvih voda, san koji se može vidjeti samo u tami svakodnevice i sjaju njene iluzije, nas je još jednom poveo u vječnost. Čovjek bez godina upali svjetlo. Pred nama je stajao starac nasmješena lica, s omotom u rukama. "Koliko košta?" upitah ga još uvijek snena "Kod mene se ne plaća novcem nego vremenom." reče "Kako to mislite?" "Poklonili ste mi vaš osjećaj u sudjelovanju. Vratili ste mi, vašom vjerom u istinu, trenutak i sreću postojanja. Vidjeh Mariju koju tražim već stoljećima. Naš zajednički san je bio prekinut okrutnošću epohe, san koji smo mi počeli sanjati, danas se nastavlja u vama. Vi ste pronašli božje oči u sebi, oči koje će vas braniti od nasilja svih epoha." U njegovim rukama je mali omot svjetlio ljepotom. "Mi smo našu mladost proveli u tami nepovjerenja, straha i nesigurnosti" nastavi starac " i moljci su bili sretniji od nas jer su mogli po cijenu života poletjeti ka svjetlu." "Vi ste poznavali Mariju?" upitah ga još uvjek ne spoznavajući značenje ovog trenutka "Ona je bila do danas moj neodsanjani san. Sada znam gdje trebam poći, da zaustavim još jednom trenutak, da odsanjam ovo stoljećima sanjano vrijeme." Stavio je omot na tezgu male radnje s riječima: " Izvan ovog prostora vi više nikada nećete vidjeti Mariju, ali naš zajednički san će vas pratiti kao dobar omen, kao dokaz istinitosti vašeg zajedničkog sna." S osmjehom na licu on nestade u tami iza prostora koji je još uvijek svjetlio zalazom sunca.Uzeli smo omot i izašli u malu ulicu i činilo nam se da se ništa nije promjenilo. Sunce je stajalo još uvijek na istoj točki horizonta. "Šta smo kupili?" upitah ga "Jedan prekrasan san." odgovori mi on tiho. "Ali snovi nisu čvrsta materija, ne mogu se zamotati." "Zaboravi činjenice, vjeruj u ono što si doživjela." "Idemo negdje popiti piće." Mala kavana treperenje sunca i stol u kutu za dvoje. Naručili smo cognak. Konobar je donio dvije velike čaše tog kraljevskog pića. Odsjaj sunca u zlatnoj tekućini i miris proljeća, vrati nas u trenutak stvarnog postojanja. Na stolu ispred mene je ležao omot ružičaste boje čije su vrpce treperile na večernjem vjetru. "Šta skriva taj omot?" upitah otpivši gutljaj svjetlucavog pića. "Razmisli, šta kupuješ na svetim mjestima. " s osmjehom na usnama, suncem u kosi i čašom u ruci, on mi odgovori tajnovito. "Ali ovdje nije bilo krunica, nije bilo ničega za kupiti." "Kupila si Marijin san satkan od niti njenog vjerovanja." Otvorih omot. Mali križić zasvjetli plavom bojom sna i bjelinom golubice u letu. Sjetih se Hugenota i njihovog vjerovanja. Malteški križ se širi prema svim stranama svijeta i pokazuje dinamiku i snagu vjere. Iz križa uskrsnula snaga se prosu oko nas i ja vidjeh rajski grad i prebrojah njegova biserna vrata između kojih se smjestila kruna od ljiljana. Ljiljani, znakovi plodnosti bez plodova, goli cvjetovi ljubavi koji se pretvaraju u srca onih koji osjećaju snagu Spasitelja u sebi. Objesih križić oko vrata i toplina nekog do tada nepoznatog osjećaja se prosu mojim tjelom. Marija je, kao i ja, rođenjem bila katolkinja ali se snagom svoje vjere odvojila od tame tadašnje ckve. Tražila je i pronašla istinu u sebi. Na lančiću zasja san koji smo pred par trenutaka u malom butiku odsanjali. Moramo se vratiti na početak, još jednom odsanjati naše vjerovanje u snagu energije koju sami induciramo. "Mala kavana, treperenje zalazećeg sunca i stol u kutu za dvoje. Ja te ljubim, zbilja te ljubim milo jedino moje" šapnu mi moj bezimeni pjesnik. Vratili smo se u hotel. Portir nam se nasmješi i upita: "Kako vam se sviđa naš grad, jeste li bili na zidinama?" "Bili smo na izletu u prošlost Languedoca" odgovori mu brzo bezimeni. "Tražio vas je neki stranac i ostavio ovu kovertu za vas." reče portir i pruži mi požutjeli omot. U sobi otvorih kovertu u kojoj je bilo pismo ispisano starim rukopisom, ali misli su bile tako prostorne i nove. "Draga Diana, boginjo, čuvateljice mjesečeva srebra, brani istinu o nama. Nastavi živjeti Giordanov san kao što sam ga ja živjela. Mi smo kao djeca sa ruba sna bili ostavljeni u tami vječne noći i vlage bez godišnjih doba, bez prava na osobno vrijeme i prostor. Lančić koji nosiš oko vrata neka bude znak ljubavi, jedine energije koja nas hrani u trenutcima nespokoja. Bjela golubica, simbol mira i prekrasnog sna neka bude most našim mislima. Ona će te pratiti u stopu sve dok budeš vjerovala u snagu svog sna. Marija" Zaustavih pogled na pjesniku. "Moramo još jednom otići do butika" rekoh mu pomalo prestrašeno. Šetali smo malom uličicom i tražili butik. Izlog iza kojeg su se jučer krili snovi je bio prazan i sunce se više nije zrcalilo u njemu. Vrata su bila zaključana. Upitasmo jednog slučajnog prolaznika za radno vrijeme radnje. Čovjek nas pogleda začuđeno i reče: " Taj butik je već godinama zatvoren. Vlasnici su se mjenjali i bježali iz njega. Priča se da se tu pojavljuju duhovi. Između zidova se čuju šapati, pod podovima se legu štakori" "Znate li šta je ovdje bilo u vremenu proganjanja Hugenota" upita pjesnik "Priča se da je bio stan u kojem su se oni tajno sastajali."reče prolaznik i ode gledajući nas s nepovjerenjem. Stajali smo još neko vrijeme pred izlogom iza kojeg se krije tajna jedne neostvarene ljubavi. Bjeli golub i golubica se spustiše na pločnik pored nas. Mi krenusmo prema suncu, a oni su, kao da nas prate, polako skakutali za nama. "Moramo potražiti boginju i Bacchusa." "Ovdje u Provansi?" zapita me začuđeno pjesnik "Oni su uvijek s nama." "Kako ćemo ih prepoznati?" upita me pjesnik znatiželjno. "Moramo krenuti na putovanje vremenom." "U kojem smjeru?" "Rijekom ka njenom izvoru." Utonuh u san i šapnuh drevni stih, napisan još u vremenu oluje ruža. Snovi, te čudesne cvijetne staze, lepršave misli iskre u uglu opijenog uma trepere u duši, u srce ljepotom ulaze, u očima blješti ljepota životnoga druma. Rijeka vremena u ušima žubori pegaz ljepoticu noći u srebro oblači jedna davna vatra usred neba gori a putevi ka sreći postaju sve krači. Fontana svijetla iskri bajku od veselja Snovi žive, zvijezdama se smiju Svaka iskra iskri ispunjenje želja snoviđenjem u duši uzbuđenja griju. Iz labirinta snovima opijenog uma dobrote davne mi u život ulaze trenutak postaje začarana šuma gdje blještave ljepote budno srce maze. Gledala sam zadivljeno rađanje života u Mrtvim vodama i prepoznah siluetu ljubavi koja se tu, na vratima pakla, rađala iz pjene i sedefa školjke i ulazila u moj život. Ljubav se vratila tamo odakle je otišla, vratila me na početak sna, vratila me na zvjezdane staze, vratila me u svjetlosni zagrljaj lakoće postojanja. Cijeli jedan život satkan u par trenutaka, u najskrivenijem kutu Mrtvih voda, san koji se može vidjeti samo u sjaju iluzije, san koji me je uveo u ostvarenje davnih snoviđenja. Mi zakoračismo pod koplja dnevne svjetlosti krenusmo ka izvoru sna.

petak, 11.04.2008.

