"O čemu razmišljaš?" upita me pjesnik dok smo sjedeći u vlaku napuštali grad na Seini.
"Vlakovi nose u sebi moje uspomene"
"Misliš na trenutak kada si saznala da voda dolazi iz zemlje"pjesnik će zagonetno
"Mislim na ljubav!"
"Ljubav se ne misli, ona se osjeća!"
"Što sada osjećaš?" upitah gledajući se u njegovim očima
"Sada, sada će ozeleniti polja, sada će djevojke zavoljeti sne;
zemlja će pokazati svoje nasmješeno lice.
Ljeto je stiglo ljepotom cvjetnog ogrtača.
Šuma zeleni lišćem stabala i listićima grmova, pobjeđena zima napušta naš dan.
Dječak je sretan......"
"To mi je poznato" rekoh prekidajući mu rečenicu
"To je moja stilizirana Carmina Burana" reče pjesnik.
"Dječaka dotaknu strijela i Amor ga djevojci povede.
Kao Venerin nadničar, on zaboravi tugu i jad.
Ljubav je jedini danak koji on plaća sad" završih stih
"Jesi li sigurna da smo sjeli u pravi vlak?" upita me pjesnik.
Pogledah kroz prozor. Sunce se rađalo iza brežuljaka naše mladosti.
"Noćas smo zaobišli zemlju runolista" rekoh dok se vlak zaustavljao u željezničkoj stanici grada u kojem spava mala kavana i miriše naš trg cvijeća.
Veliko kristalno ogledalo, moj vjerni prijatelj iz vremena djevojačkog previranja zazrcali sreću. Stajala sam u sobi djetinjstva i u dubini zrcala prepoznah boginju.
"Ti još uvijek tražiš izvor" upita me ona blagim glasom.
"Moram saznati istinu o snu koji već godinama budna sanjam"
"Saznala si već više od onoga što smiju znati smrtnici"
"Kako to misliš?"
"Ti si već bila u vremenu poslije tebe, doživjela kraj i početak, otkrila si novu stranu svijeta"
"To je samo nastavak priče. Povedi me u vrijeme kada su bogovi stvarno hodali zemljom."
"To znaš iz knjiga."
"Je li to stvarno bilo tako kako je napisano?"
"Oni koji su pisali su više vjerovali od tebe. Ti tražiš istinu početka, nevjeruješ u ono što nisi doživjela."
"U mojoj glavi je zbrka od svih mitova koji su se isprepleli u priče i u moj život. Želim saznati istinu, doista vidjeti izvor iz kojeg istjeće ljubav. " pomislih glasno.
Kao da je osjetio moju misao odjednom se u sobi, s ogromnim buketom crvenih ruža, pojavi nasmješeni pjesnik. Dok sam stvaljala cvijeće u vazu osjetih miris mora. Pogledah prema velikom kristalnom ogledalu.
Iz njega mi se nasmješi kraj Mediterana, iza kojeg se nazirala zemlja Magne Mater. U odbljesku sunca prepoznah grad iz kojeg je u Rim donešen kamen, simbol njenog postojanja. Myra, grad u Likiji, veliko drvo, posvećeno boginji lova, veliki amfiteatar, i grobovi ugrađeni u stijene. Trag sunca, koji se spustio sa zapadnog neba, postade most ka prošlom vremenu.
"To nam Sofija daje znak da ponovo krenemo ka vratima vremena" rekoh pjesniku.
"Možda ćemo ovoga puta saznati istinu" uvijek spreman na moje misaone pustolovine odgovori mi pjesnik.
Svijet, u koji smo tog predvečerja ušli, je bio pun tajnovitog svjetla i energije koju smo nazvali ljubav.
"Diana je održala obećanje i povela nas je ka početku." rekoh mu uzbuđeno " Stigli smo stvarno u vrijeme kada su još bogovi hodali zemljom"
"Znaš li tko je ovdje bio biskup u četvrtom stoljeću našeg vremena?"
"Sveti Nikola, zaštitnik djece, onaj koji mi je svakog šestog prosinca donosio darove" rekoh sjećajući se prekrasnih zimskih večeri moga djetinjstva.
"Pogledaj ovdje još uvijek stoji Diani posvećeno drvo i mi se nalazimo možda u njegovom vremenu."
