Buđenjem se, poslije jastuka na kojem je ostao san, obićno susrećem s dnevnim vjestima koje mi služe kao most prema stvarnost koju uvijek snom napuštam.
U knjizi Giordana Bruna "Herojski zanosi" piše:
"U velikoj šumi, u carstvu krvoločnih Doga i vjetrova sudbina ucrta se put dvoumljenja i nesigurnosti i Aktaion krenu za tragom divljeg jelena. U čarobnom trenu u zrcalu vode zasja najljepše tijelo i lice, žena ili bog
u purpuru i alabasteru, bojama zlata i sedefa, on ugleda nju. Pogled i misao, čuđenje i žar istine zaustaviše njegov trk i lovac posta Dianin plijen. Preplašeni jelen oslobodi svoje misli ali one se vratiše kao okrutni psi i kao smrt"
Onaj tko otkrije božansku istinu više ne može živjeti u neznanju, taj umire za ideju.
Tko je bila Brunova Diana? Na kojem dijelu svog puta ju je sreo? Je li to bila žena ili samo misao o njoj? Ili je stvarno bila djevojčica duge plave kose sa zdenca iz Dianine doline?
Bruno je u izgnanstvu pisao ljubavne stihove i tražio izvor spoznaje u srcu koje je ostalo na jugu domovine.
Poetika Brunovih misli je u izrazu trenutka spoznaje.
U "Herojskim zanosima" sam pronašla ljubav sličnu onoj o kojoj sam čitala u "Planinama". Ljiljanka zamjenjuje Aktaion, Zoricu Diana.
Mješaju mi se mitovi i priče ali Ljubav ostaje ista. Giordano Bruno mi svojim riječima više približuje ono naučeno i znanje onda postaje poezija.
Dobra vila ljubavi uistinu dobija oblike boginje lova i ja pozivam Dianu da bdije nad mojim životom, da u meni budi želju za promjenama, apelira na demokraciju misli, na ujedinjenje emocionalnog i misaonog uma, uranjanje u onaj dio mene koji emocijama daje slobodu izraza. Aktaion je umro zbog ljubavi, umro je tražeći istinsku spoznaju njenog postojanja.
Zaboravljam Aktaiona i dozivam Nitzscheansko- Dionzijsku opijenost istinskog postojanja. Giordano Bruno je u dubini svoje duše bio opijeni bog vina, čije istine su se sukobljavale s Apollonskom usklađenosti trezvenosti života. Ja uistinu postajem Diana koja traži Bacchusa, sjedinjuje se njim i mi svojim intelektualnim ludilom budimo usnule osjećaje, stvaramo svoju priču o herojskim zanosima.
Očiju boje sna Bacchus govori:
"Onda sam samo slutio da postoji nešto više od obične egzistencije, ali se nisam znao uzdignuti iznad naučenog neznanja. Onda sam pokušavao živjeti revolte i apsurde, želio sam osjetiti razliku između znanja i neznanja. Metafizička zloćestoća conditio humana je skrivena u genetskom kodu. Poriv za uništenjem vrijednosti nam je urođen, kao da smo osuđeni na zlodjela već samom spoznajom naše neminovne smrti."
"A danas znamo da je smrt tako nešto obično" Diana mu upade u rečenicu da prekine diskusiju o ljudskoj zloči od koje su bježali.
"Mrzim smrtnu kaznu jer je ona zrcaljenje čovjeka u cjelini" reče Bacchus neodustajući od teme.
"Smrt je još uvijek konačna i nosi u sebi nešto neizgovoreno, ostaje nedorečena i ovijena največim zlom koje može stići čovjeka."
"Čovjeka su uvjerili da sve što je prolazno nema značenja. Pobijmo to i skladajmo himne ljudskoj emocionalnosti, uvjerimo ga da u apsurdima leži poruka iz koje će spoznati da borba protiv smrti, borba protiv ljudske destruktivnosti osmišljava avanturu života i rađa ljubav." Dianin glas je osmišljavao emociju.
"Spoznaja te dimenzije svijesti je i odluka o smislu života. Sve drugo pa i ovaj mali svijet ima samo tri dimenzije, a duša sa svojih devet ili možda dvanaest protega za mnoge dolazi tek kasnije" odgovori joj Bacchus
Osjećam kako ulazim u svijet čudesnih niti svjesne spoznaje vremena prije pamćenja, preda mnom se otvara svijet prije sjećanja. Sljubljujem se s beskrajem kontemplativnog ljubavnog čina i osjećam ljubav, koja živi u meni kao osnovna energija svih drugih događanja. Tada uvijek iznova čujem odu "ljubavi" i osjećam da stvarno postojim. I onda znam da je ono što osjećam uvijek iznova buđenje u snu koji se noćima smiruje, jutrom uzburkava i danom traje.
O najljepšem osjećaju, koji se u meni rađao, čini mi se, prije pamćenja i sjećanja, je užasno puno napisano. Najveći pjesnici svjeta, najpoznatiji filozofi, najoriginalniji mislioci su govorili i pisali o ljubavi, ali i površni konzumenti njenog sjaja i oni, koji su je komercijalno iskorištavali, su pisali o njoj i prodavali je na sajmovima knjiga pa je tako taj najvredniji osjećaj ljudskog postojanja postao svakodnevna riječ slična složenicama dobar dan, kako ste, koliko ovo košta i vidimo se sutra.
Trenutak ponovo postade kristalna kugla u kojoj osjećam istinu početka, kugla koja se pretvara u renesansnu "Stancu" i ujedinjenjuje poetične stihove s uvijek novim prostorima koje spoznajem. Zanesena tim doživljajem sjećam se da sam u djetinjstvu lutala bajkama, ulazila u dvorce pune tajni i ljepote, šetala šumama, slušala pjesmu patuljaka, bojala se vuka, bila sedmi kozlić, čekala princa spavajući na krevetu od ruža.
Kasnije sam prisustvovala gozbi kod Agathona, slušala Aristophanesovu priču o rađanju ljubavi u kojoj se zrcali harmonija univerzuma, postajala sudionikom renesansne akademije i sanjala ljubav koja suptilno dodiruje sva moja osjetila i ulazi u moju stvarnost kroz sve prolaze i otvore u prostoru koji sam svojim postojanjem i stvarala. To je bilo uvijek novo rađanje u mom dugogodišnjem snu u kristalnoj kugli mojega života.
Uspoređujem moje "nove" misli sa onima iz vremena poezije i duševnog nemira i spoznajem da sam već davno težila plavim daljinama nećeg još nedoživljenog, nekim novim istinama koje su bile sažete u djelima antičkih filozofa i renesansnih pjesnika i doživjele svoj vrhunac u poetičnim riječima Giordana Bruna.
Njegovo razmišljanje je bilo nastavak misaonog bogatstva mitologije, antičke filozofije i Firentinske akademije, sna o povezanosti čovjeka i univerzuma. Njegovi stihovi me pozivaju u svijet neobjašnjenog i nedovoljno shvaćenog.
Spoznah da je osjećaj ljubavi najljepši dar prirode, simfonija univerzuma, ali i jedan od kompliciranijih oblika mišljenja. Ona postaje zrcaljenje božanskog principa u meni. Da bi to doživjela i da bi osjetila njenu snagu i shvatila njeno djelovanje moram pronaći izvor sna, trenutak kada je sve počelo.
Vratih se snu.
Post je objavljen 07.04.2008. u 07:03 sati.