Ljubav i kradljivci tuđih snova Zlatni Prag i ljubav utkana u sjećanje na jedno davno proljeće Bilo je dugo toplo ljeto, ljeto koje je značilo zrelost i početak jednog novog razdoblja u našim životima. Maturirali smo i sanjali o velikim avanturama studenskog života. Željeli smo ostati zajedno i nastaviti mladost družeći se. Neki u društvu su bili par godina stariji i već udahnuli zrak sveučilišta. To je bila godina studentskih nemira i početci naših sastanaka u maloj kavani u uglu velikog trga u velikom gradu i naših jutrenja na trgu cvjeća. Kolovoz je blještao suncem i toplinom. Sjedili smo sretni i opušteni na pješčanoj plaži i uživali u slobodi koju smo svojim ocjenama i zaslužili. Studenti su položili sve ispite u proljetnom roku, a mi, budući brucoši smo, bez polaganja prijemnog, mogli na jesen početi studirati. More nas je zvalo u svoj zagrljaj i mi smo, opijeni mirisom žala i ljepotom sretne mladosti, grlili valove i ljubav koja je kao najljepši cvijet počinjala rasti u našim srcima. Puna tog divnog osjećaja vjerovala sam da, poslije poetičnih istina u djelima Giordana Bruna i Marsela Prousta, mogu početi čitati Franza Kafku i činilo mi se da ga u tom dobrom raspoloženju mogu prihvatiti i razumjeti. Prag je bio užasno daleko, ali u isto vrijeme i neodvojivo prisutan u mom životu. Maria von Kvapil, mlada plemkinja kojoj su ukrali mladost jednog davnog ljeta u srcu Balkana je moja baka ili nona kako sam je zvala. Praška krv u njoj i jedan njen dio u meni prosipa zlato u misli o tom gradu. Nedaleko od nas su se kupali neki češki turisti. Bili su mladi kao i mi, ali su mi se činili nekako odrasliji od nas, zreliji. Dolazili su godinama na naše more i mi smo ih pogrdno zvali paradajz turisti. Do tog ljeta se nismo družili s njima. Njihova zemlja je za nas bila zavijena tamom nekog režima koji mi nismo osjetili. Zlatni Prag, o kojem je sanjala moja nona, je ostao bez sunca, obavijen sivilom prozaične stvarnosti. O tome smo samo slušali od roditelja i tu i tamo nezainteresirano gledali na televiziji. Tajnovita ljepota staroga grada je bila samo maglovita slika nekih prošlih vremena. Razmišljajući o Kafki i četrdeset godišnjoj šutnji o njemu i njegovoj posthumnoj rehabilitaciji koja je u istom trenu značila i otvaranje puta za novu stvarnost u zemlji u kojoj je rođen, uspoređivala sam sudbinu njegovih tekstova s djelima Giordana Bruna. Činilo mi se kao da je to bio kraj kulturološke izolacije i priznavanje slobode pisanoj riječi. Šezdesete godine su bile godine kulturnih revolucija u kojima se nazirala sloboda idejama o nekoj novoj budućnosti kako u crkvi tako i u politici. Kafkina konferencija nije bila samo literarni kolokvij, nego je u isto vrijeme bila i politički događaj, čije su se posljedice, za mene potpuno neočekivano, osjetile tog dugog ljeta. Dok smo mi sanjali život istočni Berlin, najvjerniji moskovski brat, je kritično promatrao događanje u Kafkinoj zemlji. Priznanje da je Franz bio značajan pisac nije promjenilo njihovu tvrdnju da je on u isto vrijeme i povjesni fenomen koji se ne uklapa u socijalističku stvarnost. Tek danas, misleći na to vrijeme, se pitam: Zar se to isto nije dogodilo Giordanu Brunu? Zar krivo shvaćena ideja komunizma nije isto stvorila inkviziciju koja je odlučivala o ljudskim sudbinama? Zar u tom vremenu nisu isto gorile nevidljive lomače na kojima su izgarale ljudske sudbine? Djela Franza Kafke su literarno interesantna, tako inkvizitori, ali moraju ostati za širu čitalačku publiku nedohvatna. No publika je počela čitati, i Kafkina djela su postala simbolom ponovnog rođenja intelektualne i literarne slobode. Praško proljeće je počelo te davne za nas sretne godine. More je mirisalo ljepotom tek probuđenog dana. Na plaži nas je bilo malo. Ležali smo na pjesku još umorni od probdite noći. U glavama nam je još uvijek odzvanjala muzika iz diska. U zraku je treperio osjećaj nečeg novog, nečeg što nas je kao povjetarac dodirivalo. Netko iz društva je bio zaljubljen. "Ona je najljepša žena koju sam u životu sreo" reče Zoran "Misliš na onu visoku plavušu s kojom si nočas plesao" upita netko iz klape "Jarka je studentica arhitekture iz Praga" odgovori Zoran "Prag je užasno daleko za ljubav" "Nešto se događa u gradu, kaže ona, nešto što će možda smanjiti udaljenost između nas i njih" Zoran je gledao na pučinu i činilo se kao da budan sanja. "Ljubav je lepa samo kad se čeka" naglašavajući ekavicu reče Zvono "Ljubav se dogodila kada je Danica najavila zoru. Još je tako svježa u meni da neznam da li je želim ili ne želim" odgovori mu Zoran "Počeli smo poetizirati. Ovo je stvarno ozbiljno stanje." šapnu mi Sunčica "Ona čita Kafku" Zoranov glas je bio nekako drugačiji nego inače "Tko?" upita šaljivo Zvono "Ja" odgovorih brže od Zorana "Zar i ti?" začuđeno me gledajući upita zaljubljeni prijatelj "Tko još čita Franca" cerekajući se ustraje Zvono "Jarka kaže da se u njegovim djelima osjeća ljudsko otuđenje od stvarnog života, da joj je tek u zadnje vrijeme postalo jasno koliko je gust bio mrak njenog djetinjstva i početak mladosti. Ovog proljeća se pojavio sunčani trag i krovovi njenog grada su zasjali zlatom." "Jesi li već odlučio kada ideš pogledati taj zlatni sjaj " upitah ga znatiželjno "Možda već sutra. Oni odlaze u zoru. Ostaje nam još samo jedan dan da ovom novonastalom osjećaju damo ime" odgovori mi Zoran zagonetno. Visoka, preplanula od sunca, prekrasna djevojka nam se pjeskom približavala. Na njenom licu nismo vidjeli ljubav nego strah. Praško proljeće je završilo. Rusi, Poljaci, Istočni Njemci, Mađari i Bugari su te tople ljetne noći umarširali u Kafkinu zemlju, zauzeli njegov grad. Tenk se zaustavio pred njegovom kućom s cijevi uperenom u njegovu bistu. I mi smo bili prestrašeni, prestrašeni od kradljivaca tuđih snova jer su naši snovi u tom vremenu bili lijepi, nježni, puni ljubavi. Dok svijet tone u sretan san srce se budi i smišlja čuda treperavav duša grli prošli dan svjetlom ljepote iskri snivđenja luda. Nježne sne rađa, u mrežu ih hvata pretače ih iz drevnog u novo znanje spavačem mirnim smiono barata daruje mu mir kao sreće poslanje. Sanjali smo ljubav, sanjali smo život i zaboravljali to iznenadno tužno ljeto i kradljivce tuđih snova. Godine su prolazile, moja boginja, Diana u meni je svojom mudrosti usmjeravala i moje misli. Dvadeset pet godina kasnije se sjetih onog davnog dugog ljeta i poželjeh u zagrljaju mog bezimenog pjesnika, u ime one davne noći i jutra punog tuđe ljubavi, u kolovozu posjetiti zlatni Prag. Šetali smo tražeći mjesta na kojima smo se misaonim slikama mogli vraćati u prošlost i živjeti ono davno završeno vrijeme u trenutku naše sreće. Mogli smo kao i uvijek lutati epohama, nalaziti se u središtu zbivanja, sanjati trenutke koji su bili vječnost i beskonačnost zlatnoga grada. Isprepletena arhitektura nam je pričala o povijesnim trenutcima, a sjećanja na pročitano su bile slike koje su se mjenjale u našim glavama i pretvrale u pejsaže duše tajnom obavijenog grada. Nisam znala gdje se nalazi palača mojih praotaca, no moram priznati da me to nije baš niti zanimalo, ali sam znala da negdje na granici između novog i starog dijela zlatnog Praga još uvijek, mada samo kao atrapa, stoji rodna kuća Franza Kafke. Pasionirani šetač, Kafka je iz tragova prošlosti stvorao svoju duševnu stvarnost. Pri svojim noćnim lutanjima gradom skupljao je raspuknute slike i slagao ih u ogroman mozaik mašte, koji se kao velika slika pojavio pred mojim očima. Vidjeh grad kao misleći Kafkin mozak, otkrih u njegovim vijugama labirint koji me je pozivao na pustolovinu. Krenuli smo prema nekadašnjem Getu jer tamo na granici, između novog i tradicionalnog, je početak jednog ogromnog misaonog puta. Tu počinje svijest grada i širi se u svim pravcima. Te ljetne večeri 20-og kolovoza stadosmo kao tenk pred kuću, koja više nije kuća nego samo sjećanje i očiju uperenih u njegovu bistu u jednom trenutku proživjesmo kraj onog davnog "proljeća". Moje unutarnje oči vidješe noć punu straha i kraj želje za otuđenjem od tuđinca koji je harao zlatnim gradom. Vidjeh kuću i tenk i mladoga vojnika. Jedan veliki insekt se pojavio na vratima kuće. Preplašeni vojnik zatvori oči. Nedavno pročitan "Preobražaj" uskovitla njegova sjećanja. Vidje sobu i Gregora Samsu, velikog na leđa okrenutog insekta kako pokušava ustati iz kreveta. Vojnik otvori oči, insekta više nije bilo, vidio je samo bistu koja mu se smješila. Kafka je bio insekt s oklopom koji ga je štitio od vanjskih uticaja. Njegovo proljeće je trajalo nešto duže. On je pišući cijeli svoj život prevodio u skladne rečenice koje i danas svakome tko ih čita zadaju probleme. Kako iz metafora koje lede krv spoznati pravo lice i dušu onoga koji ih je napisao. Kafka je, ne koristeći se rječju ljubav, neprestano tražio ljubav i u snovima težio ženidbi i braku. Njegova ljubav je, za razliku od Giordana, uvijek imala konkretno ime žene s kojom je počinjao liaison, ali on je isto tako u svakoj tajno tražio istinsku spoznaju u kojoj će možda na koncu pronašći izvor i mogao je nazvati imenom najljepšeg osjećaja. U "Pismu ocu", pismu kojeg nikada nije poslao, napisao je: "Oženiti se, osnovati obitelj, uzeti svu djecu koja dođu, održati ih u ovom nesigurnom svijetu, i čak još malo voditi, najviše je, po mom mišljenju, što uopće može uspijeti nekom čovjeku. Što to prividno lako uspijeva mnogima nije nikakav protudokaz, jer, prvo, uspijeva to stvarno malobrojnima i, drugo, većinom ti malobrojni ne 'izvode' to, nego se to s njima naprosto događa; to nije, doduše, ono najviše, ali još uvijek je vrlo veliko i vrlo časno (pogotovo što se ono 'izvoditi' i 'događati se' ne da posve razlučiti jedno od drugoga). I konačno, ne radi se o tome najvišem, nego samo o nekakvom dalekom, ali pristojnom približavanju; nije ipak potrebno odletjeti nekuda ravno do sunca, ali je svejedno potrebno dopuzati do nekog čistog mjestanca na zemlji, koje katkada obasjava sunce i gdje se čovjek može malo ogrijati." Sjetih se onog davnog kolovoza i jutra na plaži. Sunce je pržilo kožu, more mirisalo na ljubav, sreća je lebdjela u zraku i ja skoro odustah od Kafke. Njegove pripovjetke su bile premračne i preteške i nerazumljive za to dugo toplo ljeto i moje veselo srce. Tada se sjetih gimnazije i Pjera Prpića, profesora hrvatskog jezika i njegove ljubavi prema literaturi, koju je nesebično poklanjao onima, koji su ga stvarno slušali. Shvatih da Kafku treba drugačije čitati. Treba početi od kraja da bih osjetila i u njegovim mislima otrila nešto do tada ne otkriveno, da bih pronašla, ono što sam u tom vremenu i tražila, ljepotu ljubavnog zagrljaja, tiho priznanje zanesenog srca, romansu nekog skrivenog žara. "Pisma Mileni, otkrivena tek trideset godina poslije Kafkine smrti su bila i za mene intimno razotkrivanje tog velikog genija." govorio je Pjer zatvorivši oči. "Pisma su u stvari potresan ljubavni roman, neobične snage i intenziteta, najcjelovitije i najdovršenije Kafkino djelo." Počela sam čitati "Pisma" i ušla u čudesan svijet poezije, svijet u kojem su me stvarno doticali napisani poljupci. Kao breza snena isplela si obruč u njeg utkala mjesečeve niti čuvarice snova ljepotice noći ljubavlju nisi uspjela spriječiti puč nisi znala kako, nisi mogla iako si htjela kradljivcima snova oduzeti srca ključ. Jarka je u isto vrijeme čitala Kafku. Ona nije u njegovim pripovjetkama tražila ljubav nego je u pročitanom tražila istinu o sebi samoj. Pričala nam je kasnije o njenim lutanjima starim gradom. Bila je stranac u rođenom gradu, voljela ga i mrzila u isto vrijeme i tek ga je kroz Kafkine rečenice počela razumjevati. Željela je biti Felicia Bauer, možda još bolje Milena i dobivati pisma iz kojih bi mogla dalje učiti živjeti pod terorom birokracije i neuništivog staljinizma. Voljela je zadnje proljeće u gradu koji se počeo buditi iz dugogodišnjeg ružnog sna. A onda se dogodio kolovoz, njen grad je krvario, a ona je tiho plakala u Zoranovom zagrljaju. Zajedno su krenuli prema hotelu i mi ih to ljeto više nismo vidjeli. Tenkovi su strani najavili pokret, a srca naša, ti gubitnici sreće treptajima prate tuđinački slet krvare u duši, tugu kristalima iskre ka željenoj slobodi hrle dok ubilačaka kiša misao strašna snove pokreće. Kradljivci snova ruku podižu hrane u sebi već probuđenog vuka jednog, drugog cijeli čopor pristiže ubijaju ljepotu snova nesretnoga puka. Nekoliko godina kasnije sam srela Jarku pred malom kavanom. Njeno lijepo lice je odavalo pritajenu tugu. "Čitaš li još uvijek Kafku" upita me poslije pozdrava "Odustala sam od njega" rekoh ne razmišljajući "Zoran i ja smo se oženili i imamo jednu malu djevojčicu" "Mislila sam još dugo vremena na vas, ali kako vam se izgubio svaki trag i sjećanja su blijedila" rekoh zatečena njenom izjavom "Ne pitaš me jesmo li sretni" gledala me ne trepćući svojim velikim tamnim očima "Jeste li?" "Ja živim u kuli sagrađenoj ne od zidova nego od mojih misli. Tražim izlaz iz stanja u kojem se već godinama nalazim ali moje misli su Kafkijanski čvrste i okrutne. Nedozvoljavaju mi prodor u svakodnevicu. Budna sanjam zlatni grad i njegove skrivene tamne uličice. Zaustavljam se pred njegovom kućom i pitam bistu za savjet. Osuđena na nemir ja zaboravljam i Zorana i djete i satima čitam već davno pročitano. U zatvoru od mojih misli postajem sama sebi krvnik." Zatečena njenim riječima pozvah je na piće. "Vaš kružok je poznat u gradu i ja mu želim bar jednom prisustvovati" reče mi Jarka s tajanstvenim osmjehom na licu. "Mala kavana treperenje sunca i stol u kutu za dvoje." nastavi ona citirajući Cesarića "Voliš li ti Zorana?" upitah je zbunjeno "Moja ljubav je ostala u Praškom proljeću, prosuta krv na asfaltu jedne od malih uličica staroga grada" suze su potekle niz lijepo lice strankinje u gradu koji je postao njena prisilna domovima. "Počni Zoranu pisati pisma." rekoh joj tiho. "Neznam što bih mu pisala" "Piši mu o sebi, budi Joseph K. ili Georg Samsa. Piši mu o vremenu prije proljeća, o strahovima i žudnjama. Opiši mu grad sa svim njegovim legendama. Pozovi ga u pustolivinu postajanja, nestajanja i zaborava. Uvedi ga u labirint tvojih strahova i žudnji i pokaži mu put do tvog srca. Pismima možeš izgraditi most kojim ćeš se jednoga dana vratiti na početak priče, u ono davno toplo ljeto" pokušah je navesti na ljepši dio Kafkinih tekstova. "To nije bio početak nego kraj" reče ona još tužnije "Zar je ovaj grad za tebe stvarno tamnica" upitah "Možda ne bi bio da sam onog davnog ljeta ipak otišla u Prag, da sam imala hrabrosti za istinski oproštaj. Bila sam kukavica. Ostala sam ovdje samo tijelom. Izdala sam jedno veliko srce koje me je tamo čekalo i iskrvarilo čekajući." reče ona gledajući zapadno nebo. "Zoran te je stvarno volio" prisjetih se onog davnog ljeta. "On je volio moju tugu i moju bespomoćnost. Njegova blizina je za mene postala Josephstadt, nešto kao Ghetto u kojem sam se izgubila. Gušim se u zadahu monotonije i nerazumjevanja. Uz Zorana je u meni, kao i u Židovskoj četvrti na početku stoljeća, vrijeme stalo. Njegove su, nekada zaljubljene oči, usmjerene samo prema profitu i nekakvom lažnom sjaju današnjice. Poželjela sam onda izaći na trg i s vama sudjelovati u vašem proljeću. Njegov zadatak je bio drugačiji. On vas je pratio kao sjena i odavao vaše snove. " reče ona sada već pomalo bjesna. Gledala sam je preplašeno. Zar je on, nekada dio nas, uzrok da su neki od nas, oni koji su bili glasniji i hrabriji završili u zatvoru. "Možda je bio ucjenjivan zbog tebe, možda su i njega pratili, možda je sve radio iz ljubavi koju nije znao definirati i pokazati" rekoh joj tiho. "Možda " Jarka spusti pogled prema meni i njenim očima osjetih izgubljenost i strah. Ušle smo u malu kavanu. Ona se osmjehnu. Njene misli su bile na drugom mjestu. "Gdje ste se vi u Pragu sastajali?" "U Arcu, tamo gdje su se sastajali Brod i Kafka" odgovori ona tiho i nastavi citirajući Kafku "Naredio sam slugi da mi se hitno osedla konj. Kad me je brižno upitao kamo ću, otresito sam odgovorio: "Dalje odavde". Nakon dvadesetak minuta čekao me je pripravan konj. Sluga mi je predao dizgine i ponovno tiho upitao: "Ali gdje ćete gospodaru? Koji je vaš cilj?" Uzjahao sam i odgovorio: "Dalje odavde – to je moj cilj", pa nastavi tiše "a ja nemam cilja, ne znam više od kuda sam došla i kamo želim krenuti" Onog davnog dugog ljeta, su kradljivci tuđih snova orobili njen život, oduzeli joj identitet i ona je lutala između različitih ljubavi tražeći svoju. Pričinjalo mi se kao da je u Kafkinim tekstovima pronašla imaginarnu stvarnost svog nepostojanja. Napisah pjesmu prisjećajući se predivne mlade žene koja je ono davno ljeto živjela jedan divan san i bila pokradena od kradljivaca tuđih snova. Zavijali su vukovi oko njenog srca činilo joj se da životu nema spasa poželjeh joj dau zagrljaju pisca, čudesnom istinom njegova glasa njena duša nove snove vrca. Prag je ovog kolovoza bio ljep i obasjan suncem. Kafkina kuća probudi u meni sjećanje na netraženu sreću, sreću koja je došla sama od sebe obojena tihim zanosom ideje i traženju istine u sebi, a ne u drugima. Pokušah se sjetiti Jarkinog lica. Prošle godine su, u mom pamćenju, spustile mrenu na njenu sliku. Možda se ipak vratila na početak, možda je sada tu negdje u našoj blizini, možda je prestala čitati Kafku, možda je odkrila od kuda dolazi i kamo želi krenuti i sretna priprema večeru i čeka Zoranov povratak s posla. Moj bezimeni pjesnik me s osmjehom na licu povrati u stvarnost. "Jesi li gladna. Vrijeme je za večeru" "U ovoj kući je za vrijeme večera tutnjao glas Hermanna Kafke" rekoh još uvijek ne pristajući na stvarnost "Ne samo u ovoj. Oni su puno puta selili. Zadnji stan im je bio na obali rijeke. Franz je sa prozora svoje sobe gledao Moldavu i sanjao daljine." reče pjesnik "Herman Franza nikada nije shvatio, nije razumio njegovu izgubljenost u vremenu, nije znao pokazati očinsku ljubav, a Franz je skrivao svoju u napisano štivo i cijeli svoj život ostao vječni sin" "Zaboravi staroga, on je bio lud" reče mi blago najiskrenija ljubav moga života "Ne mogu zaboraviti Franza ni njegov bjeg od stvarnosti u metafore koje su bile još ružnije" "Mi smo na feriju. Pogledaj krovove pri zalazu sunca. Prag je stvarno zlatan" "To je grad odabranih, grad iz kojeg je potekla i moja krv." "Sanjaj grad, sanjaj ljepotu iz koje si potekla, ali molim te idemo sada nešto pojesti. Gladan sam. Pretvorit ću se u vuka koji je pojeo crvenkapicu" reče mi veselo grleći me. Zagledah se u oči boje sna, a on tiho nastavi "Hvala ti za ljubav, hvala ti za sreću ljubavi moja. Druge godine ćemo zaobići Prag. Idemo negdje gdje možemo kupovati snove."

