Neka ljubav traje
Nek traje; neka se ljubav ovoga trena trena preljeva
dok se svi odgovori ne dobiju, posljednji
novčić ne potroši i sva krv ne prolije.
Ničeg drugog nema u ovoj pjesmi- do tvoga
lica.
Ničega drugog nema ovdje- do tvojih žednih, kao
noć sivih očiju.
Vrijeme prolazi s čekićem i sjekirom, vrijeme se
šulja hodnicima sa dlijtom, vrijeme se
snalazi, vrijeme pobjeđuje.
Nek traje ljubav ovoga trena; neka sve zakletve
i sva djeca i ljudi ove ljubavi budu čisti
kao kamen pod vodopadom na suncu.
Vrijeme je mladić sa atletskim nogama, vrijeme
prestiže život i satove, vrijeme ostavlja znakove
rđom i mrljama.
Nek ljubav traje; otkucaji srca se ne mjere
instrumentima, toliko i toliko za svakoga
dok se njima kocka, dok ih se koristi
troši i obračunava; nek ljubav traje, nek traje.
Ničeg drugog nema u ovoj pjesmi- osim tvoga lica
Ničeg drugog do tvojih žednih, kao
noć sivih očiju.
Nek ljubav traje, nek traje..........
Karl Sandberg
Ljubav je osnova na kojoj se stvara istinska ljudska zajednica. Sv. Augustin je rekao: "Ljubi i čini što hoćeš". Što bi se još moglo dodati toj višestoljetnoj misli? Mislim da ništa više nije potrebno, znati ljubiti znači ostvariti savršenstvo duha, osmisliti svoje postojanje u univerzumu, osjećati i osmisliti sebe, svoje osjećaje i sve svoje čine.
Prava ljubav nije samo odnos prema nekoj osobi, nego naš stav, naše postojanje u prostor- vremenu, obilježje našega karaktera.
"Vrijeme koje nismo proveli u ljubavi izgubljeno je vrijeme." W Shakespeare
Ruka kojom danas pišem je produžetak moje sreće koja se raspada u naboje energije i postaje vječni ples atoma mog najdubljeg osjećaja. Oči kojima gledam vide magloviti oblak nepredviđene stvarnosti koja se zrcali u mom srcu. Tu u beskonačnom svijetu i spektru prekrasnih boja nema granica ni mjerljivih ni dokazljivih procesa. Boje svojim mjenama, odaju snagu mojih doživljaja i ljepotu spoznaje.Tako u tom novom svijetu, svijetu fantastike postajem gnostičar koji poželi vjerovati u djetešce rođeno u štalici, ali ja ga ipak tražim u sebi, vraćam se u kolijevku gdje je pokret i smjeh i plač bio slobodan i sretan.
Prepoznajem Dianu u vjetru početka, Apollona, njenog brata blizanca u vječnom svjetlu života i tražim dionizijsku opijenost u snovima. Prolazim kroz Jonsku i Eleatsku školu života, i tako kristaliziram suprotnosti u sebi i sjedinjujem apollono- dionizijski osjećaj u istinski doživljaj u osjećaj koji ću njegovati. Mjena sama, energija koju mislima pretvaram u taj osjećaj, postaje moja stvarnost.
Moj put unazad, me ponovo vodi u moj mali univerzum i tu srećem praroditelje, Geju i Uranusa, koji su se žrtvovali da zasja sunce i poteče život, početak svijeta u kojem spoznajem da jedino ljubav otvara vrata vremena iza kojih se u prekrasnim nijansama boja smješi život.
Kao nekada, u vremenu kada sam prestala vjerovati u ljubav, ponovo želim ubrati plod sa drva spoznaje, počiniti prvi grijeh koji mi u običnom životu izgleda nemoguć.