"Ne dragi moj pjesniče mi smo bliže početku sna." rekoh mu zadivaljena prizorom trentka.
Na obroncima iznad platoa na kojem se smjestio grad je zelenila šuma. Dva goluba su, kao i uvijek pri putovanjima, kružila iznad nas. Djevojka koja se ukaza na rubu šume je na ramenu nosila luk i strijele. Njena duga plava kosa je viorila u vjetru. Iz šume izađe mladić u odori lovca.
"Nije nas valjda opet dovela na izvor da bi ponovila priču o Aktaionu." reče nestrpljivo pjesnik
"Tu nema izvora i nema Nimfi, a dole je more koje se u daljini spaja s nebom" šapnu Diana u meni.
"Dobro večer djevojko" reče lovac
Djevojka ga je gledala s nevjericom.
"Vi ste stranac u ovom šumarku."
"Lovim da bih preživio" reče mladić
"Od kuda dolazite?"
"Iz daleka, s jednog drugog mora. Iz grada u kojem vlada glad i tirani"
Djevojka se zagleda u njegove oči i njenim licem se prosu osmjeh.
"Kako vam je ime?"
"Orion"
"Mene zovu Artemis" reče mu tiho.
"Čuo sam za vas, vi čuvate šume, branite životinje i ubijate lovce"
Artemida se zagleda u njegove oči.
"Vi ste drugačiji, u vašim očima je skriveno Sofijino svjetlo."
Mladić se nasmješi i oko njih zasja čudesno svijetlo. Vidjesmo ljubav kako zatvara krug oko njih. U toj prozračnoj kugli se doista sjediniše dva srca u jedno biće.
Artemida i Orion zagrljeni krenuše prema obali.
"Zaboravimo lov dragi moj Orione" reče mu zaljubljeno djevojka.
"Ljubav ne podnosi ubijanje draga moja Artemda."
Stajali su zagrljeni na obali i voljeli trenutak. U stopu, kao zla kob, ih je pratio Apolon, njen brat blizanac. Ljubomoran zbog ljubavi sestre, koju je osjetio u zraku, on smišlja osvetu. Kada je mladić ušao u more očekujući djevojku za sobom, brat zaustavi sestru na obali.
"Već dugo se nismo natjecali u strijeljanu" reče joj iznenada
"Da, nismo, ali ja sada nemam vremena, ljubav me zove u zagrljaj mora" reče mu sestra
"Samo jedan strijel" reče joj brat molećivo, zaklanjajući joj pogled prema moru.
Orion je plivao prema pučini. Artemda nestrpljivo reče bratu:
"Uredu samo jedan strijel"
"Ja sam kavalir, ti napni luk prva. Cilj je ona daleka plutača na pučini"
Artemida napne luk, strijela poleti prema plutači i pogodi cilj. U pobjedonosnom trenutku ona začu krik umirućeg Oriona. Zaljubljena boginja shvati prevaru Apolona i pretvori umirućeg ljubavnika u sazviježđe na jesenjskom nebu.
Njegove oči u kojima je prepoznala Sofijino svjetlo zasjaše na horizontu.
"To su Jakovljeve ljestve kojima se Dante uspinjao raju." reče pjesnik
"U tvojim očima je Sofija sakrila svjetlo s izvora" rekoh mu zaljubljeno.
"Ova priča je izmišljena od onih koji su pisali mitove" reče Bacchus
"Oni su vjerovali u našu snagu" odgovori mu Diana
"Jesi li ti stvarno bila zaljubljena u Oriona" upita je bog vina zaljubljeno
"Ti si u to vrijeme drugovao s Thaliom i stvarao početke svijeta za tvoje utjelovljenje"
"Znači istina je"
"U njegovim očima sam vidjela Sofijin znak, prepoznala daleko svjetlo početka"
"Cijela priča je prekratka, da bi to stvarno bila ljubav" reče joj Bacchus uvrijeđeno
"Željela sam da žena i njen pjesnik shvate gdje je izvor"
"Što ti sada vidiš u mojim očima?"
"Vidim neosnovanu ljubomoru."
"Neosnovanu?"
"Orion je bio zanos u trenutku osame, sreća jednog sumraka ovjekovječena na jesenjskom nebu, a ti si dragi moj ljubavniče ljubav."
"Koliko, koliko si ih imala, tih trenutaka osame?"