Ljubav, njemu iz svih mogućih razloga Jezik kojim govorimo je kao koža, koju obostrano dodirujemo. Riječi postaju prsti koji završavaju svojim vršcima na mom tijelu. Uveo me u mirne nemire i naučio ponovo voljeti razgovore koji se pretvaraju u suptilni doživljaj obostranog pripadanja u diskusiji bez krize i unutarnjeg konflikta. Mi plešemo u slobodnom prostoru osobnih ideja, sve je "deja vu" i sve je uvijek novo, u trenutku koji se ponavlja i traje. Ritam spoznaje slijedi ritam srca. Iz baršunastog lazura univerzuma izranja mir zbilje i nemir nedosanjanih snova. U spiralnoj dinamici noći osjećam nutarnje buđenje. Svitanje razotkriva istinu. U snovima smo bili daleko. Osjećam mirni nemir. U očima boje sna zrcalo davnog zenita, miris grožđa i romor kapi. Odsanjana budućnost usidrena u trenutak budnosti. Kovitlanje nutrine ruši bedem daljine. Zlatna zavojnica sudbine zaoblila blizinu. U njegovom pogledu vidim sebe i osjećam naša životna priča dobija obličje novele... Ljubavna novela je priča o ljubavi sa sretnim završetkom. Ona često izgleda kao unaprijed određen program, kulminirajući zaplet situacija koji se mora odživjeti da bi na koncu ljubav pobjedila. Jeftini ljubavni romani hrane duše nesretnih, iz njih nastali filmovi povećavaju kvotu gledaoca, prelaze u sapunice koje zaglupljuju nacije. "Izađimo iz kruga vremena " reče "Uđimo u krug ljubavi " rekoh To je bio trenutak otkrivanja nove strane svijeta, potpuno ujedinjenje u savršenstvu snova. Od onda više nisu potrebna pitanja: " Voliš li me? ", a još manje odgovori: " Ja te volim." Ljubav je postala vrijeme u kojem je sve ljubav i mi više ne uptrebljavamo tu "otrcanu riječ". Nova strana svijeta i naše peto godišnje doba, život u punom sjaju slobode i demokracije srca je svako jutro novi izazaov. "Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja i onda ćeš znati da li je moj glas budućnost koju želiš." Prije dvijetisuće i tristo godina je Aristotel tvrdio da je sreća jedino što čovjek istinski treba. Sreća je stanje za koje moramo biti spremni, stanje koji svaki za sebe samoga mora kultivirati i mora znati braniti.Razgovori koje vodimo između čitanja i pisanja otvaraju mi uvijek nove horizonte prekrasne spoznaje. Naučila sam upravljati unutarnjim iskustvima, sama određivati moju životnu kvalitetu i poštivati njegovu. Shvatila sam da traženje sreće vodi u slijepu ulicu vječne nesreće. Sreća se događa i traje, ona je uvijek tu, uvijek u nama samo ju treba znati prepoznati.Ona je jutro puno kišnih oblaka nad dolinom u kojoj se budimo, mijaukanje mačka pred zatvorenim vratima terase, miris jutarnje kave, njegov osmjeh i rečenica: " Nad našim gradom vila kliče, gdje si moj mali drumski razbojniče." I onda sam sretna bez razloga, sretna jer čujem njegov glas, jer se tuširam, oblačim, radim, sretna sam jer je počeo dan ali i zato što će doći suton, vrijeme između juga i zapada, a onda večer, pa noć, pa opet jutro. Na pragu moje duše su osjetila, moji prozori u svijet. Njima napuštam tijelo i živim u božanskoj stvarnosti koju mislima preobražavam u život i vraćam je tijelu. Sjedim za računalom i pokušavam opisati trenutak potpunog mira i opuštenosti u ovom hramu koji zovemo dom. Ispred mene na prozoru stoji statua nasmješenog anđela. Ispred prozora se širi vrt pun cvijeća bez godišnjeg doba. Otok na kojem smo pronašli san se kupa u suncu i moru. To je svijet cvijeća, misli i muzike. Mi živimo priču i volimo snove. "Razbojniče" prekine moju misao moj bezimeni pjesnik "ovo vrijeme je tren za šetnju. More nas zove svojim valovima da sutonom osmislimo dan" U takvim trenutcima naša životna priča prelazi u bajku i mi obično zagrljeni hodamo hridima obale i slušamo muziku vjetra u hiljade godina starim krošnjama drveća. Put do obale je posut laticama cvijetova koje smo nazvali nespavajućim, jer nikada ne otvaraju do kraja pupoljke i ne odcvjetavaju. Pupoljci traju kao i san. "Volim tvoje ime" reče mi pjesnik gledajući pučinu koja svjetluca uvijek novim dimenzijama našeg vremena. "Ti voliš boginju u meni" rekoh tiho "Ne, ja volim sjećanje na nju, jer to je uvijek novi trenutak vječnosti u tebi" odgovori on mirno. Gledam more i tisuću nijansi stvarnosti ovog trena, osjećam miris njegovog tijela pored mene i on se mješa s mirisima cvjetnog saga po kojem šetamo. Čini mi se da je to miris ljepote nekih prošlih vremena, ljepota sjećanja postaje stvarnost. "Mirisi me opijaju tvojim postojanjem " odgovorih mu smješeći se "Zatvori oči na tren i misli će te odvesti tamo gdje spavaju tvoja sjećanja" dotaknu me njegova misao. I tu iza spuštenih trepavica se odjednom pojavi vjerovanjem izgubljena domovina i vrijeme našeg buđenja i sazrijevanja. Muzika mladosti odjeknu u našem zagrljaju. "Ja mislim da je ovo pravi smisao našeg postojanja. Sinestezija naših osjetila nam uvijek otvara vrata vremena i mi smo uvijek tu i tamo" rekoh tiho ne otvarajući oči "Čuješ li daleke tonove univerzuma, osjećaš li mirise lavande i pokošenog sijena?" "Osjećam mirise dunja, vanilije i cimta, čujem tonove " Oj pastiri čudo novo, jestel ikad vidjeli ovo" i vidim okićeni bor i zapaljene svijeće" "Tu iza tih osjećaja je naša stvarnost, naše istinsko postojanje" njegova misao je blaga i odlučna u isto vrijeme. "U našim mislima i željama je kompas koji nas vodi sretnim trenutcima i zokružuje naše vrijeme u krug ljubavi, mali moj drumski razbojniče" završi on svoju misao. Otvorih oči. Njegova široka ramena nad mojim licem stvoriše osjećaj sigurnosti u meni. "Tvoje ime je prošlost koju od rođenja nosim u sebi" reče mi sretno " Podsjeća me na dolinu djetinjstva i močvaru u kojoj smo slušali tišinu. Njime čujem vapaj divljih ptica koje smo lovili, ali vidim i mjesečevo srebro okupano u rijeci i osjećam miris blata kojim sam odlazio u selo mojih praotaca." Ovo je trenutak prave istine u nama, to je znanje koje stičemo u misaoni Proustiani, to je osjećaj koji nosi već otrcano ime ljubav. Prisjećam se vremena kada sam pisala pjesme o ljubavi koju nisam osjećala. Bila sam mrtva za ljubav i živjela sam neke anđeoske sne, vjerovala u djetinje priče o Anđelu čuvaru koji će jednoga dana dovesti ljubav u moj život. A onda sam u očima boje sna osjetila ljubav i pričinjalo mi se da vidim treperavog anđela iz djetinjih snova. Jednu drevnu pjesmu pretvorih u pismo. Ljubavi moja...... Svjetlosni zagrljaj tvog anđeoskog bića, ljubav ogrnuta nebeskom toplinom, utopljena u nektaru, u kapljicama sreće, u okusu drevnom, tog božanskog pića. Očima nevidljiv i vidljiv srcem mojim Anđeo čuvar nad dušom mojom od rođenja bdije, presvači odore i znakove, pa kad tužne misli u srcu se roje, ta vječna straža, u srcu srcem svojim nove snove snije. Ljubavi moja, ti ljubavlju svojom, ljubav moju od zaborava braniš. Anđeo čuvar očima nevidljiv, ali dušom vidljiv, sjenka duše moje, srcu straža vječna, ponekad ne znam da li si Anđeo ili samo moje duše sjena. Anđele moj dragi, čuvaru moj blagi, sjeno sjene duše moje snene, hvala ti što živim i što sjenom duše svoje snene radost života u pjenu sreće i treperavom snagom svoje duše snene pretvaram u ljepotu vječne sreće. Vidim te srcem, čujem dušom tvoje poruke snene "Neboj se dušo, mi ćemo zajedno ubijati tugu, pobijediti besane noći, ugasiti strah u radosnoj kupki ljubavne noći." Anđele moj dragi, čuvaru moj blagi, očima nevidljiv, srcem mojim vidljiv, ti vječni stražaru na portama duše, ti vječna stražo na porti života, sjenko duše moje, hvala ti da postojiš. srcem srcu od srca s ljubavlju tvoje duše sjena. Lutanje životom je od nas tražilo rješavanje zagonetki, donošenje odluka, završavanje zadataka, ostvarenje egzistencije i sigurnosti. Svladavali smo prepreke i penjali se zamišljenim ljestvama Jakovljevim ka nebu uspjeha. No to je bila polovična sreća i nepotpuna stvarnost. Zbog njene polovičnosti mi smo zaboravljali trenutke sreće koji su nas u odvojenim životima hranili i stvarnost se svodila na puko preživljavanje. Susret, one davne jeseni na željezničkoj stanici, spoj bogova u nama, je otvorio vrata trenutku koji zajedno živimo. U njemu sam otkrila trenutak u kojem trajem već godinama, sreću na izvoru u zemlji dobrih ljudi, planinu ispod koje se rodio Bog i zvijezdu vodilju ka vratima vremena u zemlji koja se kupa u toplim bojama zalazećeg sunca. Prestala sam pisati pjesme i počela živjeti ljubav. Njemu iz svih mogućih razloga poklanjam najljepši osjećaj koji mogu utjeloviti u sebi, dobru staru, vječnu ljepotu svjesnog postojanja.

četvrtak, 10.04.2008.

