Komentari

dinajina-sjecanja.blog.hr

Dodaj komentar (16)

Marketing

  • Koraljka

    Povratak u jučer, djetinjstvu, izvoru iz kojeg crpimo snagu za zakoračiti u sutra. Divna priča.

    avatar

    29.04.2008. (08:38)    -   -   -   -  

  • misko

    Razmjena duhovnog iskustva na putovanju kroz život...
    Jako lijepo.I tako istinito!

    avatar

    29.04.2008. (09:28)    -   -   -   -  

  • prorok

    Dječak u čovjeku
    eh kad bi bar nešto djetinjasto živjelo u svima nama
    kako bi taj naš svijet bio prekrasan.

    avatar

    29.04.2008. (11:47)    -   -   -   -  

  • Mendula

    Prekrasno, to je najmanje što mogu reći i ništa više ne treba dodavati.
    Veliki pozdrav!

    avatar

    29.04.2008. (11:55)    -   -   -   -  

  • prorok

    Na žalost ako mislimo
    samo na materijaliziranje gubimo nešto najljepše.

    avatar

    29.04.2008. (12:04)    -   -   -   -  

  • Majstorica s mora

    Obožavam takve susrete, ponovne susrete, nenadane susrete...
    Baš mi je prijala ova priča uz sitnu riječku kišicu i tmurno nebo...

    avatar

    29.04.2008. (12:10)    -   -   -   -  

  • Vitae...

    ...i da će mo možda jednog dana zajedno utoniti u strast čitanja ... ja tebe , ti mene ..
    prelijepo je , Dinajo... hvala ti na doživljaju :-))

    avatar

    29.04.2008. (12:14)    -   -   -   -  

  • Hemera

    Ovo mi je danas doista bilo potrebno pa neću samo tiho otiči več ostavljam trag. Hvala

    avatar

    29.04.2008. (12:57)    -   -   -   -  

  • Uranova Pikula

    Nadam se srcem da ti se to i dogodilo i da to nije samo priča, jer takvi su trenuci rijetkost, ali dogode se drugačijim ljudima, ne svim ljudima, samo onima koji vjeruju u takve susrete, samo onima koji imaju otvoreno srce, um, dušu, samo onima koji znaju ploviti kroz vrijeme i prostor vjerujući da je naše biće sami epicentar vremena i da će tako biti dok god ima ljudi na ovoj planeti zvanoj Zemlja...dirnula me tvoja priča, jer sam i sama imala par susreta koji su me obilježili tako za cijeli život, sa jednim bićem, kojeg tražim vjerujem i u ovom životu, jednom novom, drugačijem...ali vjerujem, o da vjerujem, da ću ga sresti opet...
    I isto tako znam, da ćeš ti sresti njega, tog dječaka još jednom, u jednom drugom vlaku koji će voziti na jug... :)

    avatar

    29.04.2008. (15:13)    -   -   -   -  

  • Barbara

    Draga Dinaja, ovaj tvoj tekst je toliko predivan i toliko zrači ljubavlju, djetinjstvom i ljepotom izvora da bih ga mogla čitati vječno. Zaista, djetinjstvo je izvor života koji treba crpiti cijelo vrijeme. Svi nekuda žure i vlakovi stalno stižu i odlaze, amo tamo, nema povratka sve je nekako užurbano i bespovratno. Srećući one prolaznike koji svojim pogledom ostavljaju trag, koji ostave samo posvetu, bez vremena i datuma, bez potpisa, oni su bezvremenski, vječni i nema im ravnih. Lijepo je draga Dinajo čitati tvoje riječi, ovoga puta zaista sam ostala bez daha, čak mi je i suza potekla čitajući o djetinjstvu, izvoru i predivnim knjigama punim bezvremenskih riječi. Oprosti mi Dinajo što ovaj post nisam odviše komentirala, ali sama njegova tematika me toliko dirnula da nemam nikakvog komentara, ne bih htjela pokvariti skladnost i predivnu ugodu koju stvara ovaj tekst. Predivno Dinaja, zaista sam bez riječi...

    avatar

    29.04.2008. (16:10)    -   -   -   -  

  • Decy

    "Ne treba ti slavina, ovdje se voda pije s izvora"...
    a mi koji dolazimo na izvor tvojih priča,
    ne trebamo lutati i tražiti ljepše izvore:)

    avatar

    29.04.2008. (18:05)    -   -   -   -  

  • Tražeći sebe

    Pročitala sam je već jednom ali uvijek je lijepo pročitati ove riječi. Pozdrav draga Dinaja

    avatar

    29.04.2008. (20:40)    -   -   -   -  

  • morska zvijezda

    "drugačije od očiju koje sam sretala na putu između jučer i sutra, oci boje sna" Takve su najljepse! Krasno napisano.

    avatar

    30.04.2008. (04:11)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    intermezzo ka danačnjoj priči i zahvala svima koji su mi se javili

