U Platonovoj špilji žive ljudi koji vide samo sjene stvarnosti, naziru život ne sudjelujući u njemu. Ideje, iskrice na zvjezdanom nebu univerzuma umno- osjetilno osjećajnog u nama su putokaz u životu, osvjetljene suncem naše svijesti one nam osvjetljavaju put ka sreći.
Znam da je Šimić u svom stihu napisao da su pjesnici čuđenje u svijetu, ali bez čovjeka u sebi ni pjesnici ne bi bili čuđenje u svijetu.
Čovjek
to čuđenje u svijetu, u njemu iskra sveta leži,
duša njegova, čudotvorca sjajem, blješti u noći
vječnim snom zagrljena ka izvoru snova teži
osvijetljava pute da sretan bujicom života kroči.
Čovjek
ta krijesnica mala u polju nebeskoga sjaja,
rođen da fokus fokusnoga sjaja srcem sije,
da u mu duša u beskraju svemira nema kraja
da ljepotom njenom svoje i tuđa srce grije .
Čovjek
prestrašen od sjaja lažnih dragulja
nekad ne osjeća unutarnju snagu
tuga mu se strašna u misao došulja
ali Kairos ga poziva na života vagu.
Čovjek
nekad nezna da na dlanu svoju sreću nosi
dok mu Kairos pramen svoje kose nudi
beskraj i ljepotu snova u božanskoj kosi,
trenutak istine koji mu u duši ljubav budi.
Predugo smo vjerovali da se ono nešto, što smo nazivali, božansko nalazi izvan nas, negdje u beskraju kraljevstva nebeskog. To, zabludom nastalo vjerovanje u to nešto nadnaravno, je u nama budilo katastrofalnu žudnju upravo za tim za nas nedohvatljivim. Mi smo isto tako vjerovali u nadnaravnu moć, od Boga datih izlječitelja, vračeva, baba gatara, nadrilječnika, bioenergetičara i nevjerovatno ali istinito mnogi još uvijek vjeruju da ti isti nadrljilječnici, izlječitelji, biogenetičari svojom rukom, slično ruci božjoj, mogu usmjeriti tijek njihovih sudbina, da im mogu povratiti izgubljeno zdravlje, pokloniti sreću.
Tragedija se nastavlja jer danas ubijamo u sebi najljepši osjećaj koji posjedujemo, žudnju jer smo se konkretizacijom života sveli na ideologiju materijalizma, a kraljica znanosti nam danas tvrdi da materije nema, da je sve u nama i oko nas samo vječni ples najsitniji struna vječnog univerzuma.
Možemo li se ponovo vratiti vjerovanju u ono "nešto" što smo stoljećima nazivali božanska snaga i zabludom tražili izvan nas? Naravno da možemo, samo bi danas trebali to "nešto", tu božansku snagu, tražiti u sebi samima.
Spoznamo li da naše tijelo živi u našoj svijesti, tada naša osjetila postaju prozori naše duše. Pogledajmo u dubinu univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u nama. Kroz te iste prozore ulazi svjetlost, osnovna energija našeg postojanja. Otvorimo ih širom, da svijetlost na svom putu do našega uma ne nailazi na prepreke, da ne ostavlja sjenke koje mute umno- osjetilno- osjećajnu rijeku našeg postojanja. Očima upijamo ljepotu svijeta u kojem živimo, kroz te blješteće kristale se lome sunčane zrake i u zrcalu naše duše ostaju slike koje pamtimo. U riznici naših zrcalnih neurona se ogleda cijeli naš život. Zavirimo unutra, u tom beskrajnom labirintu iz jednog, možda, zamagljenog zrcala, nam se smješi anđeo čuvar, lepršavi treperavi donosioc sreće, ono čudesno biće koje nas je dočekalo pri porodu i uvelu u ovaj čudesni svijet.
Udahnimo duboko, otvorimo oči da svježima života odmagli to zrcalo. Oči su poetski nazvane majkom rastojanja, ali ako naučimo gledati kroz prizmu univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog tada nestaju razdaljine, tada uistinu osjećamo da je sve ono što nam se čini nedostižno pohranjeno u nama samima.
Osluhnimo žubor rijeke vremena i spoznat ćemo da je njen izvor i njeno ušće u nama samima. Mirisi cvijeća, trave poslije kiše i mirisi voljene osobe, svi su oni u nama, mi ih sebi sami stvaramo u svojim osjetilnim neuronima.
Gdje se nalazi vjetar koji mi mrsi kosu? Leluja li on vani ili u mojoj glavi?
Gdje se nalazi moj Anđeo čuvar u mojim ili u tvojim očima?
Bez univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u sebi ja nebih osjetila razliku između vjetra i kiše, nebih prepoznala toplinu ruku koje me miluju niti osjetila okus čokolade. Često se pitam kada nam se usne spoje osjećam li ja svoje ili tvoje usne i onda znam da se i poljubci događaju u mojoj glavi. Otvorimo okna naše svjesti dozvolimo životu da, doista takav kakav je, jednostavan i sretan ne čeka na naše buđenje.
Molitva zahvale Anđelu čuvaru.
Svjetlosni zagrljaj anđeoskog bića, ljubav ogrnuta nebeskom toplinom, utopljena u nektaru, u kapljicama sreće, u okusu drevnom, tog božanskog pića.
Očima nevidljiv i vidljiv srcem mojim Anđeo čuvar nad dušom vječno bdije,
a kad tužne misli u srcu se roje, ta vječna straža, u srcu srcem svojim nove snove snije. Ljubavlju svojom, ljubav moju od uljeza brani.
Anđeo čuvar, čuvar mojih tijela, očima nevidljiv, ali dušom vidljiv, sjenka duše moje, srcu straža vječna, ponekad ne znam je li doista Anđeo ili samo moje duše sjena.
Anđele moj dragi, čuvaru moj blagi, sjeno sjene duše moje snene, hvala ti što živim i što sjenom duše svoje snene radost života i pjenu sretne pjene, u pjenu radosne pjene, pjenušavom snagom svoje duše snene pretvaram u ljepotu vječne božje pjene.
Vidim te srcem, čujem dušom tvoje poruke snene
"Neboj se dušo, mi ćemo zajedno ubijati tugu, pobijediti besane noći, ugasiti strah u radosnoj kupki božanske pomoći."
Anđele moj dragi, čuvaru moj blagi, očima nevidljiv, srcem mojim vidljiv,
ti vječni stražaru na portama duše, ti vječna stražo na porti života, sjenko duše moje, hvala ti jer zauvjek čuvaš, u božjem snu, sanjane snove.
Sreća i čežnja, mir i nemir, toplina i hladnoća, okusi i mirisi ljubav, sve je to smješteno u nama samima. Život naš jedini, je velika gala predstava, premijera u velikom svjetskom teatru, premijera bez reprize.
Post je objavljen 03.04.2008. u 04:47 sati.