O besmislenosti boli i o jednoj tihoj smrti Ovo je priča o Ani, njenom mužu, njenom psihoterapeutu i meni njenom kineziterapeutu. Ovo je istovremeno i priča o migreni i samoubistvu koje se možda moglo spriječiti da smo metode psiho i fizioterapije stvarno povezali sa svakodnevnim životom i da smo se služili vodičem kroz vječnost i beskonačnost univerzuma ljudskog uma. Psihoterapeut i ja smo učili, savladavali nove obrasce u znanosti, pohađali kurseve, sami stvarali nove metode, ali one su ostajale izvan nas samih, a time i izvan naših pacijenata, nepovezane s procesima vjerojatnosti i nepredvidljivosti u univerzumu našega uma. Ana je ipak za nas bila nepoznanica, kao Schrödingerova mačka zatvorena u kutiji, jer joj nismo uspjeli dokazati da se odluka o promjenama i samo razumjevanje smisla života nalazi u njoj samoj i da samo ona može provesti promjene i samo ona može odrediti smisao svoga života. Ni nama tada nije bilo jasno da mi mjereći njene postupke i važući njena djela mjenjamo njena stanja, ali ne dobivamo željene rezultate. Mačka zatvorena u kutiji je možda živa, a možda je i mrtva. Ako se kutija otvori mačka je sigurno mrtva.To je jedan od apsurda znanosti. Anino samoubistvo je jedan od apsurda koji potvrđuje to pravilo. Tek na njenom sprovodu je u mom najsakrivenijem dijelu svijesti, mom egoističnom "Ja" prostrujala energija neke nove spoznaje. Osjetih da se iza svijeta jasnih događanja krije tamna, vječno nerazumljiva snaga naše podsvjesti. To je onaj dio bića u kojem su pohranjeni naši strahovi i apsurdi koje često potpuno nesvjesno živimo. Apsurdnost postojanja se uvijek iznova dokazuje našom nesposobnosti da uđemo u najdublji dio sebe i da tamo na granici između sna i jave odlučimo kako ćemo živjeti. Dok pišem ove redke sjećam se Camusovih i Kafkinih apsurda, sjećam se "Stranca" i Josefa K. I jedan i drugi su utjelovljenje nade dok ih guši vrijeme u kojem žive. Umjetnost dobre literature je u tome da te prisiljava na ponovno čitanje. U psiho i fizioterapiji je svaki slučaj drugačiji, svaki pacijent poseban i naše trenutačno znanje nije uvijek dovoljno za novi slučaj. Rješenja koja nudimo su ustvari uvijek obavijena tajnovitim nedostatkom pravih rješenja. U literaturi se pri ponovnom čitanju otvaraju nove mogućnosti i nova shvaćanja tog već dobro pročitanog. Tu nema pravila i zakona koja određuju rezultat. U univezumu čitaoćeva uma se otvara novi svijet, beskraj mogućnosti, svijet u kojem on sam zaključuje hoće li dalje čitati ili ostaviti knjigu. Naš posao bi trebao biti sličan. Na sajmu naših imena mi stojimo neukoričeni, ali svaki sa svojim znanjem kojim nudimo isto tako iluziju koja bi trebala pobijedidti fizičku i psihičku bol. Umjesto da slijedimo strogo određene obrasce trebali bi pričati priče sa sretnim završetkom. Migrena je čuvarica sna i ubica sreće, ona je apsurdna bol koja svakog pogođenog pretvara u Josefa K. Optužen za nešto čemu nezna razlog pacijent se brani iako nezna od čega se brani. Ana se branila od migrene tražeći zamak prema kojemu nije bilo puta. Lutala je životom slušajući naše glasove koji su očito bili samo zaluđivanje njenoj nesretnoj duši. Pustolovina njene duše je završila tragično, jer rješenja koja smo joj nudili, postavivši dijagnozu bez njenog svjesnog sudjelovanja u tom procesu, nisu bila dobra terapija. Uveli smo je u svijet njenih problema, naučili je spoznaji strahova koji su je mučili, ali nismo uspjeli ono što smo znali projicirati u njenu dušu. Između nje i zamka spasenja, koji smo joj nudili, nismo napravili mostove kojima bi se ona mogla služiti. Na tom dugogodišnjem putu je njeno egoistično "Ja" ostalo nedodirnuto, ona nije uspjela osjetiti osjećaj koji smo mi u njoj željeli probuditi. Bezimena bol je bila jača od naših nastojanja da toj boli zajedno pronađemo ime. Apsurd Aninog samoubistva je potaknuo mašineriju naše samoobrane i mi smo tražili za sebe olakotne okolnosti, ali smo na koncu shvatili da smo premalo znali iako smo mnogo toga naučili. Odlučili smo učiti dalje i graditi mostove po kojima će naši budući pacijenti sigurnije hrliti u zamak spasenja. Ana je otišla zauvjek s tajnom svoga kraja i ostavila za nas jedno pitanje bez odgovora. "Ništa do suza nije bio moj ljek i ništa do boli moj život. Ovo tiho umiranje traje predugo da bih mogla preživjeti ovaj dan smrti. Kada sunce krene na počinak zagrlit ću njegov zadnji sjaj i poletjeti s njim u vječni san. Danas čujem simfoniju neba, dok jahači apokalipse oplakuju svoj grijeh. Pozaune trube moj mrtvački ples. Vidjela sam u svitanju u sunčanoj kugli Rolandov lik, prepoznala njegovo tijelo neovisno od ustrojstava svijeta. Cijeli me je dan opijao mirisom prve i jedine ljubavne noći. Kada se večeras budu palile oči neba, kada krijesnice zasvjetle u tvom vrtu ti nećeš znati da da smo Roland i ja držeći se za ruke preskočili vatru i da ćemo od sada, zajedno bdjeti nad tvojim snom. Kada sljedeće godine zasja sunce u prvom danu ljeta pogledaj u blješteću kuglu, prepoznat ćeš naš zagrljaj. Oprosti mi što odlazim bez pozdrava, oprosti što cvijeće koje ti šaljem nije jasmin, ali neka te ove žute ruže potsjete da sam to ipak ja." Trideset žutih ruža s ljubičastom vrpcom je stajalo na stolu kako sam ih i ostavila dok sam otvarala ljubičastu kovertu priloženu uz buket. Drhtala sam cijelim tijelom. Trideset godina prijateljstva sažeto u ovo pismo i cvijeće koje je mirisalo mojim najdražim parfemom je završilo u toj najkraćoj noći godine. "O, moja ženica ima tajnog obožavatelja." reče moj suprug ulazeći u dnevnu sobu. "Noćas se Ana ubila." rekoh tiho još uvijek neosjećajući ništa. Uzeo mi je pismo iz ruku i pročitavši ga reče: "Ovo možda nije oproštajno pismo, možda je samo njen vapaj za ponovnim susretom." "Moram nazvati psihoanalitičara." U tom trenu zazvoni telefon. "Ana se noćas ubila." osjetih tugu u njegovom glasu. "I vi ste dobili pismo." "I pet žutih ruža punih mirisa duhana." "Možda ovo nije oproštaj, nego vapaj za novim susretom." ponovih riječi moga supruga. "U toku dana ćemo saznati više." prekinuo je vezu bez pozdrava. Dok sam stvaljala ruže u vazu počela sam plakati. Podnevno sunce je ušlo u prostor i meni se činilo kao da s njim ušla i Ana u taj trenutak. Makinalno sam krenula do telefona i nazvala Anin kućni broj. Javio se Rudloff i kad je čuo moj glas reče hladno: "Ana nije kod kuće. Ostavit ću joj poruku da si nazvala. Sada žurim u firmu." To me je malo smirilo. Možda uistinu ovo pismo znači vapaj. Nazvala sam Anin mobilni telefon. "Nazvali ste nepostojeći broj." hladni glas sa vrpce me ponovo uznemirio. Nazvala sam psihoanalitičara. "Ana je odjavila mobilni telefon." njegov glas je podrhtavao kao i moj. "Rudloff očito nije dobio pismo." "Zar ste ga nazvali?" "Nazvala sam kućni broj za vrijeme ručka, nadajući se da će tamo biti Anna. Javio se Rudloff......." "I što je rekao?" nestrpljivo me je prekinuo "Da Ana nije kod kuće." Tišinu je prekinuo zvuk spuštene slušalice. Cijelo to popodne dok sam radila s pacijentima sam očekivala da zazvoni telefon i da čujem Anu, da zazvoni na vratima i da ona shrvana uđe u ordinaciju. Večer je bila blaga i prava ljetna. Sjedili smo na terasi i večerali kada je zazvonio telefon. "Ana se je ubila." Rudloffjev glas je bio kao i uvijek hladan. "Kako znaš?" "Policija je bila kod mene. Sinoć nije došla kući. Našli su njen auto pored one njihove kućice iza pruge." "A nju?" "Nju još nisu našli, ali ispred kuće u vrtu je ostalo veliko zgarište. U njemu su pronašli njen prsten. Sada je pepeo na sudskoj medicini. Moraju se povezati s njenim sestrama da ustanove DNA i potvrde dali su ostatci Anini." govorio je kao da podnosi kriminalistički izvještaj o nekoj nepoznatoj osobi. "Kako se osjećaš?" "Umorno. Nazvat ću te sutra kada više saznam." spustio je slušalicu prije nego sam bilo što još mogla pitati. Suprug me je zagrlio i ja sam počela plakati. Nekoliko dana kasnije je bio sprovod. Rudloff i njegov otac su stajali u crnim odjelima pored urne, Anine dvije sestre sa supruzima i djecom nešto dalje od njih. Izgledalo mi je kao da se uopće ne poznaju. Cijeli golf klub i nešto ljudi iz njihovog susjedstva su stajali iza njih. Sasvim postrani primjetih psihoanalitičara s ogromnim buketom žutih ruža. Poslije polaganja urne i postavljanja mramorne ploče, Rudloff je položio vjenac od crvenih ruža na grob. Nitko nije održao govor, nijedan svećenik nije bio pozvan, nije zasvirala muzika. Rudloff je zamolio prisutne da krenu u obližnju restauraciju na posmrtni domjenak. "Sve je pripremljeno za vas, ja nažalost moram odmah otići u firmu." Tišina je postala ubitačna. Dok je Rudloff sa ocem odlazio psihoanalitičar je prišao grobu i položio buket na samo uzglavlje. "Draga moja Ana, tvoja smrt je posljedica života koji si živjela." zaurlao je nadnaravnim glasom. "Moj je zadatak i obaveza da razjasnim uzrok tvog dugogodišnjeg umiranja." Rudloff je zastao, ali se nije okrenuo. Njegov otac je koračao dalje. Jedan nepoznati muškarac je počeo nešto zapisivati u notes. Ja sam umjesto cvijeća donijela veliku staklenu kuglu i postavila je pored žutih ruža. Sunce je upravo bilo u zenitu i kugla zasja duginim bojama. Psihoanalitičar me je pogledao očima zahvalnosti, a iznad groba proletješe dva bijela goluba. "To su Ana i Roland." pomislih glasno "Mislite li stvarno da je uskočila u Ivanjsku vatru?" upita me psihoalanalitičar dok smo sami stajali pored groba. "Njena duša je preskočila vatru i otišla u uvijek željeni zagrljaj." rekoh prikrivajući suze.

srijeda, 09.04.2008.

Ljubav i san o apsolutnoj istini Moja prijateljica, nazvat ću je Ana mi je jednoga dana donijela svoj dnevnik, zamolila me da ga pročitam, da bih joj mogla pomoći da se oslobodi migrene. Počela sam čitati njen dnevnik da bih je stvarno mogla usmjeravati, da bih joj mogla ukazivati na greške koje je činila u odnosu na svoje tijelo. Onaj drugi dio nje, njenu dušu nisam željela niti smjela dirati jer za to su postojali stručnjaci, ali morala sam pronaći način da je uvjerim da će tamo u onoj prekrasnoj vili uz jezero pronaći ključ za otvaranje vrata u onaj tajnom obavijeni podsvjesni dio svog postojanja. "U mojim mladalačkim snovima sam uvijek vidjela sliku prekrasne budućnosti. Sanjala sam o sreći i slavi jer sam bila uvjerena da sam rođena za velika djela. Željela sam ući u svijet onih kojima sam se divila čitajući njihova djela. Osjećala sam se sputana u malograđanskoj sredini u kojoj su se moji roditelji i moje sestre dobro osjećali." pisala je Ana o svojoj mladosti. Sve što je lijepo i povezano sa srećom je napisano u perfektu i ubačeno između bolnih istina koje je sada proganjaju. Jesu li ti snovi još uvijek živi u njoj, skriveni u arhetipovima njene nesvjesti ili su se stvarno izgubili u ovoj trijeznoj stvarnosti koju je prividno počela živjeti. Čitajući počela sam se više koncentrirati na ono usput napisano, ono o ćemu nikada nismo razgovarale. Iako sam ju poznavala već petnaest godina nikada nisam upoznala njene roditelje niti njene sestre. Znala sam da je bila najmlađe dijete i da je imala jako dobar odnos sa majkom. O ocu nije govorila. Sestre su bile puno starije i s njima skoro pa nije imala kontakta. Njen dnevnik je ostavljao dojam kao da je napisan od dvije različite osobe. Ana je već kao djete vodila dupli život. U siromašnom stanu na trećem katu ona je bila poslušna i nikada se nije suprostavljala volji roditelja. Želja njene majke je bila da ona završi trgovačku školu i da se uda za Rolanda, da imaju djecu i malo veći stan u novoj građevini koja se u blizini njihovog bloka počela graditi. "A ja sam sanjala svijet koji je čekao na moj dolazak. U noćima sam s baterijom u ruci čitala, u biblioteci posuđene, knjige i ulazila u misaono bogatstvo velikana filozofije. U školi nisam imala prijateljicu s kojom bih mogla razgovarati o pročitanom. Roland je bio jedino biće s kojim sam djelila snove i ljepotu života izvan siromaštva u kojem smo odrastali. Još u vremenu dok smo gradili dvorce od pjeska nismo podnosili prisutnost druge djece. U školi smo sjedili u istoj klupi i rješavali iste zadatke. Poslije škole smo se zaobilaznim putevima vraćali kući i sve do ulaznih vrata stanova razmjenjivali misli. Tamo iza vrata nas je očekivala nemoć naših roditelja koji su skrivajući od nas istinu života vrlo rano gasili svjetla i odlazili na počinak. Noć je bila moja jedina prijateljica, njoj sam povjeravala moje tajne. Ogrljena njenom tamom mogla sam skinuti masku poslušne kćeri i biti ono što sam bila, lutalica za još nedokazanim istinama. Jutra sam zavoljela tek onda kada sam osjetila ljubav u sebi jer jutra su me nosila u Rolandovu blizinu. Poslije našeg prvog poljpca moj život je dobio novu energiju. Hrlila sam ka završnom ispitu koji je značio spas iz bjede očeve nesposobnosti. Kada sam majci opisala osjećaj koji se tim poljupcem probudio u meni, gledala me je svojim dobrim, uvijek nasmješenim, očima, ali ja sam shvatila da nije razumjela o čemu govorim. U njenom životu nije bilo te vrste ljubavnog žara.Roland me je od tog trena obasipao pažnjama i sitnim iznenađenjima. Kupovao je na buvljoj pijaci jeftino knjige i poklanjao mi ih. Kako sam voljela vonj tih starih izdanja u kojima se krio svijet za kojim sam sve više žudila. Zadnji dan škole s diplomama završnog ispita smo proslavili na našoj klupi u parku i odlučili se za dan vjenčanja. Isprosio me je poklanjajući mi srebreni prsten koji je pronašao u jednoj staretinarnici. Ljubav nas je sve više sjedinjavala u želji za prvim ljubavnim činom u životu. Kako ga ostvariti kada nismo imali svoj prostor? Tamo iza pruge su vrtovi u kojima naši roditelji sade povrće da bi nas mogli hraniti vitaminima, tamo je i kućica koju su naši očevi zajedno sagradili od starih dasaka, prozora i vrata skupljenih na deponiji građevinskog materijala. Kao djeca smo često odlazili tamo i uživali u sumracima dok su odrasli na roštilju pekli kobasice i pili pivo. Više ne odlaze tamo u sumrak, izgubili su želju za izigravanjem lažne sreće. Kućica je sutonima pusta. Bio je zadnji dan proljeća i mi smo odlučili taj najdulji dan ovjekovječti potpunim pripadanjem u kućici iza pruge." Zastadoh u čitanju. Misli me povedoše unazad u onu nedelju kada Ana nije htjela sa društvom krenuti na jezero, kada je zbog migrene ostala u krevetu i odbijala svaki razgovor sa mnom. To je bio dan njenog užasa, dan iz kojeg se više nikada nije probudila. "Roland je donio već nagorenu svijeću i dvije male flašice šampanjca. Čaša u kućici nije bilo, bile su samo plastične posudice od jogurta. Zamišljali smo da su kristalne i postavili ih na drveni stol ispred ulaznih vrata. Večer je bila blaga i puna mirisa cvijeća koje je raslo u obližnjim vrtovima. Čuo se žamor, pred susjednim kućicama su sjedili isto tako ljudi i opraštali se od proljeća. Iz daleka se čula i muzika. Sunce se još uvijek naziralo na zapadnom nebu kada je Roland otvorio šampanjac i utočio ga u naše kristalne čaše. Gledali smo se u oči i ispijali prvi put u životu to skupocjeno piće. Čim je sunce zašlo, zapuhao je lagani vjetar i ja zadrhtah cijelim tijelom. Haljina koju sam odabrala za tu večer je bila bez rukava, a ja sam u žurbi zaboravila ponijeti vestu. Roland me zagrlio štiteći me od hladnoće.Sjedili smo i gledali u treperave oči neba. Tišina oko nas je bivala sve gušća, susjedi su polako odlazili. Roland je zapalio svijeću i pozvao me u sobu. U svjetlu svijeće vidjeh krevet pun poljskog cvijeća. Dok smo se spuštali na latice mislila sam da će mi srce od uzbuđenja iskočiti. Roland mi je nježnim pokretima skidao haljinu i ja prvi put osjetih njegove dlanove na mojim prsima. Srce mi je kucalo sve jače. Njegovo tijelo je ležalo na mome, ali ja nisam osjećala težinu nego lakoću njegovih pokreta. Disanje nam se uzburkavalo, srca kucala tako da sam osjećala udarce njegovog. Tonula sam u vječnost trenutka i ljepotu novog sna kada se Rolandovo tijelo svom težinom spustilo na moje. Umorna od ljepote mislila sam da je zaspao i ne želeći ga probuditi ležela sam nepokrećući se. Odjednom shvatih da ne osjećam njegov dah, da se toplina dodira pretvara u hladnoću smrti. Njegovo veliko dobro srce je u trenutku najveće sreće puklo." Spustila sam tekst na stol, zapalila cigaretu i pokušala se smiriti. Pročitana, najtužnija istina o jednoj tihoj smrti, je u meni uzburkala osjećaje. Grliti mrtvo tijelo čovjeka koji ti je u trenu smrti poklonio najveću sreću je najveća nesreća koja se jednoj mladoj ženi može dogoditi. Zašto je petnaest godina šutjela, zašto je mazohistički osamnaest godina živjela sama s tom tajnom? Zašto........................????????? Ne, nema odgovora na ta pitanja, danas je prekasno jer izgubljeno vrijeme je otišlo u nepovrat. Dok Anna luta svojim mladalačkim snovima vrijeme apsolutne istine joj još uvijek izmiče. Moram pokušati osmisliti trenutak njenog konačnog buđenja. Pokušati, samo pokušati jer se još jedno pitanje u ovom trenu samo od sebe postavlja. Hoću li u tome uspjeti?Nastavila sam čitati njene zapise. Rudloffa, svoga muža, je samo površno spomenula, njihovo vjenčanje je sličilo kratko napisanoj obavjesti u novinama. Snove je opisivala do u detalje, uvijek istim žarom zaljubljene žene je opisivala svoje noćne susrete sa Rolandom ne spominjući njegovo ime. On je postao onaj drugi dio nje, onaj začahureni i nedoživljeni dio njenog mladalačkog sna. Poslije njegove smrti se zaposlila i otišla iz roditeljske kuće. Iznajmila je maleni stan koji sam poznavala, stan u kojem smo često dočekivale zoru pričajući o pročitanim knjigama. Upoznala sam je u jednoj knjižari. Stajala je pred regalom u kojem su bile naslagane knjige iz fizike. U tom vremenu sam gutala popularistički napisane knjige o znanosti koja je još bila u povojima i pročitano povezivala sa znanjem iz filozofije. Ruke su nam krenule ka istoj knjizi, novom izdanju "Što je život." od Schroedingera. Ponovo smo se srele na kasi plaćajući iste knjige. Bilo je prekrasno proljetno subotnje jutro i mi smo izašle zajedno iz knjižare i otišle u obližnji kafić na kavu. Mjeseci su prolazili, a mi smo se sve češće sretale, sve više slobodnog vremena provodile zajedno. Jedino su nedelje ostajale nedotaknute našim prijateljstvom. Anine nedeljne migrene su često bile i razlog njenih izostajanja s posla ponedeljkom. Odlazila je, nekom meni nepoznatom, lječniku, gutala tablete i podnosila te svoje muke. Kako sam se već onda u mom poslu fizioterapeuta sretala s problemom glavobolja pokušavala sam je nagovoriti da dođe k Bobi na pregled. To je uvijek vješto odbila. Malo društvo u kojem smo se kretale su bili mladi ljudi raznih narodnosti, raznih zanimanja, ali istih interesa. Svi smo voljeli filozofirati o životu. Ana je dolazila u društvo petkom i subotom, smješila se primjedbama, sudjelovala u diskusijama, ali nedeljom se nije pojavljivala. Mi nismo komentirali njenu odsutnost iako smo na neki način suosjećali s njom i njenom utvarom, kako je ona nazivala migrenu. Tako su prošle dvije, možda tri godine do njenog iznenadnog odlaska iz robne kuće. "Bojala sam se odlaska na to vjenčanje" pisalo je u njenim zapisima "bojala sam se trenutka kada će oni izgovoriti ono moje neizgovoreno da, bojala sam se njihove sreće i mojih suza." Opisom njenog sna u toj noći njihove sreće Ana je nadmašila sve do sada napisano o snovima. Čitajući taj dio njenog dnevnika osjetila sam uzbuđenje moje prve bračne noći. Roland je bio toliko prisutan u njenim mislima da su njene rečenice bile žive i kao meki dlanovi ljubljene osobe dodirivali tijelo. "Ležim na krevetu punom latica proljetnog cvijeća u maloj sobi kućice iza pruge i on je tu. Ne vidim njegovo lice, ukrala ga je smrt, ali njegov dah je tu, njegov miris puni prostor, njegovi dodiri su stvarni. To nije ona noć prvog ljubavnog čina, ovo je naša prva bračna noć. Predveče sam na oltaru malene crkvice u četvrti naše mladosti ostavila buket žutih ruža i pošla s njim u ovu noć. Moja vjenčana haljina, satkana od materije sna, blješti zvjezdanim prahom. Njegove nježne ruke skidaju s moga tijela tugu rastanka. Osjećam kucanje njegovog srca, čujem njegovo "da želim" i ponavljam "da želim" dok nas smrt ponovo ne spoji. Budi uvijek tu, budi moj san, moja želja i moj život.Zašto mu kriješ lice u ovom trenu mog potpunog opuštanja? Dozvoli mi da se vidim u njegovim očima. Dobro, dobro, pristajem na tvoje uvjete samo budi blaga njegovom vječnom snu budi mu blaga u svim noćima do one u kojoj ćeš mene odvesti k njemu." Njen razgovor sa smrti je izazvao strah u meni. Sjetih se jedne večeri kada smo razgovarale o filozofskom samoubistvu i rasčlanjivale Camusove misli. "Suditi o tome dali ima ili nema smisla živjeti znači odgovoriti na osnovno pitanje filozofije." citirajući pisca je govorila Anna. "Ostalo, da li svijet ima tri dimenzije, da li duša ima devet ili dvanaest kategorija, to dolazi nakon toga." Čitala sam dalje tražeći znak u njenim rečenicama, neku misao ili skrivenu želju da što prije krene na zadnje putovanje. Anna je tražila apsolutnu istinu u svojim snovima i postala njenom žrtvom. Samoubistvo, riječ koja ledi krvne žile nisam pronašla. Pisala je o apsurdima života, o tihoj smrti njene majke uvlačeći stvarnost i prisutnost smrti u moju svijest. "Stajala sam pored njenog kreveta i milovala joj lice. U njenim očima više nije bilo onog dobro poznatog blagog osmjeha. Znala sam da odlazi, smrt je već lebdjela u prostoru te male bolničke sobice. Prebacili su je iz skupne sobe siromašnih u ovu s jednim krevetom i dozvolili mi da budem uz nju do kraja. Rudloff je došao na par minuta, a onda odjurio za svojim poslom. Ovdje u ovoj sobi nije bilo opasnosti da nekoga sretnem ili upoznam. Lječnik koji se brine o mami je star i poprilično oronuo. Mama se teškom mukom pokušavala nasmješiti kada sam joj podignula glavu i stavljala u usta flašicu s toplim čajem. Bila je nemoćna kao djete koje sam si tako željela. Pogladila me je po ruci i hladnoća njenih prstiju je prošla mojim tijelom. Još jedan život u mom životu odlazi u nepovrat. Ona će u meni živjeti dalje jer ja sam dio nje. Sjela sam na stolicu i promatrala njeno lice dok je ona tonula još jednom u san. Kada se probudi reći ću joj da je volim. Misli me povedoše u noć Rolandove smrti. U svojim zadnjim trenutcima mi je poklonio život koji nisam znala zadržati. Četiri mjeseca kasnije sam izgubila plod našeg sjedinjenja jer nisam bila u stanju da prihvatim najdragocjeniji poklon koji mi je ostavio. Izgladnjela i shrvana tugom sam konačno otišla doktoru koji me je odmah zadržao u bolnici. Dječačić koji je rastao u meni je umro od mog samosažaljenja. Kada se mama probudi moram joj reči da je volim. Pogledala sam njeno lice i vidjeh otvorene oči. Mama volim te rekoh joj te tri riječi prvi put u životu. Nasmješila se i zatvorila oči, zauvjek." Zar može toliko nesreće biti skupljeno u samo jednom jedinom životu?

utorak, 08.04.2008.