    Vlak me nosi prema jugu. "Pile na ražnju" je jedini znak da sam srela oči boje sna i ja nastavih sanjati.
    Pred mojim unutarnjim očima zadrhti vrijeme i kristali postadoše povećala kroz koja vidjeh najsitnije niti tek načetog sna. Valovi i čestice zasjaše i ja dotaknuh svjetleći trag koji me povede ka izvoru sna i ja krenuh ka jugu Peloponeza.
    U daljini se iznad mediterana uzdiže silueta velikog grbavca kako puk oduvjek naziva Vezuv, kojeg se boji i slavi u isto vrijeme. Tu na, u to vrijeme još ne otkrivenim ruševinama Pompeja, se uzdigao gradić u kojem su umirali carevi i rađali se biskupi. U malenoj kućici na rubu grada se začu plač tek rođenog dječačića.
    Na padinama brijega zasja gozba bogova.
    Vulkan, bog vatre se nasmješi i pozdravi boga vina.
    "Podignimo čaše, jer rodio se onaj koji će tebe nositi u sebi i voljeti onu koju ti voliš"
    Diana se spusti s neba na to božansko babinje i prosu ljubav nad koljevku.
    Kristali ponovo zadrhtaše i djete izraste u dječaka velikih tamnih očiju, očiju boje sna.
    "Filipo požuri, jutros idemo u crkvu."
    "Što ćemo tamo" upita dječak trljajući oči još umorne od spavanja.
    "Tamo se slavi naš stvoritelj, spasitelj i otkupitelj." reče mu majka sipajući mlijeko u šoljicu.
    Dječakove oči promjeniše sjaj. Njegova misao uzburka jutarnju idilu priprema za odlazak na misu.
    "Bio sam već puno puta tamo, ali toga još nisam vidio." reče dječak s nepovjerenjem u glasu.
    "Njega ne možeš vidjeti, njega moraš osjetiti." odgovori mu majka stavljajući crni rubac na kosu. Dječak ju je promatrao dok je skrivala prekrasnu kosu pod ružnu maramu.
    "Zašto sakrivaš kosu?"
    "To od mene očekuju crkveni oci. Kada ulazimo u božji hram nesmijemo biti okićeni."
    "Zašto se onda oni kite u one komične mondure?" upita tvrdoglavo Filipo
    "Popij mlijeko i stavi kapu na glavu, sada je stvarno zadnje vrijeme da krenemo." majka je već bila nestrpljiva."Danas je 22. juna, poslije mise će biti procesija u znak dana Paulinusove smrti."
    "Tko ti je taj?"
    "On u ime stvoritelja štiti grad."
    Majka ga povuče za ruku i stavljajući mu kapu povede iz kuće.
    Dječak je sjedio u crkvi i pokušavao osjetiti misteriju onoga što je čovjek sa oltara govorio.
    "Ja ne osjećam ništa do tamjana u nosu." pomisli mali heretik
    Hodajući u procesiji iz razloga koji nije razumio Filipo je promatrao puk i čudio se licima koja su tugovala. Ljeto je tek stiglo i sunce je blago dodirivalo njegove obraze. On pogleda u nebo i spazi dva bjela goluba kako kruže nad njim. U tom trenu ga za rukav povuče djevojčica duge plave kose.
    "Ja sam užasno žedna."
    "I ja" reče Filipo gledajući je ravno u oči i bacajući kapu s glave. "Idemo na izvor."
    Puk je tugovao, slavio i bio zahvalan svecu grada. Procesija se polagano udaljavala, a oni neopaženi krenuše na izvor. Šetajući napustiše grad i nađoše se u Dianinoj dolini. Malo selo u koje su ušli kao da je još spavalo.
    "Svi su otišli na slavlje u grad" reče djevojčica
    "Oni slave nešto što ja nerazumijem, ali.............."
    "Žedna sam."
    "Idemo do zdenca, tamo je voda hladna."
    "Gdje je zdenac."
    "Pored crkve."
    "Kako znaš?"
    "Tu dolazim često, tu se rodila moja majka."
    Trg je izgledao kao kulisa iz današnjih filmova. Dječak i djevojčica se zaustaviše pored zdenca. Voda je bila hladna i djevočica poče piti.
    "Odakle dolazi ova voda?"
    "Iz zemlje." odgovori joj mudro Filipo
    Iznad njih su letjeli bijeli golub i golubica.
    U daljini se nazirao Vezuv obučen u vječne oblake Filipovog sna. Sunce je bilo u zenitu, a iznad Vezuva zabljesnu neko još jače svjetlo. Bogovi su slavili susret koji će jednoga dana promjeniti svijet i vjerovanje.
    Buđenjem se, poslije jastuka na kojem je ostao san, obićno susrećem s dnevnim vjestima koje mi služe kao most prema stvarnost koju uvijek snom napuštam. Tog trena se buđenjem sretoh s mišlju, Filipo je ulazeći u dominikanski red postao Giordano Bruno.
    U njegovoj knjizi koju je stranac ponio sa sobom piše:

    "U velikoj šumi, u carstvu krvoločnih Doga i vjetrova sudbina ucrta se put dvoumljenja i nesigurnosti i Aktaion krenu za tragom divljeg jelena. U čarobnom trenu u zrcalu vode zasja najljepše tijelo i lice, žena ili bog
    u purpuru i alabasteru, bojama zlata i sedefa, on ugleda nju. Pogled i misao, čuđenje i žar istine zaustaviše njegov trk i lovac posta plijen. Preplašeni jelen oslobodi svoje misli ali one se vratiše kao okrutni psi i kao smrt"

    avatar

    30.04.2008. (06:47)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    prekrasno je biti sudionik vašeg vremena i vaših snova, sudjelovati u ovom svijetu ljepote iza stvarnosti...........svako jutro kada još snena sjednem uz računalo sa zaslona mi se smiješe vaše misli i ja uz prvu kavu ulazim u vaše snove dragi moji prijatelji.............hvala vam što vi sudjelujete u mojima

    Dinaja

    avatar

    30.04.2008. (06:50)    -   -   -   -  

  • Livia Less

    Ova priča za mene govori u metafori o tome kako je konačno čeznuće ili ona prava ljubav, ne misleć pritom na muško- ženski odnos, uvijek pomalo nedohvatljiva. Nešto što tek nadziremo ili osjećamo krajičkom duše. Tu i tamo. Na nekim mjestima i u nekim momentima. Nadahnutim, naravno.

    avatar

    07.03.2013. (12:05)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...