"Čitaj mitove, prouči mitologiju pa ćeš saznati šta su smrtnici u stanju izmisliti"
"Orion je istina"
"Ti si sada već polako dosadan"
"Ja sam samo malo lud i još uvijek zaljubljen"
"Žena i pjesnik čekaju na nastavak obećanog puta po prošlosti"
"Nauči ih da sami traže istinu"
"Pa oni znaju mitove, morali su ih učiti u školi, mi im moramo pokazati onaj dio istine koju pisci nisu saznali, a povjesničari je se već tisućama godina ne dotiću"
"Hoćeš li im odati tajnu Olimpa i Panteona?"
"Zar ne misliš da je polako vrijeme da se rehabilitira Giordano Bruno?"
"On je rehabilitiran"
"Da to su učinili crkveni oci, ali u čovjekovom srcu ti isti njeguju još uvijek strahove"
"Draga moja boginjo ti hoćeš promjeniti svijet"
"Mi trajemo kao velika tajna od njegovog postanka, zar nije došlo vrijeme da i sebe rehabilitiramo"
"Mi smo bogovi i tako smo vječni"
"Mi smo samo misao o bogovima, nas su oblikovali pisci, ovjekovječili slikari i skulptori, a puk je vjerovao u našu a ne svoju moć"
"To je nekima odgovaralo"
"Da istim onima koji su spalili Giordana Bruna."
"Tko je bio Orion?"
"Opet ti s tvojom banalnošću razbijaš trenutak"
"Tko je bio Orion?"reče tvrdoglavo zaljubljeni Bog
"Lovac iz Böotie, ljubavnik boginje svitanja, zanos trenutka, sreća jednog sumraka, zaljubljenost koja se već tisućama godina ponavlja u srcima mladih, slučajni susret na rubu šume, susret koji se zbog ljubomore moga brata nije pretvorio u ljubav"
"Jesi li ga ubila"
"On je otišao tajno, kao što je i došao u moj trenutak. On je bio prije tebe i došao je ponovo tobom u moj život, ti si postao ljubav, ali to sam ti već rekla"
"Čije oči sjaju na jesenjem nebu?"
"To su oči neba, osvjetljene svjetlom nad svjetlima, nad njima bdije Sofija"
"Svjetlo nad svjelima, skriveno iza ogrtača zemlje, izašlo iz tame neznanja i postade Zeus, Jupiter i Bog?"
"Da dragi moj ljubavniče, to je na koncu za puk postao veliki Bog zbog kojeg su gorile lomače"
"Mislim da je stvarno došlo vrijeme da se probudimo iz ovog dugog sna."
"Mi ga sanjamo zajedno i on je najljepša priča koju još nitko nije napisao. Ja jedino želim da tvoje i moje utjelovljenje, žena i njen pjesnik osjete naše postojanje u sebi, da dokažemo da Giordano nije uzaludno umro nasilnom smrti"
"Šta će onda biti s nama?"
"Mi ćemo onda stvarno živjeti u njima i prestati lutati vremenom"
"Njihova tijela su prolazna"
"Zar ne osjećaš da mi ne posjedujemo tijela, zar nisi shvatio zabludu u kojoj nepostojimo već milionima godina. Naša tijela su samo slike i ako se stvarno ne udomimo u prolaznosti njihovih tijela ostaćemo slike i skulpture koje će i dalje krasiti muzeje i galerije"
"Tu postajem malo sebičan i pitam se što će biti s nama poslije njih."
"Mi smo misao, energija koja ne nestaje, mi smo ostali poslije svih propadanja svijetova izdigli se poslije svih velikih praskova, mi smo energija koja uvijek iznova stvara život."
"Što je s drugim božanstvima, što je s Muzama........"
"Ti i ja smo preslabi za cijeli svijet, mi smo dio cjeline, zajedno s njima smo ono nepredvidivo i ne izračunjljivo u miniverzumu ljudskog uma." Dianin glas je bio nježan i odlučan u isto vrijeme.
"Sjećam se mojih dugih diskusija s tvojim bratom. On zastupa racionalnost punu prividnog mira, a ja sam za opuštenost i san. On teži potpunoj samospoznaji, a ja volim misteriju onog nepredvidljivog u sebi." zagonetno će Bacchus
"Jedan starac je prije Giordana umro za ideju tvrdeći da su aplonizijsko- dionizijski osjećaji dio čovjekove čudi, a ne volja bogova." diana ga potsjeti na Sokrata.