Ljubav i bol Čuvarica sna "Bol je neugodno osjećanje osjećaja koji se nagomiliavaju u sjećanju i s vremenom postaju pamćenje i dio sjećanja kojih se je teško riješiti." pokušavala sam jednog sunčanog nedeljnog jutra preko telefona nagovoriti prijateljicu da ustane iz kreveta. Bilo je to prije mnogo godina, bile smo mlade i pred nama se otvarao prekrasan svijet uzbuđenja i života koji nas je pozivao u pustolovinu. Tog nedeljnog jutra smo htjele otići s društvom na jezero i uživati u prvom ljetnom danu, željele smo s njima u dugom sutonu promatrati kako sunce polako zalazi i kako se pale oči neba. Probudio me telefon. "Ja danas ne idem nikuda." "Uvijek isto s tobom." "Ti znaš da nemogu, znaš da ću cijeli dan ostati u krevetu." reče spuštajući slušalicu Obukla sam se i otišla do nje s namjerom da je prisilim da ustane. "Jahači apokalipse jašu tvojim sjećanjima i ne dozvoljavaju ti osjećaj trenutka u kojem nema boli, trenutka koji bi mogao postati vječnost u kojoj je bol samo davno zaboravljena neugoda. Strah, osjetilnost, osjećajnost i misaonost pretvorene u povjesne figure koje su tokom cijele evolucije bile vjerne pratilje ljudske nesreće te danas još uvijek u stopu prate. Budi hrabra i stani, zaustavi se u trenutku kada te sunce sa izvora pozdravlja tragom nekog još ne odsanjanog sna." "Ne vidim sunce, boli me glava." glas je dolazio iz dubine duše "Otvori prozore duše, pusti da sunce dotakne one još neprobuđene ćelije tvog bića." "Moja duša nema prozora, opasana je zidinama straha i stanuje u tami vječnog opreza." "Čega se bojiš?" "Boli." "Što je bol?" "Utvara koja me već godinama slijedi i ponekad pritajena u noćima jutrom razara dan." "Opiši je." "Nemogu je opisati, mogu je samo osjećati." "Što osjećaš?" "Bol." "Gdje je osjećaš?" "U glavi." "Mi nosimo u sebi čudesa koja nesvjesno tražimo izvan nas." pokušah s davno pročitanom misli iz neke davno zaboravljene knjige. "Hoćeš reči da je bol koju osjećam čudo." "Ako ti tako nazivaš to što osjećaš onda je odgovor da." "Molim te izađi iz sobe i ostavi me u miru." glas mi je bio poznat i stran u isto vrijeme. Mlada žena je ležala skupljena u krevetu tamne sobe i okrećući se navukla pokrivač preko očiju. Dok sam se sama vozila prema jezeru razmišljala sam o njoj i njoj sličnima. Kao kineziterapeut susretala sam se i susrećem se još uvijek svakodnevno s tim problemom. Kada u rukama držim vratnu kralježnicu i glavu pacijenata s glavoboljom i osjećam napetost njihovih mišića pokušavam se uvijek distancirati od emocija koje se u meni nagomilavaju i prijete prelaskom u osjećaj nemoći. Migrena je najodurnije stanje koje čovjeka potpuno za nekoliko sati, nekada dana, izbaci iz života, blokira mu sva druga osjetila, umrtvi misli, osljepi i ogluši ga. Ovijena tajnovitom aurom migrena stanuje u dušama nesretnika i širi svoje nevidljive ruke pretvarajući kuglu njihovog postojanja u nepravilnu geometrijsku figuru bez mogućnosti uspostavljanja sklada. Moja prijateljica ju je onda nazvala utvarom, ja ću je nazvati čuvaricom neostvarenog sna punog čudesa koja nesretnici traže u nedohvatnim daljinama. U trenutcima kada migrena uzburka nesvjesne želje i uskovitla nagomilanu energiju prikrivene tuge stvara se aura u kojoj, kao iskrice unutarnje vatre, svjetlucaju neproživljeni trenutci nespoznate sreće. Migrena i Fortuna tada uzburkavaju more uspomena, pozivaju na buđenje iz transa života koji tutnji izvan njih, a oni zatvoreni u svom strahu neotvaraju oči. Fortuna tiho kucka na vrata njihova sna, a oni nesposobni da čuju srcem tonu u tamu nečeg željenog, ali nepoznatog. Dok boginja sreće neprimjećena luta opustjelim srcem Migrena se uvlači u um i budi uspomene. "Hildegard von Bingen, vizionarka sna, najpoznatija žrtva tog vječnog sukoba srca i uma, je u svojim knjigama ostavila znamenja aure koja ju je cijeli život pratila. Rođena u vremenu tihih lomača, ona je postala ljubavnica svemoćnoga i susretala ga u svom zamišljenom svijetu. Migrena joj je, nedozvolivši joj da se probudi iz sna, utirala put u raj. Velika svjetleća kugla iz čijeg središta je često izranjalo tijelo nagoga muškarca je prelazila u kvadrat u kojem se smjestio grad njegovog rođenja. Hildegard je tu blješteću sliku nazvala građevinom ozdravljenja i ovjekovječila je u svojoj knjizi "Putevi spoznaje". " rekla sam jednog dana prijateljici koja se tek bila oporavila od zatnjeg napada glavobolje. Pogledala me je svojim tamnim očima punim tuge i nepovjerenja. "Ja se rijetko sjećam slika koje me progone u tim trenutcima." "Pokušaj ih zapamtiti. Prisili se i odmah nakon smirenja zapiši ono što si doživjela." "Bojim se tih bljesaka koji bi se mogli odmah ponovo vratiti, zato svjesno zaboravljam slike." "Zaboravljanje nije rješenje, to je prevara. Negdje u dubini tvoje svjesti te slike ostaju pohranjene." "Misliš li da su to oni demoni koje su stari narodi pokušavali trepanacijom istjerati iz lubanje." "Tako nešto." "Možda je to neki zloćudni tumor koji raste u mojoj glavi." "Kada si zadnji puta preglegala lubanju?" upitah da je smirim. Znala sam da svakih par mjeseci ide k doktoru i da je već nekoliko puta snimala mozak. Svaki puta poslije pregleda je smješeći se priznala da nisu ništa pronašli. "Ali možda je on još tako mali da se nevidi, možda bih trebala još češće ići na preglede?" "Možda" rekoh tužno jer u njenoj glavi je bila zbrka koju ni ona sama nije mogla kontrolirati. Ta čudesa skrivena u podsvjesnom dijelu ljudskog uma su jedan cijeli univerzum začahuren iza vrata spoznaje. Refleksije tih iskrica stvaraju još neotkriveni svijet u kojem Migrena i Fortuna vode vječni rat. Tisućljeća se kotrljaju, znanost otkriva sve više tajni, ulazi u najsitnije djelove ljudskog postojanja, ali carstvo Migrene je još uvijek nedotaknuto istinom. U toj kosmologiji ljudske svjesti ono ostaje crna rupa u kojoj nestaju mnoga sunčana jutra, mnogi neproživljeni dani, mnoge sretno počete ljubavi. Zaborav nečega važnog je osnova iz koje se širi taj univerzum. To je izgubljeni ključ za odaju u kojoj skriveno, kritizirano i osuđeno samuje naše egoistično "Ja". Već od malih nogu smo ga morali krotiti, jer pedagogija djetinjstva je suzbijala u nama želje koje su iz njega izlazile. Odvojeno od našeg uma ono samuje godinama u najskrivenijem dijelu naše duše i posjećuje nas u noćima sna. Oni koji su utrli putevima zaborava nešto jako važno, nešto užasno važno što se dogodilo dok je egoistično "Ja" još bilo isprepleteno s emocionalnim i misaonim umom, se potiskivnjem svoga ega više toga jako važnoga nemogu sjetiti. Fortuna kuca na vrata odaje bez ključa i poziva na oslobođenje, a Migrena zaposjeda sve više osakačenu dušu i širi svoje carstvo. "Pronađen je gen koji je odgovoran za moju glavobolju." reče mi prijateljica jednog sumornog jesenjskog dana dok smo u velikoj robnoj kući tražile poklon za vjenčanje jednog para iz društva. "Jesi li već bila na pregledu?" "Ni ti me više neshvaćaš ozbiljno." uvrijeđeno će ona. Gledala sam je kako odlazi i osjećala užasnu grižnju savjesti. "Što može jedan mali gen u moru njenog neizgovorenog nezadovoljstva." pomislih tužno. Godine su prolazile i ja sam se svjesno specijalizirala u tretmanu protiv glavobolja. Kroz moje ruke su prolazile ljudske sudbine i ja sam u svakoj tražila ono što, na prvi pogled, nije bilo vidljivo. Čitala sam knjige i očekivala da ću u jednoj pronaći rješenje, da ću uspjeti ući u onu crnu rupu ljudske kosmologije. Što je više knjiga napisano to je manje pisano o Migreninom carstvu. Stručnjaci su ga podjellili u dva dijela, u carstvo klasične i jednostavne glavobolje, nagomilavali uvijek više simptoma bez pravih objašnjenja njihovih uzroka. Klasična migrena je ona koju prati aura, a ona je još uvijek zagonetna i puna tajni. To je ono što u pacijentima izaziva strah iako su prateće pojave, znojenje, povraćanje, kuckanje, itd. puno neugodnije. Pronađeni su ljekovi koji smiruju popratne pojave, ali aura ostaje tajnovito polje puno sjemenja iz kojih bi mogla izrasti istina o Migreninom carstvu. Pacijenti nerado govore o trenutcima kada se nalaze u sferi neobjašnjenog jer je strah od te tajnovitosti veći od želje da se tajna razjasni. U svojoj neharmoničnoj kocki postojanja oni u tim trenutcima dožive vječnost harmonije sna kojeg odmah poslije zaboravljaju. Da ti trenutci potraju dulje možda bi nestala jasnoća doživljaja, možda bi se stopila u stvarnosti i tako postala istina iluzije sna, ali ti trenuci na kraju nestaju u dubini sante leda na čijem vrhu ostaju jahači apokalipse kao pobjednici.Strah, osjetilnost, osjećajnost i misaonost kao pozaune pozivaju u život i krote snove i želje, zatvaraju puteve ka dubini duše. Bio je jedan od običnih radnih dana kada sam gledajući radnu agendu u njoj prepoznala ime stare prijateljice. Tim u kojem sam tada radila se sastojao od lječnika, njegove tajnice i nas tri terapeutkinje. Tajnica je pravila planove, a lječnik je određivao kojoj od nas će doći koji pacijent. Uzbuđena zbog ponovnog susreta, pokucala sam na vrata lječnikove sobe. "Izvoli." reče mi Bobo dok sam sjedala u stolicu za pacijente. "Danas dobivam jednu novu pacijenticu. Diagnoza migrena i ništa više, a dogovorili smo se da ćeš pokušati crpiti više podataka." rekoh gledajući ga prkosno direktno u oči "Nemoj biti tvrdoglava. Ti znaš o njoj više od mene." Bobo se smješio "Kako to misliš?" upitah da dobijem na vremenu "Ispričala mi je o vašem prijateljstvu i o rastanku u robnoj kući." "Zar još uvijek ima migrenu?" pokušah sakriti uzbuđenje "Opet." "Kako to sada misliš?" "U međuvremenu se udala, migrena je prestala i kad je zaljubljenost prešla u navike, a ne u ljubav, migrena se ponovo javila." "Još uvijek nosi djevojačko prezime." konačno priznah da sam znala tko je ona "To je bila njena želja, da ti ju u plan upišemo pod tim imenom. Dala ti je mogućnost da odbiješ rad s njom." "Onda nije željela moju pomoć" "Danas je želi, jer kaže da si već onda imala pravo." Izašla sam iz Bobine sobe još uzbuđenija nego prije. Ona je već sjedila u čekaonici i više nisam imala vremena da se smirim. Još uvijek ista, s prekrasnim osmjehom koji je odavao ljepotu njenih zuba i očiju, ali istog pogrbljenog i nesigurnog držanja ona krenu prema meni. "Oprosti zbog robne kuće." "Trebala sam potrčati za tobom." rekoh vodeći je u moju sobu.

ponedjeljak, 07.04.2008.