Ovaj puta se želim spustiti u pakao da bih zaista osjetila vatru, stvarnog života. Možda se je stvarno potrebno vratiti unazad u vrijeme mistike i kažnjavanja tijela pa tamo osjetiti snagu dodira i jačinu misli. Ne smijem se zadovoljiti samo gotovim i potpuno reduciranim činjenicama koje mi nudi svakodnevica. Tada više nema čuđenja, to slabi sjećanje i onemogućava zaborav.
Naučila sam da događanje nije materija, događanje je život, moje postojanje u estetskoj gnozi vremena koje u meni nastaje korištenjem svih mogućih vrsta izražavanja. Ujedinjujem u sebi mitove.
Pozivam bogove blizance Sola i Lunu i slavim alkemijsko vjenčanje Helija i Selene, alegorije ljudskih inteligencija. Osjetiti boga u sebi isključuje njegovo transcendentalno postojanje u vjerovanju u njega i tako, izgubivši svoje mistično značenje, on za mene postaje moj trenutak spoznaje i prelazi u mogućnost njenog poetičnog izraza. No takva spoznaja događanja stavlja na vagu sam smisao postojanja u ovom svijetu.
Gdje mogu bivstvovati ako ne u ovom svijetu?
Onaj drugi za mene više ne postoji, a trenutak, vjerovanje u mudrost, postaje i moja religija moja ljubav.
Svjetsko znanje je proširilo svoj zagrljaj, moja boginja je moju svjest pretvorila u Arijadninu nit koja mi pokazuje put kroz labirint stvarnog događanja i vodi me ka izlazu iz nekadašnjeg zatvora neznanja.
Postajem Ikarus, učim letjeti vremenom i vraćam se na početak, u pustinju iz koje se uzdigao čovjek i krenuo u događaj i tu još jednom odživljavam samoću, ali ovaj puta ne kao bijeg iz svijeta, nego kao svjesno sudjelovanje u njemu, u svim njegovim mjenama u mom osobnom vremenu. Osjećam uskrsnuće Fenixa u treptajima struna univerzuma moga uma, potvrđujem njegovo postojanje u sebi i tako se oslobađam nametnutog mi grijeha, berem jabuku sa drva spoznaje i konačno vraćam tijelu pravo postojanja.
Svake jeseni slavim ponovno rođenje na vratima vremena, u zanosu purpunih boja se stapam sa energijom koju nazivam Ljubav, osjećam četvrtu i petu protegu i njihovo trajanje u meni.
Tijelo postaje izraz mog unutarnjeg stanja, vječni ples mojih misli istkanih od najfinijih niti osjećajne energije. Smisao života dobija novi oblik. Osjećam LJUBAV uranjajući u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi.
Svaka nova misao, nova ideja, spoznata mogućnost, je ponovo Ljubav, udisaj koji širi univerzum moga uma i postaje snaga za njeno postojanje u meni. Svaki novi udisaj pretvara tijelo i mene samu u ekstazu postojanja. Rijeka svjesti me vodi ka cilju, pa se tako slobodna sjedinjujem sa svim energijama univerzuma i osjećam osobno sudjelovanje u procesu koji mi omogućava ulazak u svijet Ljubavi.
Nezaustavljivi vlak vremena kotrlja pred sobom tračnice koje ne dozvoljavaju zaustavljanje. Oslobodih misao iz okova neznanja, da bih je uistinu i spoznala, trenutak zatreperi i zagrli me energijom trajanja. Poželjeh još jednom otići u vrijeme dok su bogovi hodali zemljom i uistinu biti dio mita iz kojeg je izrasla Ljubav i postala svjest o meni samoj.
Ponovih želju već pretvorenu u misaonu sliku početka vremena.
Misao se odvoji od mog tijela i ja osjetih da se vraćam ka vratima vremena da ponovo sretnem oči boje sna. Ulazeći u oktavu vječnog svjetla, tu astralnu dimenziju postojanja, ja poželjeh na to putovanje povesti sve one koji se u svojim strahovima ne usuđuju učiniti prvi korak ka slobodi duha.
|