"Često smo sjedili podno Parnasa i tkali osjećaje mislima i snom. Tvoj brat je s Muzama stvarao poeziju misli, dok je Afrodita prosipala ljubav u Erosove sne. Ja sam uvijek tražio tebe da bih shvatio magiju moje razuzdanosti. Kada si one davne večeri dojahala u moj život sjediniše se sve niti univerzuma u prekrasnu simfoniju ljubavi."
"Tisućljećima čekam na ovu rečenicu." reče sretno Diana
Diana nam je pokazala gdje se nalazi izvor pričajući mi priču o nesretnoj ljubavi. Pogledah u njegove oči. Tu zablista toplo vrelo mog sna i moje srce progovori:
"Ima u univerzumu mjesto, mjesto između zemlje, mora i svjetla nad svjetlima, mjesto s kojega se vidi i čuje sve, mjesto na kojem se sve miriše i sve osjeća, mjesto na kojem je ljubav najviša svećenica, to je mjesto nad mjestima, od tamo smo krenuli u ovu pustinju koju nazivamo stvarnost."
Pjesnik me smješeći se upita.
"Gdje je to mjesto?"
"Mi ga svojim postojanjem stvaramo"
"Šta je bilo prije nas?"
"Bio je kaos"
"A onda je nastao univerzum i mi u njemu"
"Ne, mi smo dio njega, mi smo početak"
"Vratimo se u stvarnost" reče mi pjesnik nepovjerljivo
"Šta misliš gdje smo sada?"
"U tvojoj priči."
"Objasni mi kako smo stigli u priču"
"Možda smo negdje u svjesti prekoračili granicu brzine pa stvarno lutamo vremenom u oba smjera"
"Možda smo stvarno nesvjesno otkrili tako dugo traženu vremensku mašinu"
"Ali ja ne osjećam kvantizaciju"
"Ne možeš je osjetiti kada još nismo stvarno naučili što je to"
"Do maloprije smo bili u sobi tvoga djetinjstva i stajali pred velikim kristalnim ogledalom. Objasni mi kako smo ušli u svijet zrcala"
"Vjerujući" rekoh mu nesigurno jer sama nisam znala pravi odgovor
"U što?"
"U ljubav, jer ljubav je jedina energija koja ne poznaje entropiju, ona uvijek iz sebe same raste, ona se ne nagomilava, ona je sama sebi izvor"
"Ali na vratima bajki stoje uvijek zli duhovi koje treba pobjediti i dobri u koje treba vjerovati"
"To je ono što smo kao djeca učili da bi postali dobri ljudi. Sjećaš li se da su bajke uvijek završavale pobjedom dobrih"
"Vjerovanje uvjetuje pobjedu heretičnog vjerovanja, da bi povjerovali u dogme"
"Zbog toga jer nismo povjerovali u dogme smo voljom onih koji su bili jači protjerani iz zamišljenog raja"
"Zar to nije bila volja Božja?" upita me pjesnik smješkajući se
"To je ono još neobjašnjeno u nama, to je ono što je stvaralo mitove i bajke, ono što je isprepleteno u svim dječjim bajkama u svim religijama pa i našoj, osjećaj straha od nepoznatog. To nepoznato uvijek umrtvljuje osjetila, koči želju sputava ljubav, traži žrtve."
"Žrtvovanje je ružna riječ"
"Priča kaže da je Krist čovjek žrtvovao sebe da bi mi živjeli, ali on je došao poslije nas."
"Zašto je to učinio"
"On je samo dio priče koju su stvorili drugi da ne otkrijemo istinu početka, da prestanemo pitati i odgovarati, da ne stignemo do izvora, da ne otkrijemo ono što je Giordano Bruno ipak spoznao"
"On ima bezbroj oblika, on je multiplicirana istina koja živi u svim narodima"
"On je bio i prije nego je rođen u štalici, on se udomio u čovjeku za čovjeka, on je beskonačnost koja traje u konačnosti tijela koje su ubili moćnici vremena da mogu dalje vladati pukom"
"On je ljubav, energija kojom smo pobijedili dan i ušli u svijet zrcala" rekoh mu tiho.
Post je objavljen 28.04.2008. u 04:14 sati.