Ljubav, Diana i Bacchus Buđenjem se, poslije jastuka na kojem je ostao san, obićno susrećem s dnevnim vjestima koje mi služe kao most prema stvarnost koju uvijek snom napuštam. U knjizi Giordana Bruna "Herojski zanosi" piše: "U velikoj šumi, u carstvu krvoločnih Doga i vjetrova sudbina ucrta se put dvoumljenja i nesigurnosti i Aktaion krenu za tragom divljeg jelena. U čarobnom trenu u zrcalu vode zasja najljepše tijelo i lice, žena ili bog u purpuru i alabasteru, bojama zlata i sedefa, on ugleda nju. Pogled i misao, čuđenje i žar istine zaustaviše njegov trk i lovac posta Dianin plijen. Preplašeni jelen oslobodi svoje misli ali one se vratiše kao okrutni psi i kao smrt" Onaj tko otkrije božansku istinu više ne može živjeti u neznanju, taj umire za ideju. Tko je bila Brunova Diana? Na kojem dijelu svog puta ju je sreo? Je li to bila žena ili samo misao o njoj? Ili je stvarno bila djevojčica duge plave kose sa zdenca iz Dianine doline? Bruno je u izgnanstvu pisao ljubavne stihove i tražio izvor spoznaje u srcu koje je ostalo na jugu domovine. Poetika Brunovih misli je u izrazu trenutka spoznaje. U "Herojskim zanosima" sam pronašla ljubav sličnu onoj o kojoj sam čitala u "Planinama". Ljiljanka zamjenjuje Aktaion, Zoricu Diana. Mješaju mi se mitovi i priče ali Ljubav ostaje ista. Giordano Bruno mi svojim riječima više približuje ono naučeno i znanje onda postaje poezija. Dobra vila ljubavi uistinu dobija oblike boginje lova i ja pozivam Dianu da bdije nad mojim životom, da u meni budi želju za promjenama, apelira na demokraciju misli, na ujedinjenje emocionalnog i misaonog uma, uranjanje u onaj dio mene koji emocijama daje slobodu izraza. Aktaion je umro zbog ljubavi, umro je tražeći istinsku spoznaju njenog postojanja. Zaboravljam Aktaiona i dozivam Nitzscheansko- Dionzijsku opijenost istinskog postojanja. Giordano Bruno je u dubini svoje duše bio opijeni bog vina, čije istine su se sukobljavale s Apollonskom usklađenosti trezvenosti života. Ja uistinu postajem Diana koja traži Bacchusa, sjedinjuje se njim i mi svojim intelektualnim ludilom budimo usnule osjećaje, stvaramo svoju priču o herojskim zanosima. Očiju boje sna Bacchus govori: "Onda sam samo slutio da postoji nešto više od obične egzistencije, ali se nisam znao uzdignuti iznad naučenog neznanja. Onda sam pokušavao živjeti revolte i apsurde, želio sam osjetiti razliku između znanja i neznanja. Metafizička zloćestoća conditio humana je skrivena u genetskom kodu. Poriv za uništenjem vrijednosti nam je urođen, kao da smo osuđeni na zlodjela već samom spoznajom naše neminovne smrti." "A danas znamo da je smrt tako nešto obično" Diana mu upade u rečenicu da prekine diskusiju o ljudskoj zloči od koje su bježali. "Mrzim smrtnu kaznu jer je ona zrcaljenje čovjeka u cjelini" reče Bacchus neodustajući od teme. "Smrt je još uvijek konačna i nosi u sebi nešto neizgovoreno, ostaje nedorečena i ovijena največim zlom koje može stići čovjeka." "Čovjeka su uvjerili da sve što je prolazno nema značenja. Pobijmo to i skladajmo himne ljudskoj emocionalnosti, uvjerimo ga da u apsurdima leži poruka iz koje će spoznati da borba protiv smrti, borba protiv ljudske destruktivnosti osmišljava avanturu života i rađa ljubav." Dianin glas je osmišljavao emociju. "Spoznaja te dimenzije svijesti je i odluka o smislu života. Sve drugo pa i ovaj mali svijet ima samo tri dimenzije, a duša sa svojih devet ili možda dvanaest protega za mnoge dolazi tek kasnije" odgovori joj Bacchus Osjećam kako ulazim u svijet čudesnih niti svjesne spoznaje vremena prije pamćenja, preda mnom se otvara svijet prije sjećanja. Sljubljujem se s beskrajem kontemplativnog ljubavnog čina i osjećam ljubav, koja živi u meni kao osnovna energija svih drugih događanja. Tada uvijek iznova čujem odu "ljubavi" i osjećam da stvarno postojim. I onda znam da je ono što osjećam uvijek iznova buđenje u snu koji se noćima smiruje, jutrom uzburkava i danom traje. O najljepšem osjećaju, koji se u meni rađao, čini mi se, prije pamćenja i sjećanja, je užasno puno napisano. Najveći pjesnici svjeta, najpoznatiji filozofi, najoriginalniji mislioci su govorili i pisali o ljubavi, ali i površni konzumenti njenog sjaja i oni, koji su je komercijalno iskorištavali, su pisali o njoj i prodavali je na sajmovima knjiga pa je tako taj najvredniji osjećaj ljudskog postojanja postao svakodnevna riječ slična složenicama dobar dan, kako ste, koliko ovo košta i vidimo se sutra. Trenutak ponovo postade kristalna kugla u kojoj osjećam istinu početka, kugla koja se pretvara u renesansnu "Stancu" i ujedinjenjuje poetične stihove s uvijek novim prostorima koje spoznajem. Zanesena tim doživljajem sjećam se da sam u djetinjstvu lutala bajkama, ulazila u dvorce pune tajni i ljepote, šetala šumama, slušala pjesmu patuljaka, bojala se vuka, bila sedmi kozlić, čekala princa spavajući na krevetu od ruža. Kasnije sam prisustvovala gozbi kod Agathona, slušala Aristophanesovu priču o rađanju ljubavi u kojoj se zrcali harmonija univerzuma, postajala sudionikom renesansne akademije i sanjala ljubav koja suptilno dodiruje sva moja osjetila i ulazi u moju stvarnost kroz sve prolaze i otvore u prostoru koji sam svojim postojanjem i stvarala. To je bilo uvijek novo rađanje u mom dugogodišnjem snu u kristalnoj kugli mojega života. Uspoređujem moje "nove" misli sa onima iz vremena poezije i duševnog nemira i spoznajem da sam već davno težila plavim daljinama nećeg još nedoživljenog, nekim novim istinama koje su bile sažete u djelima antičkih filozofa i renesansnih pjesnika i doživjele svoj vrhunac u poetičnim riječima Giordana Bruna. Njegovo razmišljanje je bilo nastavak misaonog bogatstva mitologije, antičke filozofije i Firentinske akademije, sna o povezanosti čovjeka i univerzuma. Njegovi stihovi me pozivaju u svijet neobjašnjenog i nedovoljno shvaćenog. Spoznah da je osjećaj ljubavi najljepši dar prirode, simfonija univerzuma, ali i jedan od kompliciranijih oblika mišljenja. Ona postaje zrcaljenje božanskog principa u meni. Da bi to doživjela i da bi osjetila njenu snagu i shvatila njeno djelovanje moram pronaći izvor sna, trenutak kada je sve počelo. Vratih se snu.

nedjelja, 06.04.2008.

Neka ljubav traje Nek traje; neka se ljubav ovoga trena trena preljeva dok se svi odgovori ne dobiju, posljednji novčić ne potroši i sva krv ne prolije. Ničeg drugog nema u ovoj pjesmi- do tvoga lica. Ničega drugog nema ovdje- do tvojih žednih, kao noć sivih očiju. Vrijeme prolazi s čekićem i sjekirom, vrijeme se šulja hodnicima sa dlijtom, vrijeme se snalazi, vrijeme pobjeđuje. Nek traje ljubav ovoga trena; neka sve zakletve i sva djeca i ljudi ove ljubavi budu čisti kao kamen pod vodopadom na suncu. Vrijeme je mladić sa atletskim nogama, vrijeme prestiže život i satove, vrijeme ostavlja znakove rđom i mrljama. Nek ljubav traje; otkucaji srca se ne mjere instrumentima, toliko i toliko za svakoga dok se njima kocka, dok ih se koristi troši i obračunava; nek ljubav traje, nek traje. Ničeg drugog nema u ovoj pjesmi- osim tvoga lica Ničeg drugog do tvojih žednih, kao noć sivih očiju. Nek ljubav traje, nek traje.......... Karl Sandberg Ljubav je osnova na kojoj se stvara istinska ljudska zajednica. Sv. Augustin je rekao: "Ljubi i čini što hoćeš". Što bi se još moglo dodati toj višestoljetnoj misli? Mislim da ništa više nije potrebno, znati ljubiti znači ostvariti savršenstvo duha, osmisliti svoje postojanje u univerzumu, osjećati i osmisliti sebe, svoje osjećaje i sve svoje čine. Prava ljubav nije samo odnos prema nekoj osobi, nego naš stav, naše postojanje u prostor- vremenu, obilježje našega karaktera. "Vrijeme koje nismo proveli u ljubavi izgubljeno je vrijeme." W Shakespeare Ruka kojom danas pišem je produžetak moje sreće koja se raspada u naboje energije i postaje vječni ples atoma mog najdubljeg osjećaja. Oči kojima gledam vide magloviti oblak nepredviđene stvarnosti koja se zrcali u mom srcu. Tu u beskonačnom svijetu i spektru prekrasnih boja nema granica ni mjerljivih ni dokazljivih procesa. Boje svojim mjenama, odaju snagu mojih doživljaja i ljepotu spoznaje.Tako u tom novom svijetu, svijetu fantastike postajem gnostičar koji poželi vjerovati u djetešce rođeno u štalici, ali ja ga ipak tražim u sebi, vraćam se u kolijevku gdje je pokret i smjeh i plač bio slobodan i sretan. Prepoznajem Dianu u vjetru početka, Apollona, njenog brata blizanca u vječnom svjetlu života i tražim dionizijsku opijenost u snovima. Prolazim kroz Jonsku i Eleatsku školu života, i tako kristaliziram suprotnosti u sebi i sjedinjujem apollono- dionizijski osjećaj u istinski doživljaj u osjećaj koji ću njegovati. Mjena sama, energija koju mislima pretvaram u taj osjećaj, postaje moja stvarnost. Moj put unazad, me ponovo vodi u moj mali univerzum i tu srećem praroditelje, Geju i Uranusa, koji su se žrtvovali da zasja sunce i poteče život, početak svijeta u kojem spoznajem da jedino ljubav otvara vrata vremena iza kojih se u prekrasnim nijansama boja smješi život. Kao nekada, u vremenu kada sam prestala vjerovati u ljubav, ponovo želim ubrati plod sa drva spoznaje, počiniti prvi grijeh koji mi u običnom životu izgleda nemoguć. Ovaj puta se želim spustiti u pakao da bih zaista osjetila vatru, stvarnog života. Možda se je stvarno potrebno vratiti unazad u vrijeme mistike i kažnjavanja tijela pa tamo osjetiti snagu dodira i jačinu misli. Ne smijem se zadovoljiti samo gotovim i potpuno reduciranim činjenicama koje mi nudi svakodnevica. Tada više nema čuđenja, to slabi sjećanje i onemogućava zaborav. Naučila sam da događanje nije materija, događanje je život, moje postojanje u estetskoj gnozi vremena koje u meni nastaje korištenjem svih mogućih vrsta izražavanja. Ujedinjujem u sebi mitove. Pozivam bogove blizance Sola i Lunu i slavim alkemijsko vjenčanje Helija i Selene, alegorije ljudskih inteligencija. Osjetiti boga u sebi isključuje njegovo transcendentalno postojanje u vjerovanju u njega i tako, izgubivši svoje mistično značenje, on za mene postaje moj trenutak spoznaje i prelazi u mogućnost njenog poetičnog izraza. No takva spoznaja događanja stavlja na vagu sam smisao postojanja u ovom svijetu. Gdje mogu bivstvovati ako ne u ovom svijetu? Onaj drugi za mene više ne postoji, a trenutak, vjerovanje u mudrost, postaje i moja religija moja ljubav. Svjetsko znanje je proširilo svoj zagrljaj, moja boginja je moju svjest pretvorila u Arijadninu nit koja mi pokazuje put kroz labirint stvarnog događanja i vodi me ka izlazu iz nekadašnjeg zatvora neznanja. Postajem Ikarus, učim letjeti vremenom i vraćam se na početak, u pustinju iz koje se uzdigao čovjek i krenuo u događaj i tu još jednom odživljavam samoću, ali ovaj puta ne kao bijeg iz svijeta, nego kao svjesno sudjelovanje u njemu, u svim njegovim mjenama u mom osobnom vremenu. Osjećam uskrsnuće Fenixa u treptajima struna univerzuma moga uma, potvrđujem njegovo postojanje u sebi i tako se oslobađam nametnutog mi grijeha, berem jabuku sa drva spoznaje i konačno vraćam tijelu pravo postojanja. Svake jeseni slavim ponovno rođenje na vratima vremena, u zanosu purpunih boja se stapam sa energijom koju nazivam Ljubav, osjećam četvrtu i petu protegu i njihovo trajanje u meni. Tijelo postaje izraz mog unutarnjeg stanja, vječni ples mojih misli istkanih od najfinijih niti osjećajne energije. Smisao života dobija novi oblik. Osjećam LJUBAV uranjajući u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi. Svaka nova misao, nova ideja, spoznata mogućnost, je ponovo Ljubav, udisaj koji širi univerzum moga uma i postaje snaga za njeno postojanje u meni. Svaki novi udisaj pretvara tijelo i mene samu u ekstazu postojanja. Rijeka svjesti me vodi ka cilju, pa se tako slobodna sjedinjujem sa svim energijama univerzuma i osjećam osobno sudjelovanje u procesu koji mi omogućava ulazak u svijet Ljubavi. Nezaustavljivi vlak vremena kotrlja pred sobom tračnice koje ne dozvoljavaju zaustavljanje. Oslobodih misao iz okova neznanja, da bih je uistinu i spoznala, trenutak zatreperi i zagrli me energijom trajanja. Poželjeh još jednom otići u vrijeme dok su bogovi hodali zemljom i uistinu biti dio mita iz kojeg je izrasla Ljubav i postala svjest o meni samoj. Ponovih želju već pretvorenu u misaonu sliku početka vremena. Misao se odvoji od mog tijela i ja osjetih da se vraćam ka vratima vremena da ponovo sretnem oči boje sna. Ulazeći u oktavu vječnog svjetla, tu astralnu dimenziju postojanja, ja poželjeh na to putovanje povesti sve one koji se u svojim strahovima ne usuđuju učiniti prvi korak ka slobodi duha.

subota, 05.04.2008.

Tumačenje ljubavi Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ljubav prestaje. Postoji dodir dviju ruka koji se opire svim rečenicama. Postoji pogled što bukti kao veliko vitlejemsko ognjšte ili malena acetilenska lampa zelenog sjaja. Postoje jednostavna i bezbrižna tepanja čudesna kao velika okuka Misisipija. Postoje cipele koje ljubav nosi i njen dolazak je tajna. Postoji upozorenje koje ljubav šalje i cijena njegova zna se tek mnogo kasnije. Postoje tumačenja ljubavi na svim jezicima i nije nađeno ni jedno mudrije od ovog: Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ljubav prestaje- a ljubav ne traži ništa. Karl Sandberg "Ljubav, ta prelijepa boginja naših snova, je u onom davnom vremenu kada su bogovi hodali zemljom, doista bila slobodna i širila svoju moć, pružala svoje ruke, uvlačila se u srca, pretvarala krv u šampanjac, budila leptiriće u trbuhu, sijala sjemenje iz kojih je izrastao naljepši cvijet univerzuma, čovjek." prisjetih se davnog sna i pjesmuljka kojeg davno napisah. Sjenka duše Ljubavni ples duše i njene sjene igra tetrijeba i ždrala mjesec i venera u vječnom zagrljaju božanskoga vala, kralj nebeskih i morskih mijena i treperava ljepotica noći uvijek pomalo snena. Čudesnom kočijom nebeski vranci beskrajem jezde i milovanjem nježnim, poljubcem Boga bude usnule zvijezde. Ostala je sama tanane niti sjena sjene sjena sjenom krije tugu sjene, dok kraljica noći svlači se bez srama, pred vrancima čudnim, donosiocima sreće te čudesne i vječne svijetlosne mjene. Maglovita duša, njene duše sjena stvara uvijek nove sjene da onostrano ne ostane zaleđeno u svijesti kao njenog srca sjeme. Mistični i mudri ti nebeski vranci obilježja snova, snova nove sjene, a duše sjena putnik je zvjezdani na zvjezdanoj cesti ka buđenju strasti dok buđenje zaborav joj nosi. I duševnu snagu. Um moj trepti, šapuće nam duše sjena, vranci obuzdani, rukom srca žele duši razum vratit. Vranci jezde granicama uma i dušu stavljaju na vagu, vagu koja može dušu i tijelo u ravnoteži snatrit. Hrabro gazim putevima straha vranci me nose u carstvo božjega uzdaha, a iz srca izrasta simfonija životne krune, srce srcem srcu dodiruje te božanske strune .

petak, 04.04.2008.

Jednostavno ljubav "Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam prije mnogo godina pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj." "Zašto mi danas recitiraš Sandberga?" "Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene" "Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni" "Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulcama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni" "Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini da si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba" "Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao." "Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba" "Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju" "Molim te govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno ljubav " "Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostvo ljubav." Postoji netko Postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim netko neznan, a znan što ljubav dahom svojim tebe u meni, mene u tebi, u život od snova tkan, u potok što srećom žubori i o ljepoti trenutka tiho mi zbori. Postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim, netko neznan, a znan, nevidljiv, a kristalno jasan, prozirnih krila i zlaćane kose, srcu nečuno glasan. Da postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim, lubavlju osjetljiv, srcem vidljiv, dušom spoznatljiv. I ja evo šapućem tebi u sebi i meni u tebi, anđele moj dragi, čuvaru moj blagi, hvala ti za sreću, ljubav i san.

četvrtak, 03.04.2008.

O sreći i ljudima U Platonovoj špilji žive ljudi koji vide samo sjene stvarnosti, naziru život ne sudjelujući u njemu. Ideje, iskrice na zvjezdanom nebu univerzuma umno- osjetilno osjećajnog u nama su putokaz u životu, osvjetljene suncem naše svijesti one nam osvjetljavaju put ka sreći. Znam da je Šimić u svom stihu napisao da su pjesnici čuđenje u svijetu, ali bez čovjeka u sebi ni pjesnici ne bi bili čuđenje u svijetu. Čovjek to čuđenje u svijetu, u njemu iskra sveta leži, duša njegova, čudotvorca sjajem, blješti u noći vječnim snom zagrljena ka izvoru snova teži osvijetljava pute da sretan bujicom života kroči. Čovjek ta krijesnica mala u polju nebeskoga sjaja, rođen da fokus fokusnoga sjaja srcem sije, da u mu duša u beskraju svemira nema kraja da ljepotom njenom svoje i tuđa srce grije . Čovjek prestrašen od sjaja lažnih dragulja nekad ne osjeća unutarnju snagu tuga mu se strašna u misao došulja ali Kairos ga poziva na života vagu. Čovjek nekad nezna da na dlanu svoju sreću nosi dok mu Kairos pramen svoje kose nudi beskraj i ljepotu snova u božanskoj kosi, trenutak istine koji mu u duši ljubav budi. Predugo smo vjerovali da se ono nešto, što smo nazivali, božansko nalazi izvan nas, negdje u beskraju kraljevstva nebeskog. To, zabludom nastalo vjerovanje u to nešto nadnaravno, je u nama budilo katastrofalnu žudnju upravo za tim za nas nedohvatljivim. Mi smo isto tako vjerovali u nadnaravnu moć, od Boga datih izlječitelja, vračeva, baba gatara, nadrilječnika, bioenergetičara i nevjerovatno ali istinito mnogi još uvijek vjeruju da ti isti nadrljilječnici, izlječitelji, biogenetičari svojom rukom, slično ruci božjoj, mogu usmjeriti tijek njihovih sudbina, da im mogu povratiti izgubljeno zdravlje, pokloniti sreću. Tragedija se nastavlja jer danas ubijamo u sebi najljepši osjećaj koji posjedujemo, žudnju jer smo se konkretizacijom života sveli na ideologiju materijalizma, a kraljica znanosti nam danas tvrdi da materije nema, da je sve u nama i oko nas samo vječni ples najsitniji struna vječnog univerzuma. Možemo li se ponovo vratiti vjerovanju u ono "nešto" što smo stoljećima nazivali božanska snaga i zabludom tražili izvan nas? Naravno da možemo, samo bi danas trebali to "nešto", tu božansku snagu, tražiti u sebi samima. Spoznamo li da naše tijelo živi u našoj svijesti, tada naša osjetila postaju prozori naše duše. Pogledajmo u dubinu univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u nama. Kroz te iste prozore ulazi svjetlost, osnovna energija našeg postojanja. Otvorimo ih širom, da svijetlost na svom putu do našega uma ne nailazi na prepreke, da ne ostavlja sjenke koje mute umno- osjetilno- osjećajnu rijeku našeg postojanja. Očima upijamo ljepotu svijeta u kojem živimo, kroz te blješteće kristale se lome sunčane zrake i u zrcalu naše duše ostaju slike koje pamtimo. U riznici naših zrcalnih neurona se ogleda cijeli naš život. Zavirimo unutra, u tom beskrajnom labirintu iz jednog, možda, zamagljenog zrcala, nam se smješi anđeo čuvar, lepršavi treperavi donosioc sreće, ono čudesno biće koje nas je dočekalo pri porodu i uvelu u ovaj čudesni svijet. Udahnimo duboko, otvorimo oči da svježima života odmagli to zrcalo. Oči su poetski nazvane majkom rastojanja, ali ako naučimo gledati kroz prizmu univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog tada nestaju razdaljine, tada uistinu osjećamo da je sve ono što nam se čini nedostižno pohranjeno u nama samima. Osluhnimo žubor rijeke vremena i spoznat ćemo da je njen izvor i njeno ušće u nama samima. Mirisi cvijeća, trave poslije kiše i mirisi voljene osobe, svi su oni u nama, mi ih sebi sami stvaramo u svojim osjetilnim neuronima. Gdje se nalazi vjetar koji mi mrsi kosu? Leluja li on vani ili u mojoj glavi? Gdje se nalazi moj Anđeo čuvar u mojim ili u tvojim očima? Bez univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u sebi ja nebih osjetila razliku između vjetra i kiše, nebih prepoznala toplinu ruku koje me miluju niti osjetila okus čokolade. Često se pitam kada nam se usne spoje osjećam li ja svoje ili tvoje usne i onda znam da se i poljubci događaju u mojoj glavi. Otvorimo okna naše svjesti dozvolimo životu da, doista takav kakav je, jednostavan i sretan ne čeka na naše buđenje. Molitva zahvale Anđelu čuvaru. Svjetlosni zagrljaj anđeoskog bića, ljubav ogrnuta nebeskom toplinom, utopljena u nektaru, u kapljicama sreće, u okusu drevnom, tog božanskog pića. Očima nevidljiv i vidljiv srcem mojim Anđeo čuvar nad dušom vječno bdije, a kad tužne misli u srcu se roje, ta vječna straža, u srcu srcem svojim nove snove snije. Ljubavlju svojom, ljubav moju od uljeza brani. Anđeo čuvar, čuvar mojih tijela, očima nevidljiv, ali dušom vidljiv, sjenka duše moje, srcu straža vječna, ponekad ne znam je li doista Anđeo ili samo moje duše sjena. Anđele moj dragi, čuvaru moj blagi, sjeno sjene duše moje snene, hvala ti što živim i što sjenom duše svoje snene radost života i pjenu sretne pjene, u pjenu radosne pjene, pjenušavom snagom svoje duše snene pretvaram u ljepotu vječne božje pjene. Vidim te srcem, čujem dušom tvoje poruke snene "Neboj se dušo, mi ćemo zajedno ubijati tugu, pobijediti besane noći, ugasiti strah u radosnoj kupki božanske pomoći." Anđele moj dragi, čuvaru moj blagi, očima nevidljiv, srcem mojim vidljiv, ti vječni stražaru na portama duše, ti vječna stražo na porti života, sjenko duše moje, hvala ti jer zauvjek čuvaš, u božjem snu, sanjane snove. Sreća i čežnja, mir i nemir, toplina i hladnoća, okusi i mirisi ljubav, sve je to smješteno u nama samima. Život naš jedini, je velika gala predstava, premijera u velikom svjetskom teatru, premijera bez reprize.

srijeda, 02.04.2008.

Dobro došli na otok "odmor za umorna srca" Znanje je tek sjećanje, a usvajanje novoga je najčešće zaborav nečega što je bilo nevažno. Učenje je uvijek iznova čuđenjem ogrnuta misao, raskršće snova i želja, želja za rješavanjem još neriješenih zagonetki. Pitam se u kojem vremenu sam se počela čuditi, zaboravljati i sjećati se, kada sam poželjela prestati živjeti neznanje. Iako se sve više sjećam, ja još uvijek i zaboravljam. Kada se zaustavim u trenutku i pokušam rekapitulirati prošle godine obuzme me misaono ludilo i osjećam kaos u glavi, kaos od stoljećima nagomilanih podataka koje bi trebalo poredati, stvoriti osobni glosar za život, drugim sjediniti tijelo i utjelovljeni um, a onda osmisliti onaj najpoetičniji za ljubav. Mislim da je najlakše utonuti u san i sanjati lakoću postojanja. Dok majčica zemlja mirno spava naše misli i sanje postaju čuda fontana snova kao iskra prava kapljicama blješti kao dvorska luda. Snovima vješto i sretno barata strunicama svojim iskri sretno stanje naše duše hrabro u zagrljaj hvata cijeli svijet postaje snoviđenja zdanje. U kapljicama njenim mjesec vesel pleše poigrava svjetlost spletena od srebra kao kremen u snove čistu ljubav kreše životne tegobe pretvara u dobra. Šapat zvijezda, uzdah noćnog neba osluškujem tišinu dolazeće sreće izvor snova iskri onim što mi treba jer njega duša u snove pokreće. Fontana snova se u beskraj diže vizija ta čudna usred iz noćnoga muka zamišljana sreća dušu snenu stiže i ne dozvoljava srcu da se tugom bruka. Misli i osjećaji postaju tad sanje srce vrije srećom, tuge nestaju u fontani snova iskri naše znanje i snoviđenja nikada ne prestaju. Buditi čuđenje u sebi, pronaći ga u čuđenju drugih, zaboraviti i opet se sjećati, širiti granice uma, ući u kabinet zrcala i upoznati svoje jastvo i sva njegova lica, prepoznati emocionalnost u sebi, je put ka istini života. Diana u meni je, moja znatiželja, čuvarica tajni, braniteljica iluzije stvarnosti i uvijek budna i spremna za lov na nove istine. Spustivši se sa Tauride pristade na konačnost moga tijela braneći, tako, život u meni. Dinaja

Znakovi kraj puta... Dođe vrijeme kad se čovjek nađe pred mračnim, neprelaznim jazom koji je godinama, polagano i nesvjesno, sam sebi kopao. Naprijed ne može, natrag nema kud. Riječi nestalo, suze ne pomažu; sramota ga da jaukne; a i koga da zove? Ne sjeća se pravo ni svoga imena. Ivo Andrić I dogode se tako trenuci nespokoja… vrtoženje orkanskih visova svijesti… postajemo ljudi vjetra… igubljeni u oluji osjećaja… dogodi se trenutak u kojem lebdimo nad bezdanom ništavila… kada se rađaju strahovi od nevidljive, nepostojeće nemani… a onda nam sudbina ponudi čašu istine… kristalni pehar u kojem se zrcale zankovi kraj puta… simboli koje nismo primječivali… ciborij prepun riječi usklađenih sa zagrljajima koje nismo osjećali… blješte svjetla velegrada u kojem lutasmo izgubljeni u traganju za nečim bezimenim… u iskričavoj svjetlosti istine prepoznamao sebe prognanika iz sebe samoga… sebe pustolova putevima nekih nepoznatih svjetova… svjetova bez sna… pronađemo sebe na trgu vješanja ljepote… sebe bezimene lutalice znakovljem bez značenja… Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?... Ljubav je to tihuje sudbina… sreća je to šapuće srce… život je to govori svijest… Krenuh putem bez znakova… stazom ka ukazanju nečega bezimenog… hvala ti što si se usudila… začuh tvoj glas… i sjetih se svog imena… Sve što sam do sada napisala o tebi i meni… sve što utkah u riječi, rečenice i štivo je pisano iz perspektive mojih nemira… otrgnuto sa koordinata moje nutrine… skinuto sa moga neba… obojeno bojama izronjenih iz prelamanja svjetlosti u prizmi moje